Vladimir Kuljača

LJUDI VIŠE VOLE – PJESNIKE IZ KNJIGA…

(Scenario za kratkometražni igrani film)

 

 

 

vladimir-kuljaca-220(Uz muziku – na zidu se prikazuju  pjesnici i pisci- ide pjesnik-pisac – off – izlazi iz kuće ili stana.)

Nisam stvoren poput svih drugih koje gledam, susrećem, koje sam viđao i susretao, smatram da sam posve različit od svih koji postoje i na to sam ponosan…ne razmišljam o tome da li sam bolji ili gori pjesnik, od njih, jer ja sam, svakako, različit…

Umjetnik, kao da uživa neku vrstu privilegije jer stvaralaštvo daje, ako ništa drugo, iluziju da život nije uzaludan i bez smisla – jer ipak nešto ostaje...

 

(Ide ulicom, ulazi u trgvinu, kafanu, popije kafu, neki se gurkaju i pokazuju na njega)

 – Pjesniče, ima li novih stihova?!

– Ima, ali ŠTETA kako god okreneš… Sreli se mlađi i stariji pjesnik, pa mlađi pita: – Pišete li?

Stariji: Ništa!

Mlađi: – Šteta!

Stariji: A, Vi kolega?

Mlađi: Danonoćno!

Stariji: Šteta…

SAGOVORNIK (1):  Kako je danas naš pjesnik, da možda nije ustao na lijevu nogu?

SAGOVORNIK (2): Normalno, više volim pjesnike iz knjiga, zato što s njima veoma lako izlazim na kraj, pročitam ili ne pročitam i ne znam kakav je bio u običnom životu…

SAGOVORNIK (3): Ovi živi, što da kažem?! Ma…o njima uopšte ne razmišljam, nemam vremena za čitanje – to je danas luksuz…imam pametnijeg posla… Oprosti Baki, to nije moj problem što si pjesnik i što ništa tvoje nisam pročitao, kažu da teško pišeš a vremena su i onako preteška… oprosti Baki…

PJESNIK (OFF- muzika prati – ide ulicom): Osjećam se kao Bodlelrov ALBATROS – „…vrtlozima plovim…kraljevi azura, nevješti, zbunjeni bijelim i ogromnim krilima, skunjeni mašu ko veslima na obadvije strane…maločas prekrasan, a sad smiješan – jadan…krilati se putnik bori s okovima – sa politikom, preživljavanjem, sa ljudima oko sebe (muzika)…tom knezu oblaka i pjesnik je sličan, on se s burom druži, munjom poji oči, ali na tlu sputan i zemlji nevičan, divovska mu krila smetaju da kroči…“

(OFF) Nove su vrijednosti počele da vladaju društvom

(U KAFANI)

SAGOVORNIK(1): Ovo nije barokno doba, kada su pjesnici, pisci i slikari bili potrebni…muzičari su danas najkorisniji i sebi i drugima… 

SAGOVORNIK(2)  danas u vrijeme kompjutera i interneta i kada nema više one ideologije – u takvom rasporedu snaga književnost i umjetnost imaju više retoričku i dekorativnu ulogu!

( 3 ) – Lijepa i prazna riječ – bez dubljeg značaja… 

PJESNIK: Zbunjeni smo, pa i uplašeni… Dobar dio umjetnika ne živi više po  dvorima i više ne pišu i ne pjevaju za svoje vladare, gospodare – moraju tražiti drugi posao – kako bi preživjeli…iNjihova, nekadašnja subverzivnost više ne šteti režimu, kao što je bilo od 1945. pa do 1990. I kada su se primali u državne službe…zapravo i danas, kad umjetnost postaje ukras dokolica i kad više nije teško  osvajanje, i kad nije  jedna od odlučujućih odbrana – čovjeka od sudbine… primaju se u državne službe, ali nema potrbe da  pjevaju za svoje vladare… Zapravo, pjevaju za svoje vladare, ali na jedan drugačiji način… U 19.vijeku umjetnost je bila, prije svega, okrenuta istini i ljepoti, ali početkom 20.vijeka dolazi do ozbiljnog preokreta…(muzika)

(uz muziku)

Kafku je silno iznervirala činjenica da se Šuman (Schumann) pored voljene žene i gomile djece baca u rijeku, dok on, iako samac i neženjen, pokorno sjedi na svojem činovničkom poslu – u banci i računa postotke…

PLJESAK – uz povike: “Bravo pjesniče… našao sin nas…”

(Pozdravlja se i odlazi -OFF)

Ne vole ljudi pjesnike i pisce koje svakodnevno susreću i guraju se s njima na ulici, u radnji ali ih vole za kafanskim stolom…

Ne vole pjesnike, pisce, slikare koje boli život, jer oni su  tužni, a osim toga nemaju ni para i stalno nešto traže i ako ne traže, izgleda kao da traže…

(Ide – prati ga muzika) 

GLAS (1) A, oni drugi, oni pjesnici i pisci – iz knjiga – oni pjesnici i pisci iz snova?!

GLAS (2): To su oni pravi!

VIŠE GLASOVA: Njih svi vole!

(Ide uz muziku off): Svi se guraju da ih čuju, tih kojih više nema…s ponosom kazuju njihove stihove ili čitaju njihove  odlomke, sa ushićenjem gledaju njihove slike – nastale tamo gdje niko od njih nije smio ući, odakle su bježali glavom bezobzira – u naručje života…

Nekad ovako, nekad onako, ali održivo!

Umjetnik  nikad nije našao naručje – zato je i pjesnik, zato je i umjetnik. 

(Ulalzi u kuću – zatvara kapiju) 

PJESNIK (OFF): On nema dom, ne može da ima svoj  dom, jer njegov dom je tajna…a tamo niko neće – svi je izbjegavaju, ali to ne znači da je ne vide, da ne gledaju u njena hladna vrata, a onda se vrata za sve – otvaraju!…Od kad znam za sebe pokušavam da budem tajna, i da se trudim da budem onaj koji stvara, ne onaj koji se samo iščuđava i tako nešto se iznjedri  i umjetnik pomisli kako neće biti izgubljena suza i ludo bačen kamen, ali to vrijeme pokaže – ovako ili onako…

Umjetnike treba eksploatirati, a samo povremeno ponižavati, tek da bi znali gdje im je mjesto. Podrazumijeva se da ih treba plaćati, jer oni su i tako sitna stavka u nacionalnom budžetu, ili malo ili nimalo… A oni će se već sami ubiti, jer je poznato da su preosjetljivi… depresivni…U umjetnosti se sve samo od sebe događa… treba samo biti strpljiv i čekati da digne ruku na samog sebe… 

(opet se otvara kapija (ili vrata) i ponovo se zatvara, okreće se ključ) 

(ulazi u svoju kućnu biblioteku) 

(off) Svi radoznalo gledaju tamo gdje je pjesnik morao ući – sam…(stoje knjige) Groblje zaboravljenih knjiga..ovako ili onako – progutane u vremenu i prostoru…Pripremam intervju – sa samim sobom i već pišem pisma – samom sebi kako bih rekao stvari – koje drugačije ne shvaćam i ne razumijem… Što danas može uraditi i kome je potreban “prokleti umjetnik”… Kafka bi uvijek mirno zaspao, kada bi se previše iznervirao…ŽENSKI GLAS – UZ MUZIKU, PJESNIK SJEDI IZMEĐU KNJIGA DRŽI KNJIGU, JEDNU, PA DRUGU, LISTA …

ŽENSKI GLAS:

…nemoj, samo, ništa raditi čemu se protivi tvoje srce i duša, jer prema mom mišljenju, oni su važniji nego um koji često puno kalkuliše…ja ne mislim da je čudno što sam se zaljubila u tebe, jer iako si vrlo nestalan i često je teško doprijeti do tebe, mislim da si dobar kao hleb, tolerantan, zabavan i nadsve korektan i pošten. A tvoja samozatajnost, skromnost i nježna ljubav su pak posebne vrline koje me vesele… (IDE, STAJE, UZIMA SVOJE FOTOGRAFIJE, GLEDA IH, ODLAŽE, OPET IH UZIMA)

ŽENSKI GLAS – NASTAVLJA: Kao što znaš Pitagora nije pisao, jednostavno nije želio da se vezuje za pisanu riječ!

PJESNIK (trgne se) Da, znam…u tome je i uspio pa je njegova misao nadživjela njegov fizički nestanak, ali bez ikakvog pisanja! Izmislio je slovo i broj –  Pi = 3,14 i Pi/2 = 1,57!

ŽENSKI GLAS: Uspio je da razvije misao!

PJESNIK (naglo ustane)  Znači, osoba bilo kojim poslom da se bavi, uspijeva jedino ako – razvije misao! 

ŽENSKI GLAS: Uzmimo pisanje – kao jedino utočište…pjesnik ili pisac bi trebao biti  slobodno i dosta pošteno biće – u odnosu na neka druga zanimanja…

PJESNIK: (toči piće i šeta po stanu)  Da, u pravu si jer mnogo toga osjeća na jedan poseban način, a nemoćan je da bilo što promijeni kroz način izražavanja ili poruke koje upućuje… I opet ništa, tako da nam jedino preostaje jedno kilometarsko pisanje i ispisivanje… 

ŽENSKI GLAS: I ostaje veliko pitanje: Hoćeš li razviti misao – kao Pitagora – Pi= 3,14 i Pi/2= 1,57…

Mislim, da svi vole poeziju, jer u samoći joj se predaju, u ljubavi se napajaju sa njenog izvora…I tiho plaču – za svojim nedosegnutim životnim stvarima, koje uspavane stanuju u njihovim sjećanjima, kao sjenke ljeta u beskrajnom protoku vremena…

To sjećanje, to sjećanje, što mi na tren obasjava naše  predjele drage mile, gdje su nekad naše duše – boravile…to sjećanje, to sjećanje, kako leti, kako leti – Bože sveti…kad će opet da mi sleti, da doleti, da me sjeti, onog časa onog trena kad je tvoja draga sjena – mojom bila opčinjena…tad sam bila ozarena – tvojom čežnjom opijena – razigrana morska pjena…to sjećanje, to sjećanje…kad će opet da mi sleti, da doleti, da me sjeti, kad sam bila ozarena, tvojom čežnjom opčinjena… (ODLAŽE KNJIGE I SLIKE. TOČI PIĆE – IDE SA ČAŠOM- POPIJE I TOČI PIĆE – prati ga  muzika) 

PJESNIK: Zašto ljudi više vole pjesnike iz knjiga?! Vole ih zbog te zajedničke tajne – o kojoj im pričaju, ali ne vole žive pjesnike!

Ne vole besmisao koji izvire iz njihovog oka, ne vole njihov oštar mač koji sječe i uništava  – sve pred sobom… I tako…ljudi izbjegavaju žive pjesnike, a vole pjesnike iz  knjiga…(BACA KNJIGE PO  PODU) Groblje zaboravljenih knjiga – progutalo ih je vrijeme, onako ili ovako…  Pi = 3,14 i Pi/2=1,57…

Kažu kako je Staljin imao problema s bešikom i mogao je piškiti, ali neko je uvijek morao da mu zvižduće Internacionalu…

(IDE U KUPATILO – STOJI KOD PISOARA) ko će da zvižduće “prokletom umjetniku”?! Niko, nema potrebe jer on će piškiriškiti – ovako ili onako, jer nema potrebe da se ućutka  prokleti umjetnik, to što će biti manje riječi, slika, muzike, niko neće ni primijetiti, kao ni to što je vrijeme  izgubljeno…(I DALJE STOJI IZNAD WC ŠOLJE – PIŠKIRIŠKI – UZ INTERNACIONALU)

(ide i viče) Ućutkajte pjsnika-pisca, te proklete umjetnike… biće, na nečije zadovoljstvo, manje riječi među nama, manje tajanstvenog leta i nije važno što će biti izgubljeno doba, jednostavno preskočeno i niko neće primijetiti, pjesnikova riječ više nikome nije potrebna!

(sjeda u fotelju, oko njega hrpa knjiga, drži ih i baca oko sebe i kaže: Neko je u dosluhu s bogovima, jer nikako da poletim, ali se zalijećem i to dobro – kao retardirani bumbar… (sjeda u fotelju – umorno) Kada je jedna moja baba čula da pišem, uzdahnula je, prekrstila se i tiho dodala: “Bože dragi, spasi mi ovo dijete…”

Što je život jednog pjesnika u odnosi na vječnost.. Pi=3,14 i Pi/2= 1,57

(uzima gitaru i pjeva:

 „… na obali pjesnk stoji/sa gitarom i sa tugom/ zašto more noćas ćuti, a gitara svira, svira, zar ljubavi nigdje nema/ zar je život samo tuga…za pjesnika nema suze…zar ljubavi nigdje nema, zar je život samo tuga…“   (PJESNIKOVA GITARA i Miki Jevremović)

(odjavna špica)

 

 

 

 

Tagovi: , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

*

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

April 2017
M T W T F S S
« Mar    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930