Vanja Parača – Izbor pjesama iz zbirke “Svrhom sudbine”

Poštovani pośetioci, sa velikim zadovoljstvom objavljujemo izbor pjesama Vanje Parače koju prvi put predstavljamo na portalu Montenegrina. Pjesme su iz prve zbirke poezije “Svrhom sudbine” mlade i darovite Vanje Parače koja pouzdano najavljuje još puno zbirki i veoma uspješnu književnu karijeru. Uživajte!

BIOGRAFIJA

Vanja Parača, rođena je 21. avgusta 1996. godine na Cetinju, gdje je završila osnovnu i srednju školu.
Diplomirala na Biološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Trenutno pohađa master studije Zoologije na istom.
Veliki je zaljubljenik u ptice.

Njena poezija je objavljivana u raznim časopisima, na portalima “Nekazano”, “Suština Poetike”, “Art Mozaik”, “Književnost Uživo” i drugim, a zastupljena je i u mnogim zbornicima i antologijama.
Njena ljubav prema pisanoj riječi potiče od same spoznaje svijeta oko sebe, ispoljena kao pasivna borba protiv sivila savremenog društva. Kaže da suštinu svakog od nas kroje samo istrajnost i želja.

U životu ne postoji srećan kraj, ali na papiru se dešavaju čuda.

ZBIRKA

IZBOR PJESAMA

POSMATRAO ME JE TRENUTAK

Jedno neće postojati,
kad u pripadanju
otkloniš razlike.

Na isti način,
u mjestu se krećeš
i tuđe ozbiljnosti pogađaš.

Po izdvajanju, doživljajem,
dodirneš svaku sponu, blisku srcu.

Posmatrao me je trenutak
zajedljivo i usporeno,
stavljenim katancem
na modru zjenicu, predjutarnju.

Misli da tražim odgovor
jedva spremnim odlukama,
smrću nepotrebno zastrašenim.

U viđenju bez kraja,
žalosni su doživljaji isti,
jednake jačine,
da dođe na kraju,
životom cijelim traženo
Jedino, kojeg nema.

PRAVIM IMENOM TUGE

Melanholijo
Od prije par preboljenja
Da se vinem u svilene visine niti
Dopusti.

Zaplači
Pravim imenom tuge
Kad ljudi odu, dajući mi krila
Zaborava suštine.

Klekni
Pred svetim bolom
Najsvetijom krvlju osveštanim
I zaliječi.

Nebesa
Svemoguća, Božanskog dvora
Skrivene hramove oka svoga
Otvorite mi.

Živote
Prepoznaj se zauvijek
U zenicama, što još plove
Očaju daljine koja ih zove.

PRVIM IZDAHOM

U zalihama fraza,
zbivanjima saputnik trajni
neka trag
ponekad nas sjeti,
da nikada
spoznaji sopstva,
priuštiti nećemo, znam
istekle čežnje sjaj.

Večerašnje zvijezde
prvim izdahom ugasi
a sumraku u susret
tamne kapke osvijetli
lakim vihorom
na ovoju slutnje.

Sasvim hladno,
bez već viđenih osjeta
u suštinu razglednice,
izgubljene kod starog puta
zanemari odjek i uđi,
sa pticama, noću oživljenim
tad možeš podijeliti strah.

U zalihama nadolazećih tajni,
drhtajima i prazninama,
nek nestane svaki okovani ram
u noći bez koraka
i poslednji kad ode
da svima izbriše trag.

SVAKO ROĐENJE IZ PROPASTI NASTAJE

Znaš li da svako rođenje iz propasti nastaje?

Kada dozvoliš mraku
da proguta buđenja dio
a on mirno plašt sjete ogrće,
ne znaš kuda smo prošli,
ne razaznaješ
tanak mlaz vode u oknu
što napokon kreće sa tokom

Ne fali suša smrti,
ona je tamo gdje ti treba
kad prispiješ pravoj oazi
kroz bezdušje
ono što svoje traži vrijeme
za mrijeti
da otrese prašinu
s mosta gdje rastaju se mete
na ovome i onome svijetu

Kada konačno uzdigneš sažaljenje
iz najdublje sakrivenih slova
tek otkrivenih, ne čekaj
ne čekaj dopuštenje
za razlog koji nemaš u rukama
jer to je isto kao iluzija
kojom možeš pomiriti
naizgled iste, nezaliječene rane
života u biseru suze
i smrti na nišanu sreće

Znaš li da svako rođenje iz propasti nastaje?