Vladimir Kuljača – Primjeri veoma dobre crnogorsko-dubrovačke saradnje

 

 

 

Vladimir Kuljača

PRIMJERI VEOMA  DOBRE
CRNOGORSKO-DUBROVAČKE SARADNJE

(Postoje mnogobrojni podaci  o dobroj saradnji između Crne Gore, Dubrovnika i stare Boke…)

 

 

Nekoliko godina,  prije rata (1991.) grupa dubrovačkih penzionera (umirovljenika) obišla je Cetinje i Crnu Goru. Prije odlaska održao sam jedno malo predavanje, a g. Nikola Isufi, ondašnji urednik Dubrovačkog vjesnika plašio se da to objavi… Dubrovačke fotografije o toj posjeti – nestale su 1991.…

Postoje mnogobrojni podaci o dobroj saradnji između Dubrovnika, Crne Gore i stare Boke, a ta saradnja počinje iz  vremena austrijske carevine i  Austro-Ugarske monarhije…

“Vaša svjetlost,

Svakome se napretku tvojemu radujem kao sopstvenome svome, jerbo je Tvoj napredak narodni…

Svijetli Bane!

Tvoj je zadatak velik njim Europa noviji vid dobiva, a Ti mičeš gadnu ljagu sa lica svih Slavena, koji do dana današnjega ništa drugo nijesu bili do prodani i žalosni robovi i nadničari  drugijeh naroda… Molim Boga za srećan uspjeh, a ja više od svega s najvišim počitanjem ostajem – Vaše Banske svjetlosti…”

Vladika Crnogorski  – P.P.Njegoš

Njegoš piše, manji dio pisma, 20.decembra 1848.godine  Banu Jelačiću, a iste godine piše i Stanku Vrazu (najistaknutiji Ilirac i prvi hrvatski profesionalni književnik – u Beču je predvodio grupu koja je Gorski vijenac – njegovo najslavnije djelo ocijenjeno kao MANUSKRIPT genijalnog tvorca…)

“…počitajemi g.Vraz, bratski te pozdravljam…Čudna vremena! – potresa – događaja – preobrazovanja – uzdignuća, pa i vremena nestrpljenja! Noći se molim da što dobroga snim, danju da mi dobro u novinama donese. Sto puta je lakše onome ko se  bori no onome koji čama kod kuće…Hoće li se naš narod svijetu pokazati narodom blagorodnim i dostojnim samostalnosti svoje ili će vječno obožavati tuđe verige…

Zbogom, g.Vraz, bratski ti pozdrav sa svim narodoljupcima od tvojega počitatelja V/ladike/ P.P.Njegoša.

 

Nikšićani su prvi objavili zbirku pjesama Tina Ujevića, Auto na korzu (1932.) a poslije 42 godine opet su izdali navedeno djelo…

Nikola i Marko Mašanović, Stanko i Dušan Dragojević i Ljubomir Maksimović, samo su dio, najznačajnijih, crnogorskih aktivista koji su dali doprinos razvoju radničkog pokreta u Dubrovniku – vrijeme između dva rata (Prvog i Drugog svjetskog rata).

U Dubrovniku je živio Ljubomir Maksimović –  isticao se dobrim i predanim radom, a posebno je vodio brigu o sindikatima. U ono teško vrijeme (1920.) često je bio na putu od Dubrovnika prema Herceg-Novom, Kotoru, Tivtu, pa sve do Cetinja…

Značajno mjesto pripalo je Nikoli i Marku Mašanoviću, rodom iz Gornjeg Ceklina – nedaleko od Cetinja. Otac im je bio oficir crnogorske vojske, a stric profesor – školovan na Kijevskom učilištu. Nikolin, revolucionarni put usko je vezan sa njegovim starijim bratom Markom, koji se bio preselio u Dubrovnik, a bio je član Komunističke partije od osnivanja (1919.) u Moskvi završava međunarodnu Lenjinovu školu i vraća se kao instruktor CKKPJ – poginuo je na Cetinju 1930. godine – u sukobu sa žandarmima…

Nikola je zajedno sa Brunom Radeljevićem, velikim sindikalnim rukovodiocem iz Dubrovnika, razvio veoma živu aktivnost, a ovaj se Grad, za kojeg možemo reći da je ‘’pokretni praznik”, odužio i Brunu i Nikoli (bile su to veoma značajne firme : “Nikola Mašanović” – TUP – tvornica ugljenih proizvoda. Poslije 1991.  ostala je samo zgrada, nešto se sitno radilo – ne znam da li još preživljavaju…   Radeljević – proizvodio je  razno-razna ulja i maziva, a danas bi na tom prostoru od 28 hiljada kvadrata trebao biti poslovno-trgovački centar. Bruno je umro u logoru Stara Gradiška 1942.)

Naišli smo na tragove Nikolinog mučenja – kroz kazamate Dubrovnika, Sarajeva, Glavnjače i robijanja u Sremskoj Mitrovici. Rat je dočekao u Dubrovniku (1941.) I upravo kada se spremao da s djecom otputuje, uhapšen je i sproveden u Sarajevo. Nakon mučenja strijeljan je 16.juna 1941. godine –na Lašvanskom mostu – nedaleko od Travnika…

Evo nas kod još dvojice Cetinjana – Stanka i Dušana Dragojevića, (Montenegrina je, jedini portal posvjećen promociji crnogorske kulture i nasljeđa, veoma dobro obradila Stanka),   rođenih u selu Drušići – bili su Nikolini rođaci. Stanko se 1930. godine zaposlio u Okružnom sudu za osiguranje radnika u Dubrovniku, a od prvog dana  policiji je bio sumnjiv, tim prije što je stanovao kod Nikole… Nešto kasnije Stanko se razbolio i dosta vremena je proveo u bolnici, a dubrovački rodoljubi  poklanjali su mu veliku pažnju, a u posjetu su mu dolazili drugovi iz Boke i dobrog dijela Crne Gore…Težak život i policijska mučenja – ostavili su traga, tako da se zdravstveno stanje pogoršavalo – iz dana u dan i umire početkom 1933.godine… Sprovod se pretvorio u ogromnu manifestaciju simpatija naroda Crne Gore i Dalmacije, pa je od Dubrovnika do Podgorice – Cetinja, zamislimo taj prizor, nošen na rukama – od sela do sela… Pokušavao sam da snimim dokumentarni film i ne samo dokumentarni, pa mi je bila obećana finansijska pomoć – od Atlantske plovidbe i agencije Atlas, ali ubrzo je došla 1991. I projekat je pao u more

Grupa, dubrovačkih, penzionera (umirovljenika) lijepo je i carski dočekana, kako to Crnogorci znaju, i ispraćena, ali nažalost nisu mogli, pa ni smjeli da pričaju o toj divnoj posjeti…