Intelektualni  dragulj  Boke  – Don Branko Sbutega – kao rijetko koji intelektualac u historiji Boke Kotorske u novijoj povijesti – svojim je  javnim djelovanjem, a još više pisanom riječi, obilježio vrijeme u kojem je živio.

Bilo je to, nažalost, vrijeme  nabujalog nacionalizma  potpomognutog sa strane i objeručke prihvaćenog  od nas samih, iznutra!

Ako li vas  bilo kada put nanese  ,put Kotora’ – svratite  u Dobrotu i uđite  u dvorište crkve „Sv. Stasija“. Onamo će vas dočekati stare, kamene zidine, a u čeonom dijelu  crkvenog groblja vidjet ćete bijelu kamenu kuglu ne veću od fudbalske lopte… Na postamentu pod njom,  skromni natpis: „Don Branko“ Ništa drugo sem toga.  Lijevo i desno od te kamene kugle, stajat će pokraj vas monumentalni kameni sarkofazi sa nadgobnim spomenicima bivših  župnika  crkve „Sv. Stasija“, a sve  u patini  memle, obrasli bršljenom i  zelenkastom mahovinom istih  tih, starih  i već zaboravljenih  sakramentom  ustoličenih a pokojnih  katoličkih svećenika…

Don Brankovi suvremenici (među kojima i sam spadam) u mnogo čemu  su bili  i privilegovani, i  počašćeni,  što  im se pružila mogućnost da žive u njegovom vremenu, da ga  osobno vide, slušaju i gledaju uživo njegove javne   nastupe na televiziji, a nakon  smrti i čitaju ono o čemu je krišom pisao  samo za svoju dušu.

A to, kako je on pisao, u  svemu je nalik  na simfoniju i na nagli i neočekivani uzlet jata golubova sa nekog od kotorskih  kamenitih trgova nego li na  sve  veću, i sve češću, ispraznost mnogih „takozvanih“  suvremenih intelektualaca današnje Crne Gore i njezinog šireg okruženja!

Nevjerojatna je snaga njegovog  ekspresivnog izričaja koji  seže do najvećih dubina ljudske  moralnosti i etičnosti, da bi se u istom trenutku vinuo  do  plavog, zvjezdanog neba nad  Bokom Kotorskom poput istog onog uzlećelog jata golubova…

Simfonija riječi praćenih  zvucima  orgulja iz njegovog „Sv. Stasija“ čiji je zvonik dugo, dugo nakon zemljotresa  iz 1979.godine stajao nagnut  bez nekoliko svojih ugaonih kamenova  vrhu.

Don Branko Sbutega je  i u takvom zdanju  pomno bilježio, zapisivao, a onda  putovao i javno govorio hrabro iznoseći svoje stavove  o zlu i o dobru na način kakakvim je malo ko prije njega to činio!

Nije pristajao na šutnju i poniznost.

Povukavši se  pred bolešću u jednom trenutku u samoću, napisao je i priču o svojoj i našoj „Teta – Irene“, i ta je priča – posthumno pročitana – odjednom bljesnula sjajem koji je novom snagom obasjajo čitavu Boku. U toj je priči tragičnost smrti  uzvišena  do najljepše slike u očima  dječarca Branka koji će se tek zarediti za budućeg svećenika!

Teta- Irene je pošla u svoje vječno počivalište na groblju  ponad kotorskih zidina, a sam će Branko zbog učešća u posljednjem ispraćaju i procesiji zaraditi školski ukor koji će mu biti draži od svih karamela iz teta-Irenine bombonjere iz koje mu ih je svakodnevno davala…

To će  ujedno  biti i jedino mjesto na kome  će se već stasali svećenik, župnik,  prepustiti   nježnom osjećanju u svom pisanju što će svojom snagom  nadmašiti snagu pisanja i pripovjedanja  jedne od najpoznatijih francuskih spisateljica  kakva je Margarit Diras ili Dankinje Karen Bliksen… Nadmašit će u ponečemu i snagu samog Njegoša i Ive Andrića…!

Boka je iznjedrila Don Branka Sbutegu koji je originalan i sličan jedino sebi samome, i to baš  u najtragičnijem trenutku – onda, kada je samodovoljnost puka samo jednog naciona bila dovedena do svog apsurda težeći da poništi  sve što joj je stajalo na putu samodovoljnosti, a sve pod motom: „U se, na se i poda se!“ Don Brankove riječi i danas, dugo nakon njegove  smrti,  u  posthumno objavljenoj knjizi „Kurosavin nemir svijeta“,    odzvanjaju istim onim  lepetom krila  uzletjelih  golubova čije  lepršanje  nad plavim nebom Kotora  podsjeća na  lament i plač, ili na  popadali behar narandžinog cvijeta i  istog takvog bijelog cvijeta mirte, ili ruzmarinovog cvijeta plave boje.

Zbilja, Don Branko Sbutega  je intelektualno čudo po lakoći  svog izričaja i svjesnosti težine pod kojima je te svoje sudove iznosio,  a da niti u jednom momentu  nije  pokleknuo; hrabar da kaže ono što sami nismo htjeli niti smjeli da čujemo – govorio je  testamentarnim glasom, poručujući nam: „Položite samo jedan cvijetak na mom grobu, i biti ću vam vječno zahvalan na tome!“ Kada su pravi, intelektualce zbilja treba poštivati, ako ni zbog čega drugog  ono  makar i zbog svog ličnog samopoštovanja.

Takav je bio Don Branko Sbutega.

Njegovom smrću ostali smo bez još jednog od najizvrsnijih intelektualaca i tu smo gdje jesmo do pojave  nekog novog imena  koje će moći  ravnopravno stati  uz bok Don Branku Sbutegi!

 

 

Tagovi: , , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

August 2017
M T W T F S S
« Jul    
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031