Veče posvećeno Mirku Kovaču – Izlaganje Miraša Martinovića

 

 

Riječ na večeri Mirka Kovača

U Zagrebu, 6. maja 2014.

 

 

VRIJEME KOJE SE UDALJAVA – VRIJEME JE KOJE SE PRIBLIŽAVA

EPITAF I HIMNA JEDNOM VIJEKU

 
 
 

Miras Martinovic

 

 

                                       

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

A neće se govoriti ni: Vremena su bila mračna,
                                        Nego: Zašto su njihovi pjesnici ćutali? 

                                                    Bertold Breht: U MRAČNA VREMENA

 
 

Samo rijetkima je pošlo za rukom da prošlo vrijeme vrate. Prust je srećni izbaranik,  koji je kroz riječi otjelotvorio ono što je prošlo, što se rastočilo i učinilo nepovratnim. On je kroz zapise i bilježnice, postavljao svoje, prustovske  znakove, koji su mu i te kako bili od pomoći, kada se otisnuo na plovidbu po beskrajnom okeanu  sjećanja, pišući TRAGANJE ZA IZGUBLJENIM VREMENOM.

Mirko KovacNaš prijatelj, Mirko Kovač, veliki pisac besumnje, uspio je da snagom svoje imaginacije, oživi štura dokumenta; ljude, godine, život, naizgled banalne trenutke, kroki portrete ljude i događaja, izblijedjle fotografije, podsjetnike i zapise, koje je čuvao u „venecijanskoj bilježnici“, blokovima, papirićima, fasciklama… da sve te fragmente iz života istrgnute, pretvori u fikciju, prvorazrednu literaturu. Njegove bilježnice su najednom postale zlatne, poputn one  Zlatne bilježnice Doris Lesing. Mirko je od života stvorio umjetnost.

VRIJEME KOJE SE UDALJAVALO, ovom knjigom, ponovo vraća. Život svoj i svoje epohe, svojih savremenika, ličnosti koje su  epohi dale pečat, poput Kiša, Pekića, Šejke, Đilasa, Davida, ali i galerije marginalnih ličnosti koje se kreću pozornicom druge polovine dvadesetog stoljeća, oni u centru zbivanja, ali i oni na marginama, koje su opet centar zbivanja, Kovač je poput vještog alhemičara, u svojoj alhemičarskoj radionici, pretopio u čisto zlato, u literaturu visokih dometa. U poemu u kojoj pjeva vrijeme, mrtvi i živi…Događaji koji se zgušnjavaju i raslojavaju u cikličnmo, ono vrijeme Đan Batiste Vikoa, koje postaje beskraj.

Kovač je alhemičar i kovač, poput onih srednjevjekovnih majstora, koji u svojim radionicama  pretpaju sirove elemente u plemenite metale. U kamenje, trajnije od života. U dijamnt koji je izbrusila vječnost i on.

Ovom knjigom žubori  rijeka život i smrti. Ona Heraklitova nazaustaviva rijeka.

Oslanjajući na  tvrdnju Svetog Avgustina  da se „snagom pamćenja proturječi matematici vremena“, Mirko se držao one Nabokovljeve maksime, da proza autobiografske naravi mora udvostručiti oprez kako ne bi „uznemirila mrtve ili uvrijedila žive“. Poštovao je dokumente, kalendare, datume, ono što se zaista desilo, ali  istom mjerom i u istoj ravni, i ono što se moglo desiti, kakav je maestrlno zamišljeni susret s pjesnikom Tinom Ujevićem. Mirkovim uzorom  i životu i u umjetnosti.

Nas nekoliko njegovih prijatelja, čitali smo uporedo  VRIJEME KOJE SE UDALJAVA /Jevrem Brković, Branka Bogavac i ja!/ i svakodnevno smo se zvali, referišući međusobno dokle smo stigli i šta smo pročitali. Ko je ko u knjizi!…. Branka me jednog dana pozvala iz Pariza, i vidno uzbuđena, pitala: Da li se Mirko stvarno srio sa Tinom Ujevićem?

Vjreovatno, rekao sam, ne želeći da joj raspršim lijepu iluziju.

Pored toga što je bio veliki pisac, Mirko je bio i veliki prijatelj. Htio je nesebično pomoći svakom. Imao sam veliku privlegiju da lično doživim tu dragocjenu naklonost.

Dok sam oblikovao knjigu ANTIČKI GRADOVI SNOVI I SUDBINE, darivao me dragocjenim idejama i sugestijama. Slao mi je knjige, usmjeravao na literaturu. Pisao mi je: znam da si u kaosu nepreglednog matrejala. Drži se činjenica, ali se trudi da što više izmisliš. Činjenice su činjenice, ali to što budeš izmislio, to si ti.

I uistinu je tako. Osjetio sam za potrebu da ovaj podatak zabilježim i iznesem večeras pred vas.

Knjigu o antičkim gradovima, njemu sam posvetio.

Da je kojim slučajem unio puna imena i prezimena, da je sve identifikovao prepoznatljivim znakom, ova knjiga bi  bila samo memoarska.  Vizijom velikog umjetnika i snagom Velikog arhivara, Mirko je sve postavio na svoje mjesto. Ničeg suvišnog u ovoj knjizi. Sve je po mjeri – kojoj je on davao mjeru. Ona je epitaf i himna jednom vijeku. Knjiga zavjetna, zato jasna i zaokružena. Veličanstveni krug i u njemu zvijezda, duh vremena,  koji svijetli neprolaznim sjajem. A duh vremena je važan za svako djelo. Njega osjete samo izabrani!

Mirko Kovac - Vrijeme koje se udaljava 250Dok sam čitao knjigu, slušao sam  ephou, kako diše. Vidio vijek –vukaodav iz pjesama Osipa Emiljeviča  Mandeljštama, čuo onaj „lavež ludi“, koji je slušao Euripid u svojoj epohi. Taj „lavež“ je odjekivao ephom, čijim je svjedokom, i aktivnim saučesikom, bio pisac Mirko Kovač. Veliki grčki tragičar morao je da bježi iz Atine, i to baš u vrijeme kada se mahalo slobodom i demokratijom. To je bjekstvo već potvrda nedostajuće slobode. Mirko je svojim odlaskom iz Beograda potvrdio upravo tu, u onim vremenima,  krajnje nasušno nedostajuću slobodu.

Kad je mrak zavaladao krajem te epohe, krajem tog vukodava – vijeka- Kovač je ostao da svijetli i svojim riječima kroti vijek i njegove surovosti.

To su one rijetke svjetiljke u mračnim vremenima, kako ih naziva  Hana Arent. Toliko potrebne, nužne i ljekovite. Ovdje ću u pomoć prizvati pasus koji glasi: To da i u najmračnijim vremenima mi imamo prava da očekujemo neko osvjetljenje, i da ono može manje da potiče  od teorije i ideja nego od nesigurne, treperave i često slabe svjetlosti koju neki muškarci i žene u svojim životima i djelima zrače pod gotovo bilo kakavim okolnostima i prosipaju u okvirima datog im vremena na ovom svijetu – to je ubjeđenje neiskazana pozadina spram koje su ocrtani ovi profili. Oči tako naviknute na mrak kao što su naše  jedva da će moći da razazanaju da li je njihova svjetlost bila svjetlost svijeće ili zaslepljujuća svjetlost sunca. No ta mi se procjena čini od drugorazrednog značaja i mirno se može prepustiti  budućim pokoljenjima – zapisala je  Hana Arent u predgovoru knjizi LJUDI U MRAČNIM VREMENIMA.

Mirko je bio takva svjetiljka! Šta bi mi bez te svjetlosti, šta bez Mirkove riječi? Poput psalmopojaca, poput drevnih himničara, proroka, gdje se riječ pretvara u tejelsnost i postaje mjera događaja, Kovač svojom riječju daje mjeru  stoljeća, u kome se ostvario, kao čovjek i pisac.

Ovdje ću citirati nekoliko stihova iz pjesme ROĐENI POSLIJE NAS Bertolda Brehta. Čine mi se prikladnim i idu uz ono vrijeme, koje se udaljava, ali samo prividno: svako vrijeme ima šansu da se ponovi. Brehtovo i Mirkovo i ovo naše.

 

U gradove sam došao u vrijeme nereda

Kada je u njima vladala glad.

Među ljude sam došao u vrijeme buna

Tako je proteklo vrijeme

Koje mi je bilo dato na zemlji.

 

……………………………………………………………………………………………………………

Putevi su u moje vrijeme vodili u močvare.

Govor me je odavao dželatu.

Malo šta sam mogao. Ali bi vlastodršci,

Nadao sam se, sjedjeli bezbjednije da mene nije.

Tako je proteklo vrijeme

Koje mi je bilo dato na zemlji.

……………………………………………………………………………………………………………

Pričao mi je prije dvije godine, upravo ovdje u Zagrebu, kako su ga uvijek fascinirali klesari i kako je prvu priču napisao, o  Petru, klesaru iz Nikšića, ocu slikara Stanka i diplomate Mirka Zečevića, koji  je od kamena isklesao gusle, a objavila Politika. Tada je imao samo četrnaest godina.

Ti vidljivi, a i oni nevidljivi klesari, čuju se kroz njegovo djelo. Posebno u romanu Grad u zrcalu.

Imao sam osjećaj, dok sam čitao VRIJEME KOJE SE UDALJAVA, da čujem zvuk dlijeta, vječnog klesara. Taj zvuk ga je, siguran sam, vodio dok je klesao ovu najljepšu statuu, koju su  vajali uporedo, on i vrijeme i Mnemosina, boginja  pamćenja, koja mu je, kako reče u uvodu knjige, bila naklonjena.

Oduvijek je bilo tako, da vrijeme iznjedri one, koji će biti njegov glas i tijelo. Mirko Kovač je bio i ostao glas svoga vremena. Nakon što se iskrao sa zemaljskih staza, postao je svevremen, svačiji. Nekoliko literaturura pretenduje na njegovo djelo. On ne može pripasti nikom, pošto pripada svakom. Baš kao ni Homer oko koga se sedam gradova otimalo. Nije pripao ni jednom. Pripao je čitavom svijetu!

Sve što bih htio da kažem, čini mi se i malo i suvišno. Nemoguće je obgrliti beskraj. U ovom slučaju, djelo Mirka Kovača.

Pisao sam mu dva pisma, jedno 3. juna 2013. i  drugi put 19. avgusta iste godine. Oba ta pisma ušla su u moju upravo objavljenu knjigu SAŠAPTAVANJE S MEMORIJOM: Prvo pod naslovom DOK GLEDAH RIJEKU NARO /tako dervni narodi nazivahu rijeku Neretvu /,pisano pisao iz Mostara, a  drugo TRAKTAT O DUŠI, napisao sam na vijest o njegovoj smrti, koju sam dobio  u momom rodnom mjestu Kralje, na sjeveru Crne Gore. Vijest o njegovom odlasku saznao sam od našeg zajedničkog prijatelja Jevrema Brkovića. Toga dana je nastao TRAKTAT O DUŠI, koji  je objavio podgorički list VIJESTI, u ART dodatku.

Na prvo pismo Mirko  mi je odgovorio. A na ovo drugo, čekam odgovor.

Iako ga ne dobijem, neću se ljutiti, znam da je on tu negdje, na ovoj planeti, pa i na ovoj  večeri, koju činimo njemu u  čast.

U mom izlaganju sam naveo možda previše činjenica, možda suvišnih.  Nekom će se učiniti da sam htio sebe da istaknem. NE! Činio sam to u namjeri da, a slijedeći Mirkov put, da činjenice uzdignem na nivo fikcije. Mirku je to fantastično polazilo za rukom, što potvrđuje knjiga koja nas je okupila večeras.

 

Miras Martinovic i Mirko Kovac

*

Ovaj tekst – sjećanje, ne mogu završiti bez Hamsuna, pisca kojeg je Mirko volio. I sam fasciniran njime, posebno knjigom  Po zaraslim stazama, žalio sam mu se kako ne mogu da ga savladam, a on je govorio: čitaj njegove priče.  Uzeo  sam Zavodnika i druge priče u Mirkovom izboru i sa njegovim sjajnim uvodnim tekstom, u izdanju beogradskog Službenog glasnika. Za ovu priliku osjećam potrebu, a znam da bi se i Mirko složio, uzimam za kraj  jedans pasus iz priče Sin sunca, koji glasi: Pred njegovim očima otvorio se kao slika jasan i čudesan pejzaž – tajanstvena dolina u kojoj stoji Bogočovjek kako nekakav razbarušeni cvijet u ranom jutru i plijeni svojom pojavom u tom čudnom krajoliku. Biljno carstvo je raskošno, posvuda su beskrajni vinogradi, palme i  tropske biljke sa svojim plodovima i svojim velikim crvenim cvjetovima, crvenim poput mesa. U toj dolini pasu životinje, tiho i sasvim blizu čovjeka koji prati svaki njihov pokret i čuje svaki šum. A gore, na vrhu stijene, čuči jato ptica; njihova su pera prava kao mačevi, a oči nalik malim zelenkastim plamičcima. Na drugoj strani doline vidi se još jedan pejzaž s palmama koje sežu u dubinu tog prostranstva. Na samom obzorju izranja jutranje sunce i svojim zrakama obasjava Bogočovjeka koji zamo stoji.

*

S Mirkom se rastejem u ovom hamsunovskom pejzažu, prepuštajući ga ljepoti predjela i stazama  kojima hode, obojica, uporedo….Zaraslim stazama koje pred njima otvaraju ljepše i zanosnije predjele…