Zahvaljujemo se gospodinu Vesku Pejoviću koji je omogućio da se njegov prilog “Sjećanja na Danila Kiša” nađe na stranicama Montenegrine. Prilog je u decembru 2010.g.  objavljen na sajtu www.cetinje-mojgrad.org

 

Sjećanje na Danila Kiša

 

Prije 21 godinu, umro je u Parizu Danilo Kiš, za kojeg prof. dr Sonja Tomović Šundić reče: “pisac koji je povezao dvije duhovne vertikale – Lovćen, koji je genetski imao u sebi, i Zid plača, kao jevrejsku, mitološku tradiciju, pisac koji je uvijek mislio da je bolje nepravdu trpjeti, nego je činiti, pisac koji je do savršene ironije, na jedan briljantan način izvrnuo ruglu logiku totalitarnog sistema koji poništava ljudsku ličnost, pisac koji je reagovao na društvene promjene i komentarisao ih, pisac čiji su junaci bili obični ljudi i čije je djelo odoljelo provjeri vremena”

Pošto je jedno vrijeme živio na Cetinju i do kraja života ostao vezan za njega, ovim prilogom, koji je, uglavnom, sastavljen od  sjećanja njegovih intimnih prijatelja Boška Mijanovića, Dimitrija Popovića, Pavla Đonovića, Dada Đurića i Marka Špadijera, želim da  malo „zamiriše” jedno minulo vrijeme i Cetinje kojeg više nema.

 

 

IZ  BIOGRAFIJE DANILA KIŠA

Danilo Kiš je rođen 22. februara 1935. godine u Subotici, od oca Eduarda Kiša, mađarskog Jevrejina i majke Milice (rođene Dragićević), Crnogorke – Cetinjanke, kao njihovo drugo dijete (prvo je ćerka Danica – rođena 1932). Eduard je rođen u zapadnoj Mađarskoj a završio je trgovačku akademiju.

 

 

Porodica Kiš se 1937. godine seli u Novi Sad gdje 1939. godine (u vrijeme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj), da bi mu spasili život, roditelji Danila krste u Uspenskoj crkvi po pravoslavnom obredu.

 

Kada je počeo rat 1941. godine  Danilo je pohađao prvi razred srpske osnovne škole. U januaru 1942. godine  u Novom Sadu su ubijene stotine vojvođanskih Srba i Jevreja a mađarski vojnici odvode njegovog oca Eduarda koji nekim čudom ostaje živ. U Vojvodini traju progoni Jevreja zato Eduard  uči đecu mađarski jezik da bi ih početkom 1943. godine prebacio u svoje rodno mjesto u zapadnu Mađarsku. Tamo Danilo radi kao sluga kod bogatih seljaka i ide u školu. U svojoj devetoj godini napisao je prve pjesme, na mađarskom od kojih je jedna govorila o gladi dok je druga bila ljubavna.

Danilov otac, Eduard Kiš je 1944. godine  odveden (zajedno sa većinom svojih rođaka) u Zalaegerseg, a odatle u Aušvic iz kojeg se neće vratiti.

 

 

——————————–

PS

JEDNA ZANIMLJIVOST:

Za pradjeda Danila Kiša po majci, Bajicu Baja Dragićevića, bila je udata sestra Marka Miljanova, Đukna Popović Drekalović.
——————————–

 

 

Milica Kiš 1947. godine, sa svojom djecom Danicom i Danilom, posredstvom Crvenog krsta stiže  na Cetinje, kod svog brata, Rista Dragićevića, poznatog istoričara.

Danilo upisuje školu na Cetinju, ponovo uči srpskohrvatski jezik i uspostavlja prva drugarstva.

 

“Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali – gipsani odlivak Hudonove portretne statue – ličila mi je na jednu staru Nemicu koju sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dve kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vreme odlučio sam da ipak završim maturu.

Dve godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gde mi je predavao Simonuti stariji, koga smo prozvali “Paganini”, ne samo zbog izgleda, nego i zato jer je obožavao tremola. Upravo kada sam bio stigao do druge pozicije, muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske romanse, a na školskim igrankama tango i ingliš-valcere.

 

U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat. Ruski su nam predavali beli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina, koji su, zamenjujući odsutne profesore, držali s jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski.

 

Evo još jednog Kišovog sjećanja na cetinjske gimnazijske dane:

„Tamo [na Cetinju], kao što znate, kiše padaju mesecima, ili su bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da čovek ostane u kući ili da se zavuče u biblioteku. Život je u to vreme, život mladih pogotovo, bio do užasavanja monoton, očajnički provincijalan, deprimantan i nesrećan. Nas su još i na maturi šišali do glave, kasarnski, vojnički, po provincijskoj logici i provincijskim pedagoškim načelima, ondašnjim, kako bi ubili u nama sve tzv. porive, kako bi nas uputili na knjigu, kao da smo imali bilo kakve druge mogućnosti za bekstvo, osim knjige. Mislim da me razumete. Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih balova, gde sam ja, u duhu romantičarske, Sturm und Drang, u biti larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao sam na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu!“ (Gorki talog iskustva, 9)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Danilova majka Milica, nakon nekoliko godina bolovanja, umire 1951. godine što Danilu veoma teško pada: “ako neko kao što je moja majka mora da pati toliko mnogo i toliko dugo, to je dokaz da Boga nema.“

 U gimnaziji nastavlja da piše pjesme a časopis Omladinski pokret 1953. godine, mu objavljuje   pjesmu Oproštaj s majkom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Cetinjsku gimnaziju završava 1954. godine i odlazi na studije u Beograd gde 1958. godine, diplomira na Filozofskom fakultetu u Beogradu na katedri za Istoriju svetske književnosti sa teorijom književnosti kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu književnost.

 

Danilo 1959. godine putuje za Pariz, 1960. godine završava poslijediplomske studije odbranom rada  „O nekim odlikama ruskog i francuskog simbolizma“ a od marta 1961. do marta 1962. godine, boravi u Bileći i Delnicama gdje služi vojni rok.

Potom se ženi  sa Mirjanom Miočinović (1962). i sa njom živi do 1981. godine. U Parizu se upoznaje  sa Pascale Delpech i sa njom će živjeti do kraja svog života …

Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio je u Strazburu 1962 – 1964, na Univerzitetu u u Bordou od 1973 – 1976 a u Lilu od 1979 do 1983. godine predaje srpskohrvatski jezik i književnost.

Prvi znaci Kišove bolesti pojavljuju se 1986. godine kada mu američki doktori dijagnosticiraju karcinom pluća. Operisan je u Parizu krajem 1986. godine.

 

Od 1979. godine  živio je u Parizu gdje je i umro 15.10.1989.godine. Po svojoj želji sahranjen u Beogradu (u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju), po pravoslavnom obredu.

 

Borislav Pekić je tih dana zapisao: „U poslednjim, za žive vidljivim, časovima verni je prijatelj upitao Danila boli li ga šta. ‘Da’, rekao je. ‘Šta?’, upitao je prijatelj. ‘Život’, odgovorio je Danilo.“

Tokom života, Kiš je prevodio Endrea Adija, Cvetajevu, Pasternaka, Mandeljštama, Apolinera, Majakovskog, Solovjova, Baljmonta, Kuzmina, Belog, Gumiljova, Ahmatovu, Korneja, Gotjea, Malarmea, Jesenjina …

Sabrana djela Danila Kiša objavljena su 1995. godine u četrnaest tomova i prevedena su na sve značajnije svjetske jezike.

 

  1. Mansarda: satirična poema 1962. (roman)

  2. Psalam 44 1962. (roman)

  3. Bašta, pepeo 1965. (roman)

  4. Rani jadi: za decu i osetljive 1970. (pripovetke)

  5. Peščanik 1972. (roman)

  6. Po-etika 1972. (eseji)

  7. Po-etika, knjiga druga 1974. (intervjui)

  8. Grobnica za Borisa Davidoviča: sedam poglavlja jedne zajedničke povesti 1976. (pripovetke)

  9. Čas anatomije 1978. (polemike)

  10. Noć i magla 1983. (drame)

  11. Homo poeticus 1983. (eseji i intervjui)

  12. Enciklopedija mrtvih 1983. (pripovetke)

  13. Gorki talog iskustva 1990. (intervjui)

  14. Život, literatura 1990. (eseji)

  15. Pesme i prepevi 1992. (poezija)

  16. Lauta i ožiljci 1994. (pripovetke)

  17. Skladište 1995. (eseji i pripovetke)

  18. Varia 1995. (eseji i pripovetke)

  19. Pesme, Elektra 1995. (poezija i adaptacija drame “Elektra”)

 

 

POVRATAK VREMENA

( Iz sjećanja Boška Mijanovića na Danila Kiša)

Od svog rođenja čovjek prolazi kroz neprekidan beskonačan i neprebrojiv skup trenutaka, i svaki od njih nosi u sebi mogućnost iskazivanja nekog događaja. Čovjekovim činjenjem i uticajem raznih okolnosti mnogi događaji će se pojaviti kroz njegovo životno vrijeme. Našavši se na kraju životnog vijeka, mnogi od nas se zapitaju: „Koliko je bio dug moj život?“ Osjećaj dužine, rekao bih, zavisi od naših sjećanja na proživljenje događaje. Ako nema sjećanja, nije bilo ni života.

No, sjećanja nijesu uskladištene mrtve slike filmske trake, već su to dinamične slike umirene u moždanim neuronskim mrežama i svaki put kada se pokrenu, pod uslovom da nijesu iščezle, mijenjaju se manje ili više u zavisnosti od nas samih, od naše želje da svojoj ličnosti damo manji ili veći značaj u nekom proteklom događaju, ili da taj događaj uskladimo sa našim kasnijim životom. S druge strane, sjećanja na događaje moraju da imaju svoju unutrašnju logiku, i ne mogu se izolovano posmatrati od drugih događaja iz onog vremena kojeg sada dovodimo u našu sadašnjost. Od smrti Danila Kiša prošlo je skoro dvadeset godina …

Jesen je 1947.godine. Učenici trećeg razreda osmorazredne Gimnazije na Cetinju raspoređeni su u dva odjeljenja – muško i žensko, u svakom sa oko četrdeset i pet učenika. Zbog manjeg broja učenica, žensko odjeljenje dopunjeno je sa nekoliko muškaraca. Ovo je prva generacija koja po novom nastavnom planu poslije svršena tri razreda gimnazije polaže polamaturu. U muškom odjeljenju , u kojem sam ja bio, novoupisani učenik je i Danilo Kis (tako mu je ime bilo zapisano u školskom dnevniku). Iako je došao iz sasvim druge sredine (Mađarske), različite po običajima i kulturi od naše, brzo je uspostavio lijepe odnose sa većinom učenika iz odjeljenja, mada je, zbog ratnih okolnosti tek završenog rata, bilo ne mali broj učenika starijih od njega i po nekoliko godina.

Mi pripadamo onoj generaciji rođenoj pred drugi svjetski rat koja je sve njegove strahote dobro osjetila. Naša mladost nije izrastala iz srećnog i radosnog doba, već iz doba punog nesreće, tuge i straha. Svaki od učenika imao je sjećanje na njega, a svoje nam je na času srpskog jezika govorio Danilo Kiš. Na času namijenjenom za naše – učeničko kazivanje o događajima koji su nam u sjećanju, profesor Zorka Vučković prozvala je Danila Kiša. U prepunoj učionici, mi učenici, slušali smo njegovo pričanje o nedaćama svog ratnog djetinjstva, stradanju i tragediji svoje porodice. Pričao je, kao da traži riječi, laganim tonom, koji je žagor učionice pretvorio u potpunu tišinu. Dvadeset godina kasnije, čitajući njegov roman Bašta, pepeo, preda mnom je iskrsla slika ovog školskog časa.

Daniko Kiš, Pavle Zorić, ja i nekoliko naših vršnjaka češće smo se viđali poslije nastave. Nijesu to bili sastanci sa nekim ciljem, već više da se izađe na otvoreni prostor iz neudobnih smještajnih porodičnih prostorija, jer za naš uzrast na Cetinju nije bilo neko pogodno mjesto u koje bi se moglo poći. Školska godina je prošla. Neću da govorim o danima i našim razgovorima, iako se nekih detalja sjećam. Kiš je završio razred sa vrlodobrim uspjehom. Na polaganju nižeg tečajnog ispita (polamature), u junu 1948, nije položio ispit iz istorije, mada je većinu od predmeta  sa zavidnim uspjehom položio.

U narednoj školskoj 1948/49. godini, u jedinom odjeljenju četvrtog razreda Gimnazije na Cetinju nije bilo Danila Kiša. Mi, njegovi drugovi, kasnije smo doznali da je u Beogradu kod svoje tetke, majčine sestre. On je tako pauzirao jednu godinu redovnog školovanja, te je četvrti razred upisao povratkom iz Beograda na Cetinje, u jesen 1949. godine …

Dani su prolazili svojim tokom ne donoseći nikakva prijatna iznenađenja. Ošišani do glave početkom školske godine, sastajali smo se na mjestima daleko od pogleda profesora. Poštujući Naredbu Nastavničkog vijeća da se učenici ne smiju nalaziti van svojih domova poslije 20 časova, čekali smo u redu da bi kupili ulaznice za prvu filmsku predstavu u Bioskopu „Sloboda“ (sala u Vladinom domu). Kršeći pomenutu Naredbu, ponekad smo gledali i pozorišni komad sa galerije „Zetskog doma“. I sada kada se sjećam ovog detalja, javi se u meni specifičan miris pozorišnog gledališta, proizašao iz kulisa scene, plišanih zavjesa, stolica i naslona loža, stvarajući atmosferu prisnog odnosa gledalaca sa pozorišnim hramom, sličnu onoj koju vjernik osjeti u hrišćanskom hramu ispunjenim mirisom tamjana.

I Danilo Kiš je prošao kroz sve ove stege i nemaštine u gimnazijskom školovanju. Poslije mog završetka polamature sa njim se nijesam viđao, osim nekoliko puta kada sam bio maturant. Bili smo razdvojeni odjeljenjima različitih razreda. Dobio je nove školske drugove, druge đačke obaveze i druga interesovanja. Danilo Kiš, Boško Jevšnik, Boško Ivanišević, Pavle Đonović, Slobodanka Zeković, Beba Kosmajac, Nikola Kusovac, Đoko Marović, … da ne nabrajam dalje, imali su i imali bi šta da kažu o svom zajedničkom đačkom dobu…

Poslije završetka Gimnazije, Kiš je ponio sa sobom boje cetinjskog vremena … Sjećanje na sivilo života u sivilu kamena nije moglo da pokrene njegov duh. Govorio je, i zabilježeno je , samo o nekim detaljima iz đačkog doba: nošenje pantalona s uskim nogavicama, što se smatralo ideološkim zastranjivanjem; šišanje učenika do glave; cetinjskim kišama koje padaju mjesecima, primoravaju ga da ostane u kući i da koristeći biblioteku svog ujaka Rista Dragićevića dolazi do novih saznanja.

 

 

Nijesu samo cetinjski dani ispunjeni jugom i dugotrajnom kišom bili uzrok Kišovih novih saznanja, već dobrim dijelom i profesori koji su mu predavali. Jedan od njih je Banjo Šaranović. Došavši sa studija u Cetinjsku gimnaziju, profesor Šaranović je na njemu svojstven način govorio o literaturi, ne pridržavajući se nastavnih planova i gimnazijskih udžbenika teorija književnosti. Na časovima srpskog jezika Danilo Kiš je ulazio u nepoznate oblasti literature, jer pored podataka o piscima obuhvaćenim nastavnim programima, slušao je i o drugim autorima jugoslovenske i evropske književnosti i njihovim djelima …

 

 

U septembru mjesecu 1954. Danilo Kiš je upisao svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, grupu osnovanu te godine. Pavle Đonović upisao je na istom Fakultetu grupu za srpski jezik i jugoslovensku književnost, na kojoj je, kao student, već godinu dana bio i Pavle Zorić. Ja sam sa Građevinskog fakulteta prešao na Prirodno-matematički fakultet, na grupu za matematiku. Te godine u Beogradu često smo se sastajali, i naše druženje iz gimnazijskih dana dobilo je viši oblik – ušlo u jedan čvrsti i iskreni odnos. Ubrzo naš prijateljski krug zatvorio je Milan-Beli Popović iz Titograda, takođe student srpskog jezika i jugoslovenske književnosti, sa kojim smo se iste godine upoznali…

Danilo Kiš i Pavle Zorić ulazili su u svijet literature, i svaki na svoj način raščlanjivali misli smještene u njemu. A ja sam pravio napor da te misli dotaknem, da budem informisan, jer je moj prioritetan zadatak tada bio da raščlanjujem Furijeve redove. Često smo se nalazili i u mom stanu, jer sam do sredine 1957. živio u ulici Tadeuša Košćuška, nedaleko od Narodne biblioteke. I Pavle Zorić je jedan kratak period stanovao sa mnom. Od početka studija Zorić se opredijelio za književni časopis „realista“ Savremenik, a Kiš za časopis „modernista“ Delo, od kada je počeo da izlazi. I jedan i drugi su pisali za ove časopise.

Ali, postojao je i jedan paralelan život ovom životu. Došavši iz sredine u kojoj smo preživjeli godine straha i beznađa, život nam se u Beogradu primamljivo javljao u osjećanju slobode. Jedan dio noćnog vremena provodili smo u kafanama, najčešće u „Prešernovoj kleti“ i „Tri šešira“. Sretali smo mnoge ljude, od pozera do iščašenih iz tokova života i sa njima ulazili u poznanstva. Kroz razgovor, raspravu, piće i pjesmu dodirnuli smo posljednje godine beogradske boemije. Postepeno se kafanski život gasio. Ja sam sa Kišom ili Zorićem, ili obojicom odlazio u Klub književnika u Francuskoj ulici. Kasnije, 1972. godine, Kiš je govorio o vremenu kafanskog života – kada se zagnjurio u „svet tzv. boemije, u „Tri šešira“, u „Prešernovu klet“, i pio (…) pošteno, na gladan stomak, ali do dna, uvek na eks“. Noću je pokušavao „sasvim glupo i uzaludno“ da otkrije „tajnu koju krije boemija“, a danju je „sedao u Narodnoj biblioteci i išao na časove“. Danilo Kiš nije bio „vuk samotnjak“. Volio je društvo i nikada sam nije pio. A i piće nije bio glavni motiv našeg odlaska u kafane …

Kako je u „Tri šešira“ bio veći izbor jela, poslije izvjesnog vremena uputili smo se u tu kafanu. Večerali smo, pili i uz prijatnu atmosferu uspostavili kontakt sa gostima susjednog stola – dvije žene i dva muškarca. Uz  razgovor, protkan dosjetkama, oni su nas čašćavali pićem, a da bi se revanširali, i mi njima uzvraćali. Spojili smo stolove i slijedilo je predstavljanje. Jedan od muškaraca kazao je svoje ime, pokazao na ženu do sebe i rekao da mu je supruga, a žena dalja od njega bivša supruga. I drugi je kazao da je žena do njega njegova supruga a druga žena bivša supruga. Postavljena je zagonetka koju je trebalo riješiti. Kiš se brzo snašao i sa dozom ironije kazao: “Blago vama, vi ne dangubite kao mi. Samo da ne uspostavite i druge dve veze koje su ostale prazne između vas“. Tek tada je razgovor poprimio veseli ton. Novi naš poznanik, bio je psihijatar, izvadio je gumeni čekić i zahtijevao da nam provjerava reflekse, udarom čekića o naša koljena. Odjednom smo se našli okruženi atmosferom psihijatrijskog odjeljenja – nije nam bilo jasno gdje su granice između normalnosti i izopačenosti.

U poponoćnim satima htjeli smo da „osmotrimo“ i kafanu „Skadarliju“. Na prostoru ispred nje doživjeli smo susret sa Olgom Jančeveckom, ruskom emigrantkinjom. Njen glas i ruske romanse punile su godinama gostima „Skadarliju“. A ove noći, poslije završetka nastupa, uputila se svojoj kući. Prišli smo joj i opkolili je, s molbom da nam otpjeva jednu romansu. Odbila je, govoreći da ne može da pjeva u ovo doba noći na otvorenom prostoru, i da mora da ide kući. Iz njenih plavih očiju, na ostarelom licu, nije se pokazivala ljutnja. Danilo Kiš je napravio korak prema njoj i kazao: “Ljubimo vas, učinite nam to“. Naša dama je popustila i upitala: “Koju da vam pevam?“. Neko od nas je predložio: “Oči čornie“. Pjevala je Olga Jančevecka, a mi je ćuteći slušali. Kad je završila pjesmu, mi smo joj zahvaljivali aplauzom i usklicima oduševljenja, kao da smo u pozorišnoj dvorani…

Danilo Kiš i ja stanovali smo u blizini bioskopa „Zvezda“ na Terazijama. Posljednji dani aprila zatekli su nas bez novca, a trebalo je još nekoliko da prođe da bi Danilo dobio porodičnu penziju, ili ja stipendiju ili novac od svojih roditelja. Nikakav honorar za Danila nije bio na vidiku. Dani su bili topli i sunčani. Proljeće je ubrzano prodiralo sa svih strana na beogradske trgove i bulevare.

Nestankom hladnih noći, kafanski život nije bio intenzivan, kafane su gubile svoju privlačnost, a i trebalo je uskladiti pripreme za junski ispitni rok sa dolazećim vremenom. Kasno uveče pošli smo u „Prešernovu klet“, da bi kao krajnju mogućnost za večeru koristili „otvoreni kredit“ kod konobara Iva. Vrijeme je brzo odmicalo, izašli smo iz kafane, s namjerom da idemo u stan, ali se Danilo predomislio i predložio mi da pođemo prema Knez Mihailovoj ulici, pa usput možemo da tražimo novac. Kako je to rekao, ideja mu se svidjela, te je počeo da je obrazlaže. Govorio je da treba poći ulicom prije čistača, pored izloga; treba pažljivo osmotriti svaki ugao i postoji mogućnost, zbog trgovačkih radnji i velikog broja prolaznika tokom dana, da je nekom ispalo nešto sitniša.

Noć je ulazila u prve sate novog dana kada smo došli na Trg Republike, preko koga su žurili zakašnjeli prolaznici da uhvate prorijeđenje trolejbuse, koji su, klizeći bez buke, odnosili sa sobom ostatke ulične vreve. Ubrzo zatim, Knez Mihailova ulica se otvorila ispred nas. Danilo je pošao trotoarom od kafane „Ruski car“, a ja, uporedo drugom stranom, povijene glave, vukući noge pored osvijetljenih izloga skladno uređenih raznom vrstom robe. Iz njih se moglo naslutiti da poslije ratne i dugogodišnje poslijeratne nemaštine i patnje dolaze bolji i bogatiji dani.

Potpun mir kojem se predala ulica remetili su rijetki prolaznici, posmatrajući nas ispitivački. A mi smo išli polako, zastajući i zavirujući u svaki ulaz radnji, da bi provjerili svaki papir na koji bi naišli. Poslije desetak minuta pretrage odustao sam od traženja onog što je malo vjerovatno da se može pronaći. Predložio sam da se prekine ova besmislena šetnja. Nije me poslušao. Nastavio je dalje da korača kroz tišinu i ubrzo, moju nezainteresovanost potisnule su riječi koje su dopirale do mene:“Evo ih“, podignute glave, u ruci iznad sebe nešto je držao Kiš. Prišao sam mu. Papirna novčanica nalazila se u njegovoj ruci

Klub književnika bio je sastajalište pisaca, slikara, glumaca i kulturnih stvaralaca, kao i tobožnjih stvaralaca. Ja nijesam pripadao ni prvoj ni drugoj grupi, već sam povremeno silazio u njegove prostore i osjećao zadovoljstvo ako bih upoznao nekog istinskog stvaraoca. Kada bi se mogla izmjeriti energetska misaona gustina njegovih prostorija, tada ona ne bi zavisila od broja posjetilaca niti od njihovih godina, već od duhovnog zračenja svakog ponaosob posjetioca…

 

Gost Kluba književnika bio je i Zdravko Velimirović, režiser, stariji od nas nekoliko godina. Dešavalo se i da sa njim budemo u društvu. Jedan period 1959. Danilo Kiš se nije brijao i kada je dodao bradu svojoj razbarušenoj kosi, njegov lik je više odgovarao davno prošlom vremenu, nego vremenu izgradnje socijalističkih društvenih odnosa. Te godine Zdravko Velimirović je snimao dugometražni umjetnički film Dan četrnaesti. Predložio je Danilu da učestvuje kao statista u jednoj sceni filma, jer njegovim izgledom ona bi dobila na upečatljivosti. Predlog je prihvaćen. Scena je snimljena: Kiš sjedi u kupeu voza u pokretu, nešto jede (čini mi se da se „raskubao sa slaninom“) – tako mi je ostala u sjećanju poslije pedeset godina.

Poslije odigrane uloge, Pavle Zorić i ja šalili smo se sa Kišom, i u jednom trenutku kazao sam odakle mu talentovanost za sve umjetnosti, počev od literature, pa preko muzike, slikarstva do filmske, ali da bi najbolje bilo da nauči umjetnost življenja…

 

 

U vremenu provedenom na studijama u Beogradu bio sam Kišov intiman prijatelj. Bivajući često zajedno i stanujući jedno vrijeme u istom stanu, kroz razgovor i njegove postupke sam saznao o njegovom unutrašnjem životu, bilo da se radi o životnim željama, nadanjima i ljubavima, kao i o drugim emocijama koje se u čovjeku prepliću. Bilo je dana kada se ponašao kao da mu nije bilo stalo ni do čega. Ovakvo ponašanje gledao sam kao njegovo izmotavanje. Jednom prilikom, izlaskom iz Narodne biblioteke, na početku Kalemegdana naišli smo na kolica za đubrivo. Tu je bio i fotograf. Kiš je ubacio svoje knjige u kantu i fotografisao se u ulozi čistača ulica. Kasnije na poleđini fotografije je napisao: “Fušer, ti si svedok da su u ovoj kanti za đubre moje knjige. Nadam se da ćeš uskoro biti i svedok da sam u kanti za đubre – ja lično. (Možda me neće drugi prepoznati) D E Kiš“. (Fušer je moj nadimak kojega mi je dao Pavle Zorić za vrijeme gimnazijskog školovanja. Često sam dobijao partije šaha, ne pridržavajući se teorije)…

U junu 1962. nalazio sam se, kao vodnik stažista u Živinacama u Bosni, na izgradnji puta, i tih dana dobijem obavještenje o datumu sklapanja braka Mirjane Miočinović i Danila Kiša. Dobivši trodnevno odsustvo otputovao sam za Beograd, kako bih, kao kum, učestvovao u ovom svečanom činu…

Pavle Zorić i ja, kao „svatovi“, i mladoženja Danilo Kiš, pošli smo za mladu bez pucnjave i pjesme „Pođosmo li, pođosmo …“. U jednom momentu na Terazijama, Zorić mi je; povišenim glasom, kazao: „Drži ga, da nam ne pobjegne! Dosta je bilo njegovih lutanja“. Smijući se, uhvatili smo ga za ruke i uputili se prema Knez Mihailovoj ulici da kupimo cvijeće.

Poslije svadbenog ručka u stanu Miočinovića, Sklopljen je brak u Opštini Stari Grad, čime se završilo jedno burno vrijeme Danila Kiša, i otvorilo drugo, koje, kao kod mnogih, nije prošlo bezbrižno…

Poslije ženidbe Danila Kiša susreti sa njim bili su rijetki. Dok je radio u Pozorištu „Atelje 212“, viđali smo se prilikom mog dolaska u Beograd ili njegovog u Crnu Goru. Kasnije, susreti su bili još ređi, jer je duže vremenske periode provodio u Francuskoj …

Na ljeto 1983. Danilo Kiš je boravio, zajedno sa mladom ženom, na Cetinju. Pri susretu sa mnom predstavio mi je: “Ovo je moja ženska“. Francuskinja Paskal Delpeš ostaće sa njim do kraja njegovog života. Do tada nijesam znao da se razišao od Mirjane Miočinović, sa kojom je bio u braku dvadeset godina.

 

 

Tih dana smo se podsjetili i našeg studentskog doba. Našavši se u domu Pavla Đonovića, nas trojica smo se kroz pjesme, koje smo pjevali tako davno, vratili u našu mladost. To je Paskal zabilježila fotografskim aparatom…

Iste godine, sredinom novembra, u Grafičkoj galeriji na Obilića vencu u Beogradu, otvorena je izložba crteža iz ciklusa Judita Dimitrija Popovića. Došao sam sa Cetinja da bih prisustvovao otvaranju. Tu sam se sreo sa Kišom, u čijem je društvu bio Mirko Kovač i Lordan Zafranović. Poslije otvaranja izložbe, na kojoj se govorilo o mističnoj vezi erotizma i smrti, ljubavi i zločina u savremenoj umjetnosti, petnaestak posjetilaca (većinom Cetinjana) zajedno sa Dimitrijem pošlo je u Klub prosvetnih radnika – u neposrednoj blizine Galerije. Kako smo Kiš i ja sjedjeli jedan do drugog, u razgovoru mi je rekao da su mu tih dana izašla iz štampe sabrana djela i pokazao mi knjigu Enciklopedija mrtvih, koju je imao kod sebe i koja je prvi put tada štampana. Rekao mi je da se u njoj nalazi priča Posmrtne počasti, a odnosi se na sahranu jedne kurve. U Izdavačkom preduzeću „NOLIT“, zbog ove priče, nijesu htjeli da štampaju knjigu, pod izgovorom da se može protumačiti kao aluzija na Titovu sahranu. Doznao sam da je direktor „NOLIT“-a bio moj poznanik i Kišov kum iz studentskih dana. (Danilo ga je vjenčao). U daljem razgovoru ispostavilo se da je i Mirku Kovaču izašao iz štampe roman Uvod u drugi život, te iz takvih značajnih kulturnih novosti proistekla je ideja da ja na Cetinju organizujem promociju njihovih djela. Lordan Zafranović, podržavajuči ideju, kazao je da je i on voljan da film koji snima premijerno prikaže na Cetinju naredne godine.

Danilo je otputovao za Pariz, a ja sam početkom februara sljedeće godine razgovarao u Beogradu sa Mirkom Kovačem i dogovorio se o danu održavanja promocije i o ličnostima-učesnicima na ovim skupu (Borislav Mihailović-Mihiz i Predrag Matvejević). Takođe, i sa Markom Špadijerom u Titogradu sam razgovarao o skupu na Cetinju, organizaciji i njihovim učesnicima. Uzeo je obavezu da će obezbijediti ličnost iz Crne Gore koja će govoriti o njima. Njegovu molbu prihvatio je Slobodan Tomović. Predložio mi je da bi dobro bilo da učesnici promocije vode razgovor sa ljubiteljima knjige u Cetinju i Titogradu. U telefonskom razgovoru sa Danilom, prihvatio je da to bude samo na Cetinju.

Krajem februara u prepunoj sali „Ivan Crnojević“, održana je promocija, koju je pratila izložba njihovog stvaralaštva, pripremljena od Narodne biblioteke. Sjutradan, Književna omladina Cetinja organizovala je razgovor sa Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Predragom Matvejevićem i Borislavom Mihajlovićem. Poslije susreta, prilikom odlaska mojim kolima na večeru pripremljenu za učesnike razgovora, Kiš mi je kazao da nije očekivao od ovih mladih ljudi da u tolikoj mjeri poznaju savremena kretanja u jugoslovenskoj i svjetskoj književnosti, na šta sam mu odgovorio da još padaju cetinjske kiše, iste kao one iz njegovih učeničkih dana. Nije komentarisao, samo se nasmijao…

                                                            *

Osamdesetih godina, nekoliko godina zaredom Paskal i  Danilo su dolazili na Cetinje. Iako je govorio da ne boluje od nostalgije, ipak se ne može reći da je Cetinje istisnuo iz svog srca. I ranije mu se povremeno vraćao. Poslije zemljotresa 1979, zvao me iz Beograda interesujući se kome da uplati novac književne nagrade Željezare iz Siska za postradale na Cetinju.

 U dane njegovih dolazaka, rado su bili sa njim njegovi prijatelji i stari i novi poznanici. O bilo kojem pitanju da se razgovaralo znao je da sa pažnjom sasluša sagovornika, makar da je bio mnogo mlađi od njega. Taj odnos se nije promijenio ni poslije teškog hirurškog zahvata na plućima, mada se u njegovu dušu uvlačio nemir zbog neizvjesnosti uspjeha operacije.

 Jednog ljetnjeg dana 1987. Paskal i Danilo bili su u mom domu. Pri razgovoru povremeno je ustajao, prošetao bi kroz prostoriju, govoreći da je taj njegov postupak zamjena za pušenje cigarete. Zabranu pušenja je teško podnosio. Kazao mi je da će doći njegov rođak da nas prebaci kolima prema Lovćenu, kako bi iz revolvera gađali u metu.

 

 

Nijesam ga pitao odakle mu ta ideja; siguran sam da nije od izlaska iz vojske u ruci držao oružje. Na određenom mjestu, u gađanju smo istrošili po desetak metaka i u jednom trenutku napravljen je snimak: Ozbiljnog izgleda posmatram revolver u ruci, a Kiš sa smiješkom stoji pored mene, kao da kaže da su to samo nevrijedne stvari…

Iste godine dobio je nagradu AVNOJ-a. Nije prisustvovao uručenju u Beogradu, tako da je novac ostao u blagajni Savezne skupštine. Početkom naredne 1988.godine, zvao me iz Pariza i kazao da treba da javi službenici u Skupštini Jugoslavije kome da uplate novac. Predlagali su mu da ga uplate Društvu za borbu protiv raka, ali je mišljenja da novac pokloni nekoj instituciji na Cetinju. U razgovoru je odlučio da to bude Centralna narodna biblioteka. Iz časopisa Bibliografski vjesnik izdiktirao sam mu broj žiro računa.

Kasnije, prilikom njegovog boravka na Cetinju obavijestio sam ga o prigodnom članku u dnevnom listu Pobjeda – zahvalnica Biblioteke na njegov učinjeni gest. Tekst članka štampan je i na prvoj strani najnovijeg njihovoj časopisa. Dao sam mu Bibliografski vjesnik, pročitao je članak i uzeo časopis…

Umro je Danilo Kiš. Doputovao sam u Beograd. Na Novom groblju, oko njegovog odra okupili se njegovi prijatelji iz kasnijeg životnog perioda. Trebalo je da se oprostim od njega u ime njegovih drugova iz mladosti i cetinjskih prijatelja, ali je želio da bude sahranjen bez riječi, uz hrišćanski pravoslavni obred.

Poslije sahrane vraćao sam se za Cetinje, i na putu za  željezničku stanicu svratio sam u hotel „Palas“. U jednom momentu sjetio sam se da se na ovom mjestu, na spratu hotela, krajem januara 1961. vjerio Kiš sa Mirjanom Miočinović…

Posmatrajući sada vrijeme od njegovog dolaska na Cetinje 1947, pa do kraja života, mogao bih ga podijeliti na četiri perioda. Prvi, vrijeme njegovog odrastanja na Cetinju – od dječaka postao je punoljetan čovjek. Cetinjsko dobro i cetinjsko zlo svakako su uticali nekim  dijelom na stvaranje njegove ličnosti. Drugi, vrijeme mladosti, vrijeme studentskih dana, u kome je izgradio osnovu za ono što je postigao u književnom stvaralaštvu. Nije to bilo vrijeme Kišove boemije oblika tinujevićke. Niti je on bio kafanski svirač na gitari, kako ga u sjećanjima neki prikazuju. Njegov emocionalni um nije potisnuo racionalni ili obrnuto, pa se ne bi mogla primijeniti na njega, često citirana, misao Horasa Valpola da je „svijet jedna komedija za one koji misle, a tragedija za one koji osjećaju“. Kiš je i mislio i osjećao. Treći, od njegove ženidbe pa do početka osamdesetih godina, u kom periodu je stvorio najznačajnija djela. Četvrti, period kojemu je htio dati novi smisao života, ali ga nije u potpunosti ostvario, jer su njegova nadanja pri kraju života bila okrenuta prevladavanju bolesti.

Čovjek na životnoj putanji nailazi na trenutke koji mu iz osnova promijene smisao života. Ona nije glatka kriva koja u svakoj svojoj tački ima jedan određeni pravac, jer se čovjek na njoj susreće sa trenutkom neodređenog pravca – u njega „ulazi“ jednim, a „izlazi“ drugim pravcem. To su prelomni trenuci čovjekovog života…

Nekoliko mjeseci nakon Kišove smrti razgovarao sam sa predsjednikom Komisije za spomen obilježja SO Cetinje, da bi trebalo da Opština postavi na Cetinju njegovu bistu. Na lijepi način je moj predlog odbio, govoreći da Komisija treba da napravi plan kome i na kom mjestu u gradu treba postavljati spomen obilježja.

U susretu sa vajarom Pavlom Pejovićem iznio sam svoju ideju, na šta mi je kazao da će on izraditi bistu bez nadoknade. Za ovu ideju doznao je i predsjednik  Društva prijatelja Cetinja Momo Otašević, koji me jednog dana nazvao telefonom i kazao da su oni voljni da preuzmu sve aktivnosti oko izrade i postavljanja biste. Tako je i urađeno… Bista je postavljena u parku zgrade Centralne narodne biblioteke.

 

SMRT DANILA KIŠA

(Iz sjećanja Dimitrija Popovića)

Ovdje iznosim neka sjećanja na susrete s Danilom Kišom. Ta su sjećanja označena njegovom bolešću. Ono što nas je posebno povezivalo izvan literature i slikarstva odnosilo se na Cetinje. Danilu Kišu je majka bila Cetinjanka i gimnaziju je završio u tom gradu. Ja sam rođen u Cetinju.

Premda je postojala velika generacijska razlika, imali smo krug zajedničkih prijatelja…

Ovo je samo intimna nepretenciozna slika pisca kojeg sam iskreno cijenio, slika sastavljena od sjećanja i impresija, osjenčana mislima o smrti.

Našoj je kulturnoj javnosti uglavnom poznata Kišova biografija, ona kako se uobičava reći, čovjeka i književnika. Imao je težak život što su ga obilježili siromaštvo, sukobi, razilaženja, razočaranja, o čemu govore i njegove knjige. Ovaj je pisac od djetinjstva spoznao životne „rane jade“. U njemu se taložila gorčina egzistencijalnog iskustva, a bolest ga je dokrajčila u godinama pune životne zrelosti …

Nekoliko godina prije smrti Danila Kiša svakog smo se ljeta u mjesecu kolovozu viđali na Cetinju. Sastajali smo se sa zajedničkim prijateljima. Na tim ugodnim ljetnim ležernim druženjima uz lozovu rakiju, domaći sir i pršut u svježoj hladovini cetinjskih kuća i vrtova ponajmanje se razgovaralo o književnosti i općenito o umjetnosti. Razgovaralo se o takozvanim običnim stvarima, svakidašnjim situacijama, zgodama iz života ljudi koje smo poznavali, a sve je to bilo praćeno cetinjskim smislom za ironiju ili samoironiju, a nadasve s poslovičnim osjećajem za crni humor.

Na jednom proputovanju kroz Zagreb Marko Špadijer, Danilov prijatelj, posjetio me u ateljeu i u razgovoru spominjući krug znanaca i prijatelja upitao me jesam li čuo kako se Danilo teško razbolio. Očito je izraz mog lica bio rječitiji nego što sam uspio izustiti kako ništa ne znam o tome, na što je Marko sniženim glasom što je izražavao zabrinutost rekao: „Dijagnosticiran mu je karcinom na plućima.“

Ta me je vijest šokirala tim prije jer sam s Danilom bio u društvu prije par mjeseci i tada nije izgledao kao netko tko će oboljeti od tako ozbiljne bolesti. Bio je svjež i pun energije, vitalan u svakom pogledu…

Je li Danilo, pomislio sam, mogućnost vlastite smrti shvatio kao skoru neminovnost pa mu se svaki proživljeni dan činio kao trijumf u borbi koju je započeo sa zloćudnom bolesti. Za pisce su pluća posebno osjetljiv organ. Tuberkuloza je pokosila mnoge pjesnike ostavivši traga na njihovom književnom tkivu. Kako je Danilo prihvatio svoju dijagnozu? Kakav je intenzitet zadobila misao o smrti u njegovoj svijesti sada kada je bolest zahvatila njegovo tijelo? Dok sam diskretno promatrao Danilove mršave koščate ruke pomalo nervoznih kretnji kojima je povremeno gužvao bijelu platnenu salvetu, pomislio sam na onu njegovu fasciniranost smrću opisanoj u romanu „Bašta, pepeo“. U trenutku su mi se kroz sjećanje prelistale stranice na kojima govori kako mu je majka saopćila da mu je umro ujak kojega je tek trebao upoznati i kako je riječ smrt, to „božansko sjeme“ što ga je njegova majka tog jutra posijala u njegovu dječačku radoznalost što će otad, od dječačkih dana, ispijati „sve sokove“ njegove svijesti snagom opsesije ostati živjeti u njemu. Nije se mogao pomiriti, pisao je na tim divnim stranicama da će jednoga dana i on umrijeti da će umrijeti i njegove oči i njegova ruka i kako je razgledajući svoju ruku na dlanu uhvatio vlastitu misao, kao što sam ja u tom času za stolom promatrajući piščeve ruke uhvatio tu istu misao o smrti koja ga sada kroz bolest opsjeda u stvarnom a ne kao nekad u literarnom obliku…

„Sigurno znaš od čega sam bolestan“, rekao je mirnim tonom, zatim se okrenuo prema meni i nastavio: „Imam rak na plućima, dijagnosticiran mi je dok smo Pascale i ja boravili u New Yorku.“

„Znaju se doktori prevariti“, prekinuo sam ga, naivno misleći da ću možda tom rečenicom unijeti malo nade u njegovo stanje.

„A, ne“, odgovorio je s izrazom lica što je odavao neku mješavinu podsmijeha i obeshrabrenosti.

„Njima se u Americi može teško dogoditi da omanu, barem ne u mom slučaju.“

Upitao sam ga kakve je osjećao tegobe.

Rekao je da je dobio visoku temperaturu i kako ga je jedna doktorica, Mađarica, pregledala i uputila specijalisti za plućne bolesti.

„Ti američki doktori su čudna sorta“, nastavio je pomalo ironičnim tonom.

„Rekao mi je da imam rak kao da mi kaže ‘Dobar dan’.“ …

Stigli smo pred Markov vrt. Ugodna hladovina ispod guste vinove loze uz ispijanje turske kave bila je pravo osvježenje. Prolazeći uskom stazom uz ogradu obraslu bršljanom i ružama „penjačicama“ što razdvaja dva susjedna dvorišta, čuvši naše glasove, Markovoj se susjedi učini da i netko njoj dolazi u posjete. Njeno se izduženo mršavo lice pojavilo među lišćem ukrasnog bilja. Za trenutak nas je začuđeno pogledala. Pošto smo je srdačno pozdravili, osmjehnula se rekavši: „Ao, a ja se oveselih da mi je netko došao u posjetu.“

Bila je dugo godina udovica i sama je živjela. Dobro sam je poznavao kao strogu i pravednu nastavnicu koja je poklanjala izuzetnu važnost inače sporednom predmetu koji je savjesno predavala, a zvao se „domaćinstvo“. Nisam mogao pretpostaviti koliko će Danilo biti zaokupljen ovakvom reakcijom stare nastavnice. Tokom večeri, dok smo razgovarali o manifestaciji „Cetinjani svome gradu“ na kojoj smo tog ljeta gostovali Danilo i ja, Danilo je nekoliko puta ničim potaknut, kao da je na momente odsutan od društva, znao reći naglas: „A ja se oveselih da mi je netko došao u posjetu.“

Na Danila je zasigurno djelovalo razočaranje stare gospođe kako njoj nitko nije došao u posjetu. Je li se Danilu iz te stvarne situacije projicirala neka simbolika, nešto na što je i sam bio osjetljiv, na samoću, na otuđenost, na potrebu ljudskog kontakta? Sjetio sam se kako mi je jednom prilikom govorio o svojoj susjedi u Parizu, o gospođi s kojom se srdačno pozdravljao na hodniku zgrade u kojoj su stanovali i koju je jednom prilikom zamolio da mu dozvoli, obzirom da nije imao televizor, pogledati jednu emisiju o Borgesu, našto mu je otmjena Parižanka odgovorila da baš u to vrijeme ima neodgodive obaveze i da mu nažalost ne može udovoljiti želji…

Na čuđenje i razočaranje velikog dijela crnogorske kulturne javnosti, Danilu Kišu nije bila dodijeljena ugledna književna nagrada „Njegoš“ koja se dodjeljivala za iznimna ostvarenja u literaturi s područja ondašnje Jugoslavije. Ali, kao neki oblik ispravljanja pogreške, dodijeljena mu je Nagrada grada Cetinja. Među nagrađenima iz područja kulture i umjetnosti uz Danila Kiša i Radoslava Rotkovića bio sam i ja. Na svečanoj dodjeli tih nagrada u velikoj dvorani cetinjske općine Danilo nije prisustvovao iz opravdanih razloga. Kad su u ceremonijalu dodjele visokih priznanja uz obrazloženje za svakog nagrađenog pročitali moje ime, bio sam pozvan da priđem ukrašenom podiju i primim luksuzno dizajniranu plaketu u crvenim kožnim koricama s utisnutim grbom grada Cetinja. Kad sam se vratio na svoje mjesto, iz radoznalosti sam otvorio korice i vidio, umjesto svog imena, krasopisom ispisano na pergameni ime Danila Kiša. Nakon završene ceremonije vratio sam Danilovu plaketu i dobio svoju. Radilo se o banalnoj pogrešci, svakome se moglo dogoditi da zamijeni plakete, premda su na stolu bile poredane jedna pored druge samo tri. Kad sam Danilu ispričao o ovoj zabuni, nasmijao se rekavši: „Njima je bilo najvažnije da se riješe nagrada.“

Ova simpatična zabuna možda ne bi niti bila vrijedna spomena da me uz nju nije vezao jedan san zamršene simbolike. Premda značenju snova ne pridajem nikakve važnosti, san što sam ga usnio noć nakon dodjela nagrada grada Cetinja kao da je nagovještavao Danilovu sudbinu, dolazak bolesti i smrt.

Na travnjaku ispred monumentalne zgrade Cetinjske općine pored jednog vitkog srebrnastog bora nepomično je stajao Danilo Kiš odjeven u svijetlo odijelo. Široki sako bio je star, iskrzanih rukava i raskopčan. Umjesto košulje vidjela se rendgenska slika njegovih plućnih krila, a iza nje u dubini prsnog koša na mjestu gdje se nalazi srce visila je u obliku dunje mala svjetiljka što je mutno žmigala žućkastu svjetlost. U rukama je držao korijenje neke biljke. Bio je bosonog. Dok sam mu prilazio, počela je padati kiša. Krupne kapi su namakale svijetlu tkaninu odjeće i klizile niz plastičnu glatku površinu rendgenskog snimka. Voda se cijedila spirajući ostatke zemlje s isprepletenih žilica korijenja. Kad sam mu se približio, pružio sam mu plaketu koju je bez riječi uzeo i potom sporim pokretom otvorio njene korice. Kiša je otapala sve što je na pergamentu bilo ispisano. Ubrzo se cijela površina zamutila sivo-crnom bojom nastalom od razlivenih tušem ispisanih slova Danilovog imena i prezimena. Ovaj mu san nikada nisam ispričao…

 

 

Kod Danila Kiša u Parizu, 1989

U proljeće 1989. godine moja supruga Jagoda, sin Petar i ja doputovali smo u Pariz. Danilo nas je pozvao da ga posjetimo u njegovom stanu. Koliko se sjećam to je bilo negdje na Gambeti. Taksijem smo prošli pored groblja Per Lachez. Pomislio sam na mnoge slavne osobe koje su tamo našle mjesto vječnog počinka, na Chopinovo tijelo iz kojeg je po kompozitorovoj posljednjoj želji bilo izvađeno srce i preneseno u Poljsku. Mrtvo tijelo bez srca je kao grobnica bez tijela. Stigli smo pred vrata zgrade u kojoj je stanovao Danilo. Čekao nas je na hodniku ispred svoje garsonijere. Prostor u kojem je stanovao bio je oskudno namješten. U njemu je bilo samo ono što je neophodno za jedan skroman život samca-književnika. U atmosferi tog prostora bilo je nečega od Danilove ličnosti – jednostavnost koja intrigira.

 

 

Donio sam mu na poklon grafiku iz ciklusa „Omaggio a Leonardo“. Spokojno sklopljene ruke Mona Lise bez Giocondinog tijela. U pozadini se prostirao stjenovit pejzaž. Kad je pogledao grafiku, Danilo se zahvalio rekavši: „Pejzaž je kao da gledaš okolinu Cetinja s Orlovog krša.“

„Da“, odgovorio sam, „ali to nisam uradio svjesno.“

Taj je pejzaž bio kao uvod za početak priče o Cetinju i zajedničkim prijateljima od kojih sam mu prenio srdačne pozdrave i najljepše želje…

Te iste godine u osmom mjesecu ponovno smo se susreli na Cetinju. Jednog jutra Pascale i Danilo su u pratnji nekoliko prijatelja došli nas posjetiti. Bio je vruć i sparan dan. Danilo je izgledao vidno oslabljen od našeg nedavnog susreta u Parizu. U hodu je imao blago povijeno držanje i s vremena na vrijeme je oslanjao dlan na donjem dijelu kičme. U visini slabina.

Kad smo se pozdravljali, Danilo je šaptao. Bio je gotovo bez glasa, samo se čuo bezbojan, afoničan šum. Rekao je da se možda negdje jako prehladio.

Zbog velike vrućine koja je i u hladu bila nepodnošljiva, zbog neke ljepljive sparine u zraku, odlučili smo sjediti u kući.

U prostoru dnevne sobe vladala je ugodna svježina. Unutarnja drvena škura na prozoru što gleda na vrt bila je pritvorena. Danilo je sjeo u fotelju naspram televizora. Snop svjetlosti što se probijao od pritvorenih škura blago je obasjavao njegovu mršavu figure s markantnim profilom pa je u toj chiaro-scuro atmosferi podsjećao na neku Rembrandtovu sliku, na portret nekog Židova. Tek što smo sjeli i uzeli osvježavajuće piće, Danilo je zamolio Jagodu da uključi televizor. Tihim je glasom rekao: „Sada će biti repriza jedne emisije u kojoj ja sudjelujem. Želim vidjeti i čuti kako sam nekad izgledao i kakav mi je bio glas.“

 Svi smo s pažnjom čekali kada će se na ekranu pojaviti njegovo lice. Odjednom je napetu tišinu sobe ispunio Danilov glas. Snažan ugodan glas u kojem se osjećao onaj nikotinski timbar.

Uzeo je daljinski upravljač i pojačao svoj glas. Promatrao sam njegov lik koji je činilo mi se bio sav predan onome Danilu na ekranu. Kao da sam u tom momentu osjetio Danilovu smrt. Obasjan treperavom umjetnom svjetlošću TV ekrana koji se u tom času doimao apsurdno poput elektronskog sarkofaga gdje s one strane dokumentirane stvarnosti živi svom vitalnošću jedan rasni književnik, jedan čovjek spreman na sve životne izazove, a da tu pred nama u sobi sjedi njegova sjena, sjedi netko kome je ostalo samo sjećanje na samoga sebe. Čim se emisija privela kraju Danilo je ugasio televizor. Nakratko je nastala napeta tišina.

Osjetivši delikatnost trenutka, naš zajednički prijatelj pjesnik Pavle Đonović, duhoviti kozer, počeo je zabavljati društvo nekim komičnim cetinjskim dogodovštinama.

Kad smo izašli iz kuće da otpratimo goste, Pascale i Danilo su tog popodneva putovali u Dubrovnik, oblaci su se od Lovćena gomilali nad Cetinjskom kotlinom. U daljini se čuo mukli zvuk grmljavine. Došli smo do vrtnih vrata. Kad su Pascal i Danilo ušli u auto, mahnuvši im pomislio sam kako je to možda posljednji put što smo se vidjeli na Cetinju.

Dva mjeseca kasnije Danilo je umro u Parizu. Gusto zelenilo moga vrta s granama voćaka što su se nadvijale nad putem počelo je zadobijati neku sivkastu patinu. Spremala se oluja. Dok smo Jagoda i ja žurili kući, kapi kiše su stvarale sve intenzivniji zvuk padajući po gustom lišću. Nekom spontanom asocijacijom zlokobne simbolike prisjetio sam se završetka romana „Bašta, pepeo“.

„Sada moramo da krenemo,“ rekla bi tada moja majka. „Gospode, kako se ovdje brzo smrkava.“

 

 

GOVOR PAVLA ĐONOVIĆA NA KOMEMORACIJI DANILA KIŠA

(Cetinje, 18. 10. 1989)

Poštovaoci Danila Kiša,

Pozivam Vas da minutom ćutanja, pošte i poštovanja, odamo poštu nikad preminulom Danilu, čiji je stvaralački rad započeo ispod ovih Lovćenskih litica.

Čovjek i stvaralac, koji je, eto, poslije nešto više od pola životnog vijeka predao svoju dušu nebesima ovih dana u Parizu, bio je vezan za naš grad, bio je njegov dječak i mladić, da bi se jednom godišnje vraćao svojim najbližim i svojim prijateljima.

To je uradio i prije mjesec i po dana, kada je sve obišao, veseo, sa tugom jednom što ne smije pušiti, ali sa obećanjem, kada dođe idućeg ljeta na duži boravak, da će u ovom gradu, gdje je zapalio i prvu cigaretu to obnoviti.

Dim te željene cigarete je ispario prije tri dana u Parizu.

 Ali, ostala je vatra sa njegovog ognjišta, koju je podložio i naložio, i koja se rasplamsala do vrha Olimpa, za ovaj naš današnji i budući vijek-vjekova, da svijetli na svim prostranstvima svijeta.

Memorijalne i oproštajne ceremonijale su ovih dana od metropole kulture Pariza, pa do najnepokrivenijeg ili rušiteljski razorenog crnogorskog ili svjetskog doma svi čuli.

Zato nećemo pričati o tome danas ovdje.

O tome su dali svoj vid, vidjelo i nevidjelo mnogo pozvaniji od mene. Ovdje, danas, u ovom vedrom jutru, koje prkosi njegovoj duši, evociraću samo nekoliko dječačkih i studentskih uspomena iz zajedničkog života.

Rat je pri kraju. Mislim na drugi svjetski rat. Poslije udovičke svjesnosti, jer joj SSO-vci odvode muža i negdje spaljuju u ništavnim logorima, ona izdržava sve.

Crnogorka, ispod Orlova krša, drži djecu i skriva ih po paorskim imanjima na nadničarenjima da bi jednog dana krijući ih ispod gomile tuluzina i ogrevnog drveta, poslala jednu izblijedjelu razglednicu na ime Jakova Dragićevića, njenog oca, sa sadržajem kratkim: „Da li je ko od vas živ“? Njen brat Risto Dragićević se oglasio na to pismo i pozvao ih da ako ikako mogu dodju, da bježe iz tog pakla. Tu, njih dvoje djece, Danilo i Danica, nošene u naručju sestre, Risto dočeka kao svoju čeljad. I živješe i proživješe u zajedničkom domu sa svim daćama i nedaćama tih dana. Tu se Danilo upoznao sa našim jezikom. Jer kad je došao  odmah je naučio samo dvije tri psovke, kao što prvo sva djeca obično  i nauče.

Ali, zahvaljujući bogatoj biblioteci svog ujaka i vrsnim profesorima, već iduće godine dobi na pismenom iz srpskohrvatskog ili kako se onda zvao maternji jezik vrlodobar (4).

To je kod ondašnjih profesora Cetinjske gimnazije značilo kao da si dobio index za fakultet.

Sa takvom ocjenom, popravljenom na odličan (5), nas četvorica iz ove Gimnazije smo se upisali na Filozofski fakultet u Beogradu, na grupi za književnost. Tadašnji profesori na tim katedrama: Aleksandar Belić, Mihailo Stevanović, Radisav Bošković, Radomir Aleksić, Vido Latković, Kolendić Vojo, Milš Djurić, Velibor Gligorić i mnogi stožeri tadašnje nauke i obrazovanja su na nas gledali kao da smo došli sa Sorbone, a ne iz jedne tih dana na izmaku crnogorske prijestonice. No tako se gledalo na Cetinjsku gimnaziju i tadašnje njene profesore.

Mogu slobodno da kažem da smo to njihovo gledanje i povjerenje i opravdali.

Danilo Kis (Kiš) bio je prvi student koji je diplomirao u istoriji Beogradskog univerziteta u rekordnom vremenu na svojoj grupi, gdje ih je bilo sa njim upisano oko 340.

Slijedili smo ga i neki od nas u svojim grupama, mada ne i prvi.

A znali smo više od svih i za boemski život i sve ostalo što njega prati. Tu je on prednjačio, jer je imao jednu starosačuvanu očevu violinu, koju je jedino i donio na Cetinje, a poslije kad smo se domogli gitare, i nju je znao upotrijebiti, dok smo mi ostali, zahvaljujući muzičkom nasledju, uz njega samo zijevali da bi iza susjednog stola dobili piće. Nije to bilo bilokakvo blagostanje.

Naprotiv.

Progonjen od majčine sise i skrivanja, pa preko vječite patnje, a uvijek toj patnji prkoseći životom, Danilo Kiš je bio i ostao vječito Prometej. Ako je imao u životu lijepih dana ljubavi i boemstva uvijek je u potsvijesti preovladavalo ono drugo.

Život ga je progonio i on je u inat tome progonio život.

Nadao se da će ga prognati i izgnati bar za još koju deceniju.

No, decenije su za njega bili dani i prevarile su ga za ovaj dan. Ovaj dan današnji, kada mu odajemo poštu, ne znači njegov dan odlaska, već dan vječitog opstanka i življenja njegovog sa svima nama, sa onim što je dao i sa čime ostaje u ovom gradu.

Danilo Kiš nije otišao sa Cetinja. On je, jednostavno, poletio ka lovćenskim i drugim visinama i visovima odakle će se srijetati sa svim generacijama od danas pa do vječnosti.

Slava mu.

 

DADOV OMAŽ DANILU KIŠU

 

 

Za prvi Cetinjski bijenale likovnih umjetnosti na Cetinju 1991. godine, u znak sjećanja na svojeg prijatelja, Dado Đurić je napravio Omaž Danilu Kišu o kojem naš poznati istoričar umjetnosti i pjesnik Mladen Lompar piše:

„Bio je to jedan objektno-asamblažni organizam. Dado je počeo sa dva masivna sasušena stabla topola na zelenom rubu Vladičine bašte. Okitio ih je „cvijećem civilizacije“ otpadom sa ulica svake gradske periferije, što je u otvorenom prostoru djelovalo kao slučajni nanos objekata. Ta ostavština urbanog života bio je pogled s druge strane na njegov ogoljeli izgled, poput vizura koje su definisali Emil Sioran ili Anri Mišo, ali preko ubijenih zmija i ptica, igračaka Dadovog djetinjstva, stvarni povratak onome što je „bilo a nije prošlo“. Intervenisao je samo mjestimično, u cilju efektnije prezentacije materijala, crnim i crvenim.

Poslije demontaže i prebacivanja skulpture u prostor ateljea, umjetnik je raznovrsnom otpadu dodao nekoliko sobnih vrata iz rodne kuće, na kojima je fiksirao đačke akvarele sa likovima svojih prijatelja i jedan stari frižider. Način na koji je Dado sjedinio sve elemente ove objektno-asamblažne cjeline, u kojoj su svi eksponati upućeni jedan na drugog bez obzira što naizgled djeluju samostalno, pokazivali su da se umjetnik ovdje iskazao svom svojom snagom i upečatljivim izrazom što na najbolji način ukazuje na neiscrpnost i mnogostrukost umjetničkog izražavanja“.

 

DANILO KIŠ – URBANI VITEZ, Marko Špadijer

(Izgovoreno na večeri Danilo Kiš izbliza – drugovanje koje traje , Cetinje, 15. 10. 1993)

Do sada sam se opirao da javno iznosim sjećanje na druženje sa DanilomKišom, jer sam smatrao da bih time srušio privatnost i na neki način izdao drugarstvo. Promijenio sam mišljenje, jer su došla vremena kada mrtvima gotovo možemo zavidjeti, pa obziri te vrste postaju bespredmetni. Danilo je naslutio, ali je imao sreće da ne vidi najnoviju epidemiju mržnje u Jugoslaviji, opšti pomor vrlina i trijumf zla. Da je danas živ, on ne bi mogao da ćuti, a na stub srama bi ga prikovali intelektualci u maskirnim uniformama i oni kojima se muze javljaju kad gruvaju topovi, gore kuće i gradovi, a djeca umiru u logorima. Mrtvoga ga, za sada, ne diraju. Vjerovatno na njegovom grobu u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu, osvane neki svježi cvijet i “kletva ljuta” (Adi), ali ko zna kakav će red stvari zavesti pobjednici. Ne vjerujem da će u njihovom panteonu biti mjesta jednom piscuhumanisti, polu – Crnogorcu, polu – Jevrejinu, poštovaocu tolerancije i duha srednje Evrope, antinacionalisti, mirovnjaku i kosmopoliti. No, oni su majstori za modele u svoju korist. Naše svjedočenje o drugu vidimkao doprinos otporu da se Danilo Kiš “preparira” za bilo kakve (zlo)upotrebe.

Da je danas Danilo živ, bilo bi tačno četrdeset godina od kako smo počeli da se družimo. Te daleke 1953. vatreno smo raspravljali o književnosti u literarnoj družini Cetinjske gimnazije i počeli da objavljujemo prozu u “Susretima”. On je bio tri godine stariji i pošao je ranije za Beograd. Kad sam ja došao na svjetsku književnost, on je tamo već bio legenda. Danilo je bio vjerovatno najbolji student koji je ta katedra ikada imala. Ostao je u Beogradu i pokušavao da za sebe izbori materijalnu nezavisnost i literarnu slobodu. U Crnu Goru je dolazio rijetko i na kratko. Ja sam se poslije diplomiranja vratio ovdje, i ostao izgleda do sudnje ure, udaljavajući se od književnosti. Viđali smo se par puta godišnje, uglavnom u Beogradu u vrijeme Sajma knjiga. Imali smo mnogo zajedničkih prijatelja i poznanika sa studija i sa Cetinja i neiscrpne teme za razgovore. On mi je povjeravao svoje nevolje, a ja njemu svoje sumnje. Nijesmo se dopisivali, a u posvetama na knjigama bio je lapidaran i precizan “u ime našeg starog i trajnog drugarstva”.

Decenijama je tinjalo dobro drugarstvo. Posljednjih godina postali smo nekako bliskiji. Odjednom se u naše prijateljstvo uselila njegova, pa i moja bolest. Kao da smo se našli u predvorju smrti. On je bio lošije sreće.

“Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt”, pisao je Danilo. Mors certa, hora incerta. Smrt je bila stalno prisutna u njegovom djelu kao metafizička kategorija ili instrumenat književnog postupka, a sada ga podmuklo steže za grlo. Poslije oporavka na Durmitoru bio je optimistički raspoložen. Opet onaj stari – borac.

Moja ćerka uzela je da za maturski rad na jednom američkom koledžu analizira “Enciklopediju mrtvih” i koristila je priliku za vrijeme ferija da od Danila dobije odgovore na svoje dileme. Ja sam se protivio tome, jer sam smatrao da ga zamara i gnjavi. On je, međutim, prihvatio taj razgovor sa takvom ozbiljnošću kao da je pred komitetom za Nobelovu nagradu. Pričao je već, napuklim glasom. Uvijek je objašnjavao svoja djela i stvaralački postupak, a kod Enciklopedije namjerno zaćutao. Kasnije nije izdržao u tajanstvenosti šutnje. Vjerovatno su mu smetala kriva i površna čitanja kritike. Govoreći o smrti i ljubavi, ustajao je od stola i šetao umjesto pušenja. Ličio je na musketira koji poziva smrt na dvoboj.

Godinu dana poslije tih razgovora išli smo šetalištem pored mora u Herceg Novom u posjetu Voju Staniću. Paskal, moja supruga i neki prijatelji bili su desetak koraka iza nas. Danilo je bio duboko nesrećan što nije uspio da zadrži napad kašlja, u stanu svoje sestre Danice. Zaista, bio je to veoma mučan trenutak, jer se on pripremao da pokaže sestri da nema razloga za brigu, a kad se to desilo zavladala je zlokobna tišina. Mogao je da pročita strah na licima ljudi koji su ga voljeli. Pokušao sam da tome ne pridajem značaj, optužujući ga da je egocentrik.

– Ovo je vjerovatno naša poslednja zajednička šetnja.

– Hajde, što pričaš. Prisjeti se ĐokaVukmanovića. Imao je težu operaciju nego ti, a vidio si koliko je životan poslije toliko godina.

– Jesi li ikada razmišljao o odvažnosti ljudi koji preduhitre smrt i odluče se na samoubistvo. Ja im zavidim.

– Ne znam da li je to hrabrost ili kukavičluk. U svakom slučaju smrt je kraj, ona je definitivna. Neću više da te slušam.

– Intelektualci uvijek imaju izgovore za kukavičluk. Bojim se da neću imati petlje, završio je razgovor, više za sebe.

Danilo, koji je toliko volio život, strastveno ga ispunjavao sadržajima i smislom, odjednom nema snage da se bori. Osjetio sam hladni strah da će definitivno otići. Ubrzo je tako i bilo.

Nemam sposobnosti da definišem Kiša. Možda bi se moglo reći da je bio urbani vitez. U gimnaziji, studentskim aulama, na tribinama i književnim večerima, kafanskim razgovorima, debatama u redakcijama časopisa, u intelektualnim krugovima Beograda, Pariza, Strazbura, po Evropi, kretao se kao kroz svoju baštu, ponosan kao lav. Mira najbolje poznaje onu drugu stranu njegove prirode i kako gorčine razdiru njegovu dušu, dok smo mi više svjedoci njegovih uzleta, malih skandala i velike superiornosti. Kišove knjige, koje su svi njegovi drugovi strasno čitali, bile su u našim odnosima u drugom planu, a u areni književnih sukoba crnogorski prijatelji su uglavnom bili njegovi navijači. Mislim da ima neke surevnjivosti tri kruga Danilovih prijatelja: cetinjskog, beogradskog i pariškog. Danilo je bio rođen da se voli. Voljeli su ga prijatelji, sestra, rodbina, žene, konobari, urednici, grafičari, glumci, prevodioci, studenti, đeca… Imao je nekog magnetizma, neke mačo senzualnosti i čvrstine, a u isto vrijeme bio krhak i na neki način bespomoćan. Bio je čovjek kome se praštalo.

Fragmenti njegovog duha razasuti ko zna kuda. Kad bi govorio otvarao bi se kao muzička kutija. U svakodnevnom razgovoru odjednom bi nastao prasak eksplozije intelekta, kao da je šiknuo neki gejzir fine dramske i muzičke strukture. Danilo je pravio britke metafore, dovodio činjenice u intrigantne odnose, miješao “otmeni” jezik i argo, poeziju i apsurd, misteriju i realnost. Znao je da se nemilosrdno obruši na banalnost, tupost i nadmenost. On je bio čovjek biblioteke. Vrač koji guta knjige da bi pronašao tajnu kako da disciplinuje svoje misli i snove, da obuzda fantaziju. S Kišom je spaljena još jedna Aleksandrijska biblioteka.

Danilo nije miješao prijateljstvo i profesionalni moral. Sjećam se da nije htio da preporuči našem prijatelju, urednik izdavačkog preduzeća u Beogradu, jednog mladog crnogorskog pisca, jer u njega nije vjerovao.

Prema riječi, pisanoj riječi, bio je perfekcionista i imao gotovo pobožan odnos. Nekih proznih stilskih vježbi iz mladosti kasnije se nije ni sjećao. Morao sam da mu fotokopiram priču Model, da bih ga uvjerio da je njegova.

Našao sam ga jednom u Dubrovniku kako proklinje sebe što se prihvatio obaveze da napiše nekoliko rečenica za katalog izložbe neke svoje prijateljice – dizajnera. Nije mogao da dođe do knjiga iz kojih bi proučio dizajn stolice kroz vjekove.

Kako je živio u vrijeme jakih pritisaka politike na literaturu, pa i niskih intelektualnih i moralnih standarda, morao je cjelokupnim odnosom prema knjizi i životu imati dosta neprijatelja.

Trebalo je da postane stranac u svojoj zemlji, da bi bio priznat kao građanin svijeta. Njegova literatura sa snagom svjetske komunikativnosti i njegova ličnost sa renesansnomradoznalošću su izazivali zavist i organizovanu zlobu. Posebno ga nijesu voljeli ljudi “jedne knjige”. Njegova urbana literatura nailazila je na podozrenje ruralnih pisaca, njegova erudicija na otpor talentista, njegov kosmopolitizamna konsternaciju kod šovinista, a njegova univerzalnost na bijes dogmata… No, Danilo imnije ostao dužan, pa nema potrebe da ga danas neko od njih brani.

Vezanost Danila Kiša za Crnu Goru bila je višestruka i višeznačna.

Ne samo da je Crnu Goru nosio u genima, već je ona bila i važan dio njegovog intelektualnog profila. Njegov ujak, profesor i istoričar, Risto Dragićević, u čijoj je kući živio kao mladić, bio je jezuitski strog prema činjenicama i pošten prema dokumentima, baš kao i njegov otac, literarni Eduard Sam, pisac međunarodnog reda vožnje, mogu biti prauzori iz kojih će se kultivisati njegova fascinantna proza i originalna poetika.

Cetinje je Kišov istinski intelektualni zavičaj. Ovdje je počelo njegovo literarno buđenje, jedina vjera čiji će sveštenik biti do kraja života. Cetinje naše mladosti je grad u kome su živjeli pisci i slikari, gdje je bilo profesorske boemije i književnih posijela u biblioteci, gdje su radili pozorište i muzeji …

Sa Cetinja, koje je volio kao da je tu rođen, nije, kao većina nas, ponio mit i postao zarobljenik glorifikacije crnogorske istorije i obaveze da joj vjerno služi, već je bio inficiran onom drugom stranom cetinjskog splina: građanskom kulturom, poštovanjem čovjeka, knjige i riječi, otvorenošću za evropske horizonte, sposobnošću da se duhovitošću suprotstavi vlasti i sili. Kiš je mogao da ponese sa Cetinja smisao za opori humor i rafinirani cinizam.

 

 

Kišova vezanost za Cetinje bila je fatalistička. Došao je ovdje kao bjegunac, logoraš, kao dječak, zatim otišao u bijeli svijet, da bi posljednjih godina bio tu po nekoliko dana.

 

 

Dolazak na Cetinje bilo je bjekstvo u sigurnost, povratak među stare prijatelje i valjda u jedino mjesto gdje je bio potpuno zaštićen.

 

 

Čini mi se da su susreti sa Dragićevićima, Đonovićima, Mijanovićima, sa Kokom Vujovićem, Stankom Roganovićem i drugim Cetinjanima bili za njega praznik srdačnosti i opuštanja, toliko potreban za život u Beogradu i Parizu.

 

 

Ovdje je bio okružen poštovanjem i strepnjom, imao je status čovjeka iz susjedstva kome se vrt čuva do povratka.

 

 

Boravak na Cetinju bi se obično, gotovo ritualno, završavao u bašti naše kuće u Vojvode Boža ulici u društvu moje porodice, Paskal i Dimitrija Popovića. To je toliko svježe i čulno sjećanje.

 

 

Danilo se na neki način osjećao dužnikom Cetinju. Ne jednom smo razgovarali o ideji da napiše knjigu o njemu. Trebalo mu je vremena da kopa po arhivama i bibliotekama, a i da ponovo udiše vazduh pored Vlaške crkve. Kad je Boško bio ovdje predsjednik opštine gotovo smo realizovali, ali nešto ga je omelo.

 

 

Ne znam šta ima o Cetinju u njegovoj ostavštini. O tome će, kao o svemu u vezi sa Danilom, skrupulozno brinuti Mira Mijočinović. Predpostavljam da to mogu biti samo skice i fragmenti, jer bez obzira što ga je ta tema interesovala, nije bio opsjednut njome. Nadao se da će imati vremena. Nažalost, nije ga imao!

 

PS

Poštovani čitaoci, dužan sam se zahvaliti gospodi koja mi je na razne načine (tekstom, fotosom, plakatom, sugestijom, …) pomogla da napravim ovaj prilog: Sonji Đonović, Jelisaveti Đeli Vujović, Ljilji Đurišić, Stanku Roganoviću, Nikoli Mijanoviću, Đorđu Dragićeviću, Dušanu Tomiću, Sandri Đurović, Neveni Matijević i Ani Pejović.

 

Tagovi: , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930