Sande Dodevski

STOJČA KELEK

 

Sande Dodevski - oktobar 2015
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Koračajući samouvjereno, prolazio je uz oklasalu raž nad kojom se plavilo sinje nebo.
Iza njive sa ražom, prostiralo se polje pod zelenim žitom; vidjeli su se i visoko uzdignuti, okaštreni brijestovi sa ostavljenom ćubom na vrhu. Na nebu je, nepomičan i lepećući krilima u mjestu, lebdio škanjac koji je nešto ciljao na zemlji – tačno nad Stojčevom glavom i u zenitu neba!
Stojču se na pojasu ispod košulje i jeleka izdaleka vidjela niska sa prokuhanim i osušenim trutom na jednoj, i sa ognjilom i nabubrilom duvan-kesom na drugoj strani. Kremen-kamen, sakriven negdje u džepu, nije se vidio.
Otažali, ali izbalansirani „kalabal,k“, visio je na nevidljivom učkuru ispod pojasa i bio nadohvat ruku kako bi u svakom momentu mogao biti upotrebljen kada se za to ukaže potreba.
Mimo takvog, duhanskog rituala, Stojču sam očekivao i sa punim pregrštima svračijih, šarenih jaja, zelenim kajsijama, no još više od toga i sa neobičnom pričom o svojoj majci Vekiji kojoj su u stotinu i petnaestoj godini života, navodno, bili izrasli novi, mliječni zubi!?…
– Sitni, sitni, sitni! – govorila mi je mati – a poput bisera bijeli!
-… Njoj Gospod svake noći, krišom od Stojča, pravi hljepčiće od blata u obliku malenih lepinjica… Dok su još vrući, i bijeli kao simit, premazuje ih bjelancetom od prepeličijih jaja i u njih meće percad mladog, bijelog luka! Tako se Vekija noću hrani, a danju – pogrbljena i sa dva štapa – obilazi njivu pod raži nad kojom vjetar bez prestanka povija valove od njegovog klasja…
Tako je govorila moja mati.
škanjac - mišarOstavljene ćube u obliku kruna u vrhovima brijestova miruju, a sunce nemilosrdno prži. Škanjac, smoren od lepetanja krilima, nestaje, nebo ostaje prazno, a dolovi se crne dok ridove u daljini prekriva podnevna omara…
Raskoračenih nogu, Stojča već stoji uz mog oca od koga je niži za glavu. Stojča mi liči na Mojsija, a otac mi na Abrahama!?…
Utom počinje i ritual sa duhanom.
Najprije lagano opipavanje nabubrele duhan-kese i grubo štancanje novinskog papira u malene papiriće i tek na kraju čerupanje nize sa raščešljanim trutom od kojega Stojča uzima samo naprstak i meće ga između palca i kažiprsta!
Na palcu mu se presijava na suncu ovalni nokat ispod čijeg se oboda na vrhu crne naslage „crnog ispod nokta“ poput neke ukrivo zaorane brazde na zakorovljenoj ledini…
Onda stupa na scenu čelično ognjilo i oštro nazubljeni kafenocrvenkasti kremen-kamen. Stojča nemilosrdno bije kratkim ručicama sa kojih landaraju konopni rukavi košulje kao neko opušteno jedro, sve dok u rojevima ne počnu iskakati ognjene iskre. Malene munje nalik gromu koji se rasprskava udarivši u vrh Canetovog brijesta čije deblo para od vrha sve do zemlje… Upaljuje se najzad povijesmo truta između Stojčevog palca i kažiprsta, a munja sa gromom ošamućuje Canetovog brata Petreta bacajući ga na zemlju u samrtnom hropcu!
Odmah preko njega motikom navlače mokru, crnu zemlju da bi mu istjerali „struju“, ali i tada traže kristalnu, staklenu kuglu kojom je grom isparao deblo brijesta, uvjereni da će je naći!?…
Petre u međuvremenu daje znake života; pod naslagama mokre zemlje neočekivano se trza i štreca i rukama i nogama. Oči su mu širom rastvorene, no ne trepće. Para mu izbija iz pokvašene i kao slama bijele kose koja je zalizana na čelu i koja je sva nakostriješena…
Oživio je!
Grom ga je pošteno uzdrmao – toliko, da će do kraja života štrecati i zamuckivati i kod izgovora najjednostavnijih riječi!
O tome pričaju Stojča Kelek i moj otac koji povlači dim iz cigarete, a ova naglo sagara crna, sitna novinska slova. Upravo je pred mojim očima planulo i sagorjelo početno veliko ćirilično slovo „Š“…
Prsti na očevim rukama se žute kao da je tek pojeo pečenu tikvu a onda ne obrisao prste o pantalone kako to i inače radi!?…
Stojča Kelek svoju cigaretu drži ispod dugačkog rukava. Ne vide mu se prsti. Manjeg osamdesetogodišnjaka do tada nisam bio vidio; bio je tek treće po redu Vekijino dijete iza dviju kćeri koje su davno, davno umrle!
Stojča nije ništa tražio od mog oca. Samo su tako stojeći pušili i ne gledajući u Canetov od groma zaparani brijest ispod kojega umalo nije poginuo brat mu Petre.
No, oni su i tu priču već bili apsolvirali; zeleno i valovito more raži i nije bilo na dnevnom redu sve dok se u njemu ne ukaza Stojčeva snaha Krstina sa ljubavnikom Novetom. Oboje zajapureni, kako se pojaviše tako i nestadoše!
Krstini, u žurbi, ostade crvena marama na vrhu klasja. Nove pokuša da je dohvati, ali ga Krstina obujmi oko vrata i povuče ga, te oboje padoše u visoku raž.
Moj je otac velikodušno prešao preko svega. Stojča Kelek se samo na trenutak još više smanji, ali se ni kod njega ne primjeti značajnija promjena izuzev što mu se kao na nekom nevidljivom klatnu zanjiha niska truta na pojasu.
I baš tada se pojavi Petre sa slamnatom i na čelu kao zalizanom kosom koja u tom momentu više nije bila nakostriješena.
Javi im se prvi pljujući i zamuckujući u govoru, a kada se pokuša rukovati s mojim ocem, počupa mu ruku kolikom ga je snagom protresao.
Još je bio rekonvalescent!
Ocu je ispao opušak iz druge ruke, jer je svojim drmusanjem Petre i nju bio protresao.
„Bolje mu je da manje puši!“ – pomislio sam.
Ne dajući ni pet para što ga grom umalo nije ubio, Petre se oglasi ciljajući u samu suštinu stvari, reče: – Eno, Nove opet sa Krstinom u raži…svu će je povaljati!!!
Zasmija se slatko i nekontrolisano.
Moj otac zaćuta neprestano trepćući modrim očima; Stojča ustuknu i dalje ne skupivši raskoračene noge, a Petreta nikako da popusti zarazni smijeh, te uz smijeh poče rukama pokazivati prema Krstini i Novetu iskreno im se diveći i podrhtavajući u tijelu, baš kao da ga je ponovo grom pogodio!
Meni, gladnom, zamirisala je baba-Vekijina „Božija“ lepinjica premazana bjelanjkom prepeličinog jaja; zapahnuo me je i miris pera bijelog luka, a onda – iznenada – između sviju nas strijelovitom brzinom propuzi vijugavi, zeleni smuk sa očicama ukoso nasađenim na šiljatoj glavi… Ugledah mu i zelenkastu krljušt po tijelu i kosa mi se istog trena nakostriješi baš kao u Petreta dok su ga „oživljavali“!
Stojča je džilitnuo, a moj se otac kome je smuk prošao iza leđa i ne osvrnu, već se krišom zagleda prema mjestu na kome su nestali Nove i Krstina…
Ni tada nije pokazivao znatiželju…
Mislim da je moj otac bio čedan.
Vjerujem da je i Stojča bio i više nego velikodušan!
Razumijem i Petra koga je zamalo ubila munja groma!
Strahovito mi smeta kada neko pokušava definisati život, budući je on najuvjerljiviji upravo kada je nedefinisan……

Đenovići, oktobra 2015.godine.

 

 

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930