Svetozar Popović – Dio istine o Matu Glušcu

Mato Glušac, prorok,  živio je u devetnaestom vijeku. Prisutan je svuda  u  Crnoj Gori,  po pričanjima i prepričavanjima iz vremena kojemu je pripadao. Bio je dio stvarnosti toga vremena Crne Gore i prorok mnogih događaja koji su se obistinili za vrijeme i nakon njegove smrti. Po pričanju, došao je  nakon pogibije Smail Age Čengića, jer je prorekao njegovu smrt i dolazak njegove glave na njegovom zelenku* na Cetinju. Nakon ovog događaja sklonio se od zuluma Aginih naslednika i obreo se na ovim prostorima. No nećemo govoriti o tom vremenu o kome je mnogo ispričano, već o vremenu koje je Mato Glušac proveo kod svog kuma Lazara-Šuja  Popovića u selo Zagreda nadomak Danilovgrada. Po pričanjima sinova Šujovih, naslednik jednog od njih,  unuk Milovana Popovića,  piše ispričanu a nenapisanu istinu o proroku Matu Glušcu u njegovim staračkim danima.

Mato Glušac bio je niskog rasta, malo poguren, sa nesrazmjerno velikim rukama i palčevima na nogama koje nikada nije obućom pokrivao. U svojim mislima i gledanjima u budućnost nikada ni sa kim nije pričao niti odgovarao na pitanja. Uvijek je pričao sam sa sobom ili za sebe, ali naglas, da ga svi okolo čuju. U svojim razmišljanjima nije čuo ili nije htio da čuje ničije pitanje ili razgovor, pa je zbog toga dobio nadimak Glušac /čovjek koji ne čuje/ U vrijeme kada je duboko sam sa sobom ili nekim višim silama komunicirao, gugutao bi  tiho, više za sebe, držeći se za palčeve nogu  s obadvije ruke. U tom i takvom razmišljanju nastala su mnoga njegova proročanstva i desili se mnogi značajni događaji u Crnoj Gori koje je prorekao, govoreći više sebi nego drugima koji su ga mogli, ali nijesu morali čuti.

Svoje staračke dane  provodio je kod svog kuma Šuja Popovića u Zagredu. Bio je kum na krštenju njegove najstarije kćerke Sinđe kojoj je  dao ime. Na krštenju sjedio je na jednoj ponjavi * iza ognjišta  sam sa svojim mislima,  ne osvrćuci se na  prisutne, izgovorio je ime Sinđa i prokomentarisao  na sebi svojstven način: -“Sinđa, Sinđa….. Neće biti u ovu uru ali u potonju daće bog biće… biće”.

Tada niko nije shvatio ove njegove riječi koje su bile proročanstvo koje se obistinilo. ”Neće biti…” značilo je  neće biti više djece i bilo je tako. Sinđina majka, a Šujova žena, umrla je nekoliko godina kasnije i sa njom je Šujo imao samo jedno dijete, kćerku Sinđu. Njegove riječi“… u potonju uru, daće Bog biće… biće”, mnogo godina kasnije  obistinile su se i Šujo se ponovo oženio i imao veliki porod šest sinova i jednu kćerku.

Kako je Mato Glušac najveći dio svog života u starosti proveo u Zagredi kod Šuja Popovića, odatle je odlazio i tu se vraćao, ostalo je da se priča i pripovijeda o njegovim proročanstvima u ovom kraju od kojih prenosimo dio danas zapamćenih.

Jednog dana sjedeći iza ognjišta, duboko utonuo  u svoju istinu, skočio je i više za sebe glasno rekao- “Uh… uh… teško tebi danas Crna Goro… Mogao sam ga spasiti, mogao, ali je bolje ovako”. Na pitanje Zagređana – “Što je Mato” kratko je odgovorio: “Čuće se… čuće se”, završio je svoju  priču. Sjutra dan je stigao glas da je Todor Kadić ubio knjaza Danila u Kotoru, to je bilo ono Matovo “Uh…uh…teško tebi danas Crna Goro”.

Kako se iz Zagrede ispred kuće Šuja Popovića vidi cijela bjelopavlićka ravnica od Pandurice do Veljega brda, Mato je sa pidžuna* koji i danas postoji, gledao bjelopavlićku ravnicu koja je tada  bila naseljena. Nije bilo  kuća osim nekolike plotnjače.* Mato je rekao: “Vidite li ovu ravnicu…? Doće vrijeme kad će mačka, s krova na krov, da ne stane na zemlju, moći da je pređe. Neće to biti ovakve plotnjače, to će biti neko drugo vrijeme kad će žuta rasa*  polako početi da naseljava ove prostore. Na pitanje: Kako to misliš Mato? Kratko je odgovorio: “Ja rekoh, ali mi to nećemo dočekati. Neće dočekati ni naša đeca ali će dočekati Bjelopavlići i Crna Gora” Na pitanje: “… kad će to biti”? Rekao je: “biće … biće. No biće i još ponešto. Ovom ravnicom proteće se crna zmija s kraja na kraj i ista opasati Garač. Biće muke ali i dobra… Kako za koga kao i u svako vrijeme”.

Proročanstvo se danas obistinilo. Bjelopavlići su gusto naseljeni a magistrala od Stubice do Novoga sela protegla se kao zmija gledano iz Zagrede, a i Garač je opasan asfaltnim putem, pa eto istine u njegovom proročanstvu.

Osim ovih, pričaju se i prepričavaju još neka proročanstva koja će se možda obistiniti u vremenu koje dolazi, ali o njima će  pisati neko drugi.

Mato Glušac je u svemu bio poseban, pa je ostalo zapamćeno iz priče, da je uvijek  ijo iz istog vagana istom ožicom i nikada nije dao da mu se prispe*. Uvijek mu je bilo dosta onoliko koliko je zavatkom* jednom zavaćeno. Nikada mu nije bilo mnogo, sve bi poio što bi mu se postavilo na trpezu. Kad je pio vodu, pio je iz istog putiera i svaku kap bi popio. Iza njega ništa nije ostajalo u posudi koju je koristio.

Jedne večeri u dubokoj starosti ustao je i počeo da se sprema. Na pitanje: ”Đe ćeš noćas Mato…”, kratko je odgovorio: “Đe i drugi ljudi, pa oću da budem bliži”. Pozdravio se sa ukućanima i krenuo niz Plato* put Glavice. S praga je zadnji put rekao zbogom, i dodao: ”Kad umrem, moj grob će obilježiti jedno drvo koje rađa a ničemu ne služi. Tako ćete znati đe Mato počiva”.

Otišao je i više se nije vratio. Umro je u mjesto Glavica pored Danilovgrada i sahranjen pred crkvom Sveta Tekla /Ćekla/, a na njegovom grobu iznikla je košćela, koja i danas postoji i svjedoči o Matu Glušcu kao proroku i vremenu u kojem je živio.

*zelenko: konj

*ponjava- tkana prostirka na koju se sjeđeli

*pidžun – isklesani kamen na kojemu se sjeđeli a obično je bio pored ulaznih vrata kuće.

*plotnjača – koliba opletena od pruća i oblijepljena blatom koja je služila da se skloni glava od kiše i nevremena

*Žuta rasa – Najvjerovatnije se to odnosi na Kineze ali je pitanje dali je i kako on mogao znati o postojanju žute rase

*Prisuti – dodati još hrane

*zavatka – drvena kašika kojom se hrana dijelila iz kotla iznad ognjišta onima koji su se zatekli na ručak ili večeru

*Plato –Strma strana koja spaja Bjelopavliće i Zagredu