Šćepan Vuković – Varoš slikana dušom

Pred fotografijama Dušana Stijovića:
Andrijevica, čudo neviđeno, a gledano toliko puta

 

 

Kad god listam album svojih sjećanja, uvijek se vratim toj slici… Radost ranog djetinjstva: putovanje! Zorom smo, majka, brat i ja, krenuli iz Peći za Andrijevicu; šofer je savladao čakorske serpentine, na Murini smo utekli gustom oblaku prašine, te za autobusom trči još od Rugovske klisure, i stigli do okuke, sa koje se, uramljena raskošnim blještavilom, ukazuje biblijska slika – na rječnim strminama, kao lastavičija gnijezda, sabrale su se kuće drvenih krovova. Silazimo iz autobusa, a uzlijećemo, stigli smo na početak i kraj svijeta: ovo je ona mala, velika varoš, pred kojom se, kao pred ikonom, poklonio čuveni svjetski arhitekta Ciborovski, zadivljen vještinom samoukih neimara koji su sagradili ovaj čardak, čardak ni na nebu, ni na zemlji.

To je Andijevica – čudo nevidjeno, a gledano toliko puta.

 

 

 

Kad god posmatram fotografije Dušana Stijovića, zagledam se u vlastiti nezaborav, u istinsku umjetničku čaroliju i vrijeme dostojno pamćenja. Kao da je juče bilo: Andrijevica, očev i majčin zavičaj, važna saobraćajna raskrsnica, puna bašta hotela „Komovi“, Lim i Zlorečica, ponedjeljak, pazarni dan, „klupe“ i Begluk, kafane, berbernice, vezani konji na dnu varoši, dozivanja, smijeh…

Život, živi se život, bez retuširanja.

I pamti se: jutarnja raskoš svjetlosti, veliki luk duge i mlječni trag zvijezde padalice na vedrom, večernjem nebu. I još: djeca, obale, kolo na Knjaževcu, starice i crnina. I još: krik uspomena, grmljavina spokoja, eksplozija sjećanja. I još: govor ćutnje, dostojanstvo patnje, uzvišenost samoće, prijatnost, toplina, vedrina, dobrota… I još…

…I još, glavna ulica, žila kucavica, kojom se – uz uspavanku i lelek – pronose kolijevka i kovčeg.

Gore-dolje, dolje-gore.

 

 

Sve je na ovim slikama crno, bijelo i sivo, a toplo i živo. U velikom filmu jednoga doba, kojem umjetnik daruje ličnu vizuru i produhovljeni realizam, a varoš omamu i magiju, odbrani kadrovi otrgli su se kalendaru vremena, juče uslikani za sjutra. Stijovićeve fotografije su sklad iskustva i umijeća, osobena estetika, elegija, trenutak vremena odslikan zavičajnom poetikom.

„Snimiti fotografiju znači sudjelovati u smrtnosti“, tvrde teoretičari fotografije. A Dušan nam Stijović, dokazuje suprotno: kao u dječijoj bajci, on je zavičajnu varoš, u svojoj labaratoriji čuda, poprskao „živom vodom“,  darujući minulom vremenu  i  trajanje i buduće opstajanje.

 

Kuće, kuće, kuće… O toplim domovima i njihovim krovovima, prepoznatljivom obilježju stare Andrijevice i Stijovićevih fotografija, imali bi, toliko toga, da kažu istoričari, arhitekte, etnolozi, sociolozi, slikari, mještani… Ali, i znalac i neznanac ostaće bez riječi pred tom fascinacijom i dimenzijom – iza slike. Onoga čega nema, u ovom pješčaniku najviše ima: Stijovićeve fotografije su jučerašnjica naše duše, vrijeme gledano okom i srcem, objektiv koji, iza fasada, zalazi duboko u sjećanja, po kojima još škripe ulazna vrata doma i cvile baglame na prozorskim kalpacima.

Kad gledam fotografije Dušana Stijovića, ja se – „Dobro jutro, davnino!“ – rukujem sa svojim djetinjstvom.

Dušan Stijović, pjesnik i posvećenik fotogafije, druguje s fotoaparatom više od četrdeset godina. Oni koji pomnije prate Stijovićevo stvaralaštvo i obilaze njegove izložbe, znaju da je gotovo čitava Crna Gora stala u Stijovićev album. Upamtili smo tu foto-liriku: komski pejzaži, livada Jelovice, divlja ljepota planinskog cvijeća ukorijenjenog u kamenu, tišak Lima, morski talas, katuni, konji vrani…

Ali, ali, ali…

Ali, ali, ali…

Ali, medju tim motivima, Andrijevica je posebna, izabrana slika; čardak  darovan providjenjem. Pogledajmo ove fotografije, zagledajmo se u umjetnost, i nestvarnost, i čudjenje, i u našu zapitanost: kako je to, ovako, Dušan Stijović, nebesku varoš na zemji, Andrijevicu, osvevremenio?

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

May 2017
M T W T F S S
« Apr    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031