Lovcenac

 
 
 
 

Vladimir Kuljača

Lovćenac, kao hroničar dva  raseljena naroda

(scenario za dokumentarni film)

 

 

Iljf i Petrov, legendarni ruski dvojac, neobične složene stvaralaške ličnosti – dva pisca – kao jedan 2 IN 1, a Vladimir je aktivirao tj. izmislio sebe i postao Gianni Carro (Đani Karo)  i dubrovački ’’faust“ (3 IN 1)i to je puno teže od onoga što su uradili Iljf i Petrov…

Vladimir Kuljaca 250Vladimir Kuljača (Lovćenac 1948.), Đani Karo (Pula, 1984.) i dubrovački ’’faust“ (1991.), podržavaju umjetničku psihologiju tu neuhvatljivu i nepredvidljivu igru mašte i duha, jer umjetnost, govori Vladimir, slaže se Đani dok faust  ’’mudro ćuti, ništa ne govori…“ ima podlogu dinamita i taj intelektualni eksploziv i ta tempirna bomba (tako je, barem, bilo u njihovo vrijeme) nikada se ne zna kada će i gdje će eksplodirati…

 Vladimir, pa tako i Đani i ’’faust“, sve manje pripadaju grupi specifičnih,urbanih, nomada, tako da to više nije putanja od Pule, preko Rijeke, posebno Dubrovnika, do Boke, Cassablance i Praga…Polagano, ali sigurno, gube biološki  ritam, tako da im se smanjuje fizička transmisija…Međutim, i danas putuju kada se ide na pljacu, kada se osvaja prostor od kuhinje do soba, pa tako imaju sve manje sadašnjeg vremena, jer žestoko su napadnuti – prošlim vremenom… Uglavnom putuju, misli im sve, sve više, putuju… Drugo životno poluvrijeme protiče na relaciji Novi Sad – Lovćenac – Rijeka – Lovćenac.

S obzirom što su sve prošli (preživljeli) ostali su relativno normalni i stekli mentalni imunitet – kakav je na Zapadu teško zamisliv…

Prosto je nemoguće napisati biografiju koja bi obuhvatila sve djelove jednog života, jer čovjekov se život sastoji od bezbrojnih priča i eseja…Zapravo, svaki život na kraju stane u jednu rečenicu, ali dobro je znati da se ta rečenica može iskazati na hiljadu načina…

Vladimir Kuljačausput se bavio razno-raznim poslovima: inženjer pomorstva, pomorac, novinar, samostalni privrednik – i sve to da bi mogao po malo pisati – po uzoru na američke pisce,  da bi opstao kao pisac ili kako obično kaže, u mnogobrojinim razgovorima,  ne govori o sebi kao o piscu, smatra se –zapisivačem priča, događaja, drama, dokumentarnih radio-drama i filmova…

I pored svih primjesa, iščeprkana biografija je nestandardna i literarno nezanimljiva…

OBJAVLJENO:

– 14 proznih djela, 16 dramskih tekstova,

–   3 dokumentarne i 1 radio drama i dokumentarni film o Branku Ćopiću: ĆOPIĆEVA RAJSKA DUŠA /Dubrovačka tajna veza / – 2011.

IZVEDENO:

– NOĆ HERCEGA STEFANA (Ljuba Tadić 1983 – 1985. – Nerceg-Novi – Dubrovnik.) Godine 2010. – Radio-Beograd,dramski program, emitovao je HERCEGA u govorenju LJ.Tadića.

– VRIJEME BREME NOSI (Sarajevsko narodno pozorište i Mišo Mrvaljević)

– DRUŽE TITO, OPET SE KUNEMO… autorsko izvođenje.

– DVIJE JEDNOČINKE: JARBOLI SLOBODE (Pula 1979.) i BROD SREĆE (Herceg-Novi – Bijela, 1979.)

– Sreten PEROVIĆ: DAROVI SCENE (Titograd,1986)  BALADA O OSNIVAČU GRADA (studije i kritike – knjiga prva)

– 105 PISACA  iz savremene crnogorske književnosti za djecu i mlade, biblioteka SOKOLIĆ.  Izabrao i priredio DUŠAN ĐURIŠIĆ, Podgorica 2008.

– PROSTRANI VIDICI – antologija priča za đecu crnogorskih pisaca – Dušan Đurišić, bibl.SOKOLIĆ (Podgorica 2012.)

– Nekoliko priča iz zbirke NAJLJEPŠI DANI, prevedene na čehoslovački (1988) I  objavljene u nasjstarijem časopisu  SE  Evrope, ROVNOST, koji izlazi od 1856.

– Dr Miroslav LUKETIĆ – BIO-BIBLIOGRAFIJA (Budva – Cetinje 2007.)

 1. Toranj u Pizi  – priče (Budva Istorijski arhiv – Ljubišin spomen dom 1985.)
2. Pisma iz Dubrovnika –  Dubrovačke ljetne igre i još ponešto (1987. Dubrovnik – vlastito bibliofilsko izdanje)
3. Najljepši dani – priče za mlade (’’Laus“ Dubrovnik, 1988.)
4. Mrmori more – mikro roman za mlade (SlavijaPRESS,  Novi Sad 1989.)
5. Priče sa Straduna (Slavija-PRESS, Novi Sad, 1990.)
6. Toranj u Pizi II  prošireno izdanje (Slavija-PRESS, Novi Sad, 1991.)
7. Prikazanja na Dubrovačku (10 ’’sličica“ tokom 1991. Dubrovnik 1993. Vlastito izdanje)
8. Magistrala – Magla – kratke priče – mikrosatira (Szeged, 2.bibliofilsko izdanje – 1998.)
9. Dubrovački lamentatio (2000. Prijatelji praškog proljeća)
10.Klintonova tamnoplava haljina  i druge priče (Prag, 2003.)
11.Al’Dubrovnik vazda osta… (neka vrsta romančića – Praha, 2004.)

TRI DRAMSKA OPUSA:

12.Dramska sočinjenija I (9 dramskih tekstova + prilozi – vlastito izdanje) – 2006.
13.Dramska sočinjenija II (4 dramska teksta + scenario za dokumentarni film: LOVĆENAC,KAO HRONIČAR DVA RASELJENA NARODA + prilozi – vlastito izdanje)- 2007.
14.Dramska sočinjenija III (5 dramskih tekstova + prilozi – vlastito izdanje) – 2008.

 
 

LOVĆENAC, KAO HRONIČAR DVA  RASELJENA NARODA

 

(Auto se zaustavlja, dolazi se iz Feketića tj. Novog Sada, kod table: LOVĆENAC /prvo je ćirilica, pa onda latinica /.

SPIKER: Na međunarodnom putu E-75 Beograd – Novi Sad – Subotica, negdje na sredini puta između Novog Sada i Subotice, a to bi bilo na 45. kilometru, nalazi se Lovćenac – opština Mali Iđoš, a nekadašnji Sekić. (panorama Lovćenca snimana sa osmatračnice ili balona, a za to vrijeme SPIKER govori)

-Naselje se prvi put spominje 1476.godine kao Segeđaz, Feketeeđhaz, Kutšofrono i Kutaš. Srednji vijek, na ovim prostorima nije ostavio traga i  analizirajući etničku kartu Vojvodine u 18. vijeku može se zaključiti da je u Sekiću živjelo dosta Srba. Kakvu su sudbinu doživjeli i gdje su raseljeni – gotovo je nemoguće otkriti, ali je evidentno da je za vrijeme vladavine cara Franje Josipa II (1780 – 1790.) krajem 18. vijeka ovo mjesto postalo čisto njemačko naselje – takozvani terezijanski i jozefinski kolonisti  (prikazuje se mapa 1. kolonizacije – ULM-REGENSBURG-WIEN-BUDAPEST-NEUSALZ-APATIN)

SPIKER:/ide se ulicama Lovćenca/ Malo i posebno zanimljivo mjesto – ima vrlo burnu prošlost, bez obzira što o Lovćencu, u našoj istoriografiji, nije objavljeno niti jedno naučno djelo, pa se zato mora pogledati istoriografija opštine Mali Iđoš, zatim monografiju o razvoju Poljoprivrednog dobra “Njegoš” i na kraju posjetiti Istorijski arhiv u Subotici.  O Sekiću je 1886. godine objavljena monografija u Njemačkoj pisana na njemačkom jeziku – goticom, a autor je bio Johan Janus. (panoramu Lovćenca “prati” SPIKER)

 

Lovcenac 1

 

Mjesto je bilo vrlo napredno, tako da je, u pravom smislu, stvoren “mali raj”. Godine 1872. u selo je stigla prva parna vršalica, 1898. proradila je električna centrala, a prvo radio pojavilo se 1926.godine (čuje se pjesma Lili Marlen). I tako je živjelo i uživalo jedno etnički čisto mjesto od 1786. pa sve do 1945.godine – punih 160 godina (opet Lili Marlen, ili neka druga njemačka muzika) kada je jedan kompletan, čisto etnički, narod zamijenjen drugim takođe čisto etničkim (čuje se pjesma ¸…oj svijetla majska zoro majko naša Crna Goro ili neka druga crnogorska pjesma). Bila je to jedna u nizu kazni za njemački narod,  jer su Hitler i njegova vlada  stvorili  fašizam i nacizam od koga je tokom 2. svjetskog rata u svijetu stradalo 52.337.180– prema najnovijem izvoru: Harper Colins Atlas World Waar, Encyclopaedia Britannica, Times Atlas of Second World War, American Battle Monuments Commission (prikazuje spomenik ANTIFAŠIZMU, a onda  mapa Drugi svjetski rat – ljudske žrtve. Opet se prikazuje mapa 1. kolonizacije, a onda pažljivo pratimo 2. kolonizaaciju- spiker “prati”) Od Regensburga do Apatina čuvenim brodovima – ulmske kutije, kako su ih popularno zvali, Njemci – Švabi su prešli dug put  oko 1400 kilometara. (njmačka pjesma ili muzika) Gotovo istu kilometražu prešao je jedan drugi narod od Cetinja preko Zelenike, Mostara, Vinkovca i Novog Sada – do ondašnjeg Sekića, a današnjeg Lovćenca čuvenim “vlakom bez voznog reda” (crnogorska pjesma i željeznička stanica – spiker “prati”). Ovdje je završena istorija Sekića, a krenula istorija Lovćenca (govore izvorni kolonisti o tim danima. Njemačka pjesma ili muzika, polako nestaje s vagonima – dolazak voza i crnogorska pjesma i muzika. Idemo od željezničke stanice, prati vedra muzika ili pjesma, i stajemo na mjesto  nekadašnje evangelističke crkve – prikazuje se slika nekadašnje crkve. Crkveno zvono, prvo iz daljine, a onda sve jače i jače – preklapa se slika nekadašnje crkve i sadašnjeg stanja)

            Godine 1945. srušena je evangelistička crkva, tako što je šala izmakla kontroli i postala više nego ozbiljan problem. Šapat je išao od uha do uha – ko fudbalsku loptu  prebaci nogom preko crkve može igrati za prvi tim ondašnjeg FK “Sloga”. S obzirom da je puno više bilo onih koji nisu mogli prebaciti loptu preko crkve – mladost je krenula u akciju –  napravljena je moba (radna akcija) – a upomoć  im  je priskočila i starija čeljad. Inače ¸recept rušenja crkve već je bio isproban na jednoj cetinjskoj crkvi – koja je srušena takođe 1945.godine …(crkveno zvono zvoni i polako nestaje) Utihnulo je crkveno zvono i tako punih 6o godina… (mještani od najmlađih do najstarijih da li im smeta što ne čuju crk.zvono, što nemaju crkvu, što ne idu u crkvu, vjeruju li u Boga…Hram i nova crkva – čuje se crk.zvono) Ovo je novosagrađena SPC (pokazuje se jedan prostor) Ovdje će biti još jedna crkva i to CPC.  Da li na ovaj način – sa dvije crkve traže “oprost grijeha”- za svih ovih proteklih šest decenija?! (govore mještani različite starosne dobi.) Kako to izgleda, kakav se osjećaj u duši stvara – KAD ZAZVONE LOVĆENAČKA ZVONA?! (govore mještani… panorama Lovćenca, a onda ulazimo s iđoške strane t.j. iz pravca Subotice – zastajemo kod table i idemo prema Feketiću, zvona prate, čas jače, čas slabije i polako nestaju).

Lovcenac 2U ovom ušoranom vojvođanskom mjestu u kojem se slučajnom prolazniku, kad bolje oslušne, može se učiniti da se nalazi negdje na Cetinju, jer ne samo da su mještani zadržali običaje predaka, već se ni njihov govor gotovo ne razlikuje od onog u starom zavičaju (prikaz: Plemenske, viteške igre – već tradicionalna manifestacija, KUD ‚‚Njegoš“ i posebno nastup najmlađeg naraštaja). 

Poslije punih 60 godina, Njemci-Švabe, nekadašnji stanovnici Sekića, a sada Lovćenca obišli su svoje rodno mjesto.

 – Posle svega što smo preživeli, mislili smo da se više nikad nećemo vratiti u komunističku Jugoslaviju. Čak  smo je i mrzili! Ali, Srbija je danas demokratska zemlja u kojoj žive  neki drugi ljudi …

– Naš rodni kraj je suviše daleko. Ali, ako ostanemo u kontaktu sa nekim mještanima, a sigurno hoćemo, mogli bismo se dogovoriti  da se s porodicama, ipak, povremeno družimo…

– Još uvek postoje velike predrasude i veliki strah samih povratnika, ali osjećamo da ovakve predrasude i strahovi, sve više popuštaju…

SPIKER: Život je čudo, u kojem, kako narod kaže, vrijeme liječi sve rane. Čak i one najteže, zatrovane strahom i mržnjom, nastale kroz brojna ratna zla, progone i internacije  nevinih žrtava, čija su stradanja postala i svojevrsni istorijski sinonim zlosrećnog 20.vijeka – na ovom dijelu Balkana. Ali, uprkos ovakvim univerzalnim ljekovitim svojstvima, samo vrijeme ne obuzdava i nostalgičnu, vječno prisutnu prognaničku čežnju za zavičajem, koja se efikasno liječi jedino povratkom na rodnu grudu i uspostavljanjem novih, civilizacijskih oblika međuljudskog  povjerenja i uzajamnosti. (“podlaga” je nekadašnji Sekić, a sadašnji Lovćenac – prati spikerov govor)

(spiker nastavlja): Od prašnjavih ulica i kuća od naboja, stvoreno je moderno i urbano mjesto, posebno zanimljivo s vrlo burnom prošlošću o kojoj i pisani istorijski izvori ćute… (uz crnogorski oro, srpsko kolo, njemačku i mađarsku muziku – uz crkvena zvona – napušta se Lovćenac).

 

Lovcenac 3

 

NOSILI SU, SAMO, GOLE ŽIVOTE…

            Jedan maleni narod, dao je velike žrtve, posebno u ljudstvu, za stvaranje jedne, sada već bivše, Države. Došli su vozom koji je znao svoj put, jer to je bila državna naredba FNRJ (Federativna Narodna Republika Jugoslavija).

Mnoge žene u crno zavijene požuruju sitnu čeljad, mnogi starci zamjenjuju pale sinove i kćeri od Triglava do Đevđelije… Dio te duge kolone, njih 1027 porodica, iz cetinjskog i barskog okruga – prije više od 60 godina stigao je u Lovćenac. Od tada pa do danas, stasalo je više generacija, koje svojom sviješću, zrelošću, bez obzira na sve krize – dokazuju sebe, čuvaju svoju  kulturu, tradiciju i običaje…

            Sa sobom su nosili, samo, goli život, pogledima su se opraštali od rodnih brda. Tamo su mladost proveli, tamo se začela skrivena ljubav, tamo se orila pjesma sa najvišeg vrha. Žalili su što se, od najdražih, rastaju, ali znali su da će u novom zavičaju naći drugove i prijatelje. Odlazili su daleko, ali to je bila njihova domovina. Zamišljali su da  iz nepregledne “doline” izvire sunce, a naveče na onaj drugi kraj – tone u zemlju. I starci su bili srećni, iako su bili blizu groba, išli su i govorili kako su srećni i da će uživati kad vide kako mladi sa pjesmom rade po bačkim poljima.

           

“Crna Goro, ostaj zbogom,

Žao mi se rastat s tobom.

Crna Goro rodno mjesto,

Tebe ću se sjećast često.

Zbogom, rijeke i potoci…”

A, na drugoj strani, u srcu Bačke gdje su dolazili vagoni, i tamo su majke požurivale sitnu čeljad i tamo je, sa vagonima ali u suprotnom pravcu, odlazio jedan, drugi, narod – noseći sa sobom, samo – goli život…

            Ako dođe do realizacije ovog projekta tj. dokumentarnog filma o Lovćencu, bio bi urađen jedan veliki i korisan posao i željela bih tu radost da podijelim sa svim Lovćenčanima, Lovćenačankama i još  puno i šire i dalje. Sa posebnim zadovoljstvom, preporučujem rad na dokumentarnom filmu: LOVĆENAC, KAO HRONIČAR DVA RASELJENA NARODA.

Dragica Popović

 

ŠTO PRVO POGLEDATAI I ŠTO PITATI?!

            Kuće im se učiniše velike I lijepe, a ravnica bez kraja. Odmah se nametnulo pitanje: ko će ovoliku zemlju – obraditi!? Po prvi oput u svom životu imaće dovoljno zemlje i kuću sa više kamara (soba).

            Ovo mjesto, njihova posljednja stanica zove se Sekić (kasnije Lovćenac). Doseljenici o njemu baš ništa ne znaju, a ovo je narod koji, iznad svega, voli istoriju, (jedna izreka kaže: “Istorija je učiteljica života”) tako da su im prvo objašnjeni neki opšti pojmovi. – kako bi to uradio svaki vodič…

Gdje se nalazi Sekić, kakva ovdje vlada klima, ima li dovoljno kiše, je li zemlja plodna i što rađa… Lovćenac se, lijepo, usidrio u centru Bačke, a geografi bi još dodali da zauzima južni dio Telečke zaravni. Selo dijeli internacionalni put Beograd – Subotica. Tu, samo tri kilometra od sela, proteže se željeznička pruga, mjesto gdje  je završila jedna istorija koja je trajala više od 160 godina, a krenula nova, za jedan drugi narod, i  koja  traje evo više od 65 godina…

Prije doseljavanja Crnogoraca, Sekić je bio čisto njemačko-švapsko, naselje. Tokom 2.svjetskog rata, a i prije toga, njemački živalj se vidljivo kompromitovao u očima našeg stanovništva, jer je masovno podržavao njemačke, okupatorske, vlasti…Iseljavanje Njemaca-Švaba iz Sekića započelo je još u toku završnih, oslobodilačkih, operacija – prije konačnog oslobođenja Vojvodine…Prema jednom podatku iz 1945. Kolonisti su u Lovćencu našli tačno 1149 kuća. Mnoge od njih su bile u lošem stanju, pa ih je čak pod teretom snijega  i nevremena palo oko 50…

Sa posebnim zadovoljstvom  i toplinom preporučujem realizaciju  dokumentarnog filma: LOVĆENAC, KAO HRONIČAR DVA RASELJENA NARODA, jer film bi bio iznad  politike i politikanstva, a to je u današnje vrijeme veoma teško postići.

Gojko, Cuja, Kaluđerović

Fotografija sa saobraćajnim znakom preuzeta sa sajta www.sr.wikipedia.org

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Kalendar

April 2019
M T W T F S S
« Mar    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
2930