Sande Dodevski

Romanovo  ljeto

 

Sande Dodevski april 2015 - 240

 

 
 

 
 

 
 

 
 

 

Ram za Ramizinu nostalgiju već je odavno gotov.

Kada  se na  brijegovima  uz  rijeku zabijeli  glogov cvijet i vjetar ga počne  raznositi  širom  rječnog korita, tada će i Đurđevdan, a onda će  i ljeto zakoračiti u prve vrućine i započeti  sadnja duhana.

Do tada će, međutim,  duša Ramizina  treperiti u neizvjesnosti zbog Romanove teške bolesti, a pogled će joj se obračunavati sa  daljinama kao  da i nije Ciganka i kao da joj  devetogodišnji Roman  i  nije bolovao  tokom cijele zime…

Živjet će njezina varljiva nada još samo  u odbljescima tog minulog, devetog po redu Romanovog  ljeta, a njena će tuga  trajati i u ovom, desetom, koje je na pragu  i u  kojemu će se  i  štošta  drugo događati…?!

A već krajem avgusta  kada  se  prethodnom ljetu najavljivao kraj i noću  nad čardakom i naspram širom otvorenih  vrata izbe  na nebu neprestano  “gorjela” mjesečina – Ramiza je od večeri do jutra sjedjela na kamenim  basamacima bdijući nad Romanovim zdravljem i čekajući  da on zaspi…!

U vrhu čardaka, i ona ne mogavši zaspati – sva crvena u licu od kašlja – tapkala je u mjestu gazdarica  Veličkovica, a onda  se najzad odluči da progovori. Htjela je  mama-Ramizi  nešto  reći  o tom, prolazećem  ljetu, ali ju je kašalj u tome zaustavio  i Ramiza je zatim čekala i čekala…

Čekala, jer joj je ona bila gazdarica, i jer je tako moralo biti, a u međuvremenu  su se već čuli praporci na konjima prstendžija, budući su Mladenovci u toj avgustovskoj noći pravili svadbu i dočekivali prve svatove!

Ubrzo je Veličkovičin kašalj posve utihnuo i ona je tada upitala Ramizu: – A, mori, ti? Leto li je šta li je? … Mene je svu noć probijala hladnoća, a evo deci ono još traje… Baš sam ih neki dan gledala kako se igraju na gumnu i  kako pretrčavaju  put. Bele im se prtene košulje na mestima gde ih je sunce dohvatalo, a senke  im – ovolicne! Posle su se nekuda pomerala i videla  sam ih kako stopalima premeravaju te svoje ni tri pedlja dugačke sene. I one im malecne!  Eh!

… i, sva behu tamo, samo se  tvoj Roman nije video među njima!?…

-Ooo, gazdarice! O, sestro mila! Znaš i sama da mi je Roman bolestan i eno ga leži, a sav žut, žut – kao topolov list s jeseni. Leka za njega nemam i strahujem i umreće mi, dobra moja, jer mi već i u san dolazi: sve u bele haljine, a pogled mu tužan, tužan da te srce zaboli!!!

I tu se Ramiza zagrcnu. Možda je i zaplakala, ali to Roman iz mraka izbe nije mogao vidjeti. Umjesto u majčino lice, bio je zagledan u tri planinska vijenca što su se vidjela u zlatnožutom mjesečevom disku strijepeći pri tom  kako će mu i mjesečina uskoro umaknuti  i  zaći iz jednog od ridova.

Pablo Pikaso - DjecakZavljen na pernici što stoji prislonjena  uz zid do prozora, poigravao  se njenom svjetlošću od čijeg blještavila nikako nije mogao primjetiti oca Ljalju koji je ležao iza dolapa iz kojeg se čuo pucketav šum svilenih buba. Čuo je samo kako se Veličkovica prijetećim glasom ponovo okomljuje na Ramizu:

-Ti, mori, da umreš, a ne ono! Ti si stara i nasitila si se života, a neka  dete   još poživi!!!

Shvatio je tada Roman da se sve to odnosi na njega i osjetio kako mu suze same počinju teći – tople i slane suze koje je s krajeva usana jedva stizao da obliže vrhom jezika…

Bilo ih je mnogo i on je već bio spreman da zaplače, ali je čekao da najprije izblijedela mjesečina dotakne crni hrbat rida, no i tada mu se plakalo što će se i ona izgubiti i nestati!

Zaboljela ga je nešto u „duši“ a da se ni s mjesta nije pomakao kako mu otac Ljaljo ne bi vidio suze. Umjesto što se nije zakrio, ispružio je kao u igri dlanove ka mjesečini i ruke su mu se našle nad Ljaljovim dolapom sa svilenim  bubama.

Ugledavši  ih, Ljaljo se trže iz sna pa se, sav ozaren zbog nečaga, glasno nasmija zašištavši pri tom u glasu.

-Jedu! Jedu one, sinko! Nabrao im je juče tvoj brat Faik crničino lišće, ali su ga svega pojele. Nemamo ga više. Zasušili su i dudovi od ovog ludog istočnjaka, pa im je i list otvrdnuo. Nego, što ti, čedo, ne spavaš? Eno ti dade Ferdeze – vidiš li je kako  slatko spava?… A i mama-Ramiza će ubrzo za tebe da peče novu pogaču, vruću…

Sve je to Roman znao  da mu otac Ljaljo i nije kazao, i sve je  bilo tako, a znao je i  da se Faik još nije vratio sa rijeke!

I sestru Ferdezu je cijeli dan gledao sa prozora kako u dnu dola mijesi crepulje od crvene gline. Gazila ih je  bosim, do ispod kukova razgolićenim nogama, i sve vrijeme ludo podvriskivala na nešto nevidljivo oko sebe. Od tri napravljene crepulje  dvije je na kraju polomila u iznošenju do uvrh dola, a od treće napravila kip golog muškaraca sa svime što on ima, i onda se  još glasnije zakikotala zbog djevojačke radosti,  ili  obijesti?!

No, Ferdeza uto već bješe ustala i baš je tada Roman samo na tren zadrijemao koliko da mu se u snu ukaže  tetka Minkina u plavo obojena kuća naspram sanatorijuma i preko puta pazarčeta na čijim su se tezgama  žutjeli „portokalji“ sa debelom narandžastom korom na kojoj su stajale sićušne kapi i on ih i u snu osjećao  kako mirišu, mirišu!…

Iza toga mu se samo na trenutak ukazala bjelina sanatorijuma, nedodirljiva i hladna, koja kao da je sve pred sobom gutala, a onda Roman ostade zagledan u minulo ljeto. Vidio je kraj kamenih gromada uz plevnju šarenog pupavca koji  se u letu nikada ne zaželi visina.

Ugleda ga kako se raskošno šeće nad mladim vlatima trave iznikle nakon vršidbe. Svjetlost ga je obasjavala a on stajao tačno na granici svijetla i sjene neprestano kružeći po obodu gumna. Ptica ga je na kraju dovela do trošnog duvara kroz čiji se otvor vidjela cijela unutrašnjost plevnje i u njoj zdepasti Denko kalajdžija koji je baš tada  nogama zavrtio  tepsiju napravivši svojim tijelom  piruetu.

Zadigavši ruke visoko u vazduhu, u vrćenju, presjekao je blještavilo kalaja u tepsiji uslijed kojega su  okolni  začađaveli kotlovi odjednom počeli da bivaju  šareni.

I ne znajući da je u tom času zagledan u šarenilo kotlova, mama – Ramiza je sjedila uz njega odsutno mu izgovarajući ime, a  već joj je i prije, zakotrljana, na licu stajala  prozirna suza…

Gledala ga je u tami jutra i bila od njega razdvojena za dužinu ruku u kojima joj se hladio vruć okrajak  tek ispečene pogače, brašnjave na gornjoj kori. Nutkala ga je da uzme taj okrajak, ali je Roman  samo bijelo gledao u njega i kolutao očima videći jedino posivjelo Ramizino lice na koje, mislio je, nikada neće pasti blještava svjetlost iz plevnje u kojoj je, zavrćen u tepsiji, stajao Denko kalajdžija.

Oboje su ćutali pred svanuće, i Ramizine su riječi zvonko treperile ispunjene strijepnjom, a iz toplog okrajka pogače  neprestano su se izvijali  mali oblačići pare.

-De, sinko! Uzmi, Romane! – nudila ga je molećivo, no Roman je i dalje nepomično sjedio uz rub pernice i usiljeno ćutao.

Na sve načine pokušavajući da ga privoli da jede, zagledala mu se u lice primećujući kako se ono na njezine oči  topi i nestaje; u vrhu lica stoje samo krupne Romanove oči na kojima se vide jedino svijetle beonjače, pa i one krupne! Sinule pred zoru kao nikada prije!  „Drage i mile moje oči! Mama-Ramizini sedef- fildžani“ – tiho je šaputala Ramiza razgoneći tugu i od toga joj je odmah  bivalo lakše.

Vruć okrajak je i dalje stajao stisnut u njenoj šaci i nadomak Romanovom požutjelom licu, a Roman  je gledao jedino u Ramizine usne iza kojih se nazirala  praznina  na mjestu  gdje su joj nedostajala dva gornja, pljosnata sjekutića. Iz te šupljine su izlazile  Ramizine šištave riječi i kao da je skupa s  njima izlazila  i njena duša? I baš u tom času Roman je pomislio na Ferdezin kip golog muškarca, pa se  iznenada nasmijao.

Taj trenutak radosti osokolio je Ramizu i kao da joj se na tren povrati izgubljena nada; priđe bliže Romanu, zagrli ga i još jače umota ponjavom. Podiže mu i pernicu iza leđa kako bi što jasnije mogao  vidjeti svitanje jutra.

I, zaista, praćeno kratkotrajnom tamom poput čovjekove nepomućene radosti, jutro  je odjednom bljesnulo i baš su se tada oglasili svirači na svadbi kod Mladenovaca. Ferdeza je džilitnula sa postelje istrčavši pod čardak, a onda se uhvati za direk i zapjeva što je grlo nosi: „Aaaa! Trendafile – cvijeće moje i tvojeee!!!“ Vtrteći se uz direk, vrištala je na sav glas sve dok je Ramiza nije počela kleti: – Da umreš, mori, dabogda! Nasiti se već jedanput života ne nasitila ga se….!“ Tu se ujede za jezik i začu dobroćudni  Ljaljov glas koji je i sam  dozivao  Ferdezu govoreći joj:

– O, Ferdez! Da te ima, sinko! Da traješ i nikada da ne prestaneš  da pevaš!!!

Dok još Ljaljo ne bješe dovršio izgovoreno, ujaha ispod čardaka Faik na bijelom konju čije su slabine bile dopola crvene od gaženja mutne rijeke. – Ljudi!, rekao je. – Rijeka je dotekla i sve su bašte crvene. Ja sam posekao onaj dud i ranio čoveka!!!

Zaćuta  neko vrijeme, podiže rukom zalizanu crnu kosu sa čela, a onda se obrecnu na Ferdezu: – I tvog ću onog  golog muškarca da polomim, da znaš! Iza toga nestade  i reče kako mora bježati uzvodno rijekom.

Čuvši sve to, mama-Ramiza pokri lice rukama i glasno  jeknu: – Oh, nebitnico!!!

Ništa se više nije čulo na izdisaju tog, devetog po redu Romanovog ljeta.

Tokom zime, ne dočekavši nadolazeće deseto ljeto,  Roman je izdahnuo u teta-Minkinoj kući u Skopju, a brat mu Faik se nikada nije vratio.

Roman  mi je bio vršnjak i  rođeni smo  u istom danu!

Jačince-Herceg-Novi, 1990.god.

 

 

 

Tagovi: , ,

 
 

Kalendar

May 2019
M T W T F S S
« Apr    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031