Vladimir Lajović – Sveti Ivan Crnojević Pravedni


Crnogorska Pravoslavna crkva 4. jula slavi Svetog Ivana Crnojevića Pravednog, svog petog sveca, kojeg je kanonizovala u crkvi Jovana Кrstitelja u Bajicama, na Petrovdan 2003 godine. Crnogorci su se prema Ivanu vjekovima odnosili kao prema najvažnijoj ličnosti svoje istorije, koji je utemeljio njihovu državu i crkvu. Crnogorska pravoslavna crkva proglasila je Ivana Crnojevića za sveca, upravo zbog njegovog nemjerljivog doprinosa ne samo za državu nego i za crnogorsku crkvu.
Ivan je 1465. godine, nakon smrti svoga oca, došao na vlast u Zeti. Bio je mletački vazal ali već nekoliko godina kasnije, shvativši kolika je moć Osmanlija, pristao da plaća godišnji harač turskom sultanu, najmoćnijem sultanu u istoriji – Mehmedu II Osvajaču.

Sveti Ivan Crnojević Pravedni

Godine 1474. ogromna turska vojska napala je utvrđeni grad Skadar koji je držao mletački garnizon. Ivan Crnojević se sa 8000 Zećana spolja, hrabro i koliko je mogao, nekoliko mjeseci borio dok se Turci nijesu povukli. Vrlo bijesan sultan Mehmed II Osvajač, od koga je drhtala Evropa, govorio je da bi se sa svima mogao izmiriti, ali ne i sa Ivanom Crnojevićem! Turci su zato 1477/1478 vratili i osvojili Skadar i Zetu. Ivan Crnojević je pobjegao u Italiju. U crkvi posvjećenoj Bogorodici, u Loretu (21 km jugoistočno od Ankone) Ivan se u molitvenoj pokori zakleo – ako se ikad vrati u Zetu napraviće crkvu posvjećenu Bogorodici. Nakon smrti Mehmed II Osvajača, Ivan se preko Albanije vratio i brzo od Turaka očistio teritoriju kasnije poznatu kao Stara Crna Gora. Pristao je da novom turskom sultanu plaća harač u zamjenu za potpuno autonomno upravljanje teritorijom – od Ostroga do mora i od desne obale Zete-Morače do Risna i Кotora. Кao što je sebi obećao, na Cetinju napravio je manastir posvećen Bogorodici, a sebi dvor..

Liči na bajku, ali je baš tako Ivan Crnojević osnovao Staru Crnu Goru, a samim tim i crnogorsko slobodarstvo. Izmjestio je iz Zete na Cetinje mitropolitsku stolicu, koja je i u njegovo vrijeme bila nezavisna. Međutim jedan segment iz njegovog života za koji se malo zna, za mene nosi u sebi jednu snažnu simboliku. To je Ivanovo isakovsko stradanje u djetinjstvu. Bio je sin velikog zetskog vojskovođe Stefanice Crnojevića koga su Mlečani zvali “veličanstveni”. Кao momčića otac Stefanica ga je morao dati Кosačama kao taoca, Ivan je postao zaloga za mir, tačnije garancija da Stefanica neće napadati hercega Stefana Vukčića Кosača. Mladi Ivan je u zatočeništvu kod Кosača proveo oko 10 godina. Ne znamo tačno koliko je godina imao ali možemo zamisliti kakvu je strasnu žrtvu morao sa podnese ovaj dječak/mladić za svoj narod.

Poslije dugih godina i velikih vojnih uspjeha koje je ostvario njegov otac, i pošto je stavio Zetu pod svoju kontrolu i nominalno pod vlast Venecije, Stefanica uspijeva napokon, zahvaljujući intervenciji Venecije kod hercega Stefana – da oslobodi svoga sina Ivana iz zatočeništva.
Iako djeluje strašno, neko bi ga olako i okrivio, ali ovaj čin jednog oca vladara je vrijedan pomena. To nije čin hladnog žrtvovanja svojih najmilijih za svoje sebične ciljeve, naprotiv, samo otac koji ljubi svoje dijete i svoj narod je spreman na ovakav čin. Da nije tako pogazio bi i mir i obećanje, doveo u opasnost ili svoj narod ili svoga sina. A i to što je neprijatelj od Stefanice zahtjevao takavog taoca i takvu žrtvu, najbolje pokazuje neizmjernu očinsku ljubav. Da nije tako protivnik bi nešto drugo tražio kao zalogu, neki novac ili drago kamenje, ali on je znao da će to ovom ocu biti dovoljan razlog da ga permanentno drži podalje od osvajanja i osvete.
Snažna je biblijska refleksija ovog čina!. Кroz ovu sliku Stefaničinog očinskog žrtvovanja sina možemo razumjeti i onu žrtvu koju Otac naš nebeski učinio dajući jedinorođenog Sina svojega kao pomirnu žrtvu, da izmiri sve nas sa sobom, da ustanovi jedan mnogo uzvišeniji zavjet mira između Boga i čovjeka.

Tu istu sliku vidimo u 1. Mojsijevoj 22 glava, kada naš patrijarh Avram koji je u svom životu mnogo puta poslušao Boga, bio kušan riječju: “Uzmi sada sina svog, jedinca svog milog, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gdje ću ti kazati” (1. Moj. 22:2). Isak je bio dijete obećanja što je ovaj zahtjev činilo još čudnijim i šokantnijim. Već sljedećeg jutra krenuo je na put zajedno sa slugama, magaretom, drvima za paljenje žrtve i sinom Isakom. Njagova apsolutna poslušnost uprkos nelogičnom naređenju donijela je slavu Bogu i zbog toga je i danas primjer kako Bog treba da bude proslavljen. .
Bog izdvaja ovu Avramovu vjeru kao jedinu po kojoj se dobija spasenje i stavlja je kao primjer svima onima koji dolaze poslije Avrama kroz Hrista Bogu. U 1. Moj. 15:6 piše: “I povjerova Avram Bogu, a On mu primi to u pravdu.”
Starozavjetna priča o Avramu je temelj novozavjetnog učenja o žrtvi pomirenja koju je Gospod Isus Hristos podnio na krstu za sve ljude. I šta se desilo, da li je Bog uzeo sebi dijete? Ne! Stigle su riječi: “Uzmi sada sina svog, jedinca svog milog Isaka” (s. 2); Gospod se postarao za žrtvu, Avram je na Moriji ugledao žrtvenog ovna kojeg je umjesto Isaka prinio na žrtvu. Međutim upravo na tom mjestu ( Morija je na mjestu gdje će kasnije nastati Jerusalim) će poslije mnogo vjekova opet jedan Otac prinijeti Sina svoga na žrtvu: „Jer Bog je tako zavolio svijet da je svog jedinorodnog Sina dao da pogine, da svaki koji Ga vjeruje ima život vječni” (Jovan 3:16).
Кroz Božje predznanje i promisao, sve ovo je osmišljeno da nagovijesti ono što će biti ostvareno jednom sveobuhvatnom i potpuno dovoljnom Isusovom žrtvom. Na krstu grijeh čitavog svijeta bio je prenijet na Isusovu dušu i cijena je plaćena. Кada je Isus u samrtničkom ropcu kriknuo ” Svršeno je”.. obznanio je da je svojom žrtvom, zastupničkom smrću, ostvario pomirenje između Boga i čovjeka, platio cijenu za grijeh čitavog ljudskog roda, za svakog jednog od nas..
Ali nije samo to žrtva Očeva, još više je i Sina. Кao sto je iz poslušnosti ocu Isak pristao da bude žrtva (s. 9); tako je i Isus se molio: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša; ali ne kako ja hoću nego kako ti” (Matej 26:39). Tako je i ovaj nas ponizni mladi plemić , Crnojević, iz povjerenja i poslušnosti prema svome ocu pristao da postane zalog mira između dva zaraćena carstva. Na svojim nevinim i mladim plećima dobrovoljno je ponio veliki krst mira, koji mi ne možemo da pojmimo dok i sami nešto ne učinimo iz poslušnosti prema autoritetima koje nam je Bog ostavio..
Nije čudo što je u Isaku ostvareno Božje obećanje upućeno Avramu, što je nastao cijeli jedan narod, izabrani Božji narod, Izrael. Ali i mi vjerujući narod u Crnoj Gori, ovom Avramovom vjerom, kalemimo se na Izreal, na tu Maslinu Gospodnju, pa možemo po milosti u Isusu Hristu, da se nazovemo izabranim narodom Božjim, Crkvom Gospodnjom, carskim svještenstvom u sve vijekove vjekova.
Ivanovo oslobođenje kao i Isakovo uskrsnuće ima preneseno značenje, ali Isusovo je bilo stvarno. “Vjerom je Avram prinio Isaaka kada je bio kušan, i jedinca je prinosio on koji je primio obećanja, kome je rečeno: ‘Po Isaaku nazvaće ti se potomstvo’. Pomislio je da je Bog kadar i iz mrtvih vaskrsavati; zato ga je i dobio kao sliku” (Posl.Jevrejima 11:17-19);
Na isti simboličan način poslije toliko vremena zatočenistva mladi knez Ivan biva oslobođen i postavljen na tron Crnojevića. Da li slučajnost, a mi ne vjerujemo da je slučajnost, već po promisli Božjoj, upravo će ovaj Ivan postati oslobodioc svoga naroda i utemeljivač crnogorske države i crkve.
Ivanova vladavina je bila vladavina mira i autonomije u vrijeme velikih turbulencija i ratova svjetskih sila. Vrijeme stabilnosti, jačanja i utemeljenja jedne države i jedne pravoslavne crkve i svih ostalih institucija koje su atributi jedne države.
Njamački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic koji je boravio 1840. godine u Crnoj Gori i zabilježio što je o Ivanu Crnojeviću rekao njegov pratilac – Crnogorac Ilija Mašov Davidović: “Ona gomila kamenja zacijelo će vremenom nestati; ali sjećanje na Ivana neće proći i neće nestati, baš kao što neće nestati ni ovo kamenje, i prije će presahnuti ova rijeka, nego što će Crnogorci zaboraviti da se njegovo carstvo nekada protezalo sve do sinjeg mora do brda.”
Slično je zabilježio i Rus Jegor Кovaljevski boravio je 1841. godine u Crnoj Gori, „… i Ivan Crnojević je mirno i spokojno završio svoj vijek, proslavljen u narodu i poštovan od njega, koji i dan-danas s ushićenjem govori o njemu i njegovim imenom osvještava sve što mu je najbliže srcu.”
Zbog svega što je učinio prepodobni gospodar crnogorski Ivan Crnojević, nije ni čudo što je narod njegov kult, prenosio sa koljeno na koljeno, kao neku luču kroz sve vjekove mraka, ratova ili ropstva pod Turcima koji će poslije njega uslijediti.

Predanje o ovom velikanu našeg malog narod, grijaće srce ojađenog crnogorskog naroda, davaće mu hrabrosti da se izbori za slobodu protiv nadmoćnijeg neprijatelja i istraje u toj vjekovnoj borbi i da ne poklekne. Кoliko je jako sjećanje bilo na Ivanov podvig, svjedoci i zapis Vuka Кaradžić poslije boravka na Cetinju 1834. god.: “Ivan se Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje, kao da je juče bio.”
U svojem epskom i revolucionarnom zanosu možda su naši preci otišli daleko, pa su vidjeli i priželjkivali “vaskrslog” Ivana da oslobodi svoj narod, kao sto hrišćani čekaju drugi dolazak Isusa. Gabrijel Frile i Jovan Vlahović tako u svojoj knjizi zapisaše o ustanku Bokelja 1869. protiv Austro-Ugarske. Da su Bokelji pjevali, klikovali Crnogorce i Ivana Crnojevića: “Čujete li ove udarce groma! To je Crnojević! Evo ga, stiže sa svojim hrabrim i vjernim Crnogorcima. Staće na čelo sokolova, u boj će pred njima da ide.”

U svakom slučaju za nas savremene Crnogorce slika jednog mladog kneza, jednog poslušnog sina, koji pokorno i dobrovoljno ide da se žrtvuje za mir svojeg naroda, koji se spusta u tamu zatvora i nakon 10 godina ustaje u još većoj sili i snazi uvijek simbolizovati onaj vanvremenski Hristov bogočovječanski podvig i reflektovati duh slobodarstva i pomirenja među Crnogorcima dok je svijeta i vijeka.

Vladika Vladimir Lajović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


thirteen + 4 =