Poštovani pośetioci, nastavljamo sa promovisanjem mladih stvaralaca na stranicama Montenegrine. Ovaj put vam predstavljamo Stanislavu Černaus iz Herceg Novog.

 

 

 

Stanislava Černaus

Da li je Zogović bio umjetnik, pobunjenik ili stradalac?

 

O AUTORU

Stanislava Černaus je rođena 23.11.1994.godine u Kotoru. Srednju školu je završila u Herceg Novom. Diplomirala je na Fakultetu umjetnosti u Podgorici, odsjek teorije i istorije umijetnosti 2016.godine. Iste godine otvara školu slikanja i crtanja za djecu i odrasle u Herceg Novom.

Bavi se slikarstvom i svim vidovima primijenjene umjetnosti (Tehnika dekupaža, oslikavanje enterijera, vajanje, slikanje raznim tehnikama (ulje na platnu, akril, tuš, crtež, tehnika street arta), a sebe deklariše kao polivalentnog umjetnika.

Veoma je ambiciozna i maštovita što se ogleda u njenim djelima. Dobitnik je i brojnih međunarodnih nagrada za poeziju i prozu. Iako svestrana, odlučila je da svoj život posveti slikanju, jer kako kaže:„Jedino slikarstvo može biti dovoljno jako da ostavi vječni trag u ovom prolaznom vremenu”. Volontira u Herceg Novom u Olivia Fondacija- Internacional kao kreator umjetničkih i video kreacija, vodi web-sitove, dizajner je za VIDA-u,  piše kritike za Hercegnovsku likovnu scenu, stvara i doprinosi u svom gradu, zalaže se za umjetnost i kulturne vrijednosti.

IZLOŽBE, AKTIVNOSTI:
2015.godine Podgorica, Gavroche kulturni centar, Grupna izložba
2016.godine Podgorica, Art Festival, Podgorica, Grupna izložba
2016.godine Herceg Novi, Olivia Fondacija-Internacional, Organizator grupne izložbe

PUBLIKACIJE:

Poeziju objavljuje na „Poezija online”;  „Wattpad”-u; kao i Forumu za objavu pisanih riječi „Kutija Ljubavi”

Teorijske i kritičke tekstove na srpskom „P.U.S.E.” -u

NAGRADE I PRIZNANJA:

Treća nagrada u kategoriji kratke priče, 7.međunarodni festival poezije i priče „Janoš Siveri” 2015.godine
Treća nagrada za poeziju, 5. međunarodni festival poezije i kratke priče „Vojislav Despotov” 2015.godine
Treća nagrada za poeziju, 1. međunarodni festival poezije i priče „Željko Aćimović” 2014.godine
Nagrada za najemotivniju pjesmu, Četrnaesti konkurs „Sjećanje na ljubav” 2015.godine
Treća nagrada za poeziju, 4. međunarodnog festivala poezije i kratke priče dece i mladih ”PAVLE POPOVIĆ”
Treća nagrada za poeziju, 7. međunarodnog festivala poezije i kratke priče dece i mladih „Joan Flora”
Poezija ove umjetnice je pohvaljena na festivalu ”Zavičajne poezije”, Subotica, 2015.godine

 

Da li je Zogović bio umjetnik, pobunjenik ili stradalac?

Ovaj tekst je konkretno iskazao Zogovićevo stvaralaštvo. Analiziraćemo  stihove iz zbirke ,,Došljaci Ali Binaka.” Potrudićemo se da protumačimo metaforaička i simbolička značenja nekih djelova, na neki slobodoumniji način. Simbole ćemo tumačiti ne kroz prizmu dosadašnjih značenja, već kroz ono na šta nas pisac neposredno upućuje. Oni su tradicionalni i specifični po albanskoj mitologiji. Kontekst se gubi od naroda do naroda, a mi ćemo pokušati da oživimo vrijednost koju je Zogović želio da nam ostavi. Narativna struktura djela je veoma izražena kroz detalje koji su upućuju na pripadnost jednog naroda, jedne cjeline. Bavićemo se analizom da bi se što istinitije doživjeli djelo, jer je u njemu opisano na smislen, pomalo prikriven  način,  realan život jednog naroda koji je utonuo u jedno nepovoljno vrjeme.

 

 

U trenutku kada je stvoreno djelo Došljaci Ali Binaka, Zogović nije uspio da se istakne, štaviše, ostao je nedorečen. Ovo djelo je osporavano, kritikovano, zabranjeno od strane mnogih, medjutim ono ni sada nije uspjelo da dočeka svjetlost dana. U periodu kada je stvarano ono je bilo pobunjeničko, ovo je najveća kritika društvu koje je prikazano kroz svirepu poetičnu realnost. Stanovnici Metohije su bili u teškoj poziciji tada, ali nije se znalo o tome do trenutka kada nam Zogović proširuje svijest i otvara oči za zločine i nepravdu koja je učinjena u tom periodu nad tim narodom. Prošlost je bila bolna za metohijske gradjane, ali je i postala vječna zahvaljujući Zogoviću. Ona je istorijski pečat jedne velike nesreće koja je učinjena nedužnim ljudima, samo zato jer ih nijesu smatrali tako. Ako se osvrnemo u nazad svatićemo da je vlast odlučivala ko je čovjek, a ko nije. Ko smo mi da sudimo i u odnosu na šta? Kulturni moral navodne vlasti prljo je ruke krvlju, mnogi životi su izgubljeni jer su metohijske stanovnike tretirali kao ,,krmke” kako se Zogović izražava u stihovima desete pjesme ,,Ali Binaka”.

Pale su šume naše

kao pokošene vojske.

Zemlju kao krmci rijemo

tražeći žile drveća. [1].

Rajko Cerovic o Zogovićevom djelu navodi metaforična zapažanja iz Biblije. On pravi paralelu sa 7 biblijski pečata i pečatom koji stoji na zadjoj strani knjige.

Mihjlo Lalić doživljava Došljake  kao umjetničku sliku ,,o opštoj tiraniji”.

Pisac Jefto Milović  svjedoči o životu kakav je bio u Zogovićevom zavičaju ovako:

Nekoliko puta mjesečno, od Mašnice do Berana, a to je 32 kilometra, išao sam pješice da bi me majka oprala i da bi do Berana odnio kukuruzni hleb koji mi je trajao od subote do subote, da bi  mi okrpila suknjene pantalone i oprala košulju od beza koja je morala trajati čitavu godinu…U mom zavičaju se živjelo veoma siromašno..

Zogovićevo stvaralaštvo bih okarkterisala kao duboko, iskreno i realno. Zogović na poetičan način govori o stradanju jendog naroda. U pjesmama osjećamo veliku tugu, teme su teške, kao da se sva svjetska nemaština, nesreća, glad, nemoć, sakupila u stihovima Zogovića. Njegovi stihovi plaču jer su istiniti, realni, brutalni, katastrofalni. Čine nam se da su nerealni zbog tolike muke sa kojim su se susretali metohijski ljudi, ali nažalost, svjedočimo gorkoj istini, jednog naroda u samom srcu nemirnog Balkana. Šta reći o smrti, kada se od života traži odricanje. Njegovalo se negiranje  indentiteta, sebstva i osnovnih ljudskih prava.

Zogovićevi stihovi su prožeti sjetom, oni su ritmični, njegov smisao za stvaranje stihova je originalan. Niko na tako poseban način ne izražava osjećaje poput Zogovića. Rječi su tvrde, tradicionalne, svaka je teška kao kamen. Govori se za njega da je bio težak čovjek, što je zaista vidljivo u njegovom stvaralaštu. On ne opisuje stradanje svog života, tugu i jad sebe kao pojedninca, on stihovima oplakuje jedan cjeli narod.

Iako je namjera od strane vlasti bila da se o  jedanom  narodu izgubi svaki trag, Zogović kontradiktorno na jedan smislen način umjetničkim djelom prkosi vlasti. Iako osporavano, nejgovo djelo je na kraju prošlo cenzuru pa je obljavljeno. Zogović je morao da se koristi metaforama koje nisu bile poznate za došljački narod, ali su se u Metohiji  služili njima unutar sopstvenog  jezika. Kada je izdata knjiga ono nije bilo samo djelo, ono je spomenik i pečat istrebljenja jednog naroda. Zogović je pokazao svoju veličinu jer je samo sa 12 stihova koje su činile njegovu zbirku, do detalja opisao život kako su stanovnici vodili u Metohiji. Rekla bih da je ovo najkraća, a najefektnija knjiga. Svaki stih je jedna cjelina, u svakom je prožeta tema cijelog romana, pa svaka nosi jačinu koliko i jedno književno djelo. On je osjećao potrebu zbog nemira i onoga što je vidio dužnost prema metohijskom narodu da stvori ovako djelo. Svakako da je bilo hrabro iznjeti u javnost ovakvu zbirku. Svaki stanovnik Metohije je ostao vječan u ovom djelu, a Zogović djelu daje karakteristično metohijsko ime ,,Ali Binaka” sa jasnom porukom, da ipak ovo ime otkriva nečiji indentitet. Ono nije samo ime jednog metohijskog čovjeka, ono je napomena da su kršena osnovna ljudska prava, da ljudi nisu mogli koristiti svoja imena, već su se morali kriti iza nekih drugih.

Zogović kao da pobunjeničkim  glasnom  govori, stanite ljudi ja ipak postojim, ja sam: ,,Ali Binaka!”

Stihovi iz prve pjesme

Zašto mi, zašto mi

Ubi na krovu svetu ticu rodu?

Na mom odžaku klanjala je Alahu,

Na mom odžaku ljubila je kljuniće bijele

Što kao pronik iz grudve zemlje probiju iz ljušture jajeta,

Sa mog odžaka širila je na moj dom svoje bjele grane,

I nikad krilom nije oborila jabuku sa grane,

I nikad kljunom nije probila crveno oko trešnje

(da se prospe crvena zjednica!)-

Sveta tica![2].

,,Sveta tica” – Šiptari u Metohiji i na Kosovu držali su rodu za sveti pticu koja se bogu moli (,,klanja”) i bogu je mila, pa donosi sreću kući na čijem krovu svije gnjezdo.[3]

 

 

Zogović rodu opisuje kao svetu pticu, ona stoji iza simbola nevinosti, svetosti, čestitosti. Krov simbolizuje zaštitu za ukućane.  Njegova roda je toliko nedužna, da čak  ,,nikad krilom nije oborila jabuku sa grane.” On na veoma osjećajan način, prikazuje rodu kao poklonicu bogu. Ona je simbol božnskog i smatra se da u njenom duhu postoji iskra svetosti. Ona nije obična, sveta je. Neko se usudjuje da je ubije, ne shvatajući njenu ljepotu i značaj za metohijske ljude. Ubistvo rode navodi nas na trag da iako se govori o fizičkoj smrti, metafizička predpostavka svetog duha u rodi, govori o ubistvu jednog duha naroda. Stradanje rode nije smrt ptice, već smrt običaja, nasljedstva, svojine, pogibija vjere jednog naroda. Stihovi su prožeti tugom, njegova tanana osjećanja i nježnost koju je koristio da bi ljepotom svio stihove, upućuju na jednu grubost i bahatosti ljudi koji su uništavali sve što je u Metohiji  bilo čestito.

Sve spava- čuje se samo kapanje brojanica.

Nada mnom, na crnoj prostirci mahovine na krovu,

Leži mrtva sveta ptica.

Bijela i krvava – krvlju pokapana gruda snijega,

Bijela i krvava – krvlju potkravljena gruda snijega.

Čujem, čujem:

Sa moje

Strehe

Kaplje

Krv.[4].

U Metohiji je bio običaj da ako roda svije gnjezdo na nekoj kući, može se očekivati mnogo nasljednika i blagorodnosti. Roda je simbol sreće, harmonije i napredka za porodicu na čijem krovu svije gnjezdo.  Zogovićeva roda postaje simbol nesreće. Nije li tužno što se Ali Binakova kuća koja je nekada bila dom za rodu, sada grobnica za istu? Predpostavka da  rodu povezujemo sa radjanjem, da roda sluti sreću i nasljednike sada je osporena. Ali Binaka se suočava sa sudbinom da neće imati nasljednike, ni traga. On se susreće sa smrti i zaboravom. Gleda kako se gasi život jednog nedužnog stvora, gleda kako se gubi trag njegovog naroda. Roda više neće biti sveta, ona je bijela i krvava. Iako mrtva ona će zauvjek ostati nevina – nedužna. Pa je možemo poistovjetiti sa sudbinom metohijskog naroda.

Eh, raste trava preko naših ulica!

Putevi naši široki su preorani.

Kunem se –

U grobovima raste krtola![5].

,,U grobovima raste krtola”. Naseljenicima su često dodjeljivana čak i stara šiptarska groblja, koja su oni razoravali i zasijavali. Šiptari, opet, do dolaska naseljenika nisu znali za krompir, pa su se s početka i njemu držali na početku kao prema nečemu tudjinskom i nečistom.[6]

Svjedočimo o apsurdu života. Metohijskim starosjediocima  je bila uzimana sva imovina, na moralan način. Ako bi imali kuće više od sprata smišljali su sve da ih unište računima i zakonima prema državi. Ako je neko imao zemlju, sav usjev je išao državi, pa sve što je bilo plodno oduzimano, činili su sve da opustoše i osiromaše  na jedan zakamufliran način. Nisu imali zdravstvenu zaštitu, bilo im je zabranjeno da se lječe od epidemskih bolesti, poput malarije ili nečeg sličnog. Nisu imali imena, zabranjen im čak i jezik. Kao što se Zogović kune, davana su im stara groblja ili drumski putevi, da na njih oru. Jeli su korove drvća i korjenje. Morali su  grobnice predaka uništiti. Birali su da li će uništiti dokaze o životu svojih predaka ili će od grobnice koje simbolizuju smrt, praviti plodnu zemlju. Krompir je plod, njihova jedina hrana, od njega zavisi budućnost njihovih naraštaja, rasla je pod zemljom mrtvaka.

Zogović nas svojim pjesmama ostavlja bez daha. Iako su pjesme ljepo svedene, opisi osjećajni, nježni, oni su teški i jer govore o nemaštini i destrukciji jednog stanovništva.

Teško je zaključiti da li je Zogović pjesnik, pobunjenik ili stradalnik. On je prije svega kritičar nemorala, neljudskosti, svireposti. On je umjetnik, stvaraoc, jer surovu realnost predočava u predivne stihove. Njegovi stihovi su poetični, puni sjete, melodije. Oni nagovještavaju smrt, ali veličaju život. Zogović je nesumnjivo i stradalac jer je imao priliku da je doživio nesreću kroz život. On je i pobunjenik, jer govori o istini, moralu jer govori da je dosta nesreće naneseno ljudima u Metohiji, on se zalaže za njihovu sreću i promjene. Najviše od svega bio je borac. Njegova hrabrost ogleda se u   pisanju o tamnoj strani vlasti i zloupotrebljavanju moći. On se na poseban, umjetnički način bori sa vlastima, bori protiv nemorala i agresije. On je heroj u očima metohijskog naroda, osoba koja se bori za prava i istinu istih. On daje ljudima nadu, njegova knjiga je puna vjere jer iako je roda ubijena, iako krvava, ona i dalje ostaje bijela.

 

Literatura:

Došljaci, Pjesme Ali Binaka ( Radovan Zogović, Beograd, 1958.god. Izdanje piščevo).

[1] Došljaci, Pjesme Ali Binaka ( Radovan Zogović, Beograd 1958.god. Izdanje piščevo, str.27)

[2] Došljaci, Pjesme Ali Binaka ( Radovan Zogović, Beograd 1958.god. Izdanje piščevo, str.7)

[3] Došljaci, Pjesme Ali Binaka ( Radovan Zogović, Beograd 1958.god. Izdanje piščevo, str.37)

[4] Došljaci, Pjesme Ali Binaka ( Radovan Zogović, Beograd 1958.god. Izdanje piščevo, str.8)

[5] Došljaci, Pjesme Ali Binaka ( Radovan Zogović, Beograd 1958.god. Izdanje piščevo, str.16)

[6] Došljaci, Pjesme Ali Binaka ( Radovan Zogović, Beograd 1958.god. Izdanje piščevo, str.37)

 

 

 

Tagovi: ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

September 2017
M T W T F S S
« Aug    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930