Sande Dodevski

Sjaj i sjenke ljeta

 

Pamuk

Koračam iza svoja dva bivola i razgovaram s njima kao sa najrođenijima. Njihove me krupne oči neprestano gledaju; gledaju široko i u svim pravcima, pa tako vide i mene. Moj se odraz oslikava u njima!  Dlanom  zakrivam svoje i potom brzo sklanjam ruku. Ponovo mogu da se vidim u njihovim očima. Poigravam se. Čujem odnekud  i jarebičji zov sa dalekog i požutjelog strništa, a uzvodno nad brdima na istoku bijeli se gomila oblaka poput obranog pamuka što leži na podu naše odaje. Gdje li ćemo spavati noćas da mi je samo znati? – upitah se!

Pamuk, “bubać“, bijela vata – ranjenici i zavoji, a preda mnom tamna noć i prazna i pusta cesta….?

Opet zatvaram oči. Hoće li mi se „pohabati“ vid? Ne. Vid se nikada ne može pohabati jer ga štiti očinji sjaj – glazura oka iz kojega ističe taj sjaj. Dok je očiju, biće i mojih bivola, pa će se i iz njihovih očiju vidjeti sva strništa sa jatom novoizljeglih jarebica što se čuju u smiraj dana…

Neke će od njih, u sumrak, loviti leptira u letu, dok će se druge samo iščuđavati crnom oklopu bumbara, ali će za to vrijeme čuperak kose na mom čelu mirovati i neće se ni za milimetar pomaknuti. Sve to kažem svojim bivolima, a onda ih pitam šta je kap rose, koliki je kosmos i šta su dva para njihovih očiju i dva para rogova, te zbog čega su mlade jarebice toliko plašljive da mi ne dozvoljavaju da ih pogledam izbliza?

Isto to pitanje postavljam i svojoj majci. Zašto se plaše da mi priđu, pitam je.  – Pa, neće, sinko! Plaše se one od tebe… Divlje neće sa pitomim – kaže mi.

Zatim i ona zašuti. Žare joj se „pitomi“ obrazi u suton.

Pamuk iz naše odaje će prije ili kasnije završiti u nečijoj jorgandžijskoj radnji. Uvući će ga u zlatasti damast i onda proštepati glatku tkaninu končanom cik-cak linijom, a onda ga iznijeti i opružiti preko drvene motke  koja stoji nad prethodno vodom naprskanom kaldrmom sjenovitog sokaka. Stajaće u sjenovitom hladu duvara i njegova će sjenka ličiti na crni kvadrat koji će opet podsjećati na crna polja šarene marame koja stoji na Jaser Arafatovoj glavi. Na sokaku se u to doba ništa dalje neće događati sa našim pamukom, jer je on sada samo jorgan, a jorgan je platno, a platno je opet  od nečijeg tuđeg pamuka, možda i više njih zajedno?! Naš pamuk skupa sa indijskim i egipatskim!!! A koji je bolji? I – svega petstotina kilograma ga imamo: ni mnogo ni malo, ali uvijek nedovoljno!?

Obrati pamuk i ostaviti mu rastvorene tvrde čahure što nalikuju na unutrašnju stranu školjki, pa ga zatim zaorati  skupa sa  razgranatim stabljikama bez listova i tako završiti „muku“? Isto tako i sa duhanom, afionom i požutjelim i osušenim vriježama bostana – to li je sav nauk i  cijela vještina?

 

Bašta

Dobro je da je majka sjemenje čuvala u korpi okačenoj na kućnoj gredi i na čardačiću uz koju se vidi lastavičje gnijezdo. Dobro je i to što se i ono ne ruši i čeka slijedeći par lastavica…. I zagledah se ponovo tokom narednog jutra u gnijezdo, ali je tada već trebalo istjerati bivole na pašu pokraj rijeke.

– Hajde…hajde! – dovikuje mi mati, a ja prebirem po korpi i krijući od nje na brzinu kupim sva sjemena koja mi dolaze pod ruku kao da tražim nove tragove „života“ misleći da on upravo tu negdje započinje…u toj korpi što visi sa čađave grede.

Kada oko podneva bivoli zalegoše u mlakom plićaku rijeke i pošto im prije toga pregrštima vode dobro nakvasih leđa što su im virila iznad vode, izađoh na pijesak i nacrtah granice svoje buduće “bašte”.

Prvo napravih male brazdice. Prve dvije će biti za pamuk koga ću posaditi na pedalj razdaljine; zatim ide bostan u svega četiri kućice: dvije za dinje i dvije za lubenice. U ostalim parovima brazdi posijah grah bez razmaka, a kukuruz sa samo po tri zrna na razdaljini od dva i po pedlja da im se listovi ne bi doticali dok su još mladi. S krajeva i oko bašte umjesto ograde pobacah suncokretovo sjeme, a sjeme duhana i afiona koja su oba podjednako sitna i koja i kao i da nisu sjemena – posijah na najsuvljem dijelu bašte…

Cijelu sam baštu nakon toga zalio vodom donoseći je u rukama iz rijeke koja mi je bila na dva koraka!

Zatamni se pijesak i bašta ubrzo upi svu vodu. Pijesak koji mi se bješe zalijepio za ruke skrutnu se i pobijeli od istočnjaka koji je već sunovraćao vodu na površini rijeke. Zaduvao je taj suhi istočnjak, ne hladan već vruč.  Bivoli se počeše dizati iz vode.

Uzalud sam ih molio da još malo ostanu. Krenuše istovremeno gacajući još neko vrijeme u plićaku kao da me čekaju, te stoga i sam požurih perući ruke i kvaseći kosu. Još jadanput zalih baštu, pa potrčah za bivolima…

Petog ili šestog dana, nakon upornog  zalivanja, u bašti se počeše pomaljati blijedozeleni listići osim u brazdama u kojima bješe zasađen kukuruz i duhan gore na „vjetrometini“ i na suhom  dijelu pijeska.

Suncokret već bješe isklijao i list mu je ličio na sićušno ptičje pero. Kada je nakon nekoliko dana počeo nicati i kukuruz – nicao je kao što trska izbija iz zemlje. Još dugo će mu trebati da mu se između dva lista napravi onaj bjeličasti lijevak. Pamuk je brzo napredovao i naglo prestizao listiće lubenica i dinja; kod graha nije bilo nikakvih teškoća. Od siline nicanja izbacio je bio na vrh zelene stabljike u obliku štapića čitavo zrno i držao ga  raspolućeno kao kakav krov na kolibi u pravom bostanu! Pri dnu  bjeličastog štapića stajao je par listića nalik na nečije smiješno malene uši. Nadimala su se ta ušesa uz onaj štapić kao da im se nekuda žurilo? Na sličan su se način ponašali i listovi suncokreta, dok je lubenicama i dinjama trebalo nezamislivo mnogo vremena da nakon bezličnih i glatkih listića pokažu i oni s krajeva arabeskno nareckani, a koji u stvari i jesu listovi pravog bostana…

Pamuk je, nikuda se ne žureći, lagano napredovao, a nicao je i duhan, ali afion nisam uspio da dočekam pošto u međuvremenu bijah samo jedan dan izostao sa zalivanjem bašte!

Kada sam se narednog dana vratio, bašta se bješe osušila. Da bih ublažio  razočarenje sadio sam nakon toga mladice vrba, te namjeravao čak i da  zasadim cijeli voćnjak! Nekako u isto vrijeme, na sav glas je odjeknula vijest o prodaji jednog drugog, mnogo poznatijeg voćnjaka.

Prodavao se Nuijev voćnjak, a Nuija se skupa sa cijelom porodicom spremao za selidbu u Tursku….

Tamna sjenka mi je preletjela preko lica. Zbog čega mora da se seli – zapitah se?

Da li je već krenuo i je li se sa svima pozdravio? Je li mu bilo teško…?

Namjerno sam potjerao bivole na tu stranu. Daleko na uzvisini sasušenog polja nad zabranom kakvo je slovilo mjesto Nuijevog voćnjaka, veoma dugo sam  gledao u tamne krošnje  krušaka, jabuka, šljiva i oraha; njihovo  tmasto lišće laštilo se pred mojim očima; vidjele su se i okrugle, crne sjenke pod krošnjama, pa kao da je i iz njih zjapila ista praznina, ista pustoš. Golet čuke na kojoj sam stajao na sasušenoj travi i užeglo sunce nada mnom, još su više pojačavale takav osjećaj. Tek se samo negdje gore visoko plavilo beskrajno čisto nebo govoreći mi kako Nuijev odlazak znači samo jedno: – Oni odlaze, a mi se „proširujemo“?!…

Kako neko može da zauzme nečije mjesto – pitao sam se? Znači li to pomakni se ti da bih ja zastao na tvom mjestu? Ili, pak, podigni onoga i potom ga spusti da se razbije kao čaša, a ti onda zauzmi njegovo mjesto…?

Ponovo pogledah u pravcu voćnjaka. Pogledah i prema ridovima iza svojih leđa, sve tamo čak do Angelovih kuća od kojih jedna bješe okrečena dok je druga ličila na suhu zemlju zbog svoje zemljane fasade. Gledao sam ispod obrva i prema ušću gdje su se sastavljale obje rijeke, i u sebi glasno ponavljao  jednu jedinu riječ:  – Zbogom, Nuija.  Zbogom!…

„Zbogom!“ – ponovih još jedanput i dodadoh: – Što se mene tiče, ti se ne bi morao nikada i nikuda seliti…!!!

Zatim pođoh za bivolima koji nisu imali više šta da pasu. Sljegoh na put. …  ….Put je bio ne prašnjav kakav je odvajkada bio – već je to bio  Bugojanski makadamski put koji se upravo spuštao iz pomodrjele četinarske šume…

1993.god.

 

 

 

 

Tagovi: , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930