Iz štampe će uskoro izaći knjiga

Vladimira Jovanovića

PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ, ARHIEPISKOP I MITROPOLIT, POGLAVAR
CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE 1830-1851.

Specijalno za čitaoce Montenegrine, objavljujemo dio iz te knjige

 

U istoriografskim ili filološkim radovima utvrđeno je da prvi zapisani pomen imenovanja jezika Crnogorca sa prisvojnim pridjevom, dakle, pod narodnim i državnim nazivom – Crnogorski jezik, potiče iz epohe vladike Petra II  Petrovića Njegoša.(1) Uzroke tome ne treba tražiti samo u pojavi crnogorskih pečatanih knjiga i publikacija, koje su, od 1834, nastajale u Штампари Црногорской, već u direktnim iskustvima nekih od stranaca koji su pośećivali slobodnu Crnu Goru. Egzemplari njegoševske štampare, kao i njegova djela pečatana na drugim adresama, dospjeće do ondašnjih čitalaca verziranih u filološka pitanja na južnoslovenskim i širim prostorima; i oni su, svakako, morali uočiti da je jezik u Crnoj Gori osoben. No, kakvo je ime toga jezika? U to vrijeme ni nazivi srpski jezik ili hrvatski jezik, na kojima su se objavljivala brojnija literatura, još uvijek nijesu opšteprihvaćeni; odnosno, ti su jezici smatrani za dijelove ili ogranke slovenskoga ili ilirskoga, slavenoserbskoga ili slavoilirskoga jezika. Hibridni nazivi, srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, nijesu tada postojali.

 

1.) Jezik  i 37 slova Petra Ii Petrovića Njegoša

Njegoš je, kao i njegov predšestvenik(2) mitropolit Petar I Petrović, pisao sa 37 ćiriličnih slova.(3)

Ostao je, dakle, Njegoš dosljedan i sljedećim klasičnim ruskim grafemama:

Є (je); Ѣ (jat); I (ćirilično i); Ы (jeri); Й (j); Я (ja); Ю (ju); Щ (šč); Ъ (tvrdi poluglas); Ь (meki poluglas).

S ruskom azbukom je Njegoš paralelno koristio Ђ, Ћ i Џ, dakle, slova koja ne postoje u ruskome jeziku. Pomenuta slova, na južnoslovenskim, tj. Џ i na rumunskim prostorima, nastaju i koriste se prije Vuka S. Karadžića i njegove standardizacije srpskoga jezika. Pa i slovima Ђ i Ћ, kada se nađu na kraju riječi – sa završetkom na Џ crnogorske riječi jedva da postoje – protivno srpskome pravopisu, dodaje Njegoš ruski poluglas Ъ.

Na primjer, slovu Ђ:

“Когођъ паше свiетло…”(4);

ili, slovu Ћ:

“Почитаємiй гнъ Караџићъ…”.(5)

Sa takvom azbukom su štampana Njegoševa djela: Пустиняк цетински (1834), Лiек ярости турске (1834), Огледало србско (1845), Горскiй вiенацъ (1847), zatim časopis Грлица. Календаръ Црногорскiй (1835-1839), od vladike crnogorskoga proglasi – обяавленiя, etc.

I na Obilića medalji, koju je Njegoš utemeljio, takođe su u natpisima, na licu i naličju, utisnute ruske grafeme (Ъ na tri mjesta, Ѣ na dva mjesta):

МИЛОШЪ ОБИЛИЋЪ

ВѢРА / ЗА ХРАБРОСТЪ / ЦЕТИНѢ.

Što se tiče onih Njegoševih djela, pečatanih dok je bio živ, bez klasičnih ruskih slova, Куле Ђуришића (1850) i Лажнога цара Шћепана Малога (1851), ne postoji potvrda da je to urađeno s njegovim izričitim dozvolama; premda, istina, ne postoji ni provjerljiv dokaz da je bio izričito protiv.(6) U svakome slučaju, autografe tih djela je Njegoš ispisao ruskim slovima.

Objavljivanje 1847. u Beču prijevoda na srpski jezik Novoga zavjeta V. S. Karadžića, što se smatra simbolom pobjede standardizacije toga jezika, kao arhijerej Njegoš nije blagoslovio; niti ga je htio, uprkos navaljivanju V. S. Karadžića, pečatati u Штампари Црногорской ili njegovo objavljivanje finansijski poduprijeti.(7)

U “godini pobede Vukove reforme“, 1847-oj, Njegoš je, kako se vjeruje, do početka februara t.g. u Beču štampao Горскiй вiенацъ sa slovima koje su negacija srpske azbuke. Samo u izvornoj egidi toga djela su sljedeće razlike u odnosu na srpski jezik:

“Горск вiенацъ. Историческо событ при свршетку XVII вiека. Сочинен П. П. Н. Владыке Црногорскога”.

Za razliku od Куле Ђуришића i Шћепана Малога, kako svjedoči Milorad G. Medaković, Njegoš štampane otiske Горскога вiенца “sâm držaše”(8), kao i “drugo popravljanje i potonje pregledanje”.(9)

Njegoš jasno razlikuje Љ, Њ, Ј, “slova srbska”(10), koja nije upotrebljavao, od ruskih slova, ili, kako ih on imenuje, “slavenskijeh slova”(11); naziva ih i “crkovna pismena”(12) ili “crkovnije slova”.(13)

I dok je V. S. Karadžić, tokom decenija, trijebio rusizme, obrnuto, Njegoš ih koristi sa ne manjom dosljednošću. “U delima Njegoševim“, piše 1930.  Danilo V. Vušović, “često nalazimo i rusizme; Njegoš je kao svešteno lice (a znao je dobro i ruski jezik) unosio u svoja dela crkvene odnosno ruske reči“.(14)  Međutim, D. V. Vušović neprecizno zaključuje da se to dešavalo “naročito pri iznošenju svojih filozofskih pogleda“.(15)

Njegoš rusizme nije koristio naročito u svojim književnim djelima, jer bi se njihova upotreba isključivo u njima moglo pripisati osobenome poetsko-filozofskome izrazu; već je Petar II rusizme upotrebljavao i u svakodnevnoj korespodenciji, što će reći da ih je morao koristiti i u svome govoru.

Rusizama u pismima Petra II identifikovao sam najmanje 350, a taj broj, osobito uzmu li se u obzir i njegova književna djela, po prilici, značajno je veći. Samo u citiranoj egidi za Горскiй вiенацъ su tri klasična rusizma (istoričesko, sobitije, sočinjenije). K tome, ne mogu se zanemariti ni italijanizmi, njih 230 namjanje, koji su većim dijelom nepoznati za srpski jezik, a nalazimo ih kod Njegoša.(16)

Dakle, razlike između srpskoga jezika i jezika Njegoševa nijesu samo u grafiji. Pronađoh “zagubljen“ nalaz iz 1905. jednoga od znamenitijih komentatora Njegoševih književnih djela, Milana Rešetara(17), koji će, objašnjavajući nerazumljivost Горскога вiенца za one van crnogorskoga jezičkog areala, tj. u izdanjima transkribovanim po srpskome i-ili hrvatskome pravopisu, saopštiti:

“Ali gotovo više nego li osobine crnogorskoga jezika onomu, koji nije vješt slovenskomu crkvenomu jeziku, smetaju mnoge riječi i mnogi oblici, koje je vladika uzeo nešto iz njega a nešto iz ruskoga jezika, pri čemu je i one prve uzimao ponajviše prema ruskom izgovoru“.(18)

Osobiti jezikoslovni izraz će Njegoš ispoljiti 1844. u svome nadograđenome religioznome prepjevu sa francuskoga jezika Lamartinove pjesme “Himna noći“, pod naslovom “Misao“. Taj prepjev, u neku ruku, embrion je mnogo poznatije Луче микрокозма. Lidija Vukčević navodi kako, dužim oblicima genitiva množine (čudesah, putah) i instrumentalom jednine (smrtinjem), Njegoš “iskazuje i svoju zavičajnost i svoju pripadnost staroštokavskoj tradiciji”, te navodi tipične “njegoševske” crkvenoslovenske izraze: besmrtije, sozvjezdija, svijetnjak, ili “ortografske dosljednosti za pisanje taina namjesto tajna”.(19)

Još u uvodnim stihovima pjesme “Misao”, legitimišu se oblici “evidentno cnogorske lingvističke osobitosti: zažegla, t’jelo, rašta, božestveni, ali(20)nijesi, grkom, moga, mračnojzi, luča, čojka, zlijem; no ima tu leksema koji su tipično njegoševske inovacije: vjesnica, elektrizam, svjetlilo, kormač (za kormilara), kakvost (za riječ kakvoća) te ijekavizacija koje osjećamo danas kao namjerno ili naknadno ijekaviziranje: vidijeti, zlijem”.(21)

Prema jednome drugome mišljenju, prezentovanome u časopisu Naš jezik iz 1950, važnu ulogu za leksiku Njegoševih književnih djela odigrala je praksa upotrebe crkvenoslovenskoga jezika (u citatu koji slijedi netačno nazvanoga “srpskoslovenski”):

“Očevidno, srpskoslovensko čitanje se u Crnogorskoj crkvi duže održalo, i na taj način ostavilo tragove u Njegoševom jeziku, i to u Luči više nego u Vijencu”.(22)

[…]

Ovđe skrećem pažnju na činjenicu, koja, kada je Njegošu riječ, nije jedina zanemarena u tumačenjima njegovoga i djela i lika.(23) Vlastoručno, ne mijenjajući svoj prepoznatljiv stil — upotrijebivši i rusizme — pisao je Njegoš i hrvatskom latinicom; najmanje su, koliko mi je poznato, četiri takva njegova pisma: Nikoli Tomazeu dva iz 1847.(24), jedno 1848.(25), te jedno iz 1850. banu Josipu Jelačiću.(26)

[…]

Što se tiče cjelokupnih Njegoševih književnih djela — dakle, bez pisama, te bez Bilježnice(27)  i njegovih обяавленiя — utvrdio je D. Vušović čak 340 osobina “njegoševskoga“ jezika koje se 1930, kada je objavio svoju studiju, ne uklapaju u standardni srpski pravopis.(28)

Do uvođenja srpske, Vukove, azbuke u javni život crnogorske države nije došlo za života Petra II Petrovića Njegoša, kao ni njegovoga nasljednika knjaza Danila I Petrovića Njegoša. To će se desiti 1863/64. u cetinjskoj školi, zatim od 1865. u časopisu Orlić i od 1868. u spisima Crnogorskoga senata.(29)  Radoje Radojević je  1969. tačno primijetio da je Vukova reforma “potisnula pismo na kojemu su Crnogorci dosta uspješno ostvarivali fonetski princip izgovora”.(30)

2.) Zapisi sa pomenima crnogorskoga jezika (1831–1846)

Prema dosadašnjim istraživanjima, koje ću korigovati, V. S. Karadžić 1837. u članku na njemačkome jeziku “Crna Gora i Crnogorci”, kako se tvrdi, prvi pominje crnogorski jezik.(31) Taj njegov navod glasi:

“Francuski pukovnik Vijala [de Somijer], koji je 1813. godine obišao Crnu Goru, veli za Crnogorski jezik (kojim je, veli, za nevolju i govorio) da je dijalekat Grčkoga”.(32)

Međutim, nije to prvi zapisani pomen crnogorskoga jezika. Prema mojim istraživanjima, prvi ga u nekome zapisu pominje 1831. Franc Ludvig von Velden(33), austrijski vojskovođa i botaničar. On je, kao pasionirani istraživač, ali posigurno i radi prikupljanja obavještajnih podataka, obišao i Crnogorsko primorje. O tome je u bečkome listu Winer Zeitschrift für Kunst, Literatur, Theater und Mode, jula 1831, objavio iscrpan feljton.(34)

[…]

Zapažanja o Crnogorcima F. L. von Veldena imala su srazmjerno veliki odjek, pa i među Srbima i Hrvatima, koji su ih priredili na svojim jezicima. Pronašao sam da je jedan dio toga feljtona, kao zaseban članak, pod naslovom “Церногорцы”, oktobra 1835. priredio Сербскiй Народнiй Листъ iz Budima (>Budimpešte). Izdavač i urednik je bio Teodor Pavlović. Tu se nominacija i tumačenje crnogorskoga jezika donosi na sljedeći način:

Церногорскiй є єзыкъ Славено-Сербскiй съ маломъ некомъ разликомъ у произреченiю”.(35)

 

Srbski narodnij list iz 1836

 

Isti članak, naslovljen “Cernogorci“, prirediće u maju 1836, Danica Ilirska, list hrvatskih “iliraca“, tadašnjih saradnikâ V. S. Karadžića. Vođa “iliraca“ i izdavač Danice bio je Ljudevit Gaj. U toj verziji, citat glasi:

Cernogorski jezik je slavo-ilirski“.(36)

Primjetna je, dakle distinkcija: u srpskoj verziji, “sa malom nekom razlikom“, crnogorski jezik je “slavenoserbski“, a u hrvatskoj “slavo-ilirski“.

Nemam podatke koji bi potvrdili da li je Njegoš imao u rukama egzemplare pomenutih listova. Međutim, postoje podaci da je on čitao, tj. bio pretplaćen i na Winer Zeitschrift für Kunst, Literatur, Theater und Mode(37) i na Сербскiй народнiй листъ(38) i na Danicu(39); iz drugih, opštepoznatih izvora, znamo da je Njegoš s pažnjom čitao napise evropske štampe o Crnogorcima i Crnoj Gori.

I neki stranci koji su u bili kod Njegoša naš nazivaju jezik – crnogorski. Englez, sir Ostin H. Lejard(40) bio je u slobodnoj Crnoj Gori avgusta 1839. U pratnji još jednoga zemljaka, boravio je u Kotoru, očekujući iz Cetinja povratak glasnika “sa preporukom koja nam je data za Vladiku ili poglavara Crne Gore”.(41) Taj glasnik je pristgao, sa pisanim odgovorom, “oko čijeg smo prevođenja imali teškoće, jer je bio napisan slovenskim jezikom i slovima”.(42)

“Najzad smo našli jednoga gospodina”, piše H. Lejard, “koji je nešto znao crnogorski [jezik], tako da nam je mogao saopštiti sadržinu vladičine poruke”.(43)

Drugi Englez, sir Džon Gardner Vilkinson(44) je u septembru i oktobru 1844. na Cetinju i u unutrašnjosti Crne Gore. On navodi da je Njegoš utemeljio dvije škole, jednu na Cetinju a jednu u Dobrskome Selu; zatim, da je “ponos Cetinja jedna štamparija“, te da u prijestonici postoji tradicija štampanja ćiriličnih knjiga još iz srednjega vijeka. Potom će Dž. G. Vilkinson zapisati:

Crnogorski jezik je dijalekat slovenskog jezika“.(45)

U slovenačkom listu, Kmetijske in rokodelske novice, takođe 1844, objavljena je vijest da je Njegoš, sa dvojicom svojih pratilaca, 10/22. ili 11/23. januara t.g. svratio u gostionicu “Kod crnoga orla“ u mjestu Planine (kod Rakeka), što je izazvalo interesovanje prisutnih, među kojima je bio i dopisnik toga lista:

“I kako su čuli da kranjski govorimo(46), upuštili su se s nama u razgovor i rekli nam da su Crnogorci (Montenegriner). Jedan od njih nam se svojim lijepim i visokim stasom i svojim skupocjenim odjelom naročito dopao i neobično se ljubazno s nama razgovarao. […] Na sva nam je pitanja odgovarao crnogorskim jezikom i između ostaloga nas je takođe pitao da li poznajemo gospodina Kopitara(47) u Beču. […] taj lijepi i ljubazni čovjek koji nam je iskazao čast da se s nama razgovara […][bio je] svake časti dostojni gospodin vladika, tj. starovjerski biskup, koji u Crnoj Gori ima i svjetovnu vlast“.(48)

Pred Cenzorskim komitetom u Petrogradu (Sankt Peterburgu) maja 1846. našli su se, kako se navodi, rukopisi “Crnogorski zakonik i Zavještanje vladike Petra Prvoga, sa njegovim odobrenjem za štampanje”.(49) Vjerovatno se radi o Zakoniku Petra Prvoga i njegovome Testamentu.(50) Rukopisi su bili “na razmatranju kod gospodina cenzora istoričara, profesora Nikitenka”.(51) Predśednik Cenzorskoga komiteta, M. Musin-Puškin, o tome je uputio dopis, đe piše:

“Na razmatranje je sanktpeterburškom Cenzorskom komitetu došao rukopis na crnogorskome jeziku, koji je sadržao Crnogorski zakonik i Zavještanje vladike Petra Prvoga, sa njegovim odobrenjem za štampanje. Međutim, kako među članovima Komiteta nema lica koje zna crnogorski jezik: proslijeđujemo Vam ovaj rukopis, milostivi gospodine, predlažem Vam da ga razmotrite i donesete mišljenje da li u njemu postoji nešto što je protiv pravila Cenzorskog Statuta”.(52)

Potom se u čl. 6 akta Cenzorskoga komiteta navodi:

“Na sjednici Komiteta 28. maja 1846. godine odlučeno je: proslijediti ovaj dio rukopisa vanrednome profesoru Imperatorskoga Sanktpeterburškoga univerziteta, dvorskome savjetniku Kastorskom, radi adekvatne procjene, pošto među članovima Komiteta nema lica koje zna crnogorski jezik”.(53)

 

3.) Njegošev pomen crnogorskoga jezika (1839)

No, da li postoji pisano svjedočanstvo o tome da je lično Njegoš bilo kada nominovao crnogorski jezik?(54)

Upravo kod O. H. Lejarda, u zapisu iz 1839, pronašao sam takvu potvrdu.  Zanimljivo je da je sâm Njegoš, od svih stranaca koji su ga pośećivali na Cetinju, izdvajao Engleze po vjerodostojnosti i tačnosti njihovih zabilježenih utisaka. Njegoš je 1850. rekao: “Englezi, koji k nama dolaze, pažljivo posmatraju i proučavaju svaku stvar, i sve uzimaju u obzir; i ako ih ko ne obmane, opisuju tačno”.(55)

  1. H. Lejardu je Vladika, koga tituliše “Njegova Eminencija” (“His Eminence”), govorio o reformama koje preduzima u nadi da će Crnu Goru “izjednačiti sa drugim evropskim državama”.(56) Ali, “da bi to izveo u potpunosti, potrebno je prosvijetiti stanovništvo i radi toga on gradi škole u raznim djelovima kneževine [principality]”, koje će “biti stavljene pod upravu učitelja iz Srbije, jer još nema Crnogoraca sposobnih da preuzmu njihovo vođenje”.(57) Potom mu je Njegoš, “His Eminence”, rekao (citat u originalu):

“At the same time, he [His Eminence] wolud have elementary works for educational purposes translated into the Montenegrin language”.(58)

Ljubomir Durković-Jakšić, priređivač knjige Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, ovaj je navod O. H. Lejarda 1963. ponešto iskrivljenoga — dakle, svojim prepoznatljivim manirom — odobrio za štampu. Prema  Lj. Durković-Jakšiću, citat glasi:

“Istovremeno, on [Njegoš] bi hteo da se na crnogorski prevedu osnovna dela za prosvetne ciljeve“.(59)

Međutim, sir O. H. Lejarda je potpuno tačno preveo srpski autor Vojislav M. Jovanović još godine 1907. u beogradskome Srpskome književnome glasniku. Njegov ispravan prijevod glasi:

“U isto vreme, on [Njegoš] bi hteo da ima elementarne školske knjige prevedene na crnogorski jezik“.(60)

Ovaj zapis, iz avgusta 1839, najranije je svjedočanstvo da je neki Crnogorac — upravo Njegoš — imenovao crnogorski jezik.(61)

 

Sva prava pridržana.
© by Vladimir Jovanović
E-mail: ipea@t-com.me

BILJEŠKE

(1) Članak je odlomak iz knjige u pripremi Petar II Petrović Njegoš, arhiepiskop i mitropolit, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve 1830–1851. Završnu fazu istraživanja i prikupljanja dosad nepoznate građe o ovoj temi, jednim dijelom, finansirali su: Glavni grad Podgorica, Ministarstvo nauke, Zavod za intelektualnu svojinu, Ministarstvo prosvjete. Autor im se zahvaljuje na podršci.

(2) PREDŠESTVENIK  [rus. ПРЕДШЕСТВЕННИК]  >  prethodnik.

(3) Branko Pavićević, Petar I Petrović Njegoš, Podgorica 1997, str. 504. Petar I je kombinovao varijante crkvensko-slovenske i “azbuke graždanske”. Up: Sreten Zeković, “Sveti Petar Crnogorski o ‘naškom’jeziku”, Lingua Montenegrina, br. 2, Cetinje 2008, str. 79–81.

(4) Grafem jat ovđe iz tehničkih razloga nijesmo u prilici da reprodukujemo.

(5) Горскiй вiенацъ, Beč 1847, str. 25.

(6) Petar Petrović Njegoš, Pisma III (1843–1951), Cjelokupna djela, knj. 9, Beograd 1955, nepaginirana strana, sa faksimilom originalnoga pisma P. II P. Njegoša od 1. novembra 1847. V. S. Karadžiću.

(7) Milosav Samardžić, Tajna “Vukove reforme”, Kragujevac 1997, str. 232. O štampanju rukopisa Шћепана Малога po srpskome pravopisu, ovaj autor veli: “Rukopis na starom pravopisu Njegoš je poslao u Trst 1850, godine izdavaču [Andriji] Stojkoviću, koji je svojevoljno izvršio izmenu. Četrnaest godina kasnije, Jovan Hadžić je u Ogledalu tvrdio kako mu je Njegoš tim povodom dao sledeću izjavu: ‘Nisam ja onako napisao. Ja sam pisao kako sam znao i naučio! Niti se upuštam u reforme, niti u tome sebe za sposobna sudiju držim. Ja samo to ispovedam da mi što god se više udaljavamo od slovenstva, to sve većma propadamo. Nego ja sam poslao moj rukopis Stojkoviću u Trst da ga pečata, a on se udruži sa Vukom, pa mi pisanje promeni i okrenu na svoju sistemu. Pa što sam znao činiti kad je delo već gotovo bilo. Samo sam se srdio, jer svađati se javno ne podnosim’. — Ljubomir Durković-Jakšić, Srbijansko–crnogorska saradnja (1830–1851), Beograd 1957, str. 134. “Kako je to bilo, nije moguće objasniti”,  veli autor za štampanje Куле Ђуришића “novim pravopisom” i napominje da je ta knjiga štampana “u njegovom [Njegoševom] odsustvu, i baš zato se može pretpostaviti da je Vuk vodio posao oko njenog štampanja, te je otuda štampana novim pravopisom”.

(8) P. P. Njegoš, “Vuku Stef. Karadžiću, Cetinje  2. septembra 1836. god”, Pisma I (1830–1837), Cjelokupna djela, knj. 7, Beograd 1951, str. 362. — P. P. Njegoš, “Vuku Stef. Karadžiću”, Pisma III (1843–1951), str. 360.

(9) M. G. Medaković, П. П. Нѣгош, послѣдньи владаюћи владика црногорски, Novi Sad 1882, str. 130.

(10) Isto.

(11) Petar Petrović  Njegoš, Pisma I (1830 –1837), str. 191-192, 211-212.

(12) Isto, str. 211.

(13) Isto, str. 248.

(14) Isto, str. 499.

(15) Danilo V. Vušović, Prilozi proučavanju Njegoševa jezika, Beograd 1930, str. 1. — NAPOMENA: Kurziv u tekstu naš.

(16) Isto.

 

(17) Cvijeta Brajičić, “Italijanizmi u djelu Petra II Petrovića Njegoša”, Lingua Montenegrina, br. 3, Cetinje 2014, str. 3-29.

(18) MILAN REŠETAR (1860–1942). Slavista i filolog, rodom iz Dubrovnika, izjašnjavao se kao Srbin-katolik. Član Srpske akademije nauka i umetnosti.

(19) Milan Rešetar, Gorski vijenac, vladike crnogorskoga, Zadar 1905, str. XII.

(20) Lidija Vukčević, “Udio stvaralačkog u jeziku književnosti – s posebnim osvrtom na Njegošev jezik”, Njegoševi dan 1. Zbornik radova, Nikšić 2008, str. 151, 152.

(21) ALI  >  ili, jesi li.

(22) L. Vukčević, n.d. str. 152.

(23) Naš jezik, br. 1-2, Beograd 1950, str. 240.

(24) Milorad Popović, Njegoš i crnogorska nacija, Cetinje 2011, str.  118: “U samoj Crnoj Gori se, gotovo cijelo stoljeće, neće pojaviti ozbiljni analitički tekstovi o Njegošu. […] Poslije aneksije Crne Gore Srbiji [1918. god], kulturni život se još više provincijalizovao, jer je ionako skromni intelektualni krug nestao: jedni su otišli u Beograd, drugi su pobjegli u emigraciju. Tako su refleksije o Njegošu, preko novina, knjiga i udžbenika stizale iz režimskih krugova u Beogradu”.

(25) Mate Zorić, “Nekoliko pisama iz zaostavštine Nikole Tommasea”, Zadarska revija, br. 4, Zadar 1959, str. 410-412; Jevto M. Milović, Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu, Titograd 1984, str. 585-587.

(26) P. P. Njegoš, “Nikoli Tomazeu […] Vladika Cernogorski. Cetinje, 21. apr. 1848. god”, Pisma III (1843–1851), str. 380. U pismu se veli: “Počitajemi gospodine Tomaseo, […]. Zla kleveta! Bog znade kada će se pleme slavensko ispod njene gadne anateme osvoboditi i kada će ga zora istine obasjati. Osobito, pak, protivu ovoga svobodnoga gnjijezda, kleveta vječno germi. Je li kervavije stranice u svemirnoj istoriji od černogorske?”

(27) Faksimil pisma J. Jelačiću objavljen je u listu  Novosti, br. 353, Zagreb 17-25. decembar 1934, str. 17. Pismo je preštampano u knjizi P. P. Njegoš Pisma III (1843–1851), str. 446; bilješke i objašnjenja o njemu na str. 609.

(28) Njegoševa bilježnica, Istorijski institut NR Crne Gore, Cetinje 1956.

(29) D. V. Vušović, n.d. passim.

Vojislav P. Nikčević, Crnogorski jezik, knj. 2, Cetinje 1997, str. 586-520.

(30) Radoje Radojević, Osporavana kultura. Kritike i polemike, Podgorica 2006, str. 100.

(31) Sreten Perović, “I Vuk Karadžić je naš jezik zvao crnogorski“, Vijesti 21. mart 2003, str. 15. — Vojislav P. Nikčević, “Vukov model standardnog jezika u teoriji i praksi“; Naučni skup Vuk Karadžić i Crnogorci. Zbornik radova,  Cetinje 2005, str. 18.

(32) [Vuk S. Karadžić], Montenegro und die Montenegriner…, Stuttgart und Tübingen, 1837; Crna Gora i Boka kotorska, Beograd 1922, str. 19.

(33) FRANZ LUDWIG VON WALDEN (1870–1853). Veteran austrijskih ratova sa Francuzima, na sjeveru Italije, te gušenja revolucija i pobuna 1848-1851. U Zadru, đe je bilo śedište austrijskoga guvernera Dalmacije, od 1828. do 1831. bio je komandant garnizona.

(34) [F. L. Von Walden] “Skizzen aus Albanien und Montenegro. Auszüge aus einer noch ungedruckten Beschreibung von Dalmatien, von General Walden”, Winer Zeitschrift für Kunst, Literatur, Theater und Mode, Beč jul 1831.

(35)  “Церногорцы”, Сербскiй народнiй листъ, br. 14, Budim 19. oktobar 1835, str. 108.

(36)  “Cernogorci”, Danica Ilirska, tečaj II, br. 21, Zagreb 21. maj 1836,  str. 82.

(37) Petar Petrović Njegoš, Pisma I (1830–1837), Cjelokupna djela, knj. 7, Beograd 1951, str. 324-325.  Da je Njegoš čitao Winer Zeitschrift für Kunst, Literatur, Theater und Mode može potvrditi njegovo pismo A. N. Galicinu od 14. jula 1835. U njemu veli da su “prvi pokušaj moga pjesničkoga ogleda pečatan u ovdašnjoj tipografiji”, zbirku pjesama Пустиняк цетински, “preko moga očekivanja primili ne samo srpski književnici”, nego “isto tako i bečki list Winer Zeitschrift für Kunst, Literatur, Theater und Mode”.

(38) Isto, str. 409. U pismu Fridrihu Oreškoviću od 25. oktobra 1837. Njegoš mu piše: “Hvala Vam na dobroti što ste izvolili na pročitanije poslati mi nekolike n[omje]re Serbskoga lista, koje Vam vraćam, a ovaj list i meni dolazi iz Pešte“. U istome listu Njegoš je objavio i pjesmu “Misao“.

(39) Lj. Gaj sa “ilircem“ Antunom Mažuranićem, te V. S. Karadžićem i još nekim ličnostima, boravio je kod Njegioša na Cetinju u maju 1841. Stefan (Stjepan) Pejaković, takođe “ilirac”, februara 1847. iz Beča je Lj. Gaju javio pismom da mu je Njegoš dao godišnju pretplatu na Danicu horvatsku, slavonsku i dalmatinsku. U tome listu je Njegoš, početkom 1848, objavio jednu svoju čuvenu pjesmu (P[etar] P[etrović] N[jegoš], vladika cernogorski, “Pozdrav rodu na novo lieto”, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, br. 1, tečaj XIV, Zagreb 1848, str. 1-2).

(40) AUSTEN HENRY LAYARD (1817–1894). Čuveni britanski arheolog. U mladosti advokat, kasnije u Asiriji otkrio mnoge spomenike koji se čuvaju u Britanskome muzeju u Londonu. Više puta u misijma na Balkanu. Izabran 1852. za člana parlamenta. Bio i britanski diplomatski poslanik u Carigradu.

(41) Ljubomir Durković-Jakšić, “Lejard na Cetinju 1839“, Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, Titograd 1963, str. 31.

(42) Isto.

(43) Isto. — NAPOMENA: Priređivač, Lj. Durković-Jakšić na str. 49, kod pomena crnogorskoga jezika, stavlja (sa slovnom greškom) svoju primjedbu koja ne odgovara izvorniku – naime, veli za crnogorski da je sepskohrvatski.

(44) J. GARDNER WILKINSON (1797–1875). Član više bitanskih naučnih društava. Istraživao religiju starih Egipćana. Svoje nalaze i utiske o Crnoj Gori objedinio u knjizi Dalmatia and Montenegro […], knj. 1-2, London, 1848.

(45) “Vilkinson u Crnoj Gori”, Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, str. 185.

(46) KRANJSKI  GOVOR [JEZIK]  >  u to vrijeme uobičajeni naziv za slovenački jezik.

(47) JERNEJ KOPITAR (1780–1844). Slovenački lingvista, jedan od utemeljitelja slavistike i pionira austroslavizma (njem. austroslawismus). U Beču radio kao cenzor knjiga na slovenskim jezicima i novogrčkome. Podržavao i usmjeravao rad V. S. Karadžića.

(48) M. K., “Urno, kaj je noviga”, Kmetijske in rokodelske novice , br. 5. v sredo 31 prosenca 1844, str. 20; Milan F. Rakočević, “Njegoš kod Slovenaca“, Rasprave o Njegošu, priredio Danilo Radojević, Podgorica 2013, str. 401-402. U nastavku te vijesti piše: “Stiđeli smo se što nijesmo iskazali njegovom položaju dužnu počast. Ali ljubazne riječi, kojima se oprostio od nas, rekavši: ’Zbogom, Kranjci!’, utješile su nas, a takođe i mnogima, koji su možda naš kranjski jezik prezirali, dokazale da nas čak i Crnogorci, mada iz tako dalekih krajeva dolaze, mogu razumjeti“.

(49)  “Dokumenta o Njegošu Iz Ruskog državnog istorijskog arhiva (RGIA)”, Arhivski zapisi, br. 1, Cetinje 2013, str. 168.

(50) Prvih 16 članova Zakonika opščega crnogorskoga i brdskoga, poznat je i kao Zakonik Petra Prvoga, doneseni su 18. oktobra 1798, a 17 preostalih članova 17. avgusta 1803. — Testament je vladika Petar I Petrović Njegoš, kako se vjeruje, izdiktirao na samrti (†18. oktobar 1830). Nije sačuvan u originalu, već u prijepisu čija se autentičnost, zbog nekih spornih djelova, dovodi u pitanje.

(51)  “Br. 127, 23. maj 1846, RGIA f. 777, op.1, d.1912, II. 1-3”, Arhivski zapisi, n.d. str. 168.

(52) Isto.

(53) Isto. — U objavljenome arhivskom izvoru po ovoj temi, navodi se da je petrogradski Cenzorski komitet “u vezi sa dozvolom za štampanje rukopisa na crnogorsko-srpskom jeziku, koji sadrži Crnogorski zakonik i Zavještanje Vladike Petra Prvoga”, razmatranje  započeo 23. maja 1846. a završio 11. juna t.g. i napravio dokumentaciju na tri lista; isto, str. 169.

(54) Borislav Jovanović, “Sva Njegoševa lica”; u: Božo Bulatović, Njegoš izbliza, Podgorica 2004, str. 5: “Njegoš i saznanja o njemu bila su i ostala jedno od centralnih mjesta, ne samo crnogorske književnosti, već i Crne Gore i njene istorije uopšte”.

(55) Francesco Carrara, “Il Vladica del Montenegro, ritratto da ‘suoi colloqui”, Letture di famiglia, br. 1, 1852, str. 59; Vesna Kilibarda, Njegoš i Italija, Podgorica 2014, str. 206. Za strance drugih narodnosti koji su mu bili gosti na Cetinju, Njegoš veli: “Francuzi gledaju površno, većinom vide jasno, a više puta previđaju, previše poetizujući. Većina Njemaca, naprotiv, zadovoljni su ukoliko mogu sastaviti bilo kakvu knjigu, čak i prepisanu od drugih; a kako o Vladici i o njegovoj zemlji treba kazati nešto što nije kazano niko drugi, uzimaju za istinu svaku priču i svaku duhovitu izmišljotinu”. — B. Jovanović, n.d. str. 6: “Crnogorski vladar je od Cetinja tog vremena napravio mjesto kojem, imajući u vidu ličnosti koje su ga pohodile, nije bilo ravna na Balkanu. Ovdje je dolazila Evropa. Ko god se s njim srio, osjetio je potrebu da o Njegošu učini svoje viđenje”.

(56)“Lejard na Cetinju 1839“, Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, str. 42.

(57) Isto.

(58) Sir A. Henry Layard, Autobiography and Letters […], London 1903, knj. 1, str. 135.

(59)“Lejard na Cetinju 1839“, Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, str. 42. — NAPOMENA: Kao pevoditeljka spisa H. Lejarda navedena je Dragica Pervaz. Kao autor – priređivač, pisac predgovora i primjedbi – potpisan je Lj. Durković-Jakšić.

(60) Srpski književni glasnik, br. 18, Beograd 1907, str. 523.

(61) Ranije sam objavio i dokaz da je Njegoš, u pismu od 2. oktobra 1832,  Crkvu u slobodnoj Crnoj Gori prvi pomenuo pod imenom Crnogorska pravoslavna crkva. Up. Vladimir Jovanović, ”Njegoš 1832. pisao o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi“, Monitor, br. 1181, Podgorica 14. jun 2013; Vladimir Jovanović, Crnogorska pravoslavna crkva između Petrograda i Carigrada (1766–1918), Podgorica 2013; Vladimir Jovanović, Crnogorska pravoslavna crkva i Vaseljena (1766–1925), Podgorica, 2014.

NAPOMENE

Članak je izvorno objavljen pod naslovom “Njegoš o crnogorskome jeziku i najraniji zapisani pomeni imenovanja crnogorskoga jezika”, “Ars”, br. 5-6, 2015.

Tehničku pripremu i štampanje knjigePetar II Petrović Njegoš, arhiepiskop i mitropolit, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve 1830-1851” je finansiralo Ministarstvo kulture.

 

 

 

Tagovi: , , , , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

May 2017
M T W T F S S
« Apr    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031