Vladimir KULJAČA

BIJELA AJKULA

(RADIO, TV i za SCENU – sa malim zahvatima)

 

Velika bijela ajkula

 

AMBIJENT: Ambulanta Doma zdravlja – čekaonica)

LICA:
ANKA, BOŽO, MILO, BANE i TONJO – mjesečar

 

BOŽO: (sam je u čekaonici, šeta i glasno razmišlja) Narojile se godine, narojilo se životno breme, pa bolovi duž cijelog tijela – postaju sve jači! I evo, otvara se još jedan urgentni šalter – prijemnog odjeljenja…narod poboljeva – sve više i sve teže… (duboko uzdahne i sjeda na klupi)

ANKA: (ulazi s lepezom, miješa karte, ispadnu joj dva-tri zrna pasulja, podigne i pita) Jesu li počeli, ako Boga znaju?!

BOŽO: (poskoči s klupe, bio se duboko zamislio) Što?! Što jesu li počeli!? Počeli su oni davno…

ANKA: (hladi se lepezom) Pa, to…da prozivaju…

BOŽO: Da prozivaju!? Koga to oni da prozivaju?! Pa, valjda mi to trebamo da radimo – da mi prozivamo! (mala stanka) Još nijesu!

ANKA: Što misle i što rade, ako Boga znaju?! A, ne znaju ga – u to sam i više nego sigurna…Pored toliko specijalista, liječnika, doktora, naučnika, prosvjetara…čekamo sve više i sve duže!

BOŽO: Polako gospođo, oni i misle i rade! Nema dana da je prošao – bez, nekog, operativnog zahvata…Upravo dolazim iz apoteke i nemate pojma kakva je i kolika gužva, traže se svi mogući i ne mogući ljekovi, a najviše za živce…

ANKA: (odmahne rukom, a onda se hladi lepezom) Ovo je za poludit…(hladi se) otkačili smo, pa nas više ništa ne može iznenaditi…niti apoteke ni ti silni ljekovi, ni taj uvoz ljekova… (ulazi novo lice)

MJESEČAR: (ide s rukama ispred sebe, a onda štapom kucka da osjeti ima li što na putu. Oštrim glasom) Spašavajmo kitove! I dalje sam ka bijela ajkula, jer ona nije kao ostale ribe! Pliva neprekidno 24 sata, inače bi potonula! Moram i dalje biti ka – bijela ajkula! (ide, staje, kucka štapom – ispred sebe) Spašavajmo kitove! Kitove treba spašavati… (polako odlazi)
BOŽO: Što je ovo, ako Boga znate!?

ANKA: To je Tonjo – naš vodeći mjesečar, kako Vam to nije poznato!?

Vladimir Kuljaca 300BOŽO: (čudi se) Vodeći mjesečar?!

ANKA: Da, vodeći mjesečar, što se čudite!

BOŽO: (I dalje je zbunjen) Ništa, ništa, draga gospođo ili gospođice…

ANKA: Gospođica!

BOŽO: Nešto razmišljam…

ANKA: Ne! Stop!

BOŽO: Što ne, i još me stopirate!?

ANKA: Nema što da razmišljate! Ima ko je za to zadužen!

BOŽO: (odmahne rukom) Vidim ja dobro, ko i kako misli o meni i mojima!

ANKA: A, nemojte tako…odma okrećete na pesimizam, to nije dobro u prvom redu za Vaše zdravlje..

BOŽO: Kako bi to, lijepo bilo da, kolektivno, polako ali sigurno – odemo u mjesečere…

ANKA: Polako! Previše žurite, dragi gospodine!

BOŽO: Posebno mi se sviđa, ono o bijeloj ajkuli…

ANKA: Kako pliva, 24 sata – neprekidno…

BOŽO: Da, inače bi potonula! Dobra poruka za naš narod…

ANKA: Vi, ni manje ni više – nego odmah na narod!?

BOŽO: Pa, jeste li čuli?! Mora da pliva 24 sata – neprkidno inače bi potonula!

ANKA: I!?

BOŽO: To I za nas važi, ženska glavo!

ANKA: Mi već, dugo vremena, plivamo, ma što plivamo – tonemo, tonemo!

BOŽO: Ali, ne 24 sata! Brzo se opustimo, a onda u lelek!
ANKA: Tako su nas navikli!

BOŽO: Kako to mislite?!

ANKA: Što se pravite, tamo neki Englez ili Amerikanac…bolje je, još je rano, ne potežite me za jezik!

BOŽO: Opsjednut sam bijelom ajkulom! Zamislite, molim Vas, 24 sata mora da pliva… E, moj dobri narode…

ANKA: Opet Vi s tim narodom!?

BOŽO: Bijela ajkula…e, moj dobri narode…plivaćete Vi i 48 sati – neprekidno!

ANKA: A, odmor?!

BOŽO: Odmor?! Koji kakav odmor, ako Boga znate?!

ANKA: Po zakonu!

BOŽO: (Smije se) Odmor i to još – po zakonu!? (smije se i ponavlja) Bijela ajkula, moj dobri narode… 48 sati, kao za početak, neprekidno plivanje…

ANKA: Vi ste opsjednuti bijelom ajkulom, a ja mjesečarenjem!

Crtez 1- Zuko DzumhurBOŽO: A, Vi mjesečarenjem?! Dobro, već smo podijelili uloge i neće biti – sukoba interesa!

ANKA: Na tome se već, uveliko, radi…

BOŽO: (vrti glavom) Ne razumijem!?

ANKA: Nauka malo kasni, ali svakim danom – sve nas je više – mjesečara!

BOŽO: A, tako! Moja je bijela ajkula, a Vaš je mjesečar…nije isključeno, da vremenom uloge- nećemo zamijeniti…

ANKA: Opet žurite?! Nismo ni počeli, a već razmišljate o zamjeni uloga!?

BOŽO: Moramo, već na startu, biti jasni i decidirani! Ništa nas nesmije iznenaditi! Ni bijela ajkula, a još manje mjesečari! Sve nas je više…

ANKA: Da, sve nas je više, a parognoze, naših vrlih analitičara, govore da će to biti hit 21.vijeka!

BOŽO: Da osnujemo stranku:MJESEČARA?!
ANKA: Da osnujemo stanku?!

BOŽO: Imamo kvorum – Vi ćete biti predsjednik i lider stranke, a ja potpredsjednik ili potparol…

ANKA: A, bijela ajkula ?!

BOŽO: Nju ćemo pridodati, onako u hodu… kreacije nam ne fali, pa valjda ste to već uočili?!

ANKA:Vrlo dobar prijedlog! To ću uzeti, pod hitno, u razmatranje! Ta, kreacija je vrlo interesantna…toga nam ne fali…(čestita mu) Svaka čast, dobra ideja!

BOŽO: Tu su i nevladine organizacije, na njih se možemo osloniti…

ANKA: Izvanredno! (radnosno pljesne rukama) Ideja se plaća, dragi gospodine, a realizacija ide sama po sebi…

BOŽO: Strpite se malo! Uostalom zar Vam je prvi put da ovoliko čekate na ideje?

ANKA: (ljutito) Gospođi-ca! Koliko puta treba da Vam ponovim!?

BOŽO: Oprostite…draga gospođi-ce…

ANKA: (stiska zube) Da se, malo, strpim…zar mi je prvi put da ovoliko, čekam na ideje!?

BOŽO: Upravo tako…

ANKA: Vi mi, dragi gospodine, već planinarite po nervnom sistemu – u potrazi za idejama!

BOŽO: To je osnov, gotovo svakog napretka!

ANKA: Ideja i ideje?!

BOŽO: Tako je!

ANKA: Mjesečari, a onda i bijela ajkula (mala stanka)…osnov, gotovo svakog napretka!?

BOŽO: Kada malo bolje razmislite…

ANKA: Kada malo bolje razmislim?!
BOŽO: Tako je! Najčešće, to je naša odlika, razum ostane kod kuće, a onda iskoči kroz prozor!

ANKA: Razum, ostane kod kuće, a onda ne preko vrata – nego se strmoglavi kroz prozor…interesantno, vrlo interesantno, dragi gospodine…

BOŽO: (nasmije se) Oho, ho…ispod Mire, sto vragova vire…

ANKA: Nisam ja Mira! Ja sam Anka, a zovu me Anči!

BOŽO: (staje mirno) Božidar, Božo, a tepaju mi Baki…

ANKA: (malo se oraspoložila) Dobro, Baki, blago meni i blago nama, na što se Vi žalite, osim na nedestatak ideja?

BOŽO: Žuč, draga naša Anči!

ANKA: Žuč!?

BOŽO: Poslije jednog zastoja, bila se primirila, a dolakom demokratskih promjena – evo je, opet se oglašava!? To mi nije jasno…

ANKA: (drži se za glavu) Kod mene je migrena! I kod mene se bila pritajila…

BOŽO: (odmahne rukom) To je sitnica!

ANKA: Ne znam da li je sitnica?!…Prvo me zaboli pola glave, a onda cijela i to obično kada se vraćam iz trgovine, a pravi košmar nastaje poslije Dnevnika ili najnovijih vijesti…mislim, da više nije u pitanju – periodično migrensko pobolijevanje…(dolazi novo lice)
– Jel’ počelo?…U zadnje vrijeme, sve više tražim liječničku pomoć, a pomoći – ni za lijek!

BOŽO i ANKA: (istovremeno) Sjednite i čekajte! Hoćete preko reda…mi smo došli još prije svitanja…a prvo nam se predstavite!

BOŽO: Ovo je gospođica Anka, više je poznata kao Anči, a ja sam Božidar, Božo i Baki…

MILO: Milovan, kada sam se rodio bili su presretni…Milo im je bilo kako sam jurnuo van – iz majčinog stomaka – Milo-van! Inače, zovu me Milo!

ANKA: (smješka se) Milo-van…mogli sate biti i Rado-van!

BOŽO: Meni bi više odgovaralo da sam Rado-van! (smiju se)
MILO: (malo se snuždio) Može te me zvati, kako vas je volja…kako vi rekoste, sješću i strpljivo ću čekati… poštujem parlamentarnu većinu, demokrata sam od glave do pete – još i više…

ANKA: To da ste od glave do pete, pa još i više – to ćemo vidjeti!

BOŽO: Na što se Vi žalite, jer ušli ste veoma žustro?!

MILO: (ustane) Ja ušao, vrlo žustro!? Pa, ja idem, ka po jajima…

ANKA: Baš tako, ušli ste veoma energično! Kažete, da gazite ka po jajima!?

MILO: Dobro, neka vam bude…parlamentarna većina…

BOŽO: Bez jaja – moliću lijepo!

MILO: Bole me oči!

BOŽO: (unosi mu se u oči) Boleee Vas očiii?!

ANKA: (radi to isto) Vas, dragi gospodine, boleee očiii!? (vrti glavom, onda tako isto i Božo, na kraju i Milo)

MILO: Da, bole me oči! Što se isčuđavate!? (ide oko njih i zagledava ih) A, vi, na što se vi žalite?!

ANKA: Ništa…ništa se mi ne isčuđavamo…samo onako, pitamo…

BOŽO: Za mene kažu da postajem drljivoko, jer me oči sve više – peku!

ANKA: (gleda jednoga pa drugoga, varti glavom) Ovoga bole oči, a drugoga peku oči!?

BOŽO: (ide okolo) Dobio sam i odgovarajuće naočare, ali i dalje slabo vidim…(vadi, iz tašne, više naočara, stavlja jedne pa drauge, treće, vrti glavom i sve ih vraća u tašnu) Ne pomažu…

ANKA: (ide od jednoga do drugoga, vrti glavom, Milo ih gleda – ništa ne kaže – zbunjen je. Anka se obraća Boži) A, Vaša žuč?! Varenje oslabilo, a sada Vas i oči peku!? Istina, bijela ajkula ima oslabljen vid…

BOŽO: (odmahne rukom) Ostavite se moje žuči, a posebno bijele ajkule! Dobro ona, jako dobro – vidi!

ANKA: I Vi moje migrene!

MILO: Važi za oboje: i vi mojih očiju! Ako me bole, a bole me, to nije vaš problem! Doktor mi kaže da ne gledam na daljinu!

ANKA: Oči treba čuvati, ali ne za plakanje!

BOŽO: Ne može to, dragi gospodine, biti samo Vaš problem, jer u pitanju su oči!

MILO: Pitam li ja vas za Vašu žuč, onda i Vas peku oči, a Vas gospođice za Vašu migrenu!?

ANKA: Pitajte, slobodno pitajte – da se barem nekome izjadam, biće mi lakše!

BOŽO: pitajte, niko Vam ne brani!

MILO: Neću! Ja imam, i previše, svojih problema da bih još vodio računa o drugima!

ANKA: Varate se, dragi gospodine, to su naši, zajednički, problemi!

BOŽO: Ne možete, nesmijete, ni da hoćete biti tako sebični!

MILO: Use i u svoje kljuse!

ANKA: Zašto ste onda došli, zašto tražite pomoć!? Imate svoje kljuse…

BOŽO: Use i u svoje kljuse! Vi ste, zalutali!

MILO: Još uvijek nisam, bez obzira što me bole oči!

ANKA: S obzirom da su u pitanju oči – to ne može biti samo Vaš problem!

BOŽO: Oči treba obrisati, tako da vidimo bolje, da patimo manje…(zapjevaju:‚‚…crne oči, crno vino, sve je crno oko mene…crne oči, crno vino, sve je crno oko mene…”)

ANKA: Pa, što više čekaju!? (pjevaju:‚‚…crne oči, crano vino, sve je crno oko mene, tek ponekad njene oči u plamenu zatrepere…)

MILO: Dobio sam zaštitne leće, evo pogeldajte…(pokazuje) da bih tako, barem malo, zaštitio oči, ali ne za plakanje, kako vi rekoste, da ih obrišem, da vidim bolje, da manje patim… Znate, ipak ste vi u pravu…u pitanju su oči i to ne može biti samo moj problem!

BOŽO: Meni je potrebna – mast za oči! (ulazi MJESEČAR)

MJESEČAR: (ide) Spašavajmo kitove! Bijela ajkula se i dalje dobro drži, I dalje pliva 24 sata – bez prestanka… još nije potonula, ali pojede na sve što naiđe…spašavajmo kitove! (polako odlazi)

MILO (zbunjeno) Što je ovo?! Kakva su ovo prikazanja!?

ANKA: Mjesečar, mi je sve simpatičniji!

BOŽO: I meni!

ANKA: Da ne pomiješamo resore!

BOŽO: Vremenom se moramo približiti!

ANKA: Bijela ajkula i mjesečar?

BOŽO: Da! Bićemo jači!

MILO: (ponavlja) Što je ovo, ako Boga znate!? Kakva su ovo prikazanja?! Mjesečar, bijela ajkula, kitovi!? (krsti se)

ANKA i BOŽO: Mjesečar…Tonjo – naš vodeći mjesečar…nismo Vas upozorili, jer nikada ne znamo kada će se pojaviti…

MILO: (I dalje je zbunjen) Mjesečar!? Tonjo, naš vodeći mjesečar!? Ništa mi nije jasno!

BOŽO: Upravo tako! A, to što Vam nije jasno – ništa ne brinite, ubrzo će Vam biti, sve i više nego jasno!

ANKA: Mjesečar! A, to što Vam nije jasno…dobro je kazao gospodin…

MILO: (sada je manje zbunjen) Kako se postaje mjesečar?

BOŽO: Vidi ti njega, ni pet ni šest – kako se postaje mjesečar!

ANKA: Bez određene edukacije ne možete mjesečariti – tek-tako!

MILO: (ide okolo, veselo trlja ruke) Ovo je vrlodobro i isplativo zanimanje! Prijavljujem se za potrebnu, kako Vi rekoste, i neophodnu edukaciju!

BOŽO: Ovaj je puno praktičniji od mene! Odmah se, bez ikakvog predomišljanja, prijavljuje na kurs za mjesečara…(šeta zamišljeno)

ANKA: Osnivamo stranku!

MILO: (opet se zbunjuje) Osnivate stranku?!

BOŽO: Gospođica će biti predsjednik, a ja odmah do nje!

MILO: A ja?! Evo, ovoga momenta – potpisujem pristupnicu!
ANKA: Vi…Vi biste mogli biti…(ide, staje)

BOŽO: Potparol za medije! To nam je najosjetljivija oblast!

ANKA: Upravo tako, jer s njima uvijek imamo problema. Previše su se osilili, traba im staviti, malo soli, ispod repice!

MILO: Može! Potpisujem pristupnicu, a ja znam kako treba s njima! Vidjeće oni, svoga Boga!

BOŽO : I ja se slažem da ih treba, malo, primiriti, onako na demokratski način…

MILO: Dobro, sve je dogovoreno, ali prije nego dođe do osnivačkog kongresa da se vratimo na onu Vašu mast za oči?!

BOŽO: Mast za oči!?…A, da…ja se zanio oko stranke, pa zaboravih na trenutak…

MILO:Već je isprobana!

BOŽO: Znači, Vi ste bili taj probni kunić?

MILO: Namažem oči, onako prije spavanja, računam nema više što da gledam ili slušam… za danas su, muke Isusove, završene…

BOŽO: Greška! Bijela ajkulam pliva 24 sata – neprekidno, a ubrzo će preći na 48 sati!

MILO: Kad ono, ustajem krmeljavih očiju, proganjali me neki teški snovi, košmari a ne snovi…

BOŽO: Znao sam!

MILO: Što ste znali?!

BOŽO: Morate preći na bioritam – bijele ajkule, i tako nešto Vam se ne može dogoditi!

MILO: Umijem se, novine me već, spremno, čekaju…oči zasuze, liju suze ka iz oblaka…

BOŽO: Znao sam!

MILO: I ovo ste znali!?

BOŽO: Normalno! Kažem ja Vama, nema nama više života – bez bijele ajkule!

ANKA: I Tonja-mjesečara!

MILO: Natekle oči, oblilo me neko crvenilo, kao da su me pčele – izujedale, a doktor mi daje uput, da snimim bubrege…

ANKA: (skače nervozno) Žalite se na oči, a oni Vama bubrege!?

BOŽO: Kažem ja, 24 sata neprekidnog plivanja, a ubrzo prelazmo na 48 sati!

ANKA: (obraća se Milu) Kolega, nastavite, to mora da je interesantna dijagnoza…sa očiju se prelazi na bubrege!?

MILO: Ama, doktore dragi, imam veoma dobro mokrenje – čak je i za pohvalu!

BOŽO: Možda nemate dobar mjehur?!

ANKA: Pa, ovi vaši podočnjaci…više su izraženi nego što bi trebalo… Moguće da našto nije uredu s bešikom?!

MILO: Ostavite se vi moje bešike, mojeg mokrenja, da li je dovoljno dugo ili nije! Onda ću se ja uhvatiti migrene, žuči, bijele ajkule i onoga mjesečara!

ANKA: Slobodno, ali samo se držite Tonja-mjesečara! Migrena je, isključivo moja privatna stvar!

BOŽO: Držite se bijele ajkule, koja nosi sve pred sobom, a što se tiče žuči i masti za oči – to je moj problem!

MILO: Tako znači!? Vi možete po meni, kao po mrtvom magarcu a ja nesmijem dirati u vašu privatnost!

ANKA: Imate mjesečara!

BOŽO: I bijelu ajkulu – što ćete više!

MILO: Dobro, o tome ćemo, malo, kasnije!

BOŽO: I bolje, jer sve ćemo, živo, pomiješati!

ANKA: Mogli bismo i promašiti i zalutati!

MILO: Doktore, sestro! Ja mokrim, mogu slobodno reći, iznad normale! ‚‚Ko je ovdje doktor, ja ili Vi”? – dreknu na mene, i ja se primirih, ali ne za dugo!

ANKA: Njima je sve dozvoljeno!

BOŽO: Nije ni čudo, sve ih je više u parlamentu pa vježbaju na nama…

MILO: Oči me bole, to priznajem, ali bubrezi i mokrenje su vrlo dobri!

BOŽO: Slušajući priču o Vašim bubrezima, čini mi se da imam problema s dioptrijom, kao da sve više i češće – gledam košmar?!

ANKA: Košmar!? Ha, ha…Ko Vam je kriv, dragi gospodine, što svijet gledate – sa pogrešnom dioptrijom!

BOŽO: Ko mi je prepisao taj košmar?! Nisam valjda, sam sebi, nametnuo taj košmar i tu, kako Vi rekoste, pogrešnu dioptriju!?

ANKA: Što, malo prije, rekosmo da oči trebamo pričuvati, ali ne za plakanje i gledanje košmara! (pjevaju:‚‚…crno vino, crne oči, sve je crno oko mene, tek ponekad u plamenu, njene oči zastrepere…”…)

MILO: Onda sam tražio da mi prepišu – drugu mast!

ANKA: (skače) Opet mast i opet oči!?

Crtez 2- Zuko DzumhurMILO: U početku mi se pričinjavalo…

ANKA: Što Vi mislite, što zapravo radite od svoga života?!

MILO: Ništa posebno!

ANKA: Vidi se! Što smo kazali za oči, kao papagaji ponavljamo, a opet radimo po starom!

MILO: Ubrzo promijenih ritam, pa prije svake emisije, posebno kada su vijesti, ili kada uzmem novine – ja zamastim oči!

BOŽO: Zamastite oči!? Dajte molim Vas…

MILO: Televizor se pokvario…pretplatu više i ne plaćam – neka me slobodno tuže… slušam radio – i opet zamastim oči!

ANKA: Bože, Bože, nesmijem se ljutiti radi ovog zamašćivanja očiju…život je previše kratak da bih ga potrošila na pesimizam i loše raspoloženje… (nasmije se)

BOŽO: Gospođice, ponovite ovo zadnje, mislim da nisam, baš, najbolje čuo! A, Vi, gospodine, pažljivo slušajte – jer to se, najviše, odnosi na Vas!

MILO (čudi se) Na mene!? To što trpam mast u oči – to je moj problem! Ko vama brani da i vi zamašćujete oči!?

ANKA: Poludiću s vama!
BOŽO: Dobro to, to nije naš problem, nego ono kako život ne treba potrošiti…

ANKA: Život je prekratak, da bismo ga potrošili na pesimizam, loše raspoloženje…I kad god mogu radovaću se, a ne gunđati…

BOŽO i MILO: (zajednički) Tako je! Život je prekratak da bismo ga traćili na pesimizam, loše raspoloženje i bolje je gunđati nego se veseliti i radovati!

ANKA: Onda gunđajte i potrošite to malo života – što vam je preostalo! (povišenim tonom) I dalje, slušajte radio, trpajte mast u oči, gunđajte…ako ništa, drugo, biće vam lakše… (Božo i Milo zapjevaju, pridružuje im se i Anka:‚‚…Sve, sve,sve je samo varka, samo pusti snovi, samo pusti snovi…crno vino, crne oči, sve je crno oko mene…sve, sve, sve je samo varka…”… dolazi novi pacijent, malo zasatane – zijeva)

NOVI PACIJENT: Dobar vam dan, dobri ljudi …(malo zastane) i poštovana damo!

MILO, BOŽO i ANKA: (u jedan glas) Eeeeej, još ste nam Vi trebali! Gdje baš sada – u pola pjesme…

BOŽO:Taman da krenem u fortisimo i orkestar i pjevači…

MILO: A, meni, taman laknulo oko srca… (pjeva:…I duša i srce me boli, i ostaju samo pusti snovi, aja, ja-ja-ja…) A, ono Vi, gopodine, potpuno nenajavljeno, kao grom iz vedroga neba – bum-tras- trasss-buuum!

BOŽO: Da smo barem završili…

ANKA: Ko pjeva, ništa loše ne misli, a ko misli – nije mu do pjevanja…moram priznati – sada je i meni, nekako, lakše oko srca…Predstavite se gospodine, i odmah recite što Vas boli, na što se žalite!

BANE: Zovu me Branko, Braniša, Bane, a vi me zovite kako vas je volja… Odrijemah malo, ali sve vidim neka čudna prikazanja i priviđenja… Karneval do karanevala…prvi još nije završio, a ono već kreće drugi i treći…gdje god se okrenem, ljudi se zabavljaju, igraju, plešu, ludo se zabavljaju – sa sve boljim maskama…
(pojavljuje se mjesečar)

MJESEČAR: Kitovi su sve bezbjedniji, i za njih – više nema problema… Bijela ajkula, i dalje pliva, 24 sata, tu i tamo je, ribići, malo spotaknu, ali ona ne bi bila to što jes’… oslobodi se ona ribića – samo tako…(odlazeći ponavlja:‚‚što je s mladima od foke, o njima niko ne brine… ljudi, ljudiii – spašavajmo mlade, mladeee…to su mostovi…ugroženi su mladi…mladi od foke…)

BANE: (zbunjeno) Kitovi su na sigurnom! Ajkula, i to bijela, tu i tamo se spotakne, od nekog zalutalog ribića, ali i dalje pliva 24 sata?! I na kraju – ugroženi su mladi…(mala stanka) mladi, ti mostovi…mladi od foke…Da ja nisam promašio?! Koliko znam, ovo je Dom zdravlja?!Recite mi, recite molim vas – jesam li promašio, danas je sve moguće, a posebno kada su u pitanju promašaji!

ANKA, BOŽO i MILO: Ne, niste promašili – barem za sada! Na pravom ste mjestu!

BANE: (i dalje je zbunjen) A, onaj gospodin…vjerovatno je pobjegao sa psihoanalize?!

SVI: Eeeej, sada ste već promašili! Aaaaaaazzzzz…

ANKA: U pitanju je čuveni mjesečar!

BOŽO: To je Tonjo… na daleko je već poznat…

MILO: Nijednu više, nego se učlanjuj, dok ti ne bude kasno, i uzimaj pristupnicu!

BANE: Polako ljudi, ako koga ne vrijeđam, još nijesam pao s Marsa i još nijesam, u potpunosti, udaren – kojic i jamokrom čarapom…po glavi!

ANKA: Nisi pao s Marsa!

BOŽO: Nijesi, to stoji!

MILO: Nijesi ni, do kraja, udaren mokrom čarapom – po glavi… I to stoji, ali, očigledno je da nećete još dugo…mlatnut će Vas ta mokra čarapa…

BANE: (I dalje je zbunjen) Pa?! Pa, onda!?

ANKA: Osnivamo stranku mjesečara!

BANE: I?!

SVI: Gdje Vi, Branko, Braniša i Bane – živite!?

BANE: (sada je već manje zbunjen) Sa mojim karnevalima…(ide okolo, staje) Neka vam je srećno, ali bez mene! Imam ja svojih karnevala, i to preko glave, pa još hoćete da mi uvalite i mjesečara!?

SVI: Polako! Polakooo! Gdje se žurite!?

BANE: U mojoj, rođenoj, kući – sve sami mjesečari… I kada sam, već, pomislio da sam, malo, odahnuo, vi me gurate, ni manje ni više, u STRANKU MJESEČARA!?

MILO: I mene su počeli proganjati teški snovi, a ne znam ih protumačiti… Možda mi ova stranka pomogne…
ANKA: Tu smo! Tu sam vas čekala – i evo dočekala! (ustaje, vadi karte i pasulj. Miješa karte. Gledaju je zbunjeno) Pasulj će malo, sačekati…u vašem je interesu da govorite istinu – što ste sanjali!

MILO: (poskoči sa klupe) E, hvala ti Bože, e hvala gdje čuo i ne čuo… (mala stanka) sanjam iz noći u noć – goluba, a onda cijelo jato… (ANKA, miješa karte, ide od jednog do drugog: „Presijecite, presijecite…tako…tako…muški…”

ANKA: (staje kod Mila) Sanjali ste, prvo goluba, a onda cijelo jato…

MILO: Upravo tako!

ANKA: Nije dobro!

MILO: Znao sam!

OSTALI: Znali smo! (pjevaju:‚‚…sve, sve, sve je bila varka, samo pusti snovi…sve, sve sve je bilo…)

ANKA: Golub…jato…(slaže karte) Neće još početi sa prozivanjem i pregledom… rano odlijeću, kasno dolijeću, puno guču, onako kao predizborne kampanje… i dalje stojimo i gučemo – nalazimo se, i dalje, na poziciji – gukanja…to i sami i vidite i osjećate…

BOŽO: Vuk! (trgnu se)

ANKA: (ispadnu joj karte) Koji Vuk?!

BOŽO: Pa, vuk!

ANKA: Mandušić, Mićunović, Branković ili Karadžić?!

BOŽO: Sanjao sam pravog vuka!

ANKA: (duboko uzdahne, gleda karte) Od toliko životinja Vama vuk u san dolazi!? A, jarići?! Vuk i sedam jarića…

BOŽO: Jarići, kozlići, jagnjići – sve je to davno pojedeno! Sanjao sam, ponvaljam, vuka kako urliče!

ANKA: (duboko uzdahne) Loše, loše, ne piše nam se dobrao…

SVI: Znali smo! Što bi to trebali da sanjamo pa da nam se dobro piše?! (zapjevaju:‚‚sve, sve, sve je bila varka, samo pusati snovi…crno vino, crne oči, sve je crno oko mene…sve, sve, sve je bila varka…”)

ANKA: Jagnjići, jarići, prasići – sve je pojedeno…(miješa karte)
BANE: (bojažljivo) Ja sam sanjao dimnjak ili odžak…

MILO: Spavam kao zec – otvorenih očiju, samo da ništa ne bih sanjao, ali i pored svega, onako otvorenih očiju, sanjao sam pasulj…

ANKA: Stop! Stanite! San, i pored toga što ste spavali otvorenih očiju, nije niti malo naivan! Kako je pasulj izgledao?

MILO: Pa…hm…kako je izgledao…prvo sam ga vidio i prepoznao – bez obzira što su mi oči bile otvorene…

ANKA: Vrlodobro!

SVI: Služimo narodu!

ANKA: Nisam na to mislila! Ko danas, više, misli na narod, a o služenju da ne govorimo!…(kratka stanka, miješaju se karte) Mogla bi doletjeti, neka prijatna vijest…

SVI: Fala, jedinome Bogu! Konačno i nešto lijepo da čujemo…

MILO: Onda sam počeo da jedem…

ANKA: Nije dobro!…Opet nastupa pesimizam…

SVI: Znali smo!

BOŽO: Mogli ste malo i da pričekate…sa taim jelom…

Svi: Znali smo! A. mogao je malo i pričekati…

MILO: Lako je vam pričati! Crijeva su zavijala…gore nego onaj vuk kojeg je gospodin sanjao!

ANKA: Bez vuka, moliću lijepo! To smo već apsolvirali i nema potrebe da se vraćamo – na staro!

BOŽO: To nam je uža specijalnost…to da se vraćamo na staro i da se vrtimo u krug…

ANKA: U mom prisustvu – nema povratka na staro!

BANE: (opet bojažljivo) A, moj dimnjak ili odžak?!

ANKA: (duboko uzdahne) Slabo…slabo…slabe i malokrvne odluke koje se donose, a dobili su naše glasove i naše povjerenje…

SVI: Znali smo! Dobili su naše glasove, naše povjerenje, a ovamo malokrvne i slabašne odluke!?

MILO: Što da radim, poslije ovakvog sna, da li i dalje da spavam – otvorenih očiju?!

ANKA: Pođite na spavanje!

MILO: Ja?!

ANKA: Vi!

MILO: Otvorenih očiju?

ANKA: Otvorenih!

MILO: Kao zec?

ANKA: Može i kao zec! Druga vrata desno, tamo gdje piše: noćno dežurstvo – ne ulazite bez kucanja!

MILO: (zijeva) Idem da sanjam, ali nemojte slučajno na spavanje da pošaljete i onog mjesečara, jer smo, tek onda, obrali bostan!

SVI: Neeee! Nemojte Tonja-mjesečara slati na spavanje! Nema toga, na ovoj planeti, ko bi mogao rastumačiti njegove snove…svaka čast dotičnoj dami, ali ipak…

BANE: (opet bojažljivo) Onaj moj dimnjak ili odžak?!

ANKA: (trgne se) Kako je izgledao taj Vaš, nedosanjani, dimnjak?!

BANE: Zašto nedosanjani!?

ANKA: Sa dimom ili bez dima…to mi je vrlo bitno!

BANE: Bez dima – čist ka suza!

ANKA: Loše! Dimnjak bez dima – znak je oskudice…

SVI: Znali smo! Pa, zar je morao biti bez dima, a u pitanju je dimnjak!? Sve dimi na sve strane! Nije nam potreban Tonjo-mjesečar…i mi možemo…(mjesečare)

ANKA: Prestanite! Poranili ste! Niste prošli – određenu edukaciju!

BANE: Pardon…oprostite…

ANKA: Što je sada!?
BANE: Svašta pričam i svašta mi se pričinjava, a nije ni čudo…Dimio je, ne da je dimio – nego šikljao…počeh da se gušim i tako skočih iz sna…

ANKA: Oči će i dalje da peku…s vremena na vrijeme s malo povećanim intenzitetom…

SVI: Znali smo! Tonjooo! Dooolaaaziii, hitnooo jeee! Tonjooo… (zapjevaju:‚‚…sve, sve, sve je bila varka, samo pusati snovi…” uzimaju metle i metu)

ANKA: Probudite kolegu, a Vi legnite na njegovo mjesto!

BANE: Ja?!

ANKA: Vi! Požurite, što se vučete kao crijevo!

BANE: Zašto ja?! Pa, moj san još nismo do kraja…

ANKA (povišenim tonom) Na spavanje! Požurite! Ne idete na posao, nego na spavanje!

BANE: Lakše bi mi bilo da idem na, bilo kakav, posao nego što moram nešto da odsanjam…

ANKA: Preopširni ste kolega!

BANE: Sada u ovo vrijeme da spavam i još da sanjam!? Moj metabolizam to neće izdržati…

ANKA: (povišenim tonom) Na spavanje! I to je posao I to veliki!…(smanjenim tonom) Potrudite se da nam dođete s nekim podnošljivim snom!

BANE: Šarmantna dama još i naređuje da dođem sa, nekim, podnošljivim snom…

BOŽO: (trgne se) Čuli ste naređenje! Dama je bila, dovoljno, i jasna i glasna! Izvršite naređenje, pa se onda slobodno – žalite!…(mala stanka) Sada bi nam Tonjo – došao kao naručen, da nam razbije ovu monotoniju…

ANKA: Kazali smo – bez Tonja! Probudite kolegu, dovoljno je imao vremena – da nešto pošteno odsanja! A, vi na spavanje, oću reći na sanjanje!

MILO: (zijeva) Trebali ste me pustiti, još malo…kada je bilo najslađe…vi me probudiste…

ANKA: Recite!

MILO: Meso! Sanjao sam meso!

ANKA: (gleda u karte, a onda u Mila) Nije loše, nije loše…ima nade, ima nade…
MILO: Kupovao sam meso…

ANKA: Dobro je, vrlodobro…igrajte, i to intenzivno, sve igre na sreću! Posebno obilazite – kladionice…doći se i Vaših pet minuta…

MILO: (poskoči) Onda ću prvo da vratim dugove, a ostali će pričekati dok opet ne dođu, tih mojih, peta minuta…(trlja ruke) Dobro je, dobro što danas dođoh kod doktora…

ANKA: Vi, ni manje i više – nego odmah dva puta po met minuta!?

MILO: Tako mi je lakše…sebe već vidim i zamišljam kao budućeg milionera!(ide okolo, zadovoljno trlja ruke)

ANKA: Polako gospodine, prvo treba skočiti, pa tek onda reći: HOP!

MILO: Vama hvala, gdje čuli i ne čuli!

ANKA: Nema na čemu!?

MILO: Ima, ima šarmantna damo! Od mene ste napravili milionera!

ANKA: Smirite se, pa tek onda: HOP!

MILO: Ja znam, kako ću se ponašati i što ću raditi!

ANKA: Gospodine Božo, gospodine Božo! Pa, nije Vaš red za spavanje! Pomiješali ste neke stvari! Uh, što ću s vama?! Ovaj je već milioner, Vi spavate – prekoreda…ko zna s kakvim će snom doći onaj gospodin?!

BOŽO: (skače) Tonjo! Gdje si više, ako Boga znaš?!

ANKA: Presijecite, presijecite…tako, tako…onako muški, što se plašite…e moje muškarčine…

MILO: Onda sam počeo da pečem meso! Špikujem, dodajem luk, prelivam pivom…pola pijem, pola ‚‚Šarcu dajem…”

ANKA: Stanite! Što ću s vama milionerima?!

MILO: Što je sad?

ANKA: Imaćete, neke, izdatke!

MILO: Pa, kako rekoh, prvo ću vratiti dugove, a ostali neka pričekaju – do novih pet minuta!

ANKA: Novi i neočekivani izdaci…toga nema u Vašim evidencijama…

MILO: Znao sam…pretpostavljao sam…sve mi ide u životu, jedino me neće pare i žene…

BANE: (energično ulazi) Ne ide, pa ne ide…neće san na oči, pa neće…a i strah me da zaspim, mogao bih promašiti, oću reći:mogli bi mi se snovi pomiješati, pa što ću onda?!

ANKA: Gospodine Božidare, krenite s anđelima! A, Vi ste gospodine – jedan najobičniji i folirant i zabušant! S Vama ću se pozabaviti – malo kasnije, da sada ne gubim, dragocjeno vrijeme!

BOŽO: Nemojte molim vas, nemojte me slati na spavanje…dosta sam se, i previše, i naspavao i nadrijemao, tako da više ne znam kada je dan, a kada noć…(snuždio se, a onda rukama moli)

ANKA: Bez priče!

BOŽO: Biću gori, od kolege koji je malo prije došao!

ANKA: Tišina! Niste na, nekoj, fudbalskoj utakmici…(prekrsti se) I fala ti Bože – što nismo… (pojavljuje se Tonjo-mjesečar)

SVI: Tonjo, Tonjooo, Tonjooo-majstore! U pravom trenutku…evo našeg spasitelja!
MJESEČAR: Kitovi se i dalje spašavaju… (ide staje) Bijela ajkula, kao da, pomalo, posustaje…

BOŽO: Umorila se, što je i normalno! Ne može odstraniti toliko trutova! Danonoćno ih lovi i odstranjuje, ali previše ih se nakotilo!

SVI: Tonjo, Tonjooo-majstore! Pustite Tonja, a Vi pričekajte s trutovima! Riješit će to bijela ajkula!

MJESEČAR: Najviše me brine brazilska prašuma…previše je trošimo… ne znam što će na ovo reći i kako će se ponašati – ekolozi?! Tražim spas za – brazilsku prašumu! (polako odlazi)

SVI: Da se uhvatio, neke, brazilske plantaže ili brazilskog karnevala – to bi nam, još, i bilo jasno!?… (mala stanka) Eh, što ti je naš čovjek – i to još mjesečar!?

BOŽO: (oblači bijelu bluzu s natpisom:upravnik) Hoće! Hoće!
MILO: (oblači bluzu s natpisom: glavni kardiolog) I mi konja za trku – imamo!

BANE: (oblači bluzu s natpisom: glavni hirurg) U pitanju je zjenica oka, a oni se lijepo i bezbrižno zabavljaju!
ANKA: (oblači mantil s natpisom:dr med.sci.prof.mrf.) Dosta je bilo, i previše, gunđanja, rondanja, pravimo bespotrebne gužve, ispijamo, bespotrebne, kafe, bajamo, gatamo, vračamo…

BOŽO – UPRAVNIK: (čita nalaz) ‚‚Lijeva ruka je vrlo teška, još je mirna i opuštena…dišemo jednolično, oči su poluotvorene, tijelo samo diše…hranimo tijelo, a duša se sama hrani… I na kraju zapamtite: od danas uvodimo operacione liste – od opštine, preko lokalne samouprave i tako sve do vrha piramide!

SVI: Da ne bude previše – gospodine upravniče?! Posebno ono:do vrha piramide?!
UPRAVNIK: Neće, neće biti previše… premda ćemo taj vrh piramide malo – zakamuflirat i frizirat…ljudi smo za Boga miloga…

SVI: Tako već može…to je već bolje…već smo se bili uplašili – vrha piramide… vrh je vrh, a posebno kada je u pitanju – piramida…

MILO-KARDIOLOG: (čita nalaz) Očuvana je globalna funkcija, ali sa vidnim poremećajima lijeve komore… A, sada vi mene dobro slušajte i upamtite: od opštine, preko lokalne samouprave, pa sve do vrha piramide – uvodimo gipsanu imobilizaciju – za naš dobar, i još pomalo pošten, narod!

SVI: Može, to već može, biće nam puno lakše – sa tom mobilizacijom!
MILO-KARDIOLOG: Imobilizacija! Vidite li, Bog vas vidio, što znači jedno, jedino slovo!

SVI: Pa, mi, baš, i ne vidimo neku razliku u mobilizaciji ili imobilizaciji?!
BANE-HIRURG: Eho parametri globalne funkcije – izmiču granicama normale…Otvoren je prijelom lijeve podlaktice, pa je odmah potrebno izvršiti: hiruršku intervenciju!

ANKA: Kontinuirani test opterećenja i dalje pokazuje dobre rezultate, a tokom opterećenja registruju se manji znaci gunđanja i optimizma, ali već smo dobro uvidjeli da je bolje, kad god možemo, da se radujemo, nego da gunđamo…(mala stanka) A, sada i vi mene dobro slušajte i zapamtite: treba uvesti opštenarodnu narkozu!

SVI: Na tome radimo vrlodobro – iz dana u dan, sve bolje napredujemo! Živjela opštenarodna narkoza! Živje-laaa!

BOŽO-UPRAVNIK: Da ponovimo!

SVI: Možeee! Da ponovimooo!

BOŽO-UPRAVNIK: Uvodimo operacione liste!

SVI: Uvodimo operacione listeee!

BOŽO-UPRAVNIK: Izvesti hirurške intervencije – na svakom koraku!

SVI: Izvesti hirurške intervencije – na svakom koraku!

BOŽO-UPRAVNIK: Uvesti opštenarodnu gipsanu imobilizaciju!

SVI: Živjela opštenarodna gipsana imobilizacija! Živje-laaa!

BOŽO-UPRAVNIK: Opštenaraodna narkoza!

SVI: Živjela opštenarodna narkoza! Živje-laaa!

BOŽO: I na kraju to je operativni nalaz!

SVI: Živio, naš, operativni nalaz! Živiooo!

BANE-glavni hirug: A, Tonjo?! Što ćemo s Tonjom, on se nije pojavio kada smo podijelili funkcije?!

ANKA: Moramo ga čuvati, kao što čuvamo – naše oči! Mora biti pod neprekidnim nadzorom! On nam je najjači adut za evropske i evro-atlantske integracije!

SVI: Kako to mislite?!

ANKA: Preko Tonja, najbolje će se vidjeti degeneracija i atrofija mozga – jednog naroda…(mala stanka) a, uzrok je nepoznat…Zato gospodo, čuvajmo našeg Tonja! Smjestit ćemo ga – ispod staklenog zvona, tamo će biti najsigurniji, jer bez Tonja mjesečara – nema nam puta u evropske integracije!

SVI: Živio Tonjooo! Živiooo! Tonjo, Tonjo – majstore! (skandiraju, a onda uzimaju metle i pjevaju:‚‚…sve, sve, sve je bila samo varka, samo pusti snovi…(metu, staju) crno vino, crne oči, sve je svjetlo oko mene. Sve je svjetlo oko mene (stanu i izgovaraju: Neko je, ipak, upalio svjetlo! Malo i premalo – bili smo u mraku! Neko je, ipak, prerano upalio svjetlo! (nastavljaju s pjesmom) ‚‚… život je maskenbal, ljudi su krivi, pod tuđom maskom bolje se, i lakše, živi… (naglo staju. Anka ide, kao mjesečar)

SVI: Konačno! Aaaaaaa…zzzzzz…

ANKA: Edukacija je savladana – i više nego dobro! Nema bolesti koja vas nije napadala i kojoj se niste suprostavljali – i to vrlodobro i zadovoljavajuće! I sada se, fala Bogu jedinome, možemo, mirne duše i savjesti, pridružiti našem Tonju – mjesečaru… (polako idu, Tonjo ih predvodi – napuštaju pozornicu)
• K r a j *

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930