Sande Dodevski

Uspon na Orjen

 

 

 

Sande Dodevski 220Rođen u s. Jačince – Kumanovo 1947. godine.

Nakon završetka vojnopomorske škole  vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom  i na Filozofskom fakultetu u Zadru  na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…

Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…

Objavljivao aktivno  u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…

Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na  sve »novonastale« jezike  i obrnuto.) Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.

Živio u Herceg-Novom, a trenutno u Đenoviću.

Djenovići, Novo naselje bb.

Mobilni telefon: + o69 o82 762

 

USPON NA ORJEN

Krenuli su ka Orjenu da bi usput  nabrali šumske trešnje Crnice ili Crvene, a uz malo više sreće, možda, i  napola žute i napola crvene »Alice« – hašlame, šipke-narove (raspukle granate) ili dozrele šipurke  da  od njih naprave džem kada šipurcima zato dodje vrijeme, te da  putem potraže  i neku od gljiva…

I sve to u samo  jednom  danu, strahujući da će im vrijeme brzo pobjeći, odnosno vjerujući da ga baš i  nemaju na pretek…

Od svega što su usput namjeravali da naberu, ostalo je taman toliko koliko  da se ne kaže kako nijesu ništa našli, a u međuvremenu bespovratno  minule godine zbog kojih nije vrijedilo žaliti i oni ih nijesu žalili  niti brojali…

U njihovoj prohujaloj prolaznosti iščeznuo  i lik Obrena Vilovića, koji se, samo pokatkad, udrvljen,  kao u snu  ukaže  Starijem beraču, na šta se ovaj iako nije sujevjeran odmah  štrecne pomišljajući  kako će zbog nečega nagrabusiti toga dana…

Srećom, Obren se ne pomiče i ništa mu ne govori. (Dobar znak!?…)

Je li baš dobar znak, nije posve siguran, pa hitro kreće  za Mlađim da bi ga sustigao na kamenitoj stazi i već ga  vidi uzveranog uz vitko deblo trešnjinog stabla obraslog bršljenom i kod drugih račvi iznad kojih na granama  vise  crvene trešnje kao sa  đerdana…

Umoran, odmah sjeda  na kao žad zelenu i bujnu travu  i  vrhom štapa ruje po vlažnoj zemlji i uto ga, neopažen,  salijeće jedan od »lokalnih« i zagleda mu se u korpu sa gljivama. (Svi su ljudi »lokalni« i niko za sebe ne može da tvrdi da je svjetski čovjek budući se i među »lokalnima« i među »svjetskima« kriju hrđe – kada su hrđe!!!)

-A koje su ti to, a? – pita ga.

-Mliječnice i Golubače, a ima i poneki vrganj – odgovara mu, ali pridošlica  svoj pogled usmjerava prema mlađem beraču i, vidjevši ga visoko na stablu, zabrinuto vrti glavom, pa kaže:  – Ma ja se gore ne bih mogao popeti kada bih se  znaš šta…?! A oli i meni koju ubrati? – obraća mu se   molećivim glasom!…

Zasladili su se trešnjama i,  ostavljajući  sve iza sebe, krenuli  prema vrhu Orjena.

Stariji, uza sav ostali prtljag  na leđima nosio i zavežljajčić  iz najranijeg djetinjstva i u njemu  svoj davno, davno izgubljeni i nikada ne pronađeni nožić sa koricama od bivoljeg roga i sa crveno-crnim gajtanom na kome su bili vidljivi sasušeni tragovi od siječenja lubenica…

Noseći ga sa ostalim prtljagom, nije mogao da se u mislima odhrve  od poistovjećivanja Sudbine sa Stvarnošću a da pri tom  uzaludno ne nastoji  da ih poistovjećuje ne pronalazeći nikakvu razliku između njih…

Išao je za  Mlađim sve do navrh Orjen-sedla na nadmosrskoj visini od 1656 metara, i, tek tamo, uz njegovu Orjensku lokvu i sa dušom u nosu, ponovo  mu se ukazao Obren Vilović. Ovaj put  uspio i da ga vidi i da ga čuje kako mu iz ležećeg položaja puhkajući cigar sasvim jasno kaže:

»Ne bilo ti se penjati kada ne možeš…!?« Prečuvši rečeno, skinuo je ranac, izvadio iz njega mobilni telefon i poslao poruku: »… Evo nas na Orjen-sedlu! Duša u nosu, a Obren gledi li gledi u mene!!!«

Zatim se prisjetio »zavežljajčića«, pa ne našavši ga medju stvarima u rancu, vidio sebe kako po prašnjavom putu traži svoj izgubljeni nožić i silazi prema rijeci…

Na samoj obali rijeke i prije nego što će zagaziti u njenu vodu, ugledao je svog strica Mitka koji mu je  zaličio na goluba-pismonošu  sa onim svojim konopljastim rukavima…

-Ela, be, sinko, kod mene u Skopje! Daću ti čitavo tuce noževa kupljenih u Jedrenu! – rekao mu je stric.

Govorio  je još nešto i pričao mu kako su se nekada davno cure u Jedrenu jagmile koja će prva da igra u kolu do njega, ali da je on tada bio sasvim, savim neiskusan i nevičan u tim stvarima sa đevojkama.

Ponudio mu je na kraju još jedanput  kolekciju noževa kupljenih u tom gradu, ali ih  je Stariji berač odbio.

Nije volio  kupovne noževe već je – oprostivši se sa stricem – zagazio u mlaku vodu rijeke i još izdaleka na njenoj drugoj obali vidio rasplamsalu vatru oko koje su sjedjeli vršači u bijelim, razdrljenim košuljama i  pjevali pjesme  na završetku vršidbe. Na pocrnjeloj travi naspram odsjaja vatre, crnjele su se iza njihovih leđa šarenokore lubenice…

Osim što su  vršači pjevali i pjevajući naživo sahranjivali njegovgog strica i, njemu, Starijem beraču, davali sijaset  novih prilika da pronikne u ono u šta nikada neće proniknuti a ne znajući da on traži svoj izgubljeni nožić, kao da se već u toj davnašnjoj ljetnjoj noći u njemu bješe  nastanila  sumnja da će ikada išta pronaći…!?

…A  stric  mu je sa druge obale dovikivao,  zauvijek nestajući

…Skupa sa stricem,  nestajala je i čitava jedna plejada dobrih ljudi kakvih će biti sve manje!

Zastao na sredini rijeke u njenoj mlakoj vodi, evo, dočekao je i kraj ljeta na Orjen-sedlu  i ugledao Mlađeg kako uzaludno pokušava da otvori  zaključana vrata na planinarskom domu. Oko njih mukla tišina.

Bikovi se sakrili ispod munika. Jaka bura sa ledenom kišom dobuje po Orjenskoj lokvi dok piju crno vino pripremajući se da zanoće uz gole zidove planinarskog doma pošto se unutra ne može.

Stric mu iznenada  vraća poslatu poruku i šalje novu:  »…Vrati se ti večeras u svoje Jačince! Kada iza Murgaškog rida proviri pun mjesec, doći će kod tebe Turčin  po kome ti šaljem noževe kupljene u Jedrenu!«

Da li da se vrati u svoje Jačince – pitao se. Da li da ipak uzme te kupovne noževe koje ne voli?…

Na Orjen-sedlu  bura i dalje sto na sat! U daljini uz hrvatsku morsku obalu bijesne požari, a uspon na vrh Orjena je nezamisliv po takvom vremenu kada  » dolje gori«,  a prema vrhu  bjesni  oluja  – Gore visoko, a dolje tvrdo!!

Po takvom vremenu nikome živome ne bi  palo na pamet  da se penje ka vrhu pa sve da ga  gore čeka i sami Raj …!

 

Sande Dodevski - Orjen

 

Spuštaju se niza šumovitu stranu i tek u podnožju zaljegli su na vrećama za spavanje. Nisu  spavali,  već samo snatrili; Stariji berač gleda u amfiteatar ispod Štirovnika u ogromne stijene koje se bjelasaju u pomrčini i koje mu liče na kuće u stričevom Jedrenu. Ponovo osluškuje pjesmu što su je pjevali  vršači na obali rijeke. Davno ispjevana i daleka od njega, nikako da prestane, a on ne zna sebi da objasni zbog čega mu se to događa –  da je može čuti  kao da se  odmah  tu kraj njega  izgovaraju njene riječi…?

Ne postoji odgovor ili ga barem on ne zna, jer je  vrijeme koje je odonda minulo potrošio  u  traženju novih pjesama  uvijek  se  nekuda žureći…

Hrlio je nezaustavljivo plašeći se  da će  ako samo jednom stane – zauvijek  zastati!…

A ni stric mu to ne bi dozvolio:  »…Pričekaj ti još samo do večeras! – poručivao mu je.  Večeras će ti stići noževi pa makoliko ti sa njima bio nezadovoljan!… Bolje ti je barem nešto nego ništa! Od ničega ničeg goreg nema!« –  U nastavku čačkalicom čisti svoje  bijele zube.

Malo zastaje kao i na početku, razmišlja neko vrijeme, a onda dodaje : »…Ako se slučajno Turčin ne pojavi u trenutku kada mjesec bude provirio iza Murgaškog rida – ti onda pričekaj i gledaj u Stevanovu divlju krušku. Kada nju ozari mjesečeva svijetlost, Turčin će sigurno doći! A ako ni onda   ne dođe, nemoj previše da očajavaš! U životu se ponekad  nešto mora i izgubiti. Da nije tako, kuda bi svijet  s tolikim noževima…?

Svako bi inače na svakoga  vadio svoj  i svi bi se međusobno poubijali sa tolikim noževima….!?«

Govoreći mu to i nimalo mu ne uskraćujući slobodu maštanja uvjeren kako će i njemu doći vrijeme u kojemu će ga stići ono:

E, boli me ovo – e boli me ono!, i kada će mu biti sve ravno i široko da  bira šta god poželi, a da ni sam  neće znati šta da odabere, pošto  će mu na kraju uvijek ostajati isto!!!

…U iščekivanju kada će pun mjesec proviriti iza Murgaškog rida – pod Orjenom bura i dalje stotinu na sat!

Mlađi berač  se ušuškava u vreći za spavanje i vire mu samo uši i vrh glave.  Stariji  s nestrpljenjem  iščekuje mjesec i on se najzad pojavljuje.

Krupan i žut poput zlatne medžidije i čini mu se vruć kao  taze pečena pogača koja se još puši – naglo obasjava vrh Orjena!

Iz mjesečeve purpurne ploče iskoračuje na njegove oči Turčin i ispruža mu izdaleka ruku u želji da se s njim rukuje. »Ja sam Asip-aga – veli mu – a šalje me tvoj stric Mitko!«

U Asipaginoj ruci okačen  na podlaktici, visi zembilj izvrha  pun bijelim solunskim simitima. Preko ramena mu, pak,  landara džakče od kozije kostrijeti u kome se čuje glasan zveket noževa…

Donosi mu ih i izručuje ih kraj grma procvjetalog bijelog vrijeska i po prosutoj strugotini  koja je ostala  na putu  nakon što je motornom pilom presječeno  ogromno deblo  jedne od visokih  munika. Oštrice noževa se bjelasaju u pomrčini i svi su sa drškama od jelenjeg roga. Na dnu vrećice ostao zaglavljen i jedan mali, sa koricama od bivoljeg roga i sa crveno-crnim gajtanom – baš onaj kojega je Stariji berač svih prethodnih godina bezuspješno tražio… Bio je to njegov izgubljeni nožić i njemu je odjednom  srce bilo prepuno i samo je čekao kada će se u paramparčad rasprsnuti!

Asip-aga ga je zatim blago pomilovao po  glavi na kojoj više nije bilo kose kao nekada, a onda se vratio i uskočio  u purpurnu  mjesečevu ploču nad Orjenom!

Zaspao je istog momenta.

Kraj njegove glave, u snu, mirisali su solunski simiti i on ih je nemilice jeo da se i u snu čulo škrgutanje  njegovih preostalih zuba…!

 

Đenovići,   2oo1.  god.

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930