Slobodan B. Medojević

 

Jovan Kopitović (1898-1943)

Crnogorac koji je pao za Francusku i cvijeće koje kao da zvonima priziva sjećenje…

(rekontrukcija životopisa “nepoznatog” crnogorskog heroja)

 

Spomenici su naša baština i nema razloga da je umanjujemo!

 

U Parizu, u srcu Latinskog kvarta, pod kestenovima koji uvijek, osim u proljeće, oronu od isparenja ulice i od ravnodušnosti prolaznika, poginuo je svojedobno Crnogorac Jovan Kopitović, i tamo se, na zgradi Medicinskog fakulteta, nalazi njegova spomen-ploča. Zgrada je, kao i prije, kao i uvijek, ostala nepromijenjena, dok su decenije prolazile a zla vitlala.

            Ko je bio taj čovjek?

            Kopitović je poginuo 11. marta 1943. u borbi protiv njemačke soldateske, tražeći kapi pravde za sve ojađene i nesretne. Francuzi njegovu žrtvu ne zaboravljaju, pa na najsjajnijim primjercima cvjetova, kao da su i danas i uvijek pričvršćena zvonca koja stalno zvone, kako kraj njih niko ne bi prošao a da ne opazi cvijeće. Za Kopitovića smrt kao da i nije postojala, bila je nešto, što je određeno drugima.

            Francuzi su ga, naravno, “prekrstili”, pa ga pišu kao Jeana Kopitovitcha, a ja sam se zainteresirao, ko je bio taj čovjek, čije mi je ime poznato zvučalo.

            Jovan Kopitović je sin Marka Andi(ji)na Kopitovića i Marije iz sela Brčeli iz Crmnice. Za Marka A. Kopitovića sam saznao uvidom u Pasoške knjige Knjaževine Crne Gore da je dobio pasoš za putovanje u Carigrad 30.07. (12. 08.) 1882. godine. Tamo je zasnovao porodicu i tamo su mu se rodila djeca: pet sinova i dvije kćeri.

            Jovan Markov Kopitović  je jedan od petoro braće i dvije sestre roditelja Marka i Marije Kopitović. Sva djeca su rođena u Carigradu. Slovili su za uglednu i obrazovanu  porodicu.

             Jovan je rođen 1898. godine. Nije bio ženjen. Njegovom životu odredio je neki drugi smisao. Imao je brata Iliju koji je živio dugo u Belgiji, po obrazovanju bio je pravnik. Poslije godina provedenih u Belgiji, vraća se u Crnu Goru i nastavlja život u selu njegovog oca, crmničkim Brčelima; umro je početkom osamdesetih godina XX vijeka. Brat Kosta bio je nastanjen u SAD, vratio se 1963 godine. Bio je pomorski oficir. Brat Niko, takođe je bio neoženjen. Jedini brat koji je zasnovao porodicu bio je svještenik -pop po imenu Milo. Milo je zlom sudbinom poginuo sa suprugom Zorkom za vrijeme zemljotresa 1979. u Brčelima. Od popa Mila ostali su: sin Vasko koji je ljekar i živi na Cetinju, kćerka Vojka i sin Gligorije – Dićo, koji je preminuo umro prije nekoliko godina. Njihova sestra Ana je udata za Steva Rodića iz Bosne, a dio njihove familije trenutno živi u Baru. Druga sestra Milica udata je za Andriju Milova Jovanovića iz Donjih Brčela. Živjeli su u Podgorici, đe je Andrija radio kao kontrolor Pošta. Imali su sina Velimira, profesora matematike u jednoj beogradskoj srednjoj školi, i kćerku Vjeru, višu medicinsku sestru u Aleksincu.

            Jovanov otac Marko je poginuo (pod za nas nepoznatim okolnostima) na putu Carigrad – Crna Gora, a sahranjen je u Solunu na groblju “Zejtinik”, groblju srpskih i crnogorskih vojnika.  Br. groba je: 554 ili 556. Sudbina Jovanove majke Marije nam je  nepoznata.

            O Jovanu Kopitoviću saznao sam iz zaostavštine glumca Mihaila Kovačevića  (1891-1961), Jovanovog savremenika koji je živio u Parizu od 1929. gdje je i umro. Iz njegove zaostavštine može se pročitati ponešto iz biografije ovog hrabrog čovjeka, pripadnika francuskog Pokreta otpora. Jovan je volio poeziju, matematiku, klasičnu muziku; bio je složen čovjek široke duše. Šturi podaci kažu da se školovao najprije u (ondašnjem) Carigradu, u Srpskoj osnovnoj školi, a zatim u Bitolju, u Gimnaziji i to do 1914.godine gdje je naučio da misli i da ima svoju volju, a kad je izbio Prvi svjetski rat on, tada 16-godišnjak, odlazi u Francusku, gdje je nastavio školovanje u Neilu, a zatim u Parizu gdje je prvo studirao dvije godine matematiku u liceju Saint Louis, a kasnije je diplomirao tehniku na čuvenoj Sorboni. Rođaci Jovana Kopitovića tvrde da je završio dva fakulteta. Ostao je da radi u Francuskoj poslje završenih studija. Kada je Jugoslavija okupirana, bilo je to vrijeme kad čovjekova sudbina nije ličila na partiju šaha, već na lutriju, Kopitović se odmah priključio Pokretu otpora u Francuskoj. U Pokretu otpora borio se kao “komandant” (očigledno oficir) “Južnog fronta otpora”. Kao ponosni pripadnik Pokreta otpora u ime i slavu kojeg je i poginuo od njemačkih vojnika tog kobnog 11. marta 1943.

            Požutjele hronike su zabilježile, da je to bio jedan od onih martovskih dana, kada zima hoće oteti ono što je njezino, pa s mahnitom mržnjom izručuje svoje posljednje snjegove i vijavice. Taj dan njegove pogibije donosio je neki kataklizmički, apokaliptičan strah, koji se udisao, izgovarao, šutio, nanosio pogledima. Bio je to strah i od sutona i od svitanja, i od jutarnjih i od večernjih vijesti. Sve ure, i one s crkvenih zvonika, i one u džepovima, otkucavale su strah. Kopitovića su uvijek zvale i privlačile sebi njegova domovina Crna Gora = majka, kuća, a iza njih stajala je i još ga snažnije privlačila druga jedna gigantska figura, druga velika majka – Francuska.

            Toga dana pucnji su gruvali bez odmora rušeći zidove, satirući ljudska bića, lomeći živote, prekidajući zauvijek mnoge snove, mnoge očekivane radosti, mnoge nade u sreću otvarajući u srcima žena, u srcima djevojaka, u srcima majki, ovdje, ali i drugdje, patnje kojima nema kraja…

Spomen ploča…

            Spomen-ploča otkrivena je 7. novembra 1948. Novine su zabilježile da je to bila vrlo tiha nedjelja, a “žalosni zvuci oglašenja kao da su bili u skladu s nekom zamišljenom tišinom koja je bila obuzela čitavu prirodu”.

Spomen ploča je tvrdi se podignuta na inicijativu glumca Mihaila Kovačevića. Na njegovu inicijativu, grupa Jugoslovena iz Pariza, većinom zanatlija, krojača i ćurčija, prikupila je potrebna novčana sredstva i izdejstvovala kod francuskih vlasti da se u srcu Latinskog kvarta, u divnoj prostranoj ulici “Gospodina Princa” (Monsiur le Prince), na zidu Medicinskog fikulteta postavi spomen-ploča Jovanu Kopitoviću, na mjestu na kojem je junački poginuo.

 

 

            Svečano otkrivanje spomen-ploče bilo je u nedjelju 7. novembra 1948. godine u 11 časova. Prisutne je pozdravio i, o liku Kopitovića govorio glumac Kovačević a zatim su uzeli riječ predsjednik Udruženja stranih učesnika pokreta otpora u Francuskoj g. Rene Kasen, predsjednik društva Francuska – Jugoslavija. Pročitano je takođe i pismo dekana Medicinskog fakulteta, koji je bio spriječen da prisustvuje svječanosti. Po nekim izvorima tvrdi se da je govor držao i tadašnji ministar inostranih poslova. Zanimljivo je istaći da je glumac Kovačević saborac Kopitovića i kao prvi Jugosloven, 1947. godine odlikovan visokim francuskim priznanjem Medaljom zahvalnosti Frnacuske.

             Na spomen ploči je zapisano na francuskom jeziku: „Ovdje je pao od neprijateljskih metaka Žan Kopitović, jugoslovenski rodoljub, 11 marta 1943. godine“.

            O Jovanu Kopitoviću pisali su bogradski listovi  “Politika” i “Večernje Novosti”. Postojala je, kako navode Kopitovići i inicijativa, da izvjesni Branko Radičevic (novinar ili producent koji je živio u Zagrebu) napravi dokumentarni film o svemu navedenom, ali je izvjesno je na tome ostalo.

            Spomen-ploča podsjeća ne samo na Kopitovića, nego i na mnoge naše ljude koji su položili svoje živote za slobodu daleko od rodne grude…

            Imponira da ta ploča još uvijek stoji i postoji, jer spomenici su dokaz ljubavi jednog naroda za veličinu i poštovanje, za zasluge građanina. Kako Francuzi kažu, nije najveća zasluga umrijeti za domovinu – zasluga to je živjeti za domovinu!

            Ljubaznošću g. Žarka Kopitovića, došao sam konačno i do fotografije Jovana Kopitovića i na taj način završio moje istraživanje o velikom crnogorskom heroju koga smo otrgli od zaborava i sačuvali za vječnost!           

            (O Kopitovićima: Kopitovići su bratstvo u mjestu Donji Brčeli (Crmnica) sa 14 kuća. Od njih su (od 1880. god.) u Zeti u selu Kurilo i – 1 kuća; Goričanima (Zeta) – 2 kuće; Ulcinju;  Paštrovićima i Kotoru -nijesmo našli potvrdu u literaturi. Podaci se odnose na istraživanja vršena prije jednog vijeka!)           

 

Primjer nezaborava:

            Svake godine predstavnici crnogorskih nacionalnih asocijacija iz Hrvatske u oči Petrovdanskih svječanosti polažu vijenac na grob crnogorskog partizana Svetozara Vučinića poginulog podno Učke u Istri.

 

 

 

Tagovi: , , , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

October 2017
M T W T F S S
« Sep    
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031