Poštovani pośetioci, nastavljamo sa objavljivanjem radova Selmana Repištija. Već smo objavili njegovu kratku priču, a sad objavljujemo rad o kratkoj priči. Pored profesionalnog naučnog bavljenja psihologijom, Repišti piše poeziju i kratku prozu.  

 

Selman Repišti rođen je 1987. godine na Cetinju. Osnovnu i srednju školu završio je u Kotoru, a diplomirao i magistrirao u Sarajevu. Objavio je četiri knjige kao autor-izdavač, te preko 20 naučnih radova. Njegova profesionalna interesovanja odnose se na sljedeće oblasti: psihologiju ličnosti, pozitivnu psihologiju, psihopatologiju, forenzičku psihologiju i statistiku u društvenim naukama. Pored toga, piše poeziju i kratku prozu, te naučnopopularne tekstove za šire mase. Nezaposlen je i nije član nijedne političke partije.

 

 

O kratkoj priči: prilog teoriji književnosti 

Prilikom definisanja pojma ”kratka priča”, nailazimo na nekoliko dilema. Prije svega, koliko priča treba biti kratka, da bi se uopšte smjestila u ovu kategoriju? Dvije-tri stranice A5 formata, standardnog proreda, sa uvučenim prvim redom i bez većeg razmaka među paragrafima? Desetak-petnaest stranica istog formata? Drugo, postojanje jednog naslova ili dodavanje više podnaslova (rasparčavanje i sekvencioniranje)? Treće, je li kratka priča nešto što opisuje novu situaciju, aktuelni konflikt, savremenu moralnu dilemu? Četvrto (premda ni ovdje nije kraj!), smije li kratka priča biti nešto poput poeme, samo bez rime?

Kako bismo odgovorili na prvo pitanje, pozvaćemo se na Marie Louise Pratt (1994), koja je napravila razliku između (kratke) priče i romana na sljedeći način:

1. kratka priča se bavi samo nekim fragmentom života, a roman cijelim životom;

2. kratka priča se bavi jednom stvari (pojavom, situacijom, fenomenom), a u romanu se obrađuje više njih;

3. kratka priča je ”uzorak”, a roman ”cjelina” i

4. kratka priča nije cjeloviti tekst, dok roman to jeste.

Promislimo malo o ovim distinkcijama između kratke priče i romana. Istina je da je kratka priča više ”omeđena” u odnosu na roman, te da (usljed svoje kratkoće) obrađuje manje aspekata života i/ili manji skup pojava. Dakle, ona ne mora nužno biti rezultat jedne egzistencijalne teme, već se u njoj mogu prožimati više aspekata života (doduše, manje nego u romanu). To što u kratkoj priči dominira određena tema (ideja vodilja), ne znači da je cijela priča koncipirana isključivo na ovoj temi. Posljednji kriterijum nikako ne stoji. Evi i zašto. Kratka priča jeste zaokružena cjelina, isto kao i roman. Da ona to nije, bila bi poglavlje romana, radnjom ovisno o drugim poglavljima. Drugim riječima, ne bi se mogla razumjeti bez poznavanja sadržaja ostalih poglavlja.

S druge strane, Heinrich Böll (2001) navodi sljedeće odlike kratke priče:

1. moderna;

2. sadašnja;

3. stroga;

4. intenzivna i

5. najmanje podložna šabloniziranju.

Böll želi naglasiti da je ova književna forma (ili žanr) nešto što je aktuelno, ”udarno”, provokativno, neponovljivo i precizno. Dakle, po njemu je kratka priča ono što izaziva čitaoca, što se ne zaboravlja lako i što (između redova) mora biti interesantno i poticajno za razmišljanje. Njenu kratkoću prati britkost pripovijedanja, izuzetna snaga doživljaja, autentično-oštar književni zamah, jednostavno, to je jedan nezaboravno-pikantan prozni zalogaj.

Milivoj Solar (1976), u svojoj Teoriji književnosti, navodi da se pojam ”kratka priča” upotrebljava kao sinonim za novelu (čiji je naziv potekao od latinske riječi za nešto novo), odnosno pripovijetku (koja se može razumjeti i kao književna vrsta koja je po dužini između novele i romana). Dodaje da se na početku novele izlažu i opisuju karakteristike određenog junaka, koje kod čitalaca izazivaju izvjesna očekivanja. Međutim, na kraju dolazi do obrata radnje, u vidu neočekivanog uvida ili događaja. Solar dodaje da u ovoj književnoj vrsti čitalac treba steći utisak kako je rečeno tačno onoliko koliko se treba reći, ni manje ni više. Imajući to u vidu, možemo reći da bi novela/kratka priča trebala biti najpreciznija književna vrsta.

U svakom slučaju, kratka priča bi trebala sadržati temu (centralnu ideju, ”nit vodilju”), bar jednog junaka (ako je glavni, onda je protagonista), smještanje radnje u određeni prostor i vrijeme, bar donekle dostupnu perspektivu pripovjedača (on je glavni junak, sveznajući pripovjedač i slično), fabulu (progresivni niz događaja), konflikt (protagonista nailazi na određenu prepreku ili se postavlja pred neku npr. moralnu dilemu) i razrješenje konflikta (jasno ili nagoviješteno, iz čega slijedi naravoučenije ili poenta).

Stoga, dopustiću sebi da kratku priču nazovem ”dramom u malom”, bez obzira da li je dijalog eksplicitan ili implicitan. Dijalog može, dakle, biti vidljiv i izdvojen, ali može se i podrazumijevati (npr. dijalog s čitaocem kroz razvoj radnje u kratkoj priči). To može biti i monolog (koji je, u neku ruku, dijalog sa samim sobom). Međutim, ne temelje se sve kratke priče na nekoj vrsti dijaloga. Ali, gotovo sve (ako mogu reći, u pravom smislu te riječi) kratke priče imaju naglašen kvalitet dinamičnosti ili živosti. A dinamičnost i živost su upravo karakteristike drame (makar se, navodno, ništa ne dešavalo na sceni).

Početak predgovora Maria Suška (1986), inače urednika Antologije američke novele XX stoljeća, aludira na tri načina razmišljanja o, kako se navodi, kratkoj prozi:

1. kratka priča podrazumijeva sažimanje radnje, otkrivanje lika i slično, premda se ne može podvesti ni pod kakvu usku, strogu definiciju;

2. zna se šta ona nije (nije anegdota, šala, izvještaj o nekom događaju…);

3. prepozna se šta ona jeste, u samom ”susretu” s njom.

Što će reći, adekvatna percepcija i recepcija se ostavljaju autorima kratke proze i edukovanim čitaocima, odnosno, subjektivnom i intuitivnom momentu stvaralaca i ”korisnika” (da ne kažemo ”potrošača”).

Po Larisi Softić-Gasal (2015), u savremenoj kratkoj priči događaji i likovi su minimalizirani. Po istoj autoki, prati je intenzivirani proces pisanja,  te uključivanje čitalaca u proces pisanja, u vidu njegovanja tzv. koncepta otvorenog kraja. Drugim riječima, moderna kratka priča nikada nema, ako se tako može reći, definitivni kraj. On je ostavljen čitaocima da ga sami dorade, osmisle ili kreiraju.

Slavica Vrsaljko (2008) navodi da su u modernoj prozi itekako prisutni usmenost i razgovornost, uz veliki broj dijaloga u kojima posebno mjesto zauzimaju eliptične rečenice. Tu su i primjeri riječi u kojima su ispušteni samoglasnici (”k’o”), potom riječi kod kojih je prisutna kontrakcija (stapanje) suglasnika (”hvala” ”fala”) i glagola (”poš’o”, ”siš’o”), a sve to uz prisustvo obilja emocionalno-ekspresivnih elemenata. Vrsaljko (2008) dodaje da savremenu prozu (time i kratku priču, prim. aut.) karakterizira upotreba vulgarizama, kolokvijalizama, familijarizama, var-varizama i regionalizama.

Kratka priča je, u velikoj većini slučajeva, jedinstvena, integrirana cjelina. Međutim, kada razmotrimo eksperimentalnu (kratku) prozu, možemo pronaći i vidljivo izdvajanje zasebnih dijelova priče, grupisanih oko nekoliko podnaslova.

Postavili smo i pitanje o razlici između (kratke) proze i poezije. Obje mogu obuhvatiti stilska izražajna sredstva, kao što su komparacija, epiteti, gradacija, metafora… Međutim, samo je druga u formi stihova. Ali, ovdje nailazimo na novi problem: neke pjesme/poeme ne sadrže rimu. Tako bi se, ukoliko obrađuju neki zanimljiv, aktuelan događaj, mogle preraditi i pretvoriti u kratku priču/novelu. Dakle, razlike između kratke priče i poeme su većinom formalne prirode, prije nego sadržajne (imajući u vidu da poema sadrži značajan broj elemenata fabule).

Dometnuo bih i da konačno ”lice” kratke priče zavisi od nekoliko faktora:

1. piščevog staža u pisanju ovakve književne forme;

2. njegovog spisateljskog umijeća u širem smislu;

3. sposobnosti zamišljanja, imaginacije i mašte;

4. odabiru odgovarajuće teme i motiva od onih koje su mu dostupne i

5. intervencija urednika neke edicije u kojoj će se određena priča naći prilikom njenog publikovanja.

Za kraj, valja navesti i neke pokušaje da se napravi kvantitativna razlika između nekoliko književnih vrsta, među kojima je i kratka priča. Syed Hunbbel Meer (2016) navodi razlike u broju riječi između pet ovakvih književnih vrsta. Tako je brza/instant fikcija (eng. flash fiction), po njemu, nešto što se može definisati kao ”kratka kratka [tj. veoma kratka, op. a.] priča”, i to od 53 do 1000 riječi. Ona bi odgovarala našem pojmu crtica. Kratka priča bi se uklopila u raspon od 3500 do 7500 riječi. Noveleta (eng. novelette) je dužine između 7500 i 17000, a novela između 17000 i 40000 riječi. Roman, pak, ima 40000 i više riječi. Prvo što se može primijetiti jeste donja granica za dužinu instant fikcije – zašto baš 53 riječi? Pretpostavimo da pišemo u eliptičnim rečenicama od po jedne do dvije riječi. Za ovakvu književnu vrstu, bilo bi dovoljno desetak ovakvih rečenica, dakle 10-20 riječi. Gdje bi onda spadalo ono što smo upravo napisali? Druga anomalija jeste ”dužinski zjap” između instant fikcije i kratke priče (gornja granica prve kategorije je 1000, a donja granica druge 3500 riječi). Šta je, dakle, sa književnom vrstom koja bi brojila 1001-3499 riječi? Treće, ako se ispostavi da prevod neke novele ima 16995 riječi? Ona je na jeziku na kojem je napisana bila novela, a na recimo našem jeziku bi spadala u – noveletu?! Ovi i još mnogo argumenata idu protiv kvantificiranja kao metode koja bi se mogla koristiti prilikom ”jasne” distinkcije književnih vrsta. Književnost je umjetnost i veoma ju je teško kvantificirati. Možemo prebrojavati epitete, glagole, dužinu riječi, upotrebu ličnih zamjenica i slično. Međutim, ne možemo definisati određenu književnu vrstu na osnovu ovih numeričkih podataka. Njenu klasifikaciju i ”pripadnost” trebamo ostaviti autorima, piscima, iskusnim književnim kritičarima i teoretičarima književnosti.

 

Literatura

Böll, H. (2001). Potraga za čitateljem. Sarajevo: Buybook i Heinrich Böll Stiftung.

Meer, S. H. (2016). Differences between a short story, novelette, novella, & a novel. Dostupno na: https://letter pile.com/writing/Difference-Between-A-Short-Story-Nove-lette-Novella-And-A-Novel.

Pratt, M. L. (1994). The short story: The long and the short of it. U: C. May (ur.). The New Short Story Theories. Athens: Ohio UP.

Softić-Gasal, L. (2015). Priča kao samolegitimirajuća i sa-morefleksivna forma (na primjeru bosansko-hercegovačke kratke priče). Anafora, 2(1), 1-25.

Solar, M. (1976). Teorija književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

Suško, M. (ur.) (1986). Antologija američke novele XX stoljeća. Sarajevo: Veselin Masleša.

Vrsaljko, S. (2008). Razgovornost i usmenost u djelima suvremenih hrvatskih književnika. Magistra Iadertina 3(3), 117-130.

 

 

 

Tagovi: , ,

 
 

Kalendar

December 2017
M T W T F S S
« Nov    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031