Stanka Amon Raičković – Izbor iz knjige PLAMEN JUŽNOG SUNCA

 

 

Stanka Amon Raičković

Izbor iz  knjige PLAMEN JUŽNOG SUNCA

 

 

Stanka Amon RaickovicRođena je 19. februara 1951. godine na Cetinju (Crna Gora). Kao dijete preselila se u Beograd, gdje je završila osnovnu školu “P. P. Njegoš”.
1965. godine životni put ju je odveo u Njemačku. Završila je frizerski zanat, zatim Građevinsku akademiju u Frankfurtu na Majni, gdje danas živi i stvara.

Kao dijete volela je da crta, čita i piše pjesme. Njene pjesme su i objavljivane u detinjstvu u beogradskim dječjim novinama. Sada kada ima slobodnog vremena, vraća se zahtjevima duha. 2007.godine objavila je prvu zbirku poezije.
Piše poeziju, prozu i aforizme.

Objavljene knjige:

VATRENA ŽIŠKA 2007.god.
VIDIM LJUBAV 2010. god.
PLAMEN JUŽNOG SUNCA 2011. god.

Nagrade:

Druga nagrada 2007. godine za aforizme Frankfurtu/M
Prva nagrada Zlatni orfej 2008. godine za poeziju u Frankfurtu/M
Prva nagrada 2008. godine za poeziju na nemačkom jeziku u Frankfurtu/M
„Plava povelja” za rodoljublje, Palić 2009. godine
Prva nagrada za dečju prozu 2009.godine – u Frankfurtu na Maini
Pohvala za pjesmu Moment na njemačkom jeziku 2009. godine – u Frankfurtu/M

Zastupljena je:

-U Almanasima UP „Sedmica“,
-Antologija poezije iseljenika iz Crne Gore „POVRATAK“ – priredio Milutin Đurković.
-Časopis Jesenjin – Beograd,
-Zbornicima: Čukarica 2008. – Beograd,
– Palićki galeb 2009.
– Rudnička vrela 2009. 2010.
– Garavi sokak 2009. godine.
– Časopis Poeta 2010.
– U Zbornik Sabora pesnika dijaspore (2002-2011) PARISKA PESNIČKA PROLEĆA
– U dvojezičnom Zborniku Putem kulture u novi Milenium „Koraci- Schritte“ Zadužbina Petar Kočić Banja luka – Beograd.
-U Diagon- Magazin za kulturu, umjetnost i obrazovanje
-Na strane Udruženja za kulturu Novo Sarajevo
– U godišnju ediciju Antologije savremene Lirike kao i u dve edicije klasije 2010-2011 i 2011-2012 god. BRENTANO –GESELLSCHAFT Frankfurt/Main mbH CORNELIA GOETHE Akademie sa kojom je zastupljena u sve značajne biblioteke širom svjeta.

Izložba umjetničkih slika:
– Boje Balkana- u prostorijama Westkunst Nied 2011
-6. Kulturni festival „Days of respeckt“ 2011 – Interkulturelna bina Frankfurt am Main.

 

O KNJIZI
PLAMEN JUŽNOG SUNCA

U ZAVIČAJNOJ KOLEVCI

 

Stanka Raičković Amon: Plamen južnog sunca, Književno društvo Sveti Sava, Beograd, 2011. U ediciji Pletisanke, beogradskog izdavača Književno društvo Sveti Sava, Stanka Raičković Amon (1951, Cetinje, živi i radi u Frankfurtu na Majni) objavljuje svoju treću, poetsko – proznu knjigu Plamen južnog sunca. (Prethodno objavila dve knjige poezije: Vatrena žiška, 2007. i Vidim ljubav ,2010). Knjigu Plamen južnog sunca čini četrdesetak kraćih lirskih pesama ispevanih u slobodnom, vezanom i različitim kombinacijama slobodnog i vezanog / rimovanog stiha, objedinjenih naslovom Miris pelina i lavande. Drugi deo knjige naslovljen sa Kap humora sadrži devet kraćih i dužih priča Naslovna strana knjige Plamen juznog suncaizuzetne leksičke bujnosti kojom autorka  umetnički dočarava svet svojih sugrađana iz Cetinja i okoline. Anegdotski sloj, živopisan humor koji se na kraju priča probija u prvi plan, ali i sprega starijeg, tradicionalnijeg i običajnog sveta (gorštačka patrijahalnost, svet djedova i baka, roditelja i mlađih naraštaja) sa svetom potomaka (paradigmatične priče Majčin savjet, Šporet na struju ) često podsjećaju na klasične vrijednosti  usmene proze, što za Stankine priče prestavlja dodatni kompliment. Pesme tematiziraju širok raspon zavičajnih motiva. Lirika posvećena užem i širem zavičaju (otadžbini, svom narodu), pored ljubavne lirike, od mitskih i antičkih vremena do suvremenih pesnika, predstavlja jedan od najdubljih “poriva” i povoda da se poezijom iskažu osećanja i refleksije: bilo da je reč o nihilističkom pristupu (rezignacija, razočarenje, očajanje), bilo da se radi o slavljenju rodne grude i njenih ljudi. Često, kraće ili duže izbivanje iz rodnih predela, pečalbarski, emigrantski usud, iznedri najdublja osjećanja i pokreće misao da se umetnošću zavičaj “ovekoveči”. Tako u pesmi rasuto sjeme čitamo: “Sjeme sa juga rasuto / po ledenim njivama / U dubinu zemlje utrto / Pečalbarskim stopama” (prva strofa), “Sjeme sanja: / Nebom ide duga / Da ga izvuče / Iz skitačkog kruga.” (Treća , završna strofa). Iz naizgled “objektivne konstatacije” o životu / pečalbi u tuđini, lekseme ledeno, pečalbarsko, tamnica nijema (iz druge strofe), skitački krug u čitaoce utkivaju osjećanje tuge, egzistencijalne tjeskobe, ali i želje da se nađe put izlaska iz “tamnice” ( tuđine). Izlazak i povratak “sjemena” u svoju maticu simbolizira raskoš duginih boja. Kroz dvanaest rimovanih stihova čitaoc “putuje” od tamnih / ponornih misli prema svetlostima  izbavljenja, u ovom slučaju, to je zavičaj, svetlost i lepota (duga). Jedna grupa pesama varira motive života u tuđini prizivajući vrednosti zavičaja, dok je druga na suprotnom, svetlom i pastoralnom polu. To su pesme koje predočavaju sam zavičaj. U njima je tuđina u drugom planu, odnosno, ona je potisnuta i zaboravljena. Takve su pesme Poskoči (pesma ditiramb, sva od velikih, kliktavih zvukova), Nevjesta bokeljska, Sa Lovćena, Gostoprimstvo (niz idiličih slika domaćeg života: “Po vas dan / kućna vrata / širom otvorena.” (Prva strofa) … ” Na taulin / U pun čokanj / prvijenca / Zdravica / Bistra / Pitka / Kao izvora voda / Sa Ivanova korita. “(treća strofa) …” Iz doma Crnogorca / Niko praznog trbuha / Na put ne kreće … “(iz četvrte, završne strofe). Čitajući ovaj poetsko – prozni “snevnik” Stanke Raičović Amon posvećen rodnoj grudi složićemo se i sa piscem pogovora, književnicom Milosavom Mijović koja između ostalog, kaže: “Stanka se očito uklapa u onu iskonsku mudrost:” ko zna odakle dolazi, zna kuda ide. “Tako pjesnikinja nije izgubila svoju nit trajanja ni u velikom, dalekom svijetu. Nije se udaljila, niti pomislila na to, čak ni u veličanstvenom Geteov gradu. Opijena ljepotom svog zavičaja uvijek njemu stremi: stvarno, u mislima, u snu. ” Jedna od osobenosti Stankina poezije, a pogotovo proze, u knjizi Plamen južnog sunca, jeste pribjegavanje zavičajnoj leksici. Tako ćemo u pesmama naći lepe, ne obavezno i ​​arhaične riječi: poniklinama (izvorima, odakle nešto potiče), blagi noćnik (noćni  vetar), zavječila / zavječiti (biti, učiniti večnim), dok je u pričama njihova frekvencija mnogo veća: Kašun, očopli, svekriva (svekrva, eto lepe igre reči: svekrva je za sve – kriva = svekriva), takulin, preša, ovođe (ovdje, ovde), đaolju(đavolju). Možda za najmlađe generacije, duboko urasle u asfalt i anglicizme interneta, ova leksika djeluje anahrono, ali, pesnikinja kroz dijaloške partije njom uspješno određuje / karakteriše osobenosti pojedinih likova i govora sredine koju dobro poznaje jer iz nje i potiče.

                                      Nebojša Ćosić, književnik i tumač književnog stvaranja

 

 

PLAMEN JUŽNOG SUNCA

 
MIRIS PELINA
I
LAVANDE

 
KAO BRDSKA ŽELJEZNICA

U zabavnom parku života
Sudbini svakoj
Slobodan ulaz
Uz lokomotive poj.

Osjećam se kao
Brdska željeznica
Zahuktana.
Nekim danima
Vesela zapištim.
Glasna sam.
Uz strmine se penjem
Na zlatni vrh litica
Gdje novi dan
Iz rumenila jutra se rađa.

Ponekad u tom parku
Maglovitih dana ima.
Tada moja duša zaškripi
Kao stisnuti točkovi
Na vlažnim šinama
Što nebu vode
Iznad zjapećih provalija.

Život je park zabavni
U kojem dane i noći
Slobodan ulaz stoji
Čeka ko će doći.

 

KORIJENI

Svi moji snovi
I moje nade
U dnu bolnog srca bude
Južnog sunca plamen.
Nikad niko neće znati
Koliko on znači
Grani promrzloj,
Nadvijenoj nad tuđi put.

Toplina rodne grude
Što svodom širi miris
Daljine
Milija je od svezlatnih boja tuđine.

U poniklinama
Naših korijena
Cvijet se praši
Plod donosi.

 

RASUTO SJEME

Sjeme sa juga rasuto
Po ledenim njivama
U dubinu zemlje utrto
Pečalbarskim stopama.

Sjeverna zemlja
Bez sunčanog sjaja
Tamnica nijema
Dušu osvaja.

Sjeme sanja:
Nebom ide duga
Da ga izvuče
Iz skitačkog kruga.

 

USPOMENE

Iz djetinjstva
U mene
Nastanjene,
Vode me
Pod strmine
Lovćenskog masiva.

Često me vraćaju
Tu
U podnožje
Gorostasnog džina
Gdje postoji
Jedno mjesto
Što opija
Nektarom
Iskonske ljepote.

Tu,
Na Cetinju,
Dušu pojim
Kapima
Izvorske vode,
Rane liječim
Gorskim miljem.
Snagu kupim
Tuđinu da dotrajem.

 

TUĐINE DEPRESIJA

Kad kiše navale
U sumorne dane
Zalud zvjezde tražim
I visine plave.

Na tuđinskom putu
Pokisnuta
Izgubljeno vrečim
Kao srnče malo

Zlatni zrak što grudi
Lučima ljubavi puni
Utkao se
U tuđim olujnim kapim

 
RODITELJIMA

Na rodnoj grudi
Roditelja mojih
Vrijeme klonulo,
U tepihu
Cvjetnih dolova
Odmara.

Pod gordom planinom
Nečujni lahor
Nježno otkriva miris
Gorkog znoja
Prosutog
Kroz vihor
Teških dana.

Ruke uplećem
U čvorove sreće,
Stojim,
Prisjećam se,
Pamtim,
Slutim tragove
Onih
Koji su otišli.

 
PONEKAD

Ponekad sam rijeka Bojana
Što se svom vrelu vraća u nevolji.

Mislima pratim okrenuti tok
Čujem buj talasa
Kad izvorištu grabe.

Utonem u njih, a žubor srca
Kroz grudi mi zaječi.
Okrećem se.

Oblivena čeznjom
Vraćam se svom vrelu u nevolji.

 
SAN

Lice mjeseca
Tamom prosipa srebrni sjaj,
Zracima me presijeca,
Snu otvara put za noćni raj.

Vatrene žiške
Po usnulom tijelu zrake prosule,
Nebom vijore,
U zavičaj dušu odvele.

Na vrhu Lovćena
Vile gorske
Usred nebeskih visina
Zapjevale crnogorske.

U hladovini, pod borove,
Gde pirkaju vjetrića svežine,
Vratila se na starinske krovove
Da se raželim postojbine.

Vratila se da osjetim miris roda
Gdje sam uvjek srećna bila,
Tu je ljubav u srcu gorda
Darom visine se zavječila.

 

OČEKUJEM

U prahu
Samljevenog krša
Za sobom ostavih
Nježnih nogica trag.

Na stopalu zalijepljeno
Jedno parče
Odnesoh
U tuđinu.

Sad očekujem
Čarobni lahor
Da pokrene nažuljano stopalo,
Rodnoj ga grudi vrati.

 
ČARI BUĐENJA

Nad brdima Crne Gore
utihnuli svijet sumrak upija,
Snove mirisnog sjećanja.
U ruhu čarobnog buđenja
Novi dan se pojavljuje.

Na izrezbarene litice,
Te britve oštre,
Kroji ruho,
Zlatnu odjeću Sunce oblači.
Kristalno blista.

Svica sanja.
Rasprsle zvezdane varnice
Pred bunovne oči baca.
Iskre ljubičaste prašine
Na počivalo bezvoljno odlaze.

 

U OTADŽBINI

Vjekovima
Divljač
Neulovljena,
Lovci
Neustrašivi,
Rijeka
Neukrotiva.
Sve je veliki san.

Tamo
Gde kamen kamen uzdiže,
Gde vrh sa vrhom veže
Najljepši prirodni đerdan.

 

GOSTOPRIMSTVO

Po vas dan
Kućna vrata
Širom otvorena.

Ruke domaćina
Golemog orla
Krila raširena.

Na taulin
U pun čokanj
Prvijenca,
Zdravica
Bistra,
Pitka
Kao izvora voda
Sa Ivanova korita.

Iz doma Crnogorca
Niko praznog trbuha
Na put ne kreće.
Puna trpeza
Ljeba, soli, što li,
Sunca iz grudi
Neba iz očiju.

 
VITKA

Krhka čahura
Bića
Na goli krš
Svijena
Gorskom vodom
Zalivena.

Stasom
Plavetnilo neba
Guta.
Prirodnog dragilja
Najljepša slika
Crnogorka
Vitka.

 
MOJ JEZIK

Pitaš me
Koji jezik govorim

Govorim jezik ljubavi.

Pitaš me
Koji jezik razumem

Opet jezik ljubavi.

Čiji je to jezik – pitaš

To je jezik čovjeka.
Jezik čoveka, kažem,
Homo lingue,
Moj jezik.

 

NEK GRIJE SUNCE

Nek ogrije sunce, zora se budi.
Nek topli zrak ljubav širi
Na toj kamenoj rodnoj grudi
Da moju dušu uželjenu smiri.

Neka to sunce zrakom toplim
Iz oka suzu mi presuši
Donešenu vjetrovima muklim
U samoću koja me još ruši.

Nek grije sunce, žarko, jako
Da zamijeni strašnu oluju
Što mi čemer povi lako
Tamo daleko, u tuđem buju.

Nek ogrije sunce, zora se budi.
Neka je toplo na humci predaka,
Na toj kamenoj rodnoj grudi,
U snu djeteta i junaka.

 

SREĆNA SAM

Umorna gazim
Stazom,
U korov zaraslom,
Na grob predaka
Izdaleka donosim
Lelek zamrznut.

S munjom u njedrima,
S kišom u očima
Vatru prošlosti otprećem.
Požutjele slike
Ružičastim svijetlom
Osvjetljavam.

Poneki osmijeh
Izbistri bolno srce,
Zablista.
Hvala Bogu,
Imam gdje da dođem.

Srećna sam,
Kod mojih sam,
Ćutnjom sa precima
Razgovaram.

 
VRANAC

Nad Crmnicom
Cijeli dan sunce
Žar rubina
Na čokot pali.
A u noći,
Poput duge,
Sjajni mjesečev zrak
Plemenitu lozu savija.
Zvjezdana prašina
Ljubičaste noći,
Uhvaćena na listu,
Utapa svoj sjaj
U crno ogledalo zjenica.
Zrni
Na grozdu vranca.
Svaka kap
Rujne jutarnje rose,
Svaka kap
Blage ljetnje kiše,
Bruji staro vrelo,
Puni izvor.

IN VINO
VERITAS

 
NEVJESTA BOKELJSKA

Kotorskim zalivom.
Ruj zore.
Pogledom oslikan.

U jednoj kapi
Blistavi đerdan
Rosom okupan.

Nevjesta bokeljska
Valima pljusnuta.
Isječak vremena.

Gorda zablistala
Vjekovima odjevena
Zanosna. Snena.

Liticom Svetoga Ivana
Ogromni bedemi
Pojasaju.

Ka rubu neba
Tvrdi San Đovani.
Vjekovi čekaju.

 

KAP HUMORA
ZA POKAJANJE

U jedno selo kraj Cetinja skupile se žene na ispraćaju pokojnika.
Među njima, najstarija je bila baba Anđe.Ona ustade da iznad pokojnika nariče.
Ostale žene su sa pažnjom slušale. Kad je Anđino naricanje došlo kraju, sjede pored Stane na stolicu,da malo predahne.
-Boga mi ga ti istuži, ne daj Bože, kao da ti je bio najbliža svojta. No što mi pade na pamet, đe ti je onaj tvoj unuk sa Cetinja. Nijesam ga već poduže vremena viđela ođe u selo. Da nije đe dalje pošo, đe ga eto toliko vremena nema kod tebe – priupita Stane.
-Ne sreće mi , no je na Cetinje. Svrćao je prije dva tri mjeseca do mene. Tražio mi je neke pare, ako imam da mu uzajmim, dok on nađe posao.
-Pa, jesi li mu mogla koju paru dati, moja Anđe, u ova teška vremena?
– Jesam, časti mi, poslednje sam mu dala. Nije mi ostalo ni za koru ljeba.
Godinama sam to jado penzije šteđela. Od usta sam ih odvajala. Šteđela sam za moje pokajanje, da nikom ne padnem na teret, kad jednog dana počinem.
-E, Bogami Anđe, ti pošteno i prepošteno. On treba takvu babu dobro da čuva.
-A, zašto su mu bile potrebne tolike pare?
-On mi reče za neke nove gumene cipele. Kupio je jedan polovni auto, pa su mu potrebna nova dva para. Stare su mu klizave kad padne kiša i snijeg, pa se boji da se neđe ne surva po ovim krivinama do sela.
-Pa, što ga nema kod tebe, čoče, kad si mu već dala da kupi nove gumenjače.
– Ne znam razlog pravo da ti kažem. Stalno se nešto mislim, da nije i te nove gumenjače ulicom izlizao.
Znaš i sama kakve su Cetinjske ulice. Možda su mu se već i probušile, pa su mu protočile.
– Pa ako je tako, Anđe, ko što ti misliš, brzo će on, opet do tebe stiči. Tako Stane Anđu utješi.

 

BEZ GAĆA

Došla da prodaje domaći sir na Balšića pazar. Pošto je kasno stigla, nije zatekla slobodnu tezgu. Našla se baba na jade. Nije znala šta da radi. To je primijetio jedan mladi čovjek koji se u blizini zatekao, pa joj donese dva drvena kašuna iz obližnjeg dućana.
– Evo ti bako ovih kašuna, jedan ti je da poređaš na njega taj sir, a na drugi možeš sjesti.
– E baš ti velika fala, moj sinko. Baš si se osevapio. Bog ti pomogao i kuću ti napunio. Zahvali mu se baka i požuri da posluša tog ljubaznog čovjeka. On ode svojim putem, a baka osta i dalje da ga blagosilja.
Nekoliko koluta domaćeg sira poređala je na kašun ispred sebe. Više žena zastade da pitaju za cijenu. Poneka očopli mrvicu od ćoška da ga proba. Boga mi ti je ovaj sir lijep i prelijep, a lijepo i miriše, ali malo je preskup, požali se jedna gospođa.
– Kako preskup, jadi te znali – naljuti se starica. Ako ga đe neđeš jeftinijeg na pijacu, slobodno dođi i pljuni me u turin. Ubijedi je i ona kupi sir. Da bi baka vratila kusur na pruženu novčanicu primorana je bila da diže travesu koja je visila preko njene crne haljine. U žurbi je baka zaboravila da je raščepljena na taj neugodni niski kašun sjedjela.Tražeći sitni novac, čas u jedan ,čas u drugi džep od haljine, bakine se butine sve više otkriše.
– Đavoli me znali đe ja taj sitniš zagurah, poče baka sebe da grdi .
Tu njenu grdnju jedan mangup prekide opomenom:
– Baba, jadna, ti se cijela otpuči pa ti se ona rabota sva viđe.
– Pa što, da nijesi oslijepio od toga, nasmiješi mu se baka.Ma ne, nije lijepo viđeti, jer si bez gaća. Da si mlada, pa ajde.
– A, to mi ti veliš, je li, meni staroj, kao začudi se ona. Smeškajući nastavi baba započetu priču:
– E, moj lijepi đetiću, Boga mi ih ja poodavno više ne nosim. Nekada sam ih nosila dok sam mlađa bila, pa sam ih na draču izgubila.
Brzo on primjeti kako izgleda da babu ne može nadmudreti. Cio se zacrvenje i ode svojim putem.Mlada ova gospođa, što je čekala kusur, upade starici u riječ:
– Pa kako to, pobogu, da izgubiš gaće na draču?
– Ništa lakše od toga lijepa nevjesto. Da je tvoja danas svekriva približna onoj oštrokondži kao što sam je ja nekad imala i ti bi bježala sa domaćinom ispod žbunjeva. Imala je sluh oštriji no ono bodilo od šilje, a jezik joj je bio otrovniji nego kod zmije. Da nijesmo od nje bježali, ne bih sa domaćinom ja do dan danas imala poroda. Kam da pukne! Kucnu baba prstom na kamenu ploču. Potom, raspoložena, poče dalje da priča:
-No, hvala Bogu, uvijek smo znali pod koji će mo žbun u te glavice uteći.
A danas mi je svejedno, nosila gaće ili ne. Domaćina više nema, a nije mi više ni preša.
Kad malo ovako moja mala proviri na vazduh, kao danas, uvijek velim, prvi koji je prepozna neka je slobodno uzme, kao da je njegova- završi baba tresući se od smijeha.

 

MAJČIN SAVJET

Jedna silna žena, srednjih godina, pješke stiže iz svog sela, na Cetinje. Sa njom je išla i njena odrasla ćerka Marija. Planirala je da Mariju ostavi kod strica Boža. Mlad je ostao bez žene, a djeca su mu bila još mala. Vapio je za ženskom pomoći.
Marija je bila vrijedna djevojka. Ona će mu mnogo pomoći, bila je ubijeđena njena majka. Prije nego su kod Boža stigle, svratile su kod Maše u poslastičarnicu. Tu su sjele da pojedu po jednu baklavu i da popiju po čašu boze. Kao da se stidi, žmirkajući, majka je cijelo vrijeme zabrinuto posmatrala svoju kćer. Neka mučna slutnja ju je obuzimala. Riješila je da posavjetuje to svoje dijete i zato započe tihi razgovor.
– Marija, kćeri, ti si moja najstarija sreća. Prvi put se odvajamo, pa sam se nešto rastužila. Teško mi pada od tebe da se odvojim, pa bih da ti par riječi, majčinog savjeta, uputim.
– Što ti je jadna ne bila – uzvrati Marija majci, malo odurno.
Nijesu meni potrebni tvoji savjeti. Ne idem u bijeli svijet, nego ođe na Cetinje.
– Kako ti nijesu potrebni savjeti, đavoli te znali? Jesu, jesu, itekako su ti potrebni. Ti si još mlada, tek si se zađevojčila. Svašta se može i u Cetinje đevojci desiti. Čula sam, Boga mi, od seljana, da su ovi Cetinjski đetići veliki đilkoši.
– Ajde, Bog s tobom, ženo, što ti baš sad to pade na um.
– Ja viđoh svojim očima kako ti ove momčiće posmatraš kad ulaze u ovu slastičarnicu. Boga mi, strah me da neku bruku rodu ne nametneš.
-Bog s tobom ženo, ti danas nijesi normalna. Razvezala si taj jezik kao da ti neko ožicom na njega med sipa.
Majka taj njen komentar prećuta pa nastavi dalje da je savjetuje:
-Čuješ li me ti, crna drugo, što ti ja zborim. Nemoj slučajno da mi obraz, ovođe, u Cetinje, zacrniš. Nemoj da mi se smrkne ovamo dolaziti. Prije no što se udaš, nemoj, mrče, kojeg đetića na sebe pustiti, ni slučajno, a kamo li namjerno.
– A neću majko, nego čim ga vidim, ja ću se okrenuti.
-Viđi ti ove avetinje, ništa ne razumije što ja njoj pričam. Meni se, Boga mi, čini da ja sve ovo tebi uzalud zborim
Moram ja malo drugačije njoj objasniti – razmišljala je majka. Duboko je uzdisala dok je razmišljala kako će ćerki najbolje objasniti to što nju muči.
Poslije kraćeg prekida ona započe na drugi način Mariju da savjetuje:
– Nemoj, jade, nikome od one rabote dati, prije nego se udaš.
– Ako se udaš, a ne budeš na svoje mjesto, domaćin će te iste
večeri u rod vratiti. Okrenuće te nazadačke na magarcu. Svi će ti se onda smijati.
Na to će čerka majci:
-Ajde majko, avetnija si ti od mene. Zar nijesi viđela da ođe, u Cetinje, nema više ni jednog magarca. Svi ovi đetići imaju danas auta.