Sande -mali portretSve su priče nalik jedna drugoj, a samo se poneka upamti. Bio sam kormilar na topovnjači, ili “peljar” – ma što to značilo! (Onaj koji mjernom motkom mjeri dubinu rijeke!) Na moru nije bilo potrebno mjeriti dubinu budući su postojale precizne karte sa prethodno izbaždarenim dubinama morskog dna za svaku od uvala u koju smo pristajali. No, ne radi se o tome, već o ispraćajima prilikom isplovljavanja, a i o boravcima u luci dok smo se u njoj  nalazili…  A ispraćaji  su bili takvi  da nam niko sa obale nije presijecao nikakve crvene ili zelene trake, niti ispuštao iz ruku raznobojne luft – balone. Nije bilo ni žena koje bi se redovito znale naći pri ruci pomorcima željnih, zna se već čega.

Sve je bilo gluho. Okolni visoki planinski vrhovi su se bijeljeli od kamenitih litica. Jedan od stanovnika u tim planinskim zabitima upravo je pripremao  kozletinu ispod sača i u tučanoj šerpi slagao namirnice koje će se peći, ovako govoreći: – Najprijen iđe u pitanje kupus!

Postavio je na dnu šerpe izrezane komadiće kupusa požućelog prema sredini, jer  nije bio dobro zaglavičio, a onda nabacao komade  ugrubo otrupljene roze kozletine i parče  teletine, a potom slavodobitno uzviknuo: – E, a  sada iđe mrkva…eto, tako! Onda česan, luk i kunpir, te – maslinovo ulje, ne žaliiiim, pa iza toga darežljivo nalivao bijelo vino i malo vode – da ne zagori! Eto, tako! – rekao je.

Na kraju, metnu i jedan paradajz ucijelo i pritisnuvši ga palcem na kome se vidio odavno neobrezani nokat sa svim onim crnilom ispod.

Ni mladih cura na mulu kod ispraćaja, niti bordelskih kol-gerli, odnosno ober-kurvi. Ničega, ama baš ničega osim uzburkanog mora i niskih oblaka i kišice koja rominja po mokroj palubi topovnjače! A samo noć prije toga u tvrđavi u čijim je katakombama  bio “snek-bar”, jelo se, pilo i bančilo uz muziku za one sa najnižim  strastima!

Austro-ugarska tvrđava sa monumentalno visokim kamenim svodom je bila ispunjena dimom koji se i nožem mogao rezati. Uz nas mlade i za ono vrijeme besprijekorno obučene i sa dosta para, sjedjele su najružnije i najstarije ulične dame koje se mogu zamisliti, poneka od njih čak i cotava ili sa operisanim kukom. Točio se šampanjac. Ipak, ipak. Bio je to nakon svega, tužan ispraćaj, mada ispraćaja nije ni bilo. A i ko da nas ispraća kada se svako zabrinuo za svoju sudbinu sa problemima, koji, vjerovatno, nipošto nisu bili niti mali, niti beznačajni!

Samo se jedna starija gospođa slučajno bješe zatekla na mulu.

Zastala je na tren da bi namjestila petu cipele iz koje joj je upravo iskliznulo stopalo, pridržavajući pri tom kišobran što ga je držala na ramenu poput lovačke puške. Hodajuća karikatura!

Konope smo sami skinuli sa bitve na obali, mornari su vješto uskočili na brod, a motori snažno zagrmjeli ostavljajući iza krme uskovitlanu i zapjenušanu brazdu. Adio crvene i zelene trake! Adio luft – baloni i kozletina ispod sača u koju prvo “iđe kupus”! Sve je to ostalo za nama. Ali i to “sve” više je ličilo na “ništa” nego na sve! Sve ili ništa, kao u kockarnici, koju smo takođe posjećivali. I u kockarnicama je bilo žena. Kao i na vrhu planine kod onoga što je mećao kupus u tučanoj šerpi kod kojega je takođe bila kozarica po imenu Marija što su je proljećni snježni smetovi zatrpali u nekoj od škrapa, a da nikada nije pronađena. A i na moru je bilo utopljenika – naročito kada su ronioci u pitanju! Samo se svjetioničari nikada nisu mogli naći u nekoj od rubrika nestalih, mada je i među njima bilo suicidalnih slučajeva, čak i po lijepom, sunčanom i burnom vremenu, i ne samo po jugu?!

Sve je to, međutim, bilo daleko od nas sa topovnjača. Čuvao nas je dragi Bog, valjda, dok smo smokvinim prutom tukli krakove hobotnice kuhajući je  u velikom aluminijumskom, četvrtastom loncu sa poklopcem ispod kojeg je gumena brtva, ali na kome nije funkcionisao sigurnosni ventil. Pod loncem smo ložili krive čokote vinove loze, vatra se žarila sve dok sa lonca poklopac ne bi izletio poput minobacačke mine praćen oblakom pregrijane pare – upravo onakve  kakva pogoni zakrivljena krilca na turbinama kod razarača čiji su parni kotlovi razvijali snagu od 22.000 konjskih snaga! I iza takvih smo razarača išli u tegalj vanjskom rutom praćeni udarima bure ili snažnog juga sa do površine mora spuštenim oblacima. Ruku na srce, i tada su bila nezaboravna svitanja sa čistim i kao pozlaćenim nebom i još ljepšim sunčevim zalascima sa rumenilom na kome bi dio po dio nestajao veliki, crveni sunčev disk. U takvom jednom trenutku, ispušteni iz teglja, svi bi mi kao po komandi skočili sa palube u more, a u njemu je oko nas gologuzih odjednom provrilo mnoštvo fosforno – svijetlećih planktona.

More je bilo hladnjikavo, voda prezasićena solju, a obala u daljini jedva vidljiva – kao da je bila vodenim bojicama i dječijom rukom na papiru povučena jedva vidljiva tamna linija. Ni kuća, ni maslina, ni crkveni bijeli tornjevi, već samo poneka i još nevidljiva rana zvijezda na visokom nebu.

Kupajući se u moru prije sunčevog zalaska, ostao sam roneći sve dublje i dublje zbog toplije vode ispod površine. U jednom momentu sam na dnu ugledao brodsku olupinu. Ličila je na stari njemački torpedni čamac, jer su mu se na izvrnutom boku vidjele prazne torpedne cijevi, bez bojevih glava. Prepao sam se od tog prizora i naglo izronio. Moja topovnjača je već plovila prema kamenitom rtu gdje su se uz obalni kamenjar privezivale i ostale topovnjače. Plivao sam ka obali. Prije nego što ću doplivati do nje, ugledah  da u mulju nešto svijetluca.

 

Torpedni camac

 

Ponovo zaronih. Uhvatih to nešto što je svijetlilo sa na omanjem grebenu. Bio je to zlatni lančić sa privjeskom u obliku srca. Izađoh na obalu i krenuh prema topovnjačama koje su sa sidrima po krmi stajale pramcima uz  obalu. Vatra ispod onog četvrtastog aluminijskog lonca je ponovo gorjela. Idući ka vatri, otklopih poklopčić privjeska na donjem kraju lančića. U odsjaju vatre mi se ukaza slika mlade djevojke u majušnom ovalu od zlata, a nad njom jedva vidljivi natpis: “Ruth – Hansu”. Lice djevojke je bilo prelijepo. Skupih zlatni lančić sa privjeskom i čvrsto ga držah u šaci. Priđoh polako vatri oko koje se na sve strane pušilo od dima i pare. Nakon što je lešo – hobotnica bila pojedena, uplovismo u luku na otoku. Kao i uvijek, zaputismo se ka jednoj od hotelskih bašti na otvorenom, pod borovima. Zaplesao sam u nastavku večeri sa jednom mladom Njemicom koja me je u igri prva zagrlila oko vrata. Držeći je rukama oko pasa i sa licem zagnjurenim u njenu crnu valovitu kosu u jednom momentu je i nesvjesno pozvah. Rekoh joj glasno: – Oh, meine Ruth!

– Mein Got!!! – zaprepašteno uzvrati i dodade: Wocher weiss Du mein Name?

Shvativši da sam slučajno pogodio njeno ime slegnuh ramenima ne znajući šta bi joj odgovorio na mom pretrapavom njemačkom vokabularu od desetak riječi. Umjesto nekog nemuštog pokušaja objašnjenja pokazah joj zlatni lančić rekavši joj gdje sam ga pronašao, te joj ga na kraju i poklonih!

Rekoh: Das is fur dich. Vielleicht bin ich dein Hans?!

Poljubila me i privila se uz mene plačući. Ne sjećam se šta je poslije toga bilo. Zaista, ništa posebno. Jer da je nešto bilo, ostalo bi urezano u sjećanju i ne bi bilo za priču i pisanje.

Otišla je i sjela za stol sa svojim roditeljima. I danas, poslije toliko vremena sretan sam da je taj tužni lančić što je u moru dugo čekao ipak našao mjesto na mirisnom vratu jedne nove “Ruth”!

Sve su sretne priče nalik jedna drugoj! A ponekad i nesretne.

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

August 2017
M T W T F S S
« Jul    
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031