Sande Dodevski – Voljena Moja

 

 

 

Sande  Dodevski

VOLJENA MOJA

 

 

Ne sada. Trebalo je to prije. Mnogo, mnogo ranije. Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog nje same.

Sada, nažalost, kada su već minule tolike godine bez povratka – povratak voljenoj i ima i nema nekog naročitog smisla…!? Ali, zar se u ljubavi može tražiti smisao kada osim nje ništa drugo nalik joj nije i kada ni ona sama to ne traži? I zar da baš sada  nastupi trenutak u kome se javlja, nju koju sam toliko volio…?

Moja voljena kao da nije od krvi i mesa i kao da se u eter pretvorila neprestano mi dajući do znanja da se do ljubavi  mukotrpno dolazi. Ona, koju vidjam svaki dan,  neprestano me iznenadjuje novim otkrićima i ne desi se  da prodje ni trenutak a da mi se ne javi višeznačnom šutnjom. Prati me u stopu i kao da me islijedjuje! Nije važno gdje se nalazim i gdje me zatiče. Sklona je dvosmislenostima i kao da joj je jedina želja da me vodi na sva ona romantična mjesta  na kojima smo nekada boravili a onda  odlazili bez povratka…

I, uvijek tako!

Samo ta romantična mjesta zbog kojih prečesto biva da ostatak smisla bude potpuno zanemaren i ostane besmislen, da iščezne u trenu!

Takva je ona, ali ja to kasno uvidjam.

Ne. Ne žalim se zbog toga na nju, jer sam i sam želio sve ono što je i sama željela; bio sam joj odan koliko se najviše moglo, ali mi je ona uvijek izmicala za korak baš onda kada sam je najviše želio i kada mi je bila napotrebnija…

Kao da se iz meni poželjnog, živog bića, pretvarala u neživu  stvar i u nepostojeće. Ona sama htjela je da bude upravo tako, da bude ono što jeste: višeznačni i raznoliki partner sa kojim bi i svako drugi učestvovao u igri koja bi neprestano trajala ….

Nisam joj zamjerao zbog toga.  (Isključivost u ljubavi nikuda ne vodi. Ona samo višestruko šteti!) Ali, ipak, ipak?

Ganuo me je i naprosto do suza natjerao  trenutak u kome sam  uz nju na pustoj cesti posmatrao  podignut na vjetru suhi bukov list. Taj je list, otrgnut iz gomile ostalog lišća u jarku podno Vitorog-planine i u podnožju travnate padine Jadovnika, sam i bespomoćan, iz minute i minutu lebdio u vazduhu neprestano se okrećući u vazdušnoj struji i nikako ne uspijevajući da dodirne tlo pod sobom.

Posmatrajući ga kako se muči i kako ga i prije nego što će dotaći tlo na praznoj cesti  vjetar ponovo diže uvis – dolazilo mi je da se zaplačem zbog njegove bespomoćnosti. Srećom, ona je i onda bila uz mene.

Rekla mi je da je ta igra lista sa vjetrom samo dio  sveopšte igre koja bez prestanka traje i u kojoj svi učestvuju…

(Sa najnevinijima se svako poigrava – pomislio sam!) Ostatak lišća – koliko se sjećam- sabijen na gomilu u dnu jarka, pomjerao bi se s vremena na vrijeme, ali bi se kako-tako  održavao na okupu. Samo je taj jedan osušeni list bez prestanka vapio za  dodirom tla koje mu je svaki put izmicalo.

I da mi se baš u tom dramatičnom času moja voljena nadje u blizini; zastala na korak uz mene sve ne bi li mi icijedila  iskrenost i spremnost u opsjednutosti ka nečemu što je iziskivalo potpunu predanost njenim strogim, ali u isto vrijeme  i posve labilnim  pravilima  željnim brzih i naglih mjena, osmjehivala mi se kao da me želi ohrabriti!

Pitala me je vidim li  ogromno prostranstvo plavetnila iznad  tog lista i uvidjam li uzaludnost njegovog napora,  te jesam li i sam spreman na takvu požrtvovnost ako bi se iz ko zna kojih razloga  našao na njegovom mjestu?

– Na direktna pitanja nikada ne dajem direktne odgovore – odgovorio sam joj.

– Jesi li posve siguran? – insistirala je ona dalje.

– Nastojim da to budem!

Taj joj se moj odgovor očito nije svidio. Stajala je još neko vrijeme uz mene, a zatim je nestala kao da je nikada nije  bilo, ostavljajući me samog na pustoj cesti podno Vitorog – planine …

I to je – koliko se sjećam –  jedini naš neposredni razgovor više nalik monologu nego na razgovor udvoje.
Ostatak predugačkog vremena prošao mi je u potrazi za  njenim nedokučivostima, tajnama i, naročito, načinu  na koji je ona  baratala s riječima i od njih gradila  potpuno nove i originalne  svijetove koji bi i samostalno bili u stanju da žive …

No, od nje više ni traga ni glasa. Ako bi mi se kojim slučajem i ukazala, bilo je to više kao u polusnu ili samo   trenutak u kome bih bio suočen sa bezizlaznošću iz koje sam panično pokušavao da izidjem. (Ni u ljubavi ne ide baš sve glatko! Naprotiv! Ona je kazna i preteško breme koje se još teže nosi!).

Da bih sebi  olakšao stvar, samo bih je tako, ponekad, svečano prizivao pripremajući se za njezin dolazak, ali ni tada ne gubeći  iz vida  upozorenje o nesebičnom predavanju sebe  željenoj stvari bez ostatka i zadrške… Pristajao bih i na to, no ona mi se više nije ukazivala niti povjeravala. I, evo, i dan danas je čekam i nadam joj se …

Godine su se u medjuvremenu gomilale ispunjene  golom prolaznošću i samo bi se, tu i tamo,  ponekad, u svijetlim jutrima   ukazivao poneki tračak nade da će u nastavku sve biti drugačije i bolje!

Do tog boljitka, da ja znam, nikada nije došlo. Čekanje na njega, izuzev mukotrpnosti, ličilo je na sve drugo  samo ne na boljitak, ali je moja Voljena, koja nikada ne bi klonula duhom, i tada na sve to gledala kao  na nešto  što je usud od koga niko i ništa pobjeći ne može…

Jedanput sam se pred njom bio nasmrt opio iskvarenim alkoholom (Šta sve ljudi ljudima neće podvaliti!?…). Ležao sam u grmlju bujne koprive koja mi je žarila lice i čelo, a ja zapomagao od povraćanja misleći da će mi se utroba prevrnuti.

I, opet, da baš tada ona bude uz mene???… Brisala mi je bijelom maramicom  znoj sa blijedog lica i držala mi glavu u svom krilu… Lijevo i desno od nas nazirali su se vitki vrhovi dviju džamija koje su jedna drugoj nalikovale kao jaje jajetu.

– U životu postoji mjesto za samo jednu ljubav – rekao sam joj pijan.

– Znam! – odgovorila mi je.

– Ne ni za dvije niti za više njih, već za  samo jednu! – ponavljao sam u pijanom stanju.

– Naravno! – odgovarila je hladnokrvno.

Iza toga, opet samo crvenilo lica, znojenje i povraćanje uz potpuni zaborav  na netom bačeni udžbenik iz teorije književnosti u potoku ispod brda Lauš!

Sudbina svake od pojedinih knjiga – na ovaj ili na onaj način – uvijek je predodredjena na nestanak. Kao da je i samo njeno nastajanje povezano sa pijanstvom ili, u najboljem slučaju, sa putanjom nekog zalutalog metka!

—– Moja Voljena je samo ćutala. Slušala me je pažljivo kako nabrajam gluposti, ali ni riječ nije progovarala. Ponovo je bila  za nekoliko kopalja iznad mojih mogućnosti i moje nedorečenosti bivajući i dalje za mene nedostižna.

– Znoji mi se čelo i voda mi se sliva u oči !

– Obrisaću ti čelo! – kazala je.

– Mnogo sam se napio večeras  z b o g    t e b e ! –priznadoh joj.

– Znam! – rekla mi je.

– Ali to ću ja uraditi, da znaš! Ne zvao se ja ako to neću  učiniti!

– nastavlajo sam tvrdoglavo.

– Prvi put mi nije ništa odgovorila. Kao da je znala da ja to neću moći uraditi – kao da je znala da će mi cijeli život proteći i ostati na tom pijanom obećanju!

O, koliko samo sada žalim što sam je iznevjerio. Protraćiti cijeli život samo na obećanjima  –  postoji li išta goreg od toga?

A ona (i onda jednako kao i danas) samo ćuti. Tom me svojom ćutnjom po ko zna koji put opominje da se ne zalijećem i da se klonim  loših misli jer da su misli  isto što i duša u čovjeku: od njih sve počinje i sa njima se sve završava!

   »… Strpljiva budi, dušo,  u samoći  i stalna u kolebanju strasti« … – Napisala mi je u jednoj svojoj posveti koju sam ja naknadno, u gnjevu srdžbe u paramparčad pocijepao….

Eto kako sam i koliko uzvraćao u ljubavi prema Nedostižnoj.

Strpljiv bio nijesam, a kolebao sam se i više nego je to trebalo!

Sada, kada se na vidiku sve manje ukazuju oni tračci nade da će biti sve drugačije i bolje – sada mi više ni gorko kajanje ne pomaže!

Ali ni sada ne odustajem od svog zadatog obećanja u koprivnjaku koje ću nastojati da ispunim dok me bude bilo, a vratiću se kad li tad i onom usamljenom, zakovitlanom u vazduhu listu podno Vitorog-planine i nad travnatom padinom Jadovnika na opustjeloj cesti …

Taj mi je list  naročito priljegao za srce i on mi je još jedna u nizu opomena  do kojih mi je stalo da ih ispoštujem!

Ništa više od ovoga ne mogu da kažem niti da obećam. Obećanja u ljubavi ionako ništa ne vrijede bez valjanih djela – djela, vidljiva i svima jasna i prepoznatljiva.

Takvo djelo sa moje strane još nije uslijedilo. Možda će se jednog dana i desiti da ugleda svijetlost dana, jer u meni još postoji nada u kojoj ništa nije nemoguće.

Ako ni u šta drugo, uzdam se  upravo u snažni dah onog vjetra koji je suludo kovitlao lišće na putu koje se već odavno pretvorilo u humus iz kojega  rastu nove trave i novi, mladi bukvici što se ruje  potkraj svake zlatne jeseni.

Moja zlatna jesen samo što nije minula!? …

Do slijedeće jeseni, daće Bog, i sam ću kupiti suho staro lišće i od njega praviti podlogu za neki novi humus…

Moja Voljena se u potpunosti sa mnom slaže, i, svjesna je, kako kaže, da je njezino mjesto u mojoj ljubavi mjesto na oštrici  izmedju nje i literature.

Neka onda tako i ostane – kaže mi  podržavajući moje hirove, ali za svaki slučaj dodaje  još i ovo:    » …   Radi robe šta god hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš!!!« …

Moja Voljena  i ona koju volim daleko su jedna od druge kao zemlja  od neba!!!

Obije ih podjednako cijenim i poštuijem!

 

Đenovići, u avgustu 2o12. godine

S. Dodevski