Svetozar N. Popović

Obilića medalja odličje
kao obaveza prema Crnoj Gori

 

 

Sačuvati svoje ognjište, čast bratstva, plemena i obraz bližnjega u Crnoj Gori, bio je i ostao zavjet pred Bogom i obaveza pred ljudima svakoga Crnogorca ma gdje bio i u koje vrijeme živio, bilo da je ratovao, stvarao, radio i porodicu hranio. Borba za opsanak, preživljavanje, čuvanje i proširenje crnogorske teritorije bio je uslov za opstanak, život sebe i svoje porodice i zakletva Gospodaru a Gospodarov zavjet pred Bogom. Ratovalo se i živjelo, plemenski i bratski udruživalo protiv zajedničkog neprijetelja. To je bila Crna Gora  na Martinićima, Carevom Lazu, Grahovcu i svim ostalim Bojištima u svojoj, na poštenje i mač,  stečenoj slobodi.

Da bi tradicija, koja je njegovala i čuvala Crnu Goru ostala u okvirima ponosa i hrabrosti gledalo se od koga treba sina oženiti i kome šćer dati. Mjera junaštva i čojstva bila je mjera svega što se dešavalo u ovoj maloj ali ponosnoj balkanskoj državi, Crnoj Gori i oko nje a vezano za njenu tradiciju.

Gledalo se sve a ponajviše kuća i sablja, dok o imetku niko nije mislio jer imetak stvara rad a rada je bilo i biće i tada i sada iza čojstva i junaštva.

Mijo Jovov Popović iz Zagrede ispod Malog Garča kad je stasao za ženidbu, njegov otac i stričevi  tražili su nevjestu-domaćicu naspram svoje kuće i svog ognjišta i raspitujući se po Katunskoj nahiji ima li udavače za njihovu, istoriski popovsku kuću, jer je Mijo Jovov iz Zagrede potomak popa Jova Simova, čije je ime nosio njegov otac  imao  moralnu  obavezu  da traži ženu iz kuće koja po zvanju, ugledu, junaštvu i sablji odgovara njegovoj kući. Po preporuci došli su u Markovinu kod Jovovića i isprosili Anđušu sestru Petra Jovovića  oca popa Mila Jovovića. /Podaci su autentična priča Vidaka Šujova Popovića, unuka Jovovog i Anđušinog, narednika crnogorske vojske i učesnika mojkovačke bitke. Zabilježio autor direktni potomak ove plemenske loze/.

Mijo i Anđuša imali su lijepi, plemenit, junaštvom i poštenjem dokazan porod. Imali si dva sina Savelju i Lazara koji su onako kako se živjelo i opstajalo u to vrijeme u Crnu Goru stasali u ugledne i ponosite Crnogorce a Lazar, poznatiji po nadimku Šujo i veliki i hrabar ratnik svih ratova od Grahovca 1858.godine pa naovamo boreći se rame u rame sa tada poznatim crnogorskim junacima kao što su bili njegovi ujaci, braća od ujaka i bratanići: Petar, pop Milo, Ramo i Novak Ramov. Po pričanjima, nadimak je dobio od svog narednika jer, u to vrijeme nadimak Šujo je bilo rijetko i lako prepoznatljivo na bojnom polju i pogodno za komandu i izdavanje komande.  Lazar-Šujo je časno i hrabro pronio svoje ime, nadimak i prezime kroz sva životna iskušenja u svom dugom vijeku. Rođen je kao mlađi sin Jova i Anđuše 1836. a umro 1932. godine. Bio je vojnik, ratnik, kum sa Matom Glušcem u čijoj kući je Mato Glušac proveo veliki dio svoje starosti i prorekao mnogo sudbina i događaja. Jednom se kod Šuja zatekao i Novak Ramov kada je Mato Glušac došao pomilovao ga po glavi i rekao: “Dobro momče… biće to dobar vojnik i borac… Mnogo je bojišta pred tobom i turskih glava, mnogo rana ali od nijedne rane, od sablje nećeš umrijeti. Bićeš jedan od najboljih crnogorskih četovođa i legenda crnogorskih ratova i ratovanja. Postaćeš dio istorije mnogih crnogorskih zbivanja.  Dočekat ćeš duboku starost i umrijeti neobičnom smrću. Što ćeš takve su ljudske ure na rođenju”. Ovako je Mato Glušac završio svoj razgovor sa Novakom Ramovim kad su se sreli u Šujovu kuću u Zagredu, Novak kod tetke Anđuše a Mato kod svog kuma Šuja Jovova Popovića gdje je proveo veliki dio svoje starosti i prorekao mnoge istine koje su se događale a i danas se događaju.

/Novak je umro od rana koje je zadobio kada je pao s petra od pojate posle napunjene osamdesete godine kad je s petra htio da obali mačice ovršine kravama/

Lazar-Šujo Popović udovac sa kćerkom Sinđom, ugledan i plemenski viđen Crnogorac, dugo je živio neženjen sa kćerkom kojoj je majka bila od Radonjića iz Gornjeg Zagarača a koja je umrla kad je Sinđa imala nepune dvije godine pa je podizala baba Anđuša a pripomagala joj je i jetrva, Saveljina žena koja je imala četiri šćeri a nije imala muškoga đeteta hrabrom đevojkom crnogorskom a onda poštenom ženom i majkom pošto se udala u pleme Đurišića iz Zagarača  a koji su, kao i Šujo živjeli u Mokroj njivi kraj Nikšića na imanju koje su dobili kao ratni plijen i ostali tamo da žive. Od nje je ostao široki trag uglednihi, učenih i plemenitih Crnogoraca kako je i dolikovalo i jednoj i drugoj kući i po rodu i po domu. Lazar- Šujo Popović crnogorski ratnik, naklonjen ujčevini, Jovovića, hrabar i odvažan  nasljednik svega onoga što je Crnu Goru činilo velikom a potomak dvije  popovske kuće, nije mogao prihvatiti da napušti staru Crnu Goru  i nastani se u Mokru njivu već se vratio zavičaju  na ognjištu svoga oca Mija i majke Anđuše svije svoje novo porodično ognjište i proširi svoju imovinu zaradom s ratišta i ženidbom u srednjim godinama đevojkom iz Bandića od Barovića,  Radušom koja mu je rodila šest sinova i jednu kćer Krstinju. Prilično bogat, radan kao nosioc Obilića medalje s Grahovca vrlo ugledan i cijenjen katunski sin,  poštovan plemenik u svojoj Zagredi i ratnik svih ratova svoga vremena. Kao savremenik popa Mila i Novaka Ramova sa dijelom njihove junačke krvi u svojim venama koja je tekla za Crnu Goru, Crnogorce i dobrosusjedne odnose sa komšijama pa i Turcima tako je vaspitao i svoju porodicu koju je stekao relativno kasno sa svojom drugom ženom Radušom rođenom Barović. Obiljića medalju nije koristio kao orden za dokazivanje već kao obavezu da ostane dosledan svojim korijenima i Crnoj Gori i to shvatio kao obavezu da te vrline prenese na potomstvo pa  se iz dana u dan dokazivao svojom hrabrošću i svojom plemenitošću. Njegov orden, zlatna  medalja Obilića ostala je kao nauk i obaveza njegovim potomcima koji nikada nijesu prestali da se bore za crnogorsku državu i državnost.

 

Crnogorci - Bitka u Pivi

 

Njegovih šest sinova: Bogdan, Spasoje, Milovan, Vidak, Đoko i Boško bili su njegovi pravi naslednici. Doduše njegovi sinovi Bogdan i Spasoje, trbuhom za kruhom otišli su za Ameriku. Bogdan je radio u rudnicima zlata jedno vrijeme je održavao kontakt sa porodicom a kasnije mu se gubi svaki trag zbog nekih porodičnih razmirica. Kako je okončao svoj život i da li ima naslednika ostala je tajna koja ni do danas nema rješenje ni u naznakama.

Spasoje je bio američki kauboj, snažan i odvažan u Ameriku je ponio dio crnogorskog mentaliteta i hrabrosti  i zbog toga umalo glavom platio svoju hrabrost. Vratio se Crnu Goru koju je ponio sa sobom i u nju su ga  sahranili. Nikada se nije ženio i nije ostavio potomstvo.

Njegov treći sin Milovan ratnik i invalid sa Skadra gdje je ostavio jedno oko u bici na Tarabošu, štiteći interese Crne Gore živio je u Zagredi i Orašju. Sa suprugom Velikom rođenom Vujović izrodio je četiri kćerke i dva sina Nikolu i Panta. Nikola je kao mlad borac učestvovao u bici na Zagredu sa Talijanima 1942 godine i među prvima zapuca na neprijatelja sa “Đurova krša” gdje je bio na straži pa je opaljeni metak straže bio znak ostalim braniocima Zagrede da su Talijani došli do mosta “Petra Šunjina” što je bio znak za početak nove, i ko zna koje borbe za odbranu crnogorskog suveriniteta na samoj granici Katunske nahije, rijeci Sušici. To je bila borba za zaštitu crnogorskog suveriniteta i crnogorskog imena. /detaljnije o ovom u knjizi Svetozara Domazetovića, “Zagreda” izdanje 2014. god./

Tada nije bilo četnika, partizana i nacionalista svi su se borili na stranu Crne Gore. Zagređani započeli odbranu a pripomogli Zagarčani, Markovljani, jednom riječju Katunjani na granici odbrane stare Crne Gore. Neprijatelj je vraćen na svoje prvobitne položaje a Zagreda je sa dijelom Katunske nahije izvojevala još jednu pobjedu za svoju Crnu Goru. Zagređani stasali do puške  otišli su svak za svojom idejom i shvatanjem odbrane Crne Gore. Nijesu svi jednako doživljavali Crnu Goru i njenu odbranu. Neki su je branili od okupatora i četnika i svoje brastvenike i plemenike proglašavali za neprijatelje i tako je pokušavali odbraniti od sebe samih. Zaboravljani su  ratovi i ratišta međunarodno priznate države kraljevsku krinu i svoju dinastiju i mnoga odlikovanja i odličja vremena koje je ostalo bilo za njima. Oni koji su je doživljavali kao svoje ognjište u svojim granicama samostalnu i suverenu državu a kojih je bilo veliki dio nijesu bili njeni neprijatelji već borci sa podrškom Krstu Zrnovu Popoviću i dugo od onih drugih iz redova četnika i partizana proglašavani narodnim neprijateljima.

Vrijeme pobjednika u drugom svjedskom ratu, vojsku Krsta Zrnova Popovića svrstali su sa ostalim izdajnicima ovog naroda zaboravljajući da je posle podgoričke skupštine i prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, Krsto sa svojom Vojskom, bio jedini borac za crnogorski suverenitet pa iz tog razloga, jedan dio Zagređana bio je na margini ujedinjene Jugoslavije i partizanske pobjede u zapećku onih koji su vladali svojom pobjedom pa makar ona bila i protiv Crne Gore i njenih interesa sa ordenima heroja.

No vrijeme čini svoje. Istina mora potisnuti, da ne kažem, laž u ovom slučaju, i suočiti se sa stvarnošću. Heroji na tuđim žrtvama, posebno na žrtvama onih koji brane svoje ime, ognjište, porijeklo i svoju državu žive lijep život koji istoriski kratko traje ali doduše siti u tuđim foteljama. Crna Gora je pobijedila.

 

Fotografija preuzeta sa sajta www.montenegro-canada.com

 

 

 

Tagovi: , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

June 2017
M T W T F S S
« May    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930