Vladimir Lajović – JAKVINTA – ZLA KRALJICA DUKLJANSKA


“Jakvinta od Barija” ili Jakvinta Dukljanska, potvrđeno je istorijska ličnost. Bila je kći normanskog vođe Arhirica, iz grada Barija. Vjenčanje kralja Bodina i Jakvinte, obavljeno 1081. godine, predstavljalo je pokušaj povezivanja dukljanskih i normanskih interesa protiv Vizantije u to vrijeme. Ona je bila kraljica Duklje od 1081. godine, pa sve do njene smrti. Upamćena je kao loš vladar. Prema Ljetopisu popa Dukljanina imala je jak uticaj na svog muža, Bodina. No iako bez stvarne vlasti, još dok joj je muž bio živ, Jakvinta je odmah počela da nameće svoje interese. Ona će najpre navesti Bodina da zatvori, a potom i pogubi pred Dubrovnikom, svoju braću od strica, Branislava i Gradislava, kao i sina ovog prvog, Predihnu. Imala je uticaj i na ostatak Vojislavljevića, ali najveća prepreka joj je bio Branislav. Bodin se zbog toga što je ubio Branislava “odmah pokajao i gorko je plakao” zbog svog čina, i na kraju ga sahranio kako mu priliči.

Car Bodin Konstantin, protosevast i
eksusijast Duklje i Srbije

Tadašnji svještenici su sve do sahrane osuđivali Bodina zbog ubitstva Branislava. Jakvinta je nastavila po svome da vlada i nakon smrti Bodina. Kada je Mihalj Vojislavljević došao na vlast, brzo je bio i zbačen. Razlog je bio Jakvintina zloba, i umjesto Mihala postavljen je za vladara Dobroslav. Ubrzo se Dobroslav, koji je radio u korist Jakvinte, a protiv sebe, našao u okovima jer je bio zloban prema narodu.

Na vlast je došao, potom Vladimir, Bodinov bratanac, koji je “voleo mir i sa svima ga je održavao”. Ali i on je postao sljedeća žrtva i došavši pod udar zle kraljice Jakvinte. Vladimira je Jakvinta ubila napitkom “navedena savjetima nekih najgorih ljudi, koji usto bijahu i neprijatelji župana Vukana”. Međutim, ni pomenuti kralj Dobroslav, koji je prethodno čamio u okovima, ne prođe mnogo bolje jer i njega Jakvintini ljudi “oslijepe i kastriraju, pa pošalju u manastir”.

Jakvinta je najzad postigla željeno: da za kralja bude izabran njen sin Đorđe, u čijem interesu su sva prethodna zlodela, izgleda i bila učinjena. Đorđa je, međutim, nedugo zatim svrgnula vizantijska ekspedicija. On je morao da pobjegne u Rašku, a zatim je zaslužena kazna stigla i njegovu majku, ona “bi uhvaćena kod Kotora i odvedena u Carigrad, gdje je i umrla”.

Kotor XII vijek

U ovom kratko odjeljku o kraljici Jakvinti možemo prepoznati niz biblijskih refleksija i to u izvještajima o najozloglašenijima ličnostima biblijske istorije. Čak i naš hroničar Jakvintu identifikuje kao Irodijadu, i čini još jednom potpuno opravdanim ovaj moj poduhvat da u Ljetopisu prepoznam te biblijske refleksije i pokažem ono što je neopravdano dugo previdjano, da djelo sveštenika iz Duklje  ima itekako veliki vjerski značaj.

Jakvinta tako postaje prava slika zla. U njenom ponašanju i djelima prepoznaćemo ne samo Irodijadu već i nekoliko sličnih biblijskih ličnosti koje imaju ključne odlike tj lica zlog vladanja, prema mjerilima Svetog Pisma.

U prvom pasusu koji smo izdvojili iz 42.glave Ljetopisa, riječi “tražila je zgodnu priliku da ih uništi” neodoljivo podjsećaju na riječi jevandjelista koji su na sličan način opisivali kako su fariseji i vjerski poglavari tražili zgodnu priliku da uhvate i ubiju Isusa. Postoji ta paklena fokusiranost zla koje kontinuirno vreba priliku da zgrabi pravednika i da ga uništi. Nije ni čudo što je Isus opominjao učenike na oprez i bdijenje, jer njihov neprijatelj djavo ide “kao ričući lav” i glada prilku da ako ikako može da “proždre” nekog od izabranih božijih..

Kralj Dobroslav

To je oduvjek tako, Sotona ima svoje sluge medju pojedinim javnim ličnostima, nerijetko i na visokim položajima koji ne prezaju od najgnusnijih zločina. Često su zaodjenuti, ne samo u kraljevske, već i u svešteničke odore kao što su to bili fariseji i sadukeji u Isusovo vrijeme. Jer kao što će apostol Pavle proreći u svojoj poslanici “tjelesni će progoniti duhovne”. A šta je drugo tjelesno ako ne sotonsko. Zar nije Isus Petru jetko odbrusio “bježi od mene Sotono, jer ti ne misliš ono što je božije već što je ljudsko”, tako je ljudsko = tjelesno = sotonsko… To je duh manipulacije i vlastohleplja koji progoni Crkvu, kojeg nam je apostol otkrio da i u Crkvi i Državi vlada ovaj duhovni princip koji vidimo i u Ljetopisu, da zlo uvijek vrijeba i progoni pravednika, to je taj “Duh Jezavelje” o kome ćemo u nastavku nešto više reći.
Biblija jasno govori o sukobu dobra i zla, svjetla i tame, istine i laži. Samo, to nijesu nikakvi kosmički sukobi ideja, već realni sudari vrijednosti Bozijeg Carstva i Sotone, kao utjelovljenja duha pakosti i manipulacije. Jezavelja je progonila proroka Iliju, Fariseji Isusa, Irodijada Jovana Krstitelja, Dalila Samsona… Jakvintu ćemo u tom kontekstu najbolje shvatiti i opisati kroz pomenute biblijke likove, jer progoneći pravednike, Crkvu i hrišćane taj duh Jezavelje i duh nevjerstva zapravo progoni duh istine Jevandjelja. A šta znači progon? Progoni su zbir svih zala zlih ljudi koji napreduju od zla ka gorem. Vidjećemo da Jakvinta koristi sva moguća sredstva da bi likvidirala sve potencijalne pretedente na kraljevskuli tron Duklje.

Jakvinta i svi pomenuti biblijki zli likovi vladarica (supruge lidera) nijesu ništa drugo do otjelovljenja mnogih svagdašnjih drustvenih i gradjanskih nepravdi, mnogih kako se to kaze ozakonjenih bezakonja koja makijavelistički opravdaju i najbrutalna sredstava za ostvarivanje nekih svojih političkih i sličnih “viših” ciljeva. Ljetopis popa dukljanina je pravi bukvar takvih pojava, i zato je nezaobilazna knjiga za pouku generacijama koja stasavaju u Crnoj Gori.
Taj progon koji vrši Jakvinta je slojevit i dubok, jer nije samo fizički (reklo bi se da uopšte i nije) i direktan on je više psihološki, duhovan, suprilan i indirektan. Jer se vrši preko svog supruga koji ima apsolitinu vlast i stvarnu pesnicu moći. Zbog sveg toga taj progon je teško i uočljiv i nedokičiv za otvorenu borbu. Rekao bih i opako opasan, posebno za ljude koji nijesu karakteri i vični duhovnom ratovanju. Jakvinta kao Dalila, koristi svoj položaj žene tj. supruge i majke da ostvari željeni uticaj odnosno željenu posljedicu. Ona slama volju svome suprugu, da bi njime manipulisala. Tako Jakvinta kao Dalila, besomučno istrajava sa pitanjima i zahtjevima prema svojem suprugu, dok ovom ne dozlogrdi i učini šta joj je srcu važno. “I ona mu dosađivaše svojim riječima svaki dan i navaljivaše na nj, i duša mu prenemože da umre.” Knjiga o sudijama 16:16, toliko je snažan taj pritisak na volju da čovjeka dovodi do očaja da mu se život počinje gaditi. Ovo zlo moramo osvijestiti da bi se znali i boriti protiv njega. To zlo ima tako djelotvorno oružje da i najači čovjek (Samson) pred njim pada biva razgolićeno. Ono je nekako žensko, moćno, podmuklo, laskavo, dosadno, uporno, koje je svojim konstantnim djelovanjem kako vidimo oborilo jednog supermena istorijskih razmjera. Samson koji je oduvjek bio sinonim božanki silne fizičke snage ali i tragične ljudske slabosti, za sve drugačije bitke je bio spreman i za sve je bio jak, kao vjerovatno i moćni car Bodin u našem Ljetopisu, koji je osvoji gotovo čitav Balkan, ali ne i za ovu vrstu puzajućeg zla. Obojica su pokleki pred tim dosadnim i upornim zahtjevima opake žene, jer i je i Jakvinata Bodinu, kao i Dalila Samsonu neprestano zvocala i manipulativnim tehnikama uporno tražila glave političkih takmaca i prijetila riječima “.. pa prišavši kralju poče bestidno navaljivati i govoriti mu da ih uhvati i stavi u tamnicu, inače nikakav život ne može imati sa njim, ako to ne učini…” dok na kraju car popusti pred njom i ” posta za trpezom vjerolomnik..i.. ubica.”

Narod ubija kraljicu Jezavelju

Kako primjereno zvuče riječi Sv. Jovan Zlatousti u Besjedi na Usekovanje: ”Opet bjesni Irodijada, opet luduje, opet igra, opet traži od Iroda glavu Jovana Krstitelja! Opet Jezavelja hoće da otme Navutejev vinograd i protjera Svetoga Iliju u gore.” Nije slučajno Jovan Zlatousti povezao Irodijadu i Jezavelju, jer to je isti pakleni duh. Taj nečisti duh protiv koga se moramo boriti navjestiće i sv. Jovan Bogoslov u Otkrovenju da bi opomenuo sve hristove učenike na ovaj opaki manipulatorski duh koji može zauzeti važnu poziciju i izazvati mnogo zla Bozijem narodu ako se na vrijeme ne izopšti. Taj duh Jezavlje se više nego očigledno manifestovao u Jakvinti. Koja kao i njene biblijske prethodnice preko svojih slabih (duhovno gledano) muževa i sinova kontrolosali stvari i imale faktičku vlast u zemlji.

Na drugoj strani, u Svetom pismu  je zapisano da je Isus sjeo na prijestolje Davida. Kralj David je uspostavio položaj pravog i istinskog duhovnog autoriteta koji će na kraju donijeti u kraljevstvo Božje. David je učinio za duhovnog autoritet ono što Abraham učinio za vjeru, jer je jednostavno odbio da preuzme vlast ili uticaj prigrabi za sebe prije vremena nedozvoljenim sredstvima. Naprotiv, on  je potpuno vjerovao u Boga da će ga On utvrditi u poziciju koja mu je  odredjena u pravo vrijeme. David nije podigao svoju ruku na svog političkog neprijatelja Saula, da traži priznanje ili uticaj, već je hodao u pravom duhovomi autoritetu. On nije kao Jakvinta i Bodin gledao da samo ljudskim snagama prigrabi i osigura  političku moć, znao je da svaki položaj ili uticaj koji bi stekao vlastitim manipulacijama ili samopromocijom bi postao kamen spoticanja za njega i njegovu sposobnost da dobije pravi položaj i autoritet od Boga. 

Tome nas uči i Ljetopis kraljeva Slovena od prve do zadnje stranice, da postoje istinski i lažni autoriteti, oni istinski kao što je bio sv. Vladimir Dukljanski baštine izvorni duhovni autoritet, poput Davida, na potpunom povjerenju u Gospoda, da će ih On i samo On utvrditi u položaju koji im pripada i to u Njegovo vrijeme i Njegovim sredstvima.  “Ponizite se, dakle, pod moćnu ruku Božiju, da vas On  uzvisi u pravo vrijeme.” (1 Peter 5: 6) Jer kada Gospod promoviše čovjeka On ga takođe opskrbljuje milošću i mudrošću da nosi teret vlasti. Šta je vrijedilo Đorđu Vojislavljeviću, tom jadnom sinu Bodinovom, zbog koga je navodno “brižna majka”  Jakvinta skratila za glavu pola kraljevske porodice da bi ga dovela na položaj, to ga nije spasilo i umirilo. Đorđe je izgubio sve a imao je sve. Iako je bio stvarni sin i stvarni nasljednik trona, on je čitav život živio kao da zapravo to nije. Njegova majka i on nijesu vjerovali u Boga, da on je Kralj nad kraljevima, niti u sebe i zato su činjeli svako zlo da bi osigurali ono što ima je već bilo dato odozgo. Ali upravo oni su živjeli u velikoj nevjeri i nesigurnosti kao da im i ne pripada ono za što su se navodno borili.  Jakvinta i njen mrčeni sin Đorđe koji su stekli u poziciji vlasti i uticaja samo svojim zlim sredstvima, manipulacijama i laktanjem imaju vrlo malo mira i sreće i osuđeno je na neuspjeh, okove i smrt, i to vječnu … Pošto je tim putem odlučila da krene Jakvinta i završila kao Jezavelja kojoj su psi leš rastgli da joj se strva nije znalo.

Odlomak iz Magistarstkog rada vladike Vladimira Lajovića, “Biblijeske refleksije Ljetopisa Popa Dukljanina”

1 Trackback / Pingback

  1. ЈАКВИНТА – ЗЛА КРАЉИЦА ДУКЉАНСКА – Првославна црква Црне Горе

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


15 + 18 =