AUTENTIČNO KNJIŽEVNO DJELO
O NJEGOŠEVOM I NAŠEM VREMENU

 

U prepunom Crnogorkom domu u Zagrebu, a kao prvi program u obilježavanju 170 godina od prvog izdanja Gorskog vijenca,  u četvrtak 30. marta 2017. godine, održana je promocija romana Miraša Martinovića Druga sunca luče, koji je objavila Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Skener studio. Otvarajući ovo posjećeno veče predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske  Danilo Ivezić, urednik knjige podsjetio je na interesantnu hronologiju nastanka i objavljivanja. Kroz šezdeset i sedam poglavlja, osam snova i jedanaest poglavlja pisanim lučama prikazan je cijeli jedan život, Njegoš trideset i osam godina razapet, obasjan lučama drugog sunca, rekao je Ivezić.

Svi učesnici promocije akademik Tonko Maroević, akademik Dimitrije Popović  književnik Petar Gudelj, bili su saglasni u ocjeni da je ovo jedinstveno književno djelo, a kada su u pitanju knjige o Njegošu, knjiga drugačija od svih.

Odlomke iz romana čitala je Milanka Bulatović.

 

 

Tonko Maroević je u svom izlaganju  istako da  su Martinovićeva bavljenja starim gradovima, kamenjem, ruševinama, bile samo priprema za ovaj uzlet, za ovaj let. Bilo je logično što se sve to spaja u određenoj arhaici, osjećanju ambijenta i prostora iz kojeg izvire Njegoševa riječ. Naslov ove knjige je sam po sebi inspirativan, ukazuje na Njegoševo djelo Luču Mikrozma, njegovu ispovijest i zavjet. Miraševo književno djelo jeste lirski biografija Njegoša, u kojoj su svi elementi nijesu romaneskni, nijesu vođeni narativnom linijom i logikom, nego osjećanjem prvih i zadnjih pitanja. Jedan od mogućih naslova djela u nastajanju bio je Sjećanje i smrt, pa ta granična situacija, situaciju čovjeka koji većinu svojih dvojbi ispisuje pred pitanjima, pred tajnom, pred misterijom postojanja, Njegoša stavlja u poseban kontekst, te pisanje ovakvog unutarnjeg monologa, jesu preplitanje Njegoševe misli i misao njegovog tumača interpreta, čovjeka i pisaca Miraša Martinovića koji prihvaća ulogu i izazov govorenja na Njegošev način, sa parafrazama, lirskim ekskursima, sa onim elementima koji djelo čine, ja bih rekao prozračnim, svijetlim, perspektivnim, govoreći o Njegoševoj dvojbi postojanja ali i onim što je ostavio potomcima, svojim suplemenicima, Crnogorcima, narodu, zemlji, koja će postojati dok bude etnosa Crnogoraca. Martinović je u svojom djelu približio i popularizirao misao Luče mikrokozma, teksta koji je sam po sebi pomalo arhaičan,  pomalo prepun apstraktnih pojmova, prosto nedostupan svakom, pa Martinović kroz Njegoševu biografiju, kroz elemente, etape života, kroz dvojbe vladara, nevolje kojima je kao i njegova zemlja stisnut pozicijom između agresivnih Turaka s jedne strane,  dvojbene Venecije,  nevjerne Austrije i   povremeno solidarne Rusije, naprosto Njegoševa pozicija politička i vladarka je vrlo teška, ali on to sve odmjerava ne samo iz perspektive sadašnjosti, kronologije i povijesti, nego i iz perspektive metafizičkih pitanja, pitanja postojanja, tražeći odgovore na one vječne tajne kojima se Martinović bavim u svom djelu, pa mu time daje posebnu  dimenziju. Martinović je pronašao ključ identifikacije, povremeno citira, češće parafrazira,  ja bih najrađe rekao – rezonira, primajući od Njegoša impulse  koje pjesnički transformira u govor koji u sebi vodi računa  o regijama, koje su putovanja, susreti sa drugim ljudima,  odnos Crne Gote, Boke, Crne  Gore i okoline,  te perspektive koje se miješaju, kao što je ona dubrovačka, gdje je sjedište ruskog konzula Ggagića, pa Njegoš u jednom trenutku kaže da on ne može shvatiti poziciju Crne Gore, jer gleda iz Dubrovnika i očima Dubrovnika. Ova knjiga nam je Njegoša učinila živim suvremenikom, čovjekom od krvi i mesa, a s druge strane lirskim i lirikom, što se često zaboravlja, zbog epsko–dramsko-žanrovske kategorizacije njegovih djela, i upravo kroz Martinovićeve lirske pasaže kojima su interpretirani, i koji  daju dimenziju koju Njegoš za suvremenike ima, za nas  koji smo manje vezani za povijesne trenutke, riječ je o interesantnom gledanju Njegoša iz perspektive jednog unutrašnjeg dijalog, što u ovoj knjizi Njegoša čini i modernijim i suvremenijim, ili vanvremenim, ili vječnim, rekao je Maroević.

 

 

Govoreći na promociji akademik Dimitrije Popović je rekao    da je pišući recenzije za prethodne Martinovićeve knjige isticao ono što se čini bitnim u  Miraševom streljaštvu, a to je njegov odnos prema prošlosti,  prema tradiciji i prema svemu onome što tu tradiciju čini živom, čime on daje dimenziju prošlosti, potvrđujući da ona može biti uvijek aktuelna. Taj Mirašev odnos prema tradiciji je floberovski rečeno „drhtaj istorije“, što potvrđuje i u njegovom romanu Drugoga sunca luče.

Knjiga Povratak u Aleksandriju na neki način je pripremala knjigu o Njegošu. Ovom knjigom se Miraš poduhvatio jednog složenog, hrabrog zadatka, kojeg je uspješno riješio. Kažem hrabrog zato što Njegoš u Crnoj Gori, a posebno na Cetinju, što nam iz svog iskustva,  doživljava kao ličnost koja ima mitske dimenzije, neko ko je  mudrac nad mudracima, čije  se misli titriraju kao antička mudrost, onaj koje su bitne za smisao života, neki su ga proglasili svecem, što je smiješno, ali on je svetac u literaturi.  Miraš je dakle uspješno uradio postavljeni zadatak,  jer je uspio da kroz  prvo lice govorenja, kao Negoš, kazuje stvari na način da se uvijek drži onog Njegoševg i ne ode na puteve koji će ga povesti od Njegoša i suštine njegove misli. Miraš je bez sumnje stvorio svoje originalno djelo, profilišući Njegoše duh i Njegoševo vrijeme na autentičan i drugačiji način, pa se ova knjiga izdvaja među brojnima koje su napisane o Njegošu, kazao je Popović.

 

 

Poznati hrvatski pjesnik Petar Gudelj govoreći o Martinovićevom romanu, napravio je paralele između knjige Drugoga sunca luče i knjige Luča Njegoševe noći Dimitrija Popovića:  „Dva Crnogorca, Miraš Martinović, pjesnik velikoga dara, u stihu i u prozi, i Dimitrije Popović, nadahni pisac-mislilac i genijalni  slikar, možda najveći danas, oba nadahnuta i prosvijetljena Lučom, napisaše knjige o Njegošu, Drugoga sunca luče  i Luču Njegoševe noći, vrlo različite i vrlo slične, u dugu nizu napisanih i nenapisanih, što će se odsad dovijeka pisati u svjetlosti Njegoševa uma i djela. Obje o Njegošu kao o Bogu i o Luči kao o božanskom djelu. Pokušaji proniknuća u njegovu tajnu, mada Dimitrije kaže „ da je tajna umjetničkog djela nedokučiva i da pravi smisao djela izmiče i samom autoru“, a Miraš: „Taj rukopis je vidljiv onima koje obasjavaju drugoga sunca luče“.

 

 

Miraš Martinović je Njegošvo vrijeme i Crnu Goru Njegoševskog vremena stavio u kontekst današnjeg vremena, podjele koje potresaju Crnu Goru, na  dva vječito sučeljena civilizacijska koncepta, istočni i zapadni, koji kao to najbolje zapaža Andrić u svojim esejima o Njegošu, što stvara vječitu dramu i podjelu u crnogorskom čovjeku i na crnogorskoj zemlji. To se očituje kroz vjekove, od kraljevstva otprve“ i ljetopisca popa Dukljanina do današnjih dana o najaktualnijim zbivanjima u Crnoj Gori, gdje se ta dva koncepta  neprestano sučeljavaju, čineći tu dramu aktulnom. Crna Gora je jedino postojana kao svoja i ta svojstvenost i autentičnost ju je očuvala i u svakom biti  ili ne – biti na njenom istorskom putu, učinilo je da ona bude, rekao je Martinović.

 

Prilog pripremio:
Danilo Ivezić, dipl.politolog

 

 

Tagovi: , , , , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

November 2017
M T W T F S S
« Oct    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
27282930