Zahvaljujemo se gospodinu Vladimiru Ivanoviću na pripremljenom kolažu Andrićevih razmišljanja o možda najznačajnijoj čovjekovoj istituciji Trgu, kao i na prikazima Trga zelenila u Podgorici.

 
 

arh Vladimir Ivanović
Institucija – trg

Jedno Andrićevo izdanje:
Kolaž – Institucija trg – je zakon

 

Vladimir Ivanovic

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Trg je istinska duša čovjeka
Jedan mit manje, istina više.
U arhitekturi je prava istorija čovječanstva i iz nje se da naslutiti istinska duša čovjeka… očima budućih generacija sa svim njihovim tajanstvenim značenjima.
U arhitekturi čovjek je prikazan uvijek u vezi sa ostalim ljudima…arhitektura je ono što je došlo u život kao nada, snaga i smisao… stalan i topao dah…naprotiv u drugim umjetnostima ljudski lik je izdvojen jednom zauvijek vještinom umjetnika… govorim samo o stvarima koje su vječne jer su jednom postojale. Sve ono što ja slavim ovim riječima, prošlo je jednom kroz moja čula i moju svijest, obradovalo me i okrijepilo i ostavilo mi misao kao jedinu stvarnost. Ispod ovih riječi javlja se nada, smjela i neslućena, da će tečno i stvarno vino krte loze postati jednom samo nevidljiv miris, zatim da će prolazan i nestalan miris zemaljskog ploda postati čist dah koji traje i vjekuje na nama nepoznat način, bez kraja…
Zdrava kolektivna svijest može obezbijediti narodu plodove pobjede i sačuvati ga od opasnosti koje vrebaju na svakog pojedinca.

Stvari po sebi, kažu nijesu ni svete ni proklete. Sve zavisi od upotrebe, dok upotreba zavisi od ljudi…
Uzimajući od jednog svijeta… za drugi neki koji mi je nepoznat, prenoseći iz njega u nešto što ne znam što je, od tebe, samo, tražim da me ne izdaš u uzaludnom nastojanju da sabereš sitnu parčad svoga razbijenog svijeta u pokušaju da sklopiš nanovo neku stvarnost u kojoj i skojom se može živjeti… prisnije… a tamo će dospjeti neki novi naraštaji… poneseni željom za životom i uživanjem. Pojavljuju se, šire i hvataju korijena … osjeti bogastva i širine svijeta… u igru su počela da ulaze i ostala čula… odahnuti, predahnuti, udahnuti, izdahnuti…

Očigledno, u tebi je neđe duboko, kao znak sakrivenog zraka i treptaj prigušenog zvuka živi taj cik same zore (u devet kakarića), i javlja se kad god mu se ukaže prilika, po dubokoj unutrašnjoj potrebi, a često i bez veze sa tvojim sadašnjim životom… Mogu da shvatim smisao i ne vidi razlog svemu ovome… Jedan snažan i trezven čovjek, porijeklom iz Crne Gore … vidio je svijeta. Umio je lijepo da priča, a u njegovom pričanju primijetio sam ovo. Kad govori o ratu, revoluciji … upotrebljava konvencionalne riječi iz tekućeg govora, često i klišetirane izraze iz štampe ili javnog života. …ali kad priča o svom djetinjstvu, njegov rječnik se mijenja…kad kazuje neki događaj iz rane mladosti, on kaže “probudili su me tog dana u cik zore same..“ I kod tih riječi lice mu se za sekund preli neobičnim sjajem, za tren jedan samo, i nestade, a priča se nastavi.

 

Pogorica danas - m
Podgorica danas – kliknite za uvećani prikaz

 

Ima nekih unutrašnjih trovanja koja potpuno parališu volju čovjeka (u Crnoj Gori), zbrkaju mu misli, otmu san i zamrače stvarnost. Sva se pažnja usresredi na jednu tačku, a ta tačka je kao žeravica i čini život neizdržljivim od straha, sramote i bezgraničnog gnušanja nad samim sobom… kao jedini odgovor na sva pitanja, javlja se čovjeku u Crnoj Gori misao: da njeđe na drugom mjestu mora biti naš pravi zavičaj i zemlja ostvarenja, da nam ovdje nema trajna boravka i stanovanja… plane u meni melodija tuđe zemlje.
Zašto čovjek sa ove zemlje ne može da uđe u krug prosvijećenog svijeta, čak ni preko svojih najdarovitijih predstavnika? … Jedan od razloga je odsustvo poštovanja čovjeka, njegovog punog dostojanstva i pune unutrašnje slobode, i to bezuslovnog i doslednog poštovanja… taj nedostatak mi svuda nosimo sa sobom kao grijeh našeg porijekla i pečat manje vrijednosti koji se ne da sakriti.
Kad i kako se uselilo to bolesno nepovjerenje u dušu čovjeka u Crnoj Gori?
Čovjek nužno i neminovno nosi na sebi pečat svog istinskog porijekla.
Predjeli mogu da obmanu za trenutak čula i misao čovjekovu, da jedno pokazuju i govore a drugo budu i znače. Gole ili šumovite ali uvijek strme padine, slikovite klisure uz koje raste, priljubljen, samac bor, duboki kanjoni nemirnih zelenih i zapjenušalih rijeka. Svuda oštre i isprekidane linije sijeku ili zaklanjaju nebo, a nama se čini da svi ti …oblici lete, sa hujanjem i propadaju, pravo na nas, ili mi u njih… sa užasom uviđam da to ne klizim samo ja, nego i obala i rijeka i cio vidik sa planinama, nebom i oblacima.
To leži na dnu njegovih osjećanja, kao prijetnja i starh, i mračan talog zanosa koji ga ne napušta.
Tijelo pod teretom velike iluzije i silnog zanosa, drži u ravnoteži unutrašnji plamen napora realne linije života…. tu nema mjesta ljepote…(to je spektakl; on nije manje snažan)…
Čovjeka je moguće ubiti i –nerazumijevanjem. Dugim, upornim, doslednim odsustvom razumijevanja razlike između ljepote i spektakla (kao u Crnoj Gori).

Davnašnju stvarnost sa kojom se srodio a ne zna kada, ali prisno i nerazdvojno po prokletoj muci i neuporedivoj draži, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen (čovjek u Crnoj Gori) petvorio je u Milinu pejsaža usred spektakla.
Spektakl živi cjelinom svoga bića tu iznad brige praktičnog života a ipak u organskoj vezi sa njim stvarajući jedan fantastičan klimat u kom neodređeno miješaju svoje vode java i priviđenje, a najobičnije stvari svakodnevnog života imaju često boju i intezitet sna.
Spekrakl je način života, bez plana i predviđanja, bez svijesti o zajednicii bez poštovanja svakog čovjeka i sebe u njemu. Ličnost pritiješnjena, zapletena i povezana sa ambijentom… skrivana kroz naraštaje …sadašnjost sve uskraćuje i budućnost ništa ne obećava… Kako da shvatim ko sam i otkud, da znam što stvarno hoću i što treba da činim, kad mi je porijeklo nijemo i mračno, a put predamnom zatvoren, kad uvijek nešto drugo želim, a uvijek neodoljivo i neodložno, i uvijek iznad moje snage, i ponajčešće iznad ljudskih dohvata uopšte.

 

trg  duse -m

 

Ljepota je…kad se ne tražim tamo đe me nema i ne može biti, kad ne smišljam odgovore na pitanja koja, bez pravog smisla i osnova, sam sebi postavljam i za koja u mukama i velikim, a potpunim uzaludnim naporima tražim odgovore koji se ne mogu naći, jer ne postoje, i sve i kad bi i postojali i bili nađeni, ne bi nikom bili potrebni ni korisni, ponajmanje meni samome.
Jedna misao ne da se ničim otjerati, zbrisati ni riješiti: To je misao na sirotinju…pred njom svaki napor nemoćno zastaje. Tako ja jasno vidim i snažno osjećam tu nerazumnu kaznu koju zovu sirotinjom. Crna udovička sirotinja koja je bolest tijela i uzetost duha, koja nema veze sa nemaštinom i sticanjem i od koje čovjek obnevidi, zaluta i poslednjim snagama srlja, daleko od svih ljudskih puteva i u protivnom pravcu od svega onoga što želi i što mu je potrebno. Briše ili izopačuje misao i koči i zaustavlja sve duhovne snage…
Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao. Nagon ljudi i životinja ucrtao je tu puteve, a nužda ih ugazila.
Tu sam ja zasnovao svoju misao o bogastvu i ljepoti svijeta. Tu sam, bio srećan opojnom srećom do nesvijesti, srećan od svega onog čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.
Kao krunu i žezlo koje se ne ispušta, nosio sam svoje osjećanje „veličine svijeta“. Bezbrojne i varljive asocijacije koje su kasnije obogaćivale osjećanje i mišljenje, ali su ih zato odveli na mučna i bezizlazna bespuća…. Mračeći vidik i kolebajući pravac…
Za što da se prihvatiš i đe da se skloniš?
Važnije bi bilo pitati: kad će se ta nezdrava sumnja iseliti iz njegovog duha i kad će taj čovjek postati vedriji i slobodniji u mišljenju i u postupcima. Bez broja, bez lica, bez imena, bez odnosa, veza i zakona mi smo samo patnja, samo želja da se ne pati, i da se odoli ako mora da se pati.
Sve to gomilalo se iz naraštaja u naraštaj, sabijeno u nov i naročit izraz, koja ima stotinu uzroka ali ima i lijeka i imena… Najvećim i najboljim dijelom svoga bića, glavninom srca i razuma, čovjek treba da je uvijek i cio u sadšnjem trenutku, u jedinom pravom i jedinom mogućem svom životu.

U ljudskoj zajednici u kojoj arhitektura ne zauzima svoje mjesto i ne vrši svoj uticaj- mora da nešto nije u redu. U takvom društvu život i u ostalim granama zaostaje ili ide u pogrešnom pravcu.
Pamtim predjele i gradove i mogu da ih izazovem u sjećanju kad hoću i zadržim pred sobom koliko hoću. Dok gradove i predjele gledam kroz svoj doživljaj i kao dio sebe ja se prisjećam svakog dana i svake noći provedene u radosnom gradu, jer od svega na svijetu radost nas najduže podržava i najbolje krijepi.

 

Kliknite za uvećani prikaz

 

Jedna velika građevina, koja je dugovječna i korisna i lijepa, uvijek je po svom postanku i svojoj sudbini, u stvari, jedna složena i tajna drama u kojoj se u nerazmrsivom klupku ukrštaju ljudske mnogostruke želje i potrebe, nepredvidljiva igra događaja, i čovjekov san o ljepoti (trg). Takva građevina ne mijenja samo izgled i značaj kraja u kome se nalazi, nego ima duboke biološke veze sa narodom koji se njome služi; ona utiče na razvitak naraštaja, slično i kao vazduh, zemlja, piće i hrana. Jer, sve što je u našem životu od dubljeg značaja, igra izvjesnu ulogu, a trajnije je i jače od njega, utkase se, s vremenom, u život i ostavi u njemu svoju crtu i svoju boju, manje ili više vidnu i jaku, ali osobenu i neprolaznu. Ni u kom slučaju, postojanje jedne takve građevine ne može da ostane bez uticaja na čovjeka i društvo, isto kao što ni njen postanak na tom mjestu nije samo igra slučaja ni isključiv sticaj materijalnih potreba i okolnosti. Između građevine i ljudskog naselja u kome se ona nalazi, postoji prisna i nevidljiva veza, jedna složena i nejasna ali stalna razmjena međusobnih uticaja. Narod preko podviga svojih pojedinaca stvara građevine na sliku i priliku svojih najdubljih, često i nesvjesnih težnji i osobina, a te građevine polagano i stalno utiču na karakter i navike naroda, u toku stoljeća. Jer nema slučajnih građevina, izdvojenih iz ljudskog društva i njegovog razvitka, kao što nema proizvoljnih i bezrazložnih linija u arhitekturi. Slučaj postoji, ali samo kao beznačajna igra u granicama velikih zakonitosti. Ta igra slučaja je izraz samo onoga što je slabo, manje značajno, i prolazno na čovjeku, a ta zakonitost onoga što je osnovno, bitno i vječno u njegovim težnjama i ostvarenjima.
Neposletku, svi čim se ovaj naš život kazuje- misli, napori, pogledi, osmjesi, riječi, uzdisaji- sve to teži drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilj. I kad pomislim na mostove- mislim na trg- u sjećanju mi iskrsavaju …oni koji su najviše zadržali i zanijeli moju pažnju i moj duh…Svačiji i prema svakome jednak, koristan, podignut smisleno, na mjestu na kome se ukršta najveći broj ljuskih potreba, istrajniji od drugih građevina i ne služi ničem što je tajno i zlo…A ljepota njihovih linija otkriće se našim unucima. Taj zvuk-sjaj što daje sve što ljudima treba, vazduh i sunce i ljepotu vidika (na vinograde do jezera i predio planina oko njega)… Pozornica je za velike stvari…
Stvarna ljubav uspjeće da premosti ponor vremena i veže dvije obale života. Ljubav je snaga koja nikad i nigdje ne gubi svoju moć.
Sretni ste i mirni- na trgu ste.

U meni se otkrije cijela prosta i jasna istina u jednom jedinom bljesku… To je bio zvuk-sjaj koji se javlja gromovito, ali putem raste, jača i obasjava, budi, podiže i nosi sve što dođe u dodir sa njegovim kružnim talasima, tako da sve ostaje iza njega spasonosno izmijenjeno i očišćeno…Da, postoji neka jedinstvena stvarnost,… a da nas naši instikti i nejednake reakcije naših čula zavode da u mnogostrukosti pojava kojima se ta jedinstvena stvarnost objavljuje vidimo zasebne i izdvojene svetove, različite po osobinama i po suštini… Stalan pečat i dokaz da je ovaj „trg“ stvoren za jedan trajniji i značajniji život i da se to čudo desilo nama lično. Trg… Prosto postoji, nema praznine, sve je ispunjeno. Sve jasno… posve prirodan nastavak… Povezanost svega sa svime u životu… Draž snage i mladosti – laka bezbrižnost- prostrana tišina- i ne mijenja se vremenom i modom. On potire ponekad i našu krv, u naše misli i snove, tu vrši svoje spasonosno dejstvo i može da nas odbrani od iskušenja kojima smo tako često izloženi u našim mislima i snovima a protiv kojih smo slabo naoružani ili potpuno nemoćni. On može slabog i nesnalažljivog čovjeka da urazumi, podigne, uputi i ohrabri, jer nas štiti od svega što je tamno i nisko u nama i oko nas, oslobađa nas straha i poraza i dovodi u srećni položaj u kome hrabrost nije ni potrebna.
Kad provedemo lijep i sunčan dan u prirodi (na trgu), sami ili u društvu, mi primamo u sebe vidike, vjetar, daljine, dio sunčevog puta i misli koje donosi smiraj dana. Pred veče se vratimo u svoj grad, obogaćeni, teški kao pčela natovarena cvijetnim sokom i peluhom, kao mirni pobjednici, bez rana, bez gorčine u sebi, i sa izgledima na dug i prijatan mir pred sobom…( Trg ) prenese, zaprepasti, utješi i oduševi i ma koliko vi poslije idete i prolazite svijetom nećete moći nikad da zaustavite… osjećanja … postojeće obilje i mirna radost, blagod zemlje i djelo ruku našeg čovjeka i sopstvenog duha…može da izdrže svaku probu… sve tu govori o ljubavi prema životu, o divnom smislu za viši, ljudski red. U svakom trenutku imamo pred očima beskonačnu i nedogledanu raznovrsnost i mnogostrukost pojava u našem životu. To je vjernost i uzvišena nepromjenljivost ljepote.

 

trg zelenila - m

 

Želja da se ne ostane dužan životu
Ja, lično, bio sam srcem uvijek na strani jednostavnosti, na strani slobodnog, dubokog života oskudnog sjajem i oblicima… Mislim o svakidašnjim običnim stvarima i o radostima koje imamo od njih. Prostrana i čista, uredna i svijetla ljepota… Ljepota oko koje nije mrak ljudski ili sjaj ljudske krvi… i nije potreban nov napor da se njen tihi govor uhvati i razumije… i do kraja da se srodi sa njim…
Istinsko gostoljublje koje je dugo živjelo u našem narodu, samo po sebi, ono je veličanstveno i predstavlja veliku tekovinu u borbi za bolji život i položaj čovjeka u svijetu i bolje odnose među ljudima. Osnovno načelo gostoljublja: jednakost i uzajamnost… unosi svjetlost u međuljudske odnose i niđe ne gubi svoju snagu- jednostavniji ljudski odnosi, bliži našim snovima i željama… da nosi ne samo ljude i nego i duh i toplo raspoloženje čovjeka mediteranskih kraja… Ući u njegov način osjećanja… oslobođen instikta staha i opreza.

Bujna individualnost i zagonetna fantazija
Mi danas, rastrzani i napaćeni svak na svoj način ne možemo više ni da zamislimo mir, vedrinu i bezbrižnu slobodu s kojom je čovjek.. mogao da živi… a sve je pred nama, izgleda otvoreno i prostrano, ravno i svijetlo… Čovjeka ispuni radost na taj prvi razumljivi znak i pokret … izdvajanje iz svega što ga okružuje i veza za ljude i okolinu… dobija svoju punu vrijednost i pravo značenje.
Po čudnoj logici ljudskog osjećanja čovjek se stidi onoga što je najljepše u njemu…Ali ja sam ga nosio u sjećanju, sa bojama, mirisima, duhom i toplinom i svim onim što kao zraci i talasi idu uokrug njega…Predio, koji stvaraju tamnozelene plodne i pitome terase( povrh Ribnice, polje između Gorice i Ribnica i Morača) i padine brda pod šumom oko njega postaju čovjeku blizak i prisan jasni znak. Beskrajni prostori, mase i daljine, sve između sebe povezano, sve u kretanju i stalnoj promjeni. Uklopljeno jedno u drugo… u isto vrijeme i tečnost i zvuk i dah… stalno u pokretu sa žarom vatre i svježinom vode i što je glavno neiscrpno i nepresušno sunce… ne mijenja vremenom ne samo oblik nego i značene… Pravi zavičaj između želja i ostvarenja… svi ćemo se na njegovoj iskri, kao na drugom suncu, ogrijali i utješili. Prvi put osjetiti vrijednost, snagu i smisao. Osjetiti u sebi dotle nepoznat, snažan i aktivan mir.
Zašto bi ljudi koji vole i cijene život, i smatraju da vrijedi boriti se za određene oblike tog života, morali biti -neuračunljivi fanatici.
Ako nas ti kratki i jasni znaci ne spasu od lutanja i iskušenja…
Dobro koje sam stvorio po svojoj zamisli, svojim rukama i za svoje potrebe… Izgleda potpuno vezano i izjednačeno sa tim krajem… Sve služi jasno određenoj praktičnoj svrsi, ništa ne zaustavlja i ne buni misao… prostarne tišine…. osjećanje raskoši i obilja… Ono što treba da je naš pravi svijet i da to ostane zauvijek. Jedinstvo ljudskog lica sa krajem u kome se rađa i živi… okruženi zelenilom i pojasom mira i topline… Tu vrvi i gamiže cio jedan narod, pod opštom svjetlošću savjesti i sjećanja… Sve što vidi uzbuđuje ga duboko i prijatno. Sve što pomisli, izaziva odmah duge, radosne misli, nove ili znane. Na tom dekoru mogu se uvijek izazvati ljudi i nošnje i običaji iz raznih vremena, a da nimalo ne odudaraju od njega, i bez anahronizama koji bi kvarili iluziju i činili scenu neponovljivom…
Kad me taj prostor ovako obuhvati i zakloni, ja kao niđe razumijem i volim čovjeka i sve što je njegovo… To svoje osjećanje moći i dostojanstva bez granica, on je njegovao u sebi, tim lakše što u svojoj okolini nigdje nije nailazio na otpor koji bi ga ohladio i razuvjerio… Stvari da se razvijaju na naše učešće i uz naš uticaj! Da jedna nova stvarnost otpočinje svoju igru sa našim čulima…gledajući prizor pred sobom, ja se u nedoumici pitam da li neko nevidljiv prostire u ravnici ispred nas nebesko platno ,ono što mu je preostalo pošto je pokrio visine nad nama, ili se na modroj pomrčini pale bezbrojne svjetlosti gradskog trga koji nas čeka…to je dah novog svijeta… O tome se ovdje govori i na tome se radi.

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

August 2017
M T W T F S S
« Jul    
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031