Sande Dodevski

Žana-Mari i Vukoman

 

Od nekog vremena, Ljubica i Vukoman ne žive zajedno. Rastali su se, jer je Vukoman našao drugu koja se zove Žana. On joj tepa i naziva je „Žana-Mari“…!?

Ljubica mu je rekla da pokupi svoje prnje i na kraju, kad je izlazio, rekla da je presretna što ga više njene oči neće vidjeti. Hrabro i slavodobitno je otišao iz stana ostavivši Ljubici dva sina u pubertetu.

Kod Žane-Mari je bio manji od makova zrna: – Uključi mašinu za pranje, ali dobro pazi da mi ne pogužvaš onu spavaćicu i, zapamti, kad budeš prostirao veš, ne stavljaj one drvene štipaljke!

Vukoman poslušno slijedi njezine upute, a Žana-Mari sa zadnjicom nalik na dvokrilni ormar mu idealno paše u krevetu.

Za šest mjeseci otkako je napustio Ljubicu – pola ga nema!!!

Već ga i strah hvata u pauzama između steranja veša i odlaska na pijacu, jer vazda u kući nešto nedostaje, naročito crnog luka i izvjesnih pašteta (da li ćurećih ili pilećih – tek, svinjske nijesu!?)

U rijetkim predasima odlučuje da još jedared „prouči“ – „Gorski vijenac“, a sve ne bi li mu našao mahanu u pogledu „poturica“ i – neka ih đava nosi – svojih pohlepnih brđana…

Čita, a Žana ga gleda.

Ne čeka, već mu odmah kaže: – To si mogao i kod one svoje pročitati!!! Eh, da sam znala….???

Vukoman istog trenutka baca „Gorski vijenac“ i ljubi je u oba obraza grleći je i tepajući joj: – Moja Žana-Mari, samo ti, sunce moje, reci šta ti treba! Hoćeš li da te izvedem na večeru kod „Papagaja“ ili želiš nešto rustičnije? Da skoknemo put Trebinja u one „Tuli“, pa ispod sača, ha???

– Neću! – nabusito odgovara Žana-Mari i još dodaje: – Ne pada mi na pamet da gledam one seljačine koji ne znaju ni nos obrisati. Kao ni ona tvoja bivša – ovlaš dodaje, onako usput.

Vukoman je i dalje u papučama. Žana ipak odlazi u kupatilo da skine i nabaci novu šminku. (Ooo, ići će ona na večeru pa makar to bilo i kod onih seljačina što nos ne znaju obrisati, jer – kratak je život, a Vukoman joj je naišao taman kao kec na desetku!)

Izlaze žurno iz stana.

Na parkingu – gle li čuda, susreću Ljubicu. Žana, a odskora „Žana – Mari“ – po želji Vukomanovoj – ne gleda u nju, a siromah Vukoman se zblenuo. Bi da upita za sinove, pa i da kaže što bilo drugo, ali ga je sramota. Utom se kao slučajno maši za džep i prstom uprije u tipku za pozivanje na mobilnom, takoreći nesvjesno. Javi mu se stariji sin (onaj što je na heroinu)…

Najprije nevjerica sa Vukomanove strane i nerazumljivo mumlanje starijeg sina. Ipak, Vukoman se snađe i priupita: – Kako si, sine?

– A, jebe se tebi kako sam ja! – neočekivano mu odgovori njegov mezimac.

Noge mu se presjekoše, ali bi uporan do kraja, te istog časa nazva i mlađeg Ostoju, pa i pred njim poče utiho gugutati: – Ostojice, kako ti je u školi? Ima li kakvijeh cura, sine? Aaaa?

Mali mu hladno odbrusi da ga više ne naziva i isključi mobilni.

Žana-Mari je bila sablaznuta. Stajala je uz „Reno-Scenic“ i čekala Vukomana da joj otvori vrata. Sve je na njoj bilo tip-top i bila je spremna – vidjelo joj se to u očima – da hrabro pogleda u lice svim muškarcima koji bi joj bili iole privlačni.

Vukoman je bio kolateralna šteta. Takvih kao što je on, i žmireći, mogla je da ima na desetine!

Ušli su u auto, a Vukoman je odmah uključio klimu i tek malčice spusti prozor na strani Žane-Mari. Da mu se sunašce ne prehladi.

Ona je obilato popunila sjedište i Vukoman se nakon toga nagnuo da je poljubi u obraz – onaj bliži njemu, što nikada ranije nije praktikovao sa Ljubicom!?

Auto krenu. Odoše na večeru.

 

 

 

Tagovi: , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

*

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

April 2017
M T W T F S S
« Mar    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930