Knjiga Vladimira Jovanovića “Crnogorska pravoslavna crkva između Petrograda i Carigrada (1766 – 1918)“, izdavači Otvoreni kulturni forum & Pobjeda, objavljena početkom oktobra 2013. godine, rasprodata je.

U pripremi je drugo, dopunjeno i praktično novo izdanje sa desetinama novih faksimila dokumenata – koje će crnogorska javnost prvi put imati prilike da pročita.

Autor je specijalno za čitaoce Montenegrine priredio izvode iz poglavlja prvog izdanja knjige koje je naslovljeno O Njegošu kao poglavaru Crnogorske pravoslavne crkve”.

 

Vladimir Jovanovic - Crnogorska pravoslavna crkva izmedju Petrograda i Carigrada

 

Osvrnuću se kroz samo neke činjenice na u našoj istoriografiji bezrazložno zapostavljeni segment – o episkopu, arhiepiskopu i mitropolitu Petru II Petroviću Njegošu kao crkvenom poglavaru, te njegovom doprinosu da Crnogorsku pravoslavnu crkvu priznaju Petrograd i Carigrad za autokefalnu.

 

Petar II Petrović Njegos

NAJZNAČAJNIJI PODUHVAT, IPSO FACTO I ZA UTVRĐIVANJE SAMOSTALNOSTI CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE,
TE ZA CRNOGORSKI NAROD I CRNU GORU U CJELINI,
BILA JE KANONIZACIJA PETRA I PETROVIĆA KAO SVETOG PETRA NA LUČINDAN 1834. GODINE: Petar II Petrović Njegoš

 

Naime, dok je 1830-1851. bio arhipastir, Njegoš Crkvu Hristovu u Crnoj Gori nije samo (koliko je dosad istraženo) prvi nazvao narodnim i državnim imenom [1], već je, između ostalog, kroz njegova posvećenja, arhimandritsko [2] i vladičansko [3], spojio liturgijsko opštenje Crnogorske pravoslavne crkve sa Carigradskom patrijaršijom i Ruskom pravoslavnom crkvom – što je u konačnom, nakon faktičkog, dovelo i do de iure priznanja crnogorske autokefalnosti unošenjem u diptihe, petrogradski i carigradski.

Jer, nakon tog faktičkog, zatim liturgijskog, uslijedilo je i de iure priznanje autokefalnosti Crkve u slobodnoj Crnoj Gori, najkasnije do 1851, kada je, na osnovu stanja iz te godine, Autokefalna Mitropolija Crnogorska, pod tim nazivom, unijeta 1855. u peti tom djela Σύνταγμα των θείων και ιερών Κανόνων (Sintagma), među tada 10 postojećih pomjesnih crkava pravoslavne vaseljene, pod rednim brojem devet; Njegoš se u Sintagmi pominje kao poglavar autokefalne Crkve.[4]

Takođe, time što je arhijerejsko posvećenje primio od Ruske pravoslavne crkve, Njegoš je trajno razvrgnuo praksu – iz koje je prije njega izuzet jedino preosvećeni Arsenije Plamenac [5] – da se, po prethodno nezavisno donešenoj odluci Crnogoraca, mitropoliti crnogorski hirotonišu ili u Pećkoj patrijaršiji ili u Karlovačkoj mitropoliji, autokefalnoj “sukcesorki” Pećke patrijaršije.

Zbog toga, Njegoš je na sebe navukao trajnu odioznost dijela srpske jerarhije koju je personifikovao kasniji patrijarh srpski, moćni Rajačić. Stilizacijama uprkos, Rajačić ni u pismu iz 1856. upućenom knjazu Danilu I Petroviću, nije usipio sakriti ljutnju na Njegoša:

“Vaša Svjetlosti! Dozvolite mi da iskreno s Vami progovorim. Poznato je svemu svijetu da je Crna Gora ot iskoni u duhovnoj svezi sa serbskom patrijaršijom i da je ona svoje Arhiepiskope svagda do pokojnoga Vašega strica (Njegoša – prim.a) iz Patrijarha i Arhiepiskopa Srbskie primila. Zašto je Pokojnik ovu istoričesku svezu prekinuo?”[6]

No, ovo pismo patrijarha srpskog Rajačića ostalo je bez za njega očekivanog rezultata. Knjaz Danilo I ga je ignorisao, sâm je odredio prvojerarha Crkve: arhimandrita Nikanora Ivanovića je 1858. poslao da, poput Njegoša, primi rusko arhijrejsko posvećenje.

Tokom narednih decenija, svi ostali arhijereji naše Crkve, izuzev Visariona Ljubiše (hirotonisan je 1878. na Cetinju), slijedeći Njegošev primjer, dobiše rusku hirotoniju – Ilarion Roganović (1863), Mitrofan Ban (1885) i Kiril Mitrović (1909).[7]

Još jedan, možda Njegošev najznačajniji poduhvat, ipso facto i za utvrđivanje samostalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, te za crnogorski narod i Crnu Goru u cjelini, bila je kanonizacija Petra I Petrovića kao Svetog Petra na Lučindan 1834. godine.

Većina autora je u kasnijim osvrtima davala kanonizaciji više politički značaj.[8]

Ne sporim i takave ocjene, no držim da je ustanovljenje svetopetrovskog kulta prije svega veliki crkveni događaj – do 1834. i mnogo vremena kasnije to je svakako najkrupnija kanonska i liturgijska manifestacija autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.

Njegoš je odmah po objavi svetiteljevoj o njoj izvijestio ruski Sveti Sinod, uključujući i predsjedavajućeg, mitropolita Serafima V. Glagoljevskog.[9]

No, kanonizacija je Sv. Petra naišla na protivljenje tog uticajnog mitropolita. Serafim, naime, piše Njegošu 26. decembra 1834. da ne uspostavlja kult Sv. Petra, već da njegovo tijelo ostavi otkriveno sve dok se ne desi čudo, a da mu, za to vrijeme, kao i svim pokojnicima, čitaju panahide.[10]

Ali, Njegoš se nije pokolebao. Izgleda da je potom dio ruskog Sv. Sinoda bio podnio neku vrstu tužbe ruskom Dvoru protiv Njegoša, radi “navodno nekanonskog djela vladike Rada zbog ustanovljenja kulta [Sv. Petra]”.[11]

Njegoš se, na drugoj strani, osim na činjenicu da svetiteljevo tijelo jeste pronađeno netruležno, mogao pozvati na široko prisutna svjedočenja da su, ne samo Crnogorci u Petru, još za života, prepoznavali Božijeg podvižnika – već i na arhipastirsku samostalnost svoju i svoje žive Crkve.

U svakom slučaju, glasovi osporavanja iz Rusije mogli su potrajati, intenzivnije, svega nekoliko mjeseci. O tome govori i podatak da je do 20. juna 1835. Njegoš, upravo od Sv. ruskog Sinoda, dobio gramatu o tituli ili sânu arhiepiskopa.[12]

Nije slučajnost da je, istog istog dana  kada je javio J. M. Gagiću da je dobio tu gramatu, Njegoš pečatao Od nas vladike Petra Petrovića svemu narodu crnogorskome i brdskome objavljenije i pozdrav! – proglas kojim utvrđuje i objavljuje datum proslavljanja Sv. Petra narodnim saborovanjem.[13]

Njegoš je, što je svojstveno samo poglavarima autokefalne Crkve, proslavljanje Sv. Petra službeno unio i u crkveni kalendar. To je učinio na način što je u Grlici : Kalendaru crnogorskom za godinu 1838. upisao dan 8. septembar crvenim slovima – kao praznik Roždestva Bogorodice i Petra Mit[ropolita] Černogor[skoga]. [14]

 

Crkveni kalendar za 1838. godinu

NJEGOS JE, STO JE SVOJSTVENO SAMO POGLAVARIMA AUTOKEFALNE CRKVE,
PROSLAVLJANJE SV. PETRA MITROPOLITA CRNOGORSKOGA,
SLUZBENO UNIO I U CRKVENI KALENDAR: “Грлица. Календарь Црногорскiй за годину 1838.”

 

Pod odlučujućom Njegoševom recenzijom, uobličio je Petar Ćirković, “svršeni bogoslovac”, “vrsni učitelj” i “izvrsni pojac” iz Kotora, litugrijske himne svetitelju –  tropar i kondak, koji sadrže i vjersko i narodnosno, emocijama natopljeno veličanje Sv. Petra: “Crnogorske zemlje svjetilnika presvijetla”; “među Arhijerejima velikog”; “mnogohvaljenog pastira i učitelja”; “Jerarha Hristova”; vjerni Crnogorci se, radi spasenja duša svojih i svih pravoslavnih, troparom i kondakom obraćaju “svetitelju premudrom”; “Crnogorskoj zvijezdi presvijetloj”; “Crnogorskoj pohvali”! [15]

Te njegoševske liturgijske himne su jedine korišćene u proslavljanju Svetog Petra Cetinjskog Čudotvorca narednih šest decenija.[16]

 

Kondak

NJEGOŠEVSKE LITURGIJSKE HIMNE SU JEDINE KORIŠĆENE U PROSLAVLJANJU
SVETOG PETRA CETINJSKOG ČUDOTVORCA NAREDNIH ŠEST DECENIJA: 
Kondak Sv. Petru u kojem se Svetitelj veliča kao
“Crnogorska zvijezda presvijetla” i  “Crnogorska pohvala”

 

Ruski crkveni istoričar i profesor Moskovske duhovne akademije, dr Konstantin E. Skurat, zaključuje: “Crnogorska crkva je pridružila Svetitelja liku svetih”.[17]

Njegoš je i sredinom 1840-ih, kada je, po svemu sudeći, sagrađena prva svetitelju posvećena crkva, ona na Lovćenu (na 1.657 m visokom Jezerskom vrhu), nastavio sa uobličavanjem svetopetrovskog kulta. Takođe je simbolično povezana sa Sv. Petrom i Njegoševa odluka da mu u toj crkvi na Lovćenu bude i grobnica.[18]

Trebalo je da prođe 166 godina od kada je Crnogorska pravoslavna crkva, sa Njegošem kao poglavarom, kanonizovala mitropolita crnogorskog Petra I Petrovića, odnosno, 162 godine nakon unošenja njegovog proslavljanja crvenim slovima u crkveni kalendar Crnogorske pravoslavne crkve, da isto učini Ruska pravoslavna crkva.[19]

 

BILJEŠKE 

1.) Priređivači cjelokupnih djela Njegoševih, pečatanih 1950-ih i kasnije masovno preštampavanih ili citiranih, ispuštili su odrednicu iz Njegoševog pisma od 2. oktobra 1832. u kojem vladika crnogorski Josifu Rajačiću – budućem patrijarhu srpskom – zahvaljuje na željama za blagostojanije Crnogorske pravoslavne crkve. Naime, prema izvornicima na koje se priređivači pozivaju, Njegoš je napisao “blagoprijatna izraženija radi blagostojanija crnogorske pravoslavne crkve”, dok su priređivači “ispuštili“ odrednicu  c r n o g o r s k a ; u njihovoj verziji navod glasi “blagoprijatna izraženija radi blagostojanija pravoslavne crkve“; vidi Pisma I (1830-1837), za štampu priredio dr Miraš Kićović, bilješke i objašnjenja dr Ljubomira Durkovića-Jakšića, Cjelokupna dela P. P. Njegoša, knj. 7, Beograd 1951. Izvornici su: Antonije Vučetić, “Isprave iz prepiske Lilienberg-Rajačić i vladike Rada godine 1832 i 1833. (nastavak upog. br. 3 Srđa)”, Srđ, br. 4, Dubrovnik 1907. str. 165, te Šematizam Eparhije Bokokotorsko-dubrovačke i spičanske za godinu 1906, str. 37.

2.) U čin đakona, jerođakona i arhimandrita Njegoša je u Manastiru Kom na Vranjini 31. januara 1832. rukupoložio Zaharije, mitropolit novopazarski, prizrenski i skenderijski Carigradske patrijaršije.

3.) Na osnovu naloga cara ruskog, a po odobrenju na posebnoj sjednici Sv. ruskog Sinoda, Njegoša su ruski arhijereji rukupoložili u čin episkopa 6. avgusta 1833. u Petrogradu.

4.) Georgis A. Ralis, Mihail Potlis, Σύνταγμα των θείων και ιερών Κανόνων [Zbornik Božanskih i Svetih kanona – Sintagma], knj. 5, Atina 1855, str. 529: “Autokefalna Mitropolija crnogorska. Mitropolit skadarski i primorski, arhiepiskop cetinjski, egzarh sveštenog trona pećkog, despotis crnogorski i brdski gospodin Petar Petrović. Ovaj rang ima prema ruskom Sintagmatu; u Sintagmatu, pak, Velike [Carigradske] crkve ne pominje se. Nekad je bio područni pećkom arhiepiskopu”.

5.) Arsenija Plamenca su mitropolit crnogorski Sava Petrović i bivši patrijarh srpski Vasilije Brkić – nakon što je Sava odredio Arsenija za nasljednika – hirotonisali 1767. ili 1768. u Crnoj Gori. Interesantno, činjenicu da je Aresnijevo posvećenje, za crnogorske arhijereje uopšte prvo izvan Pećke patrijaršije, ili njene “sukcesorke” – Karlovačke mitropolije, niko u istoriografiji dosad nije konstatovao.

6.) Živko M. Andrijašević¸ “Pismo karlovačkog patrijarha Josifa Rajačića knjazu Danilu, Karlovci, 30. novembar 1856.”, Crnogorska crkva 1852-1918, Nikšić 2008, str. 240-242. 

7.) S tim u vezi je 1882. srpski časopis Otadžbina ocijenio da je “odnošaj prema Rusiji“ u pogledu pitanja ko će “stati na čelo avtokefalnoj Crnogorskoj crkvi” u Njegoševo vrijeme “dobio određeniji i jasniji vid; do njega su crnogorske vladike primale svoj duhovni sân iz ruku srpskih patrijarha i gdekoji od njih nosili su titulu patrijarhova eksarha”, ali “sa Petrom II. počinje uticaj ruskoga Sinoda u Crnoj Gori  rasti, koji je još Petar I. odsudno odbijao”, vidi: R. D. “Književni pregled: ’P. P. Njegoš posljednji vladajući vladika crnogorski’ od V. M. G. Medakovića…”, Otadžbina, br. 45, Beograd 1883, str. 132.

8.) Svetopetrovski kult je trebalo da doprinese jačanju autoriteta mladog vladara koji je imao unutrašnju opoziciju, preduzimao državne reforme, među njima i nepopularno uvođenje poreza; kult je takođe doprinosio stišavanju karakterističnih unutarcrnogorskih zađevica, svađa i krvnih osveta. Takav rezime je dao dr Lazar Tomanović u svojoj knjizi Petar Drugi Petrović-Njegoš kao vladalac, Cetinje 1896, str. 51-52.

9.) Jefto Milović, Njegoš u slici i riječi, Titograd 1974, str. 43. Sa mitropolitom Serafimom i uspostavio je Njegoš neposredan kontakt kada je 1. avgusta 1833. doputovao u Petrograd radi posvećenja; tada se “javio najprije mitropolitu petrogradskom Serafimu”.

10.) Risto J. Dragićević, “Nekoliko novih dokumenata od 1784. do 1834.”, Istorijski zapisi, br. 2, Cetinje 1949, str. 93-94.

11.) Leontije Pavlović, Kultovi lica kod Srba i Makedonaca : Istorijsko-etnografska rasprava, Smederevo 1965, str. 178.

12.) P. P. Njegoš, “365. Jeremiji M. Gagiću“, Pisma I, str. 320-321. U pismu  20. juna 1835. Njegoš piše: “Vaše Visokoblagodarije, Milostivi Gospodine, Došavši prije nekoliko dana iz Bjelopavlića, đe sam se neko vrijeme bavio narodnijem poslovima, koje sam hvala Bogu s dobrijem uspjehom svršio, imao sam čest naći ovđe visočajšu gramatu o vozvedeniju mojem na sân arhiepiskopa”.– Njegoš je 1844. od Sv. ruskog Sinoda dobio i gramatu sa priznanjem  titule mitropolita.

13.) Isto, “364. Crnogorcima i Brđanima“, str. 320: “Na Mali Gospođindan (8. septemvrija) odredili smo da bude svake godine na Cetinju skupština naroda i služba sv. Petra, jer ta[j] dan dolazi i svetitelja rođendan”.

14.) Грлица. Календарь Црногорскiй за годину 1838. У Црной Гори, У Кньигопечатньи Правителя Црногорскога; vidi: nepaginirana strana naslovljena “Пасхалiя.”, napomena dolje: “Знакь *” (“zvjezdica označava prazdniike”)  i  nepaginirana strana “Септемврiй”; potpuno isto i u  Грлица. Календарь Црногорскiй за годину 1839.

15.) Milorad Medaković, Повестница Црнегоре од найстарiег времена до 1830., Zemun 1850; tropar str. 228, kondak na nepaginiranoj strani na kraju knjige.

16.) Miodrag S. Lalević, “Ko je pisao tropar i kondak sv. Petru“, Zapisi, knj. 8, sv. 5, Cetinje 1931, str. 297: “Tropar i kondak su svojim oblikom i jedrom pohvalnom sadržinom otuda i mogli tako dugo ostati da samo oni budu čitani u crkvi na dan svetitelja”.

17.) Константин Е. Скурат, История Поместных Православных Церквей, Moskva 1994,  str. 83.

18.) Pavle Mijović, Cetinje kao feniks, Cetinje 1997, str. 157. – Njegoševu odluku da crkvu na Lovćenu posveti Sv. Petru Cetinjskom, promijenio je kralj Aleksandar Karađorđević. Prethodno je naredio, odnosno, saglasio se da se crkva poruši, iako je u Prvom svjetskom ratu bila tek neznatno oštećena, pa u svojstvu ktitora sagradio potpuno novu. I umjesto Sv. Petru, posvetio je njegovom porodičnom svetitelju – Sv. Đorđu. Na ulazu u tu novu crkvu uklesan je bio ktitorski natpis: “Mi Aleksandar I Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca…”

19.) Na zasijedanju Svetog Sinoda Ruske pravoslavne crkve 19-20. aprila 2000. godine, ustanovljavajući praznovanje Sabora petrogradskih i ladožskih “в неделю третью по Пятидесятнице”, svetiteljima petrogradskim je pribrojen i – Sveti Petar Cetinjski. Obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva je 1998. u svom prvom crkvenom kalendaru upisala Sv. Petra Cetinjskog crvenim slovima. Srpska pravoslavna crkva je tek 1999, dakle 165 godina nakon kanonizovanja i 161 godinu nakon unošenja u kalendar Crnogorske pravoslavne crkve, objavila da je Sv. Petra Cetinjskog i ona upisala crvenim slovima u svoj kalendar.

 

 

 

Tagovi: , , , , , ,

 
 

Kalendar

November 2017
M T W T F S S
« Oct    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
27282930