Vladimir Kuljača – PAŠTROKAN, SA SJEVERA BAČKE…

 

 

 

Vladimir Kuljača

PAŠTROKAN, SA SJEVERA BAČKE…

 

 

I

            Petar se trgao iz sna. Čudno, ali ovo jutro nijesu s njim imali problema oko buđenja I rasanjivanja.

Izašao je u dvorište, još u pidžami, poklonio se I nešto mrmljao. Majka ga je samo jednom pozvala I, začudo, odmah je dotrčao. Inače je znala bespomoćno da ga doziva – dok ne promukne.

–         Mama, ne zaboravi doći u deseat sati. Znaš, to je  tačno u deset! – trčkarao je dječarac za majkom, pokazujući objema rukama – broj deset.

Znatno prije određenog vremena majka je došla u vrtić  i vješto se sakrila, kao i njen sin kad bi ga dozivala da dođe kući.

Petar je prikovao pogled na ulazna vrata… Počeo se vrpoljiti, ali vrata su i dalje bila pod „strogom kontrolom“.

–         Pet-re! Čuo je svoju majku. Trgao se. Da li mu se samo pričinilo, ili je to pravi glas njegove majke?

–         Uuuu, haha, ehehe! – mahala je, sada već iz trećeg reda.

Odahnuo je, ali znoj je tekao u potocima, i sjeo na obližnju stolicu i u sebi ponavljao: “Draga mamice, debelo ćeš mi ovo platiti…zavaćeš me dok potpuno ne promukneš…“ a onda se počeo preslišavti.

Priredba samo što nije počela…

Petar je recitovao s pogledom na četvrto sjedište – trećeg reda…  Završio je bez ijedne greške, bez obzira na majčin „incident“, i poletio prema majci neobazirući se na više upozorenja vaspitačice.

–         Mama, draga moja mamice…srećan ti praznik! – dojurio je i zadihan pao majci oko vrata…

–         Nijesam ti ništa kupio, ali sam danima učio pjesmicu i malo je nedostajalo da mi sve pokvariš, ali nemaš pojma koliko sam se trudio da ne pogriješim – i uspio sam!  Petar je opet, razdragano,  zagrlio i poljubio svoju majku.

I svi njegaovi drugovi i drugarice su odjednom potrčali prema svojim majkama. Bio je to njihov dogovor za koji nije znala čak ni njihova vaspitačica.

II

 Petar se, poslije više godina, ponovo  našao  na “udaru”…

U ovo kasno doba noći, nijesam u stanju da se okrenem i sebi naredim: SPAVAJ! Okrećem se i pokušavam zaspati, ali san neće na oči, a umoran sam – debelo sam umoran… Pazim da ženu ne probudim…neka barem ona  spava – ako spava…Polako se izvukoh iz kreveta i evo me na terasi…

            O prošlom vremenu nijesam razmišljao, svo do prije neki dan…Okrenuh se iza sebe, jer tako se najbolje i vidi i osjeti što čovjek ostavlja. Sad tek znam da više nisi pravo dijete, premda za mene ćeš uvijek biti i ostati – tatin dječarac…  Odlaziš od kuće u drugu i veću  školu… Zar toliko vremena prođe, sto mu morskih gromova, isto toliko ajkula  i malo više galebova…od one subote kada se oglasilo tvoje rođenje… Kupio sam i novo odijelo, nešto je tamnije od ovoga što imam i kojega obučem jednom godišnje ili kad idem na pokajanje…

Biraj i uči što te volja, ali onda ima da učiš – ne možeš i piškiti i kakiti! … Takav sam i ja bio, mislim nisam i piškio i kakio, pa se moja majka, tvoja baka, žestoko  ljutila kako bi me odvratila od moga puta…

–         Dijete moje… kuku meni crnoj, đe ćeš na more?! Tako nejak  po bijelome svijetu…

Nikome nijesam dozvoljavao  da me odvrati od onoga što sam zamislio…Sam pao, sam se i udario bila mi je, i ostala, životna deviza…Stvarao sam planove, gradio mostove budućnosti, pa tako nešto i od tebe očekujem…Jes’ da se vrijeme promijenilo u odnosu na ono moje i osjetio sam kako smo prevareni, izudarani i zaluđeni, toliko zaluđeni da su neki od nas na kraju zavoljeli svoje mučitelje…varani smo decenijama, pa i vjekovima…uh, đe ja to odoh ali ovo i tako nije za tebe, jer sto mu morskih gromova, kruška ne može pasati daleko od stabla, kao ni iver od klade… može se malo otkotrljati, al’ neće daleko od stabla…

        Kada sam odlazio,  majka je uspravno stajala ka onaj hrast ispred naše kuće, navikao da odolijeva mnogim vjetrovima koji su nemilice udarali i dalje udaraju… Ništa nije progovarala, ali sam znao da joj se srce od bola steže i da će kasnije otići u dvorište kako bi se dobro isplakala…

Nosiš đedovo ime – to znaš i ne bi trebao da ga obrukaš! Inače, mi Paštrovići – posebna smo sorta…

–         Tata, drugovi mi govore: „Evo, našeg Paštrokana…đe je naš Paštrokan…“

–         Dobro i lijepo ti tepaju…

–         Idemo dalje u priči o Paštrovićima…posebno me interesuje Stjepan Zanović, avanturista 18. vijeka…cijeli si otišao  u uho.

–      Veoma interesantna ličnost, a posebno su ga Rusi „opjevali“. Nije on bio samo avanturista, poznat po prevarama i podvalama, koristio je imena poznatih ljudi, a pare su mu bile najvažnije…bio je prijatne spoljašnjosti, sjajan brbljivac i veliki ženskaroš…

–         Ha, ha, hahah, vidim to ti se posebno sviđa… uhvatio te smijeh.

–     Ka što rekoh, nije bio samo pustolov i genije obmanjivanja…pisao je pjesme, pripovijetke, političke i filozovske rasprave na talijanskom i francuskom jeziku, prevođen na ruski, njemački i švedski jezik…čudo je uradio za svojih tridest i pet godina – koliko je živio…

–         Uh, pa zar je živio samo toliko!? – poskočio si, počešao se po glavi i opet sjeo.

–    Izvršio je samoubistvo u jednom amsterdamskom zatvoru u maju mjesecu 1786…život, svojevrsan roman…Sve što te bude interesovalo o Stjepanu Zanoviću  – traži i čitaj! Onda bi trebao pročitati i zapamtiti: PAŠTROVIĆI NA DVORU KRALJA NIKOLE… Dr Božidar Perazić, bio je lični kraljev liječnik…

–         Kada smo  mi Paštovići,  „zauzeli“ sjever Bačke?! – naglo si se uozbiljio i okrenuo temu

–        Poslije Prvog svjetskog rata (1918.) nekoliko porodica, takozvani Solunski kolonisti, došlo je u Banat u selo Vojvode Stepe, a glavni dio poslije Drugog svjetskog rata (1945.)  dvanaest  paštrovskih porodica – naselilo je Bačku…I to češ sve lijejpo proraditi…

–        Solunski front sam proradio, a posebno Mojkovačku bitku (1916.) jer da nije bilo te bitke ne bi bilo ni Solunskog fronta (1918.)! Crnogorska, kraljevska, vojska je odigrala veliku ulogu, pa je spasila srpsku, kraljevsku, vojsku… mislim da bi srpska vojska nastavila sa daljnjim povlačenjem prema Jadranu i Krfu… ali su poslije Crnogorci sve to debelo platili – od austrijske vojske…

–          Bravo, bravisimo! Ja sam, i više nego prijatno iznenađen! Svaka čast, imam pravog sina!

Zuko Dzumhur - ilustracija 2–        Znaš tata, obišao sam naše Paštroviće, ne da sam ih obišao nego sam prepješačio rutu od Kufina do Babina vira, ulazio u svaki manastir, dugo sam sjedio na Drobnom pijesku gdje je bio paštrovski ZBOR ili kako bi talijani rekli BANKADA gdje su vijećali i donosili važne, značajne, odluke –  dvanaest paštovskih plemena… prošetah po Svetom Stefanu, koji je nekad bio paštrovski centar svih zbivanja… Tu je bila kancelarija od BANKADE… Pitao sam ima li bilo kakav trag od te kancelarije a jedan će, mislim da je bio neki čuvar: „Što je mali, što ti zapravo ođe radiš“?!

–         Ja sam Paštrović! Ne živim ovdje i nisam ovdje rođen…obilazim naš kraj i duboko sam zaronio…

–         A, tako…odlično, svaka čast! Evo ođe imaš sok i čokoladu… Slobodno možeš i sjutra doći… čuvar se nasmijao, a ja sam došao i sutra i prekosutra… upoznao sam naše kulturne vrijednosti i običaje, jeo sam i, danas, jedem naše specijalitete od makarula, pršuta, sira, raštana do ruštula… O Stjepanu Mitrovu Ljubiši, da ti ne govorim! Od prvog momenta najviše me oduševio Kanjoš: “…bolji i viši, odoše boljima i višima, a ja jedva i vama dopadoh…“ Prorađujem Stefana Štiljanovića, Simeona Piščevića…

–         Odlično, bravo ti se!

–         Ali tata…dobro sam upamtio puno tvojih,  kao i bakinih, priča o Paštrovićima, ali tata puno se toga promijenilo tako da ja sve teže prepoznajem naše Paštroviće…

–         Dijete moje…biće oni još bolji … Ma viđi ti njega kako on duboko i daleko razmišlja…

–         Mislim, tata, da neće biti bolji! Temelji se oburdavaju…duhovnosti neće biti…

–       Dobro, a sada bi se mogao malo i okupati, evo te bijel si ka sir i mačke će početi da te jure, a posebno onaj ĆIĆO iz Venecije… Na kupanje!

*

Mislim da u čovjekovom životu nema ljepše radosti nego kada čuje plač rođenog đeteta… Kada si se rodio, prolazio sam Gibraltar…kasnije sam vadio poziciju na osnovu vremena – tvojeg rođenja… Nisam znao kako da se radujem i veselim i s kime to da podijelim… Nije se moglo, nije se smjelo pucati na brodu jer to nije bio običaj ka ođe kod nas, ali sam trčao po brodu…bilo je prošlo pola noći i vikao iz sve snage: Ljudiiii! Drugoviii! Prijateljiii!… Postao sam otac! Čuje se plač đeteta u mojoj kući!… to Petar plače…  Ime po đedu…po mojem ocu… nastradao je, kao kapetan, na jednoj vojnoj vježbi…… Osjetio sam da se u meni nešto prelomilo i da nisam više onaj od juče… obično je znao da mene i brata, tvojeg strica, stavi u krilo i kaže: “Imam dva sina, ne bih ih dao za cijeli svijet, a obraz ni za oba…“ Onda bih ja skočio: “Ajde tata, ne pričaj svašta! Dao bi ti to malo obraza što je preteklo – za nas dvojicu i još bi pitao treba li još nešto…“

–         Da, u pravu si…sve bih ja za vas uradio i dao – pa i ovo malo preostalog, kako ti reče, obraza…

*

Bilježio sam svaku promjenu u tvom razvoju – od jednog do drugog putovanja, kako se to kaže vijađa, a njih je bilo toliko da više nije moglo stati u moju mornarsku vreću, za koju sam ti  govorio: „ Kad bude puna, odvezaćemo je  …“

–         Tata, torba je sigurno već napunjena…ajde da je konačno otvorimo…

Kada si pošao u školu i postao đak prvak, majka te vodila i usput hrabrila…Ispred škole si stao, uspravio se i rekao:“Nemoj me više pratiti i ne čekaj me ispred škole…Mogu ja sam…“

         Sa dalekih mora, redovano sam pozdravljao  tvoj razred i tako sam pomagao da upoznajete i druge zemlje i narode… To mi je kasnije zahvaljivala tvoja učiteljica…Njoj si bezgranično vjerovao…

–         Znaš tata, ja ću to ovako uraditi, jer učiteljica je kazala da tu treba biti crta…

*

Kao mali, nijesi volio mačke. Došli vi kod mene u Veneciju, a tamo šinjorine šetaju s mačkama, ka mi kad vodimo kučke na pelcovanje. Ti se otrgnu od majke i udri nogama po mačku. On frkće, a dama vrišti:

–         Ajuto, ajuto! Mama mia, picolo bandito…

Dotrčaše karabinjeri, njihova policija, a ti se uhvatio majci za suknju i ne dišeš…

–         Što se kriješ iza majčinog skuta?! To ti je po ujacima! Pokaži se junačino!…

Počeše karabinjeri  da se smiju i nikako da stanu… i ja se dobro ismijah, a onda se debelo zamislih… sjetih se jedne priče, kako su u Turskoj nevjernu ženu stavljali u vreću – zajedno sa mačkom, vezali vreću i bacili je u more… poslije nekog vremena – nestalo je mačaka…  i ti pade u smijeh, gospođi, u znak izvinjenja, pružao si ruku, a mačak ĆIĆO  nije prestajao na primirje pa te malo i ogrebao – kao znak upozorenja…

*

A, tvoje prvo pismo, na mnogim mjestima gumicom  brisano, bilo je ka u kamen uklesano…

–         Tata, kad ćeš doći, puno, puno mi nedostaješ…Mama je kazala kako prvo treba da zaspim i poslije toga još jednom da se probudim – pa ćeš onda doći… Ajde da već jednom odmrsimo taj čvor sa mornarske torbe! Mama kaže da u toj vreći treba biti puno zanimljivih priča…Tata, požuri…čekamo te…

*

Koga ću sada staviti u krilo: „Đe si kokot tatin“! A ti se trgneš, nijesi volio da te tako zovem, jer bi mogli drugovi čuti, pa što ćeš onda od bruke  „…da me zovu tatin kokot…najljepše te molim da mi više tako ne tepaš…“

–          Dobro, ali ti ostaješ tatin kokot…

–         Može, ali kada smo sami, čak ni u maminom prisustvu – neću da budem tatin kokot! …

Mama mi je kazala, ali u povjerenju, kako si se zaljubio – do ušiju,  još i više…Neka, neka sokoliću moj…

Evo, svanulo je…sada se sjetih, kako smo jedne ovakve zore, učili Šantića „…o, klasje moje ispod golih brda…ko mi te štedi, ko li mi te brani…moja muko tvrda…

–         Zašto tata, preskačeš?! Idi redom! – pratio si pjesmu, mrmljao u sebi i trljao još sanjive oči…

–         Da mi kako s prava puta

   duša mlada ne zaluta!

–         Tata, što to govoriš?!

–         Nijesam pjesnik, ali volim poeziju a ovo je iz jedne pjesme od Branka Radičevića…

*

Sada bih te mogao probuditi…ka i majku…da doručkujemo i krenemo…klasje moje…kokot tatin… Paštrokan tatin…

Fala, Bože, na dar ovi,

O pomozi, blagoslovi,

DA MI KAKO S PRAVA PUTA

DUŠA MLADA NE ZALUTA!