Zbirka priča “Dvorac”

 

NASTASIMIR MIŠKO FRANOVIĆ
“DVORAC”

(Izabrane priče)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nastasimir – Miško Franović rođen je u Dubrovniku 1960. Piše od 1981.
Prvi njegov objavljeni tekst je kratka priča «Ledina». Ova priča objavljena je u knjizi “Izvan koridora” –najbolja kratka priča 2010 kao jedna od trideset izabranih priča na konkursu koji je raspisala knjižara “Karver” iz Podgorice u okviru festivala “Odakle zovem Podgorica 2010″. Knjiga je promovisana u junu iste godine.
Prve autorove knjige su objavljene u decembru 2010. Zbirka poezije “Paštrovska vila” i roman “London noću”.
Pripremljene su za štampu dvije zbirke i jedan roman. Zbirka priča pod nazivom “Dvorac” trebalo bi da izađe iz štampe do kraja 2011., a roman “Grad” i zbirka poezije “San” tokom 2012. godine.
Stalno živi u selu Reževići kod Petrovca. Radi u Petrovcu u turističkoj agenciji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DVORAC

 

Predgovor

Sjećam se lakoće pričanja mojih babe i đeda. Kako sam satima, onako nestašan i pun đavola  mogao da slušam te priče bez kraja? Nikad dovršene priče, ispričane po stotinu puta i  uvijek jedre kao da su baš sad ispričane.

Likovi iz priča, usudi ljudski, vradžbine, uroci, utvare, prividi, krš svaki, dub, maslina, kuća, mlin i međa riječju oslikana kao slika renesansnog majstora, kičicom moje babe i đeda ostale su duboko urezane u mojem sjećanju.

Na svaki sjednik đe su odrasli o nečemu zborili ili se o nečemu preporiječali, bio sam neđe baš tu, primiren da ne smetam. Udubljen u priču kao da sanjam, sve dok me neko od onih starijih krajičkom oka ne umotri kako slušam i prene me iz priče glasnim uzvikom:  – A čiji si ti mali? i rasprši mi tu auru slušanja što se oko mene bila obaviila.

Zavoljeh čitanje i od  riječi iz priča pokušavah da stvorim sliku likova, događaja i dalekih zemalja što ih je pisac svojim darom u priču zapisao. Čitajući  uvijek sam razmišljao što je to što pokrene čovjeka da piše? Kakva je to moć kojom pisac oživi svaku riječ? Kakva je to mađija koja zavede čitaoca i skrene mu misao baš na ono što je pisac htio pričom da mu kaže?

Kako piscu uspijeva da ponese čitaoca na krilima priče?

Možda baš kao ovo umijeće pričanja mojega đeda i babe, dvoje običnih ljudi iz naroda čijih se priča još sjećam i svuda đe čujem kakvu običnu ljudsku priču zastanem, poslušam naratora i zamislim likove iz priče koju pokušava da ispriča. Kako da prepoznam pravu priču? Ne znam. Ništa od ovoga ne znam. Ne znam ni imam li što da kažem. Ne znam ni umijem li što da kažem. Evo pokušavam da pišem.

«Ledina» je prva priča, prvi tekst koji sam objavio. Bolje reći sama priča se izborila da bude objavljena a ja sam joj dao nadu u novi život  kada sam je izabrao i odlučio da je pošaljem na raspisani konkurs za najbolju kratku priču na koji je poslano preko 1200 kratkih priča autora sa prostora Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Moja prva priča objavljena je u knjizi ~Izvan koridora – najbolja kratka priča 2010~ kao jedna od trideset izabranih priča na konkursu koji je raspisala knjižara ~Karver~ iz Podgorice u okviru festivala ~Odakle zovem Podgorica 2010.~ Knjiga je promovisana u Junu iste godine.

 Autor

Ledina

I toga ljeta nijesmo mogli dočekat’ ja i sestra da idemo kod babe i đeda na selo. Pripreme nas, spakuju nam robu, knjige za lektiru i dovedu nas pod Katun u selo naše. Otac nam reče i prstom potvrdi da slušamo i da bruku kakvu ne činimo. A već ga ne slušamo to đavo popio, no jedva čekamo da mu baba skuva kafu da ide, a mi ćemo kako smo naučili. Čim okrene niz ulicu selo je naše, cijelo.

S đedom pod volat da punimo ulja maslinovog iz veljega kamenoga pila. Da držimo lakomicu da đed siplje vina i za gosta bocunčić rakije. Sve radeći s đedom a očima po magazinu. Gledaj stare lampe, bačve, badanj što se bješe raširio u cijeli jedan ćošak magazina. Jaram stari, kosu, beleđiju, košare, kazan stari za rakiju. K’o iz priče o skrivenom blagu, bauo stari đe smo se skrivali. Ne može se to ispričat’. Samo da đed pođe u polje. Ključ držimo stari veći nego peda’. Uzećemo poslije isti pa ćemo se poć’ igrat’.

Ujutro baba nas digni rano pa s njom idemo u kužinu da rofitamo  jaja.  Đede sjedi. Pred njim kafa i rakija. Cjeliva nas i svi čekamo po jaje. Nama još i po škudelu mlijeka. Drobi baba kruva i smije se, a đede nas požuruje da idemo pod gumno da izvedemo kravu i za Dubravu koze da zajmimo.

– ’Ajte đeco prije no pripeče. I sve s đedom do objeda.Poobjedu idemo u sobu na gornji pod da počinemo.

– Knjigu u ruke da čitamo govorila nam je baba. Toga ljeta čitali smo Toma Sojera. Mi sa babom na veliku koćetu a đede preko puta na malu. I čitamo. Malo ja, malo sestra. Sve naglas. Slušaju i baba đed. Mi nijesmo mogli da pojmimo, da stvorimo sliku velike rijeke iz romana. Baba nas je prekidala pitajuci:

–  Đe je taj Misisipi?

A đede joj ljutito vazda odgovara:

–  U Ameriku jadna.

–  Aa, –  govorila bi baba i odmah pitala:

–  Tamo đe su bili Andrija i Stevo Nikov, je li?

–  E jes’ baš tamo. Muči, slušaj ne pretiječi.

–  Ajte đeco čitajte – ljutnuo bi se đed.

Čitajući tako poslije svakoga objeda, baba je zavoljela Toma. Ponekad bi rekla:

– Uf, galiota  ili: –  Aaa fukare! – ali to je postalo više iz milošte no što je htjela da ga nakudi.

Malo po malo prozva ona njega Tomo Markov i ne mogaše  dočekat’ to poslije objeda da čitamo, sve dok ne zaspimo.

Uveče smo rano lijegali. E onda smo đedu čitali “Gorski Vijenac”.

Čitali smo dosta teško a đed bi nas ispravljao i dodava’ po nekoliko stihova unaprijed.

– Ajde, čitaj.

Baba bi nas branila, da je dosta.

–  Pušti đecu znaš ga napamet.”

Znam ja dobro da je baba navijala da čuje što je bilo sa Tomom Markovijem, no ne smije reć’ od đeda. I tako čitaj “Gorski Vijenac” dok đed ne reče da je dosta. Morali smo tako da vratimo đedu što je sluša’ priču Marka Tvena. Slušajući svako ljeto babu i đeda dobro bijasmo savladali babin i đedov jezik. A i oni su nas kuražili ako ćemo pravo. No je muka bila na nas kad pođemo u školu. Učiteljica nas stalno ispravljaše i čudom se ne mogaše načuditi ko nam to učinje i đe pokupismo sve te riječi.

Jedno jutro podranismo na Rijeku Reževsku. Poveo nas đed da vidimo rijeku da pojmimo što je rijeka. Prvi put da vidimo. Svratismo i do đedovih prijatelja.Polokum i sok dobismo. Stimani smo bili ka’ velji gosti. No u mislima smo ostali na rijeku. Razočarani što smo viđeli. Ne pomagaše što je đed iz petnih žila objašnjava’ da jerijekamala da je ljeto, da nema vode, da je velje korito puno kad  krene voda zimi da vri. Ništa nije pomagalo.

– Kako đede, kako teče Misisipi i tamo je ljeto a velja jerijekai po njoj brodovi plove? – pitali smo. Bješe nam jasnije kad nam reče kako je dugačkarijekai da o’kle dolazi ima puno snijega i drugihrijekašto u nju uviru i jos bi priča da ne rekosmo da smo shvatili. No nijesmo bili sasvim sigurni. Pišem vam ovo sve, ali nikako nemojte shvatiti kako smo bili dobra i predobra đeca.

To bi vam naša baba bolje ispričala. Nijesmo bili s mirom dok nešto ne napravimo da ne valja. Baba je imala jedan škaf pod ključ i tu je svašta držala. Bilo je tu keksa onoga iz dva kruga a unutra filovanog s voćem, keksa što nam je davala da drobimo u mlijeko, kotura suvoga kolača, suvih smokava, slatkoga od višanja, meda u saće, oraha, mjendula. Svega nam je davala ali na mjeru koliko je mislila da treba. Nije nikako voljela da jedemo puno slatkoga. A ko bi izdržao i trpio kad pronađe skriveni ključ. A miriše škaf kad ga otvorimo. Prvo gledamo. Gledamo smokve brašnjave u vijenac ispletene a sve lovorika kroz njih. Miriše, još i danas pamtimo te mirise i prepričavamo. Pa otvori onda tegle od slatkoga. Miriše kontonjada od dunja. Tu smo teglu vazda dobro oštetili. Pa onda brže bolje sve vrati, zaključaj i ključ stavi đe je bio.

Kad čujemo babu kako zove znamo što je. Sjednemo na otoman ispred babe i gledaj u pod žuti, strževi. Znamo što će nas kaznit da ribamo pod. Eto koliko smo dobri bili, užućeli smo oni pod koliko smo ga puta prefregali.

Sve se smijemo a glave ne dižemo s rabote. Zborimo babi:

–  Nijesmo baba”, a  i ona se smije i kaže:

–  Ne, no je Tomo Markov doša’ upra iz Amerike.

Neđeljom prije podne kad se đed obrije i uredi morali smo slušat’ gusle s đedom na radio. Odliježe po kužini i nadvor. Padaju glave znanih i neznanih junaka. Kuršumi od pušaka.  Ati vrani. A poteci s puškom, pripomozi. Nijesmo bili radi slušat’ sve to i toliko, no za ljubav đedovu i to što je učinjen, pa će ostaviti i kakvu važnu rabotu da nam ugodi. Kad su gusle u pitanju mučimo i primirimo se.

S đedom i babom nikad kraja priči. Đede je umio lijepo da priča, taman ka’ da je bio Tvenov brat. Ponekad se sneveselimo od priče. Najčesće pričaše o bratu Mitru što pogibe na Pljevlja u zadnjem ratu, i tu mu krenu suze kad reče da je ima’ samo dvadeset i pet godina. I ponovi još jednom:

– Dvadest i pet godina. Onda o prađedu  –   njegovom ocu Đuru. Ponekad uskakaše iz priče u priču pa ga pitasmo da ponovi. Najviše smo voljeli priču o putu prađedovom za Carigrad. Pitanja trista .Te što je Stambol, te čim je putovao, te što ga je ćeralo da putuje tako daleko. Počinjaše ovako:

– Ona koćeta velika đe ležimo…

A mi uglas:

–  Znamo đede iz Stambola je donešena.

Onda opet.

–  A ona ćuskija velika za vratima u magazin zvana …

A mi uglas opet:

–  Znamo đede.

Ućutimo se kad počne da priča kuda su putovali jer prađed nije išao sam, no je bilo još druga iz sela s njim.

–  E tako đeco, pješke su odili.

–  Kako pješke đede?

– Popitanju đeco. Bilo je i onih što im nije bio prvi put da idu pod Stambol

– nastavljao je đed. Znali smo iz đedove priče da je daleko do tamo ali nijesmo ni stvorili sliku te daljine.

– Kako đede po pitanju?

– Lijepo – odgovara đed. – Idu đe znaju put, pa pitaju ljude đe neznaju proć’ i sve tako do Stambola.

Uveče poslije čitanja dugo nijesmo mogli zaspati misleći o đedovoj  priči, domišljajući kakav je taj put, đe jedu ljudi što su tuda ’odili, đe spavaju, kakvi su to ljudi što mogu toliko pješke ’odit… I tako nas u tim mislima nadvlada san.

Jednom nam je pokazivao stari prađedov austougarski pasoš bez slike.  I zajedno smo čitali kako vlasti tadašnje opisuju prađeda. Oči kakve su boje i kosa, visina, godina koliko ima. I odmah gledamo u slike na zidu i prađeda s bradom.

–  Kako đede a ođena na sliku je s bradom?

– Jeste đeco. To je slika pošto je poginuo Mitar. Nije prađed izlazio iz sobe, samo je vode pio, brade nije brija’ i samo je gleda’ da ga prije nije, da se što prije predstavi pred  bogom”. Onda baba pridodaje: – U najljepšu crnogorsku robu je u grob  poša’.  Đed ustane i zapali kandilo ispod  ikone Svetoga Stefana i uzdahne.

Bješe đede  jednom babu diga’ na sprdnju kad je  pitala slušajuci priču iz romana Marka Tvena.

–  A đeco je li Marko đed Tomov?

Svi smo se smijali i nastavili s čitanjem. Mislim da je baba to s namjerom rekla da se dobro izasmijemo.

Neke su priče đedove ličile na bajke i dugo sam se pitao sprda li se đede s nama ili ozbiljno priča. Tek mnogo kasnije shvatio sam muku kroz koju je morao proći i odakle ova kuća ovolika i imanje i stima sto je đede u narod ima’. Pričao nam je kako je radio kao zidar na Miločer na kraljevu vilu. Kako su  klesali kamen od zore do dubokog sumraka. Vidio je veli dva puta samoga kralja. A onda pješke put Katuna da večera, da počine samo malo pa onda da krči imanje što ga je  parama s Miločera kupovao. Ujutru, u kokote opet na Miločer. Zborio je kako je kupovao drlezine zarasle u žuku i draču, pa onda po mrklome mraku, uru dvije, fenjer preda se pa krči. Kaže naljepše mu je bilo po mjesecu radit’.

Uveče su đeca  već znala svoj zadatak za sjutra, da to počiste i popale i sve drugo što treba. Svako je imao da završi rečeno, kako zna i umije, bio slabih cipela, promrzlih ruku, gologlav ili bolestan –  I ne daj bože da ne završi kako je rečeno  –  govorila je baba.

– Nijesu ga smjeli doma čekat.

Osmoro đece su baba i đed imali. Tetaka, stričeva, našega oca, čitava vojska. Radnika koliko hoćeš  i širi imanje, pomiči međaše. Sadi loze, voćke, smokve. A od živoga sve se bijeljelo od ovaca od Dubrave do na vrh Strimalja. A đe su volovi, dva para, krave muzne, koze, magarad, konji.

Na ovu priču samo uzdahnemo i ne shvatamo kako od onakvog surovog oca nastade ovako dobri đed.

Nemojte misliti da baba nije umjela pričati priče. Išla je u školu u manastir Praskvicu. S vrh Čelobrda se pješke spuštala s drugovima u školu. Četiri razreda je završila. Nije bilo pjesme što je učila da je nije znala ponoviti.  I kaluđera je zapamtila što ih je šibom ćera da uče Oče naš… .Voljela je da priča o ocu Andriji i pečalbi njegovoj u rudnicima Bjut Montane. O Danici i Darinki sestrama svojim, jedna je na Neretvu druga na Sutjesku poginula.  Tu sliku đe su sestre zajedno često smo gledali i rukama preko nje prelazili. Druga đeca su samo gledala te filmove a mi smo imali prave pravcijate borce što su tamo poginuli. Najviše smo voljeli priče babine o putovanjima na pazare đe je prodavala ulje. I o mobama kad rode masline. O Raimi, najboljoj kupljarici koja je mogla skupit’ vazda bagaš više nego druge.

Raime se sjećam, ali ne mogu da pred sobom stvorim njen lik jer sam biomali. Sestra je bila jos manja  i nije tada ostajala na selo. Zapamtio sam njene dimije i bijelu maramu preko glave. Znam kad god bi je baba pomenula prva pomisao na nju bila mi je na halvu što mi je vazda davala. Za uzvrat zvao sam je baba Raima. Mora da joj je bilo milo. I baba je voljela čim je ovoliko pominje.

Baba bi počinjala priče  vazda ovako:

–  E kol’ko sam jada viđela ubio me bog. A nama nekako žao ćutimo i slušamo. Ona nastavlja:

– Natovari ja dvoje magaradi, šest lata ulja, grude sira vrh samara veži u krpe, jednu latu u ruke i oko ponoći polako za Kotor. Po’itaj da budem što prije na pazar. Imala sam jednu laticu od deset litara malu, pa kad s đedom napunim sve late onu malu izvuci iz panjege pa kriomice od đeda napuni je vršnu. Da prodam i nju a za te pare izračunam da kupim đeci robe da im nešto sašijem . Da im kupim po koju olovku, svesaka i malo petrolja da mogu ponoći da šijem. Dosta, dosta sam mogla kupit’ za tu laticu ulja. Đede nije davao pare za to. Gučio je pare zemlju da kupuje. Nikad mu je dosta.

Nikako nijesmo mogli da shvatimo kako neko može da ide toliko pješke i to s latom ulja i sve od Katuna do Kotora. Pa bi je onda opet pitali:

–  Kako baba pješke?  Hajde, to do Kotora smo mogli nekako i da prihvatimo, ali bilo je i drugih pazara. Na Vir je išla i preko brda sve do Cetinja i sve pješke. Kako je baba pričala o odlasku na pazare shvatili smo da je put do pazara i prodaja ulja bio pravi odmor kad se to uporedi s drugom rabotom što je radila svaki dan. Mora da su joj osladile one latice ulja što ih je kriomice punila i kupovala sitnice po kući. Pričala je i baba za nas tada nemoguće priče, da ne kažem bajke. Slušali smo pažljivo mada sa  dozom nevjerice koja nam nije dala da se uživimo u priču. Pričala je baba tu priču nekoliko puta ili direktno ili kroz neku drugu priču koju je prožela sa detaljima koje smo već znali.

Počinjala je kako je na Ivančevu njivu kad je sa đedom prašila kukuruz, pod jednom maslinom rodila jednog od naših stričeva. Onda kako je skinula traviješu povila ga podojila i nastavila da radi. A on je čitavo vrijeme tako strpljivo čekao da se rabota oposli da ga ponesu kući. Kad bi pričala kako se porodila vazda je zborila: –   Da oprostiš tu se porodih… Nijesmo znali čemu te riječi i što da oprostimo. Kao da je davanje života nekome grijeh, pa traži oprost. Ili je tražila oprost što ga je rodila da se i on muči kao što mu se muče sestre i braća.

Najljepše nam je bilo kad idemo neđe dalje na imanje. Ima’ je đed svuđe zemlje po selu, ako će i džardin koliko deset kvadrata. Na ta naša putovanja išli smo komforno jašuci na kobili a đede pred nama. Naše je selo od četiri kuće bratstveničke i poizviše velika Šćepčeva kuća, naša najstarija kuća. Kuća što je seljani u priču pominju o krvnome umiru jos u šesnaestom vijeku ili prije. Dva su guvna na đedovom imanju. Veliko se žito vršlo na ta guvna a i drugi su tu donosili da ovršu, pšenicu, ječam, raž, ko je što imao. Vinogradi su velji na četiri za ovu škrtu zemlju dosta velike parcele. Sve jedna iznad druge, a silazi se odozgo sa prve međe i sve su od velikih krša skale napravljne da se može sa jedne na drugu dođi. Skalini su napravljeni kao zublje, iz međe krši vire široki dosta da se može grožđe u košare na leđa iznositi kad mu vrijeme dođe. A po krajevima sve su smokve, petrovače, dužice, zimnice, sušelice.

Mislim da sam dobro zapamtio. Prije nego se dođe vinogradima masline su žutice svuda pritisnule  i ne samo tu, svuđe su po imanju. Đede ih je brojio preko sedamsto i nešto. Nije nikad kazivao tačne brojeve ni za živo, ni za loze, ni masline, ni za drugo voće. Vazda ono   i nešto. Rad’ uroka ili kako je govorio rad oka urokljiva. Pričao nam je da za svaku rabotu ima dan kad treba a kad ne treba da se počinje.

–  I ura đeco i svetac, i kad orezat’ i posadit’ sve treba pratit’ kad se što čini”.

No počeo sam da vam pričam o našoj kobili i našim dalekim putovanjima.  Ne mogi iščekat da vam to ispričam, a bojim se da se to riječima tesko može ispričati.

Kobila je bila kao tenk. Odozdo smo je gledali kao u kakvog zmaja iz bajki što smo čitali. A ona smirna, sija joj se dlaka. To je đed timari, izglanca  da se s njom po selu zori kad idemo neđe. Nije mu to teško bilo. Kobila mirno stoji a on je timari sijenom svuda po leđima po sapima, po vratu. Mirna je i jede nam travu iz ruke. Uživa što je đede uređuje i što ćemo opet neđe da idemo.

E tako jedno jutro, podranismo. Popismo po škudelu mlijeka ja i sestra. Baba nas isprati a mi u ciku niza skale i trči, trči sve ko će koga nadgurati, ko će prije doć’ do košćele đe nas đede čeka. A tamo stoji kobila pod međom sva u paradno. Košare su na nju utegnute. Požuruje nas đed.

–  Ajmo đeco da se vratimo što prije, moram popodne na karitad”. Mi na vrh međe i lasno jedno po jedno u košare. Đede namjesti klobuk, bači povodac na sedlo i pred kobilom polako, a ona čeka da đede reče: –   Ajde pa sve polako za njim. Zna i ona đe idemo.

Mi smo kao đeca podijelili put na tri stanice i polako tako idemo. Glave nam se ljuljaju u košare, čas na lijevu čas na desnu stranu, đed pred nama i sve priča, kako su ga na silu pred prvi rat mobilisali u austrijsku vojsku.  Nije ni počeo a mi iz košara: –  Što je đede mobilisati?

– Nijeste zapamtili od prošli put?!“ –  viče đed:

– Kad te ćeraju da ideš u vojsku, eto to. I nastavi, kako su ih poveli u Novi, kako su strijeljali ko se nije htio obuć’ u njihovu robu te kako je  obučen  u njihovu robu još sa tri druga Grbljanina iz  Novoga utek’o jedne noći, svaki s naramkom pušaka pa pravo na Grahovo da se primaknu Crnogorskoj vojsci.

– Kako đede kad si opet u vojsku pobjeg’o i mog’o si poginut?

Naljuti se đed i okrenu se:

–  A je li bolje poginut u svoju ili  u tuđu vojsku?

– U svoju đede!, mi uglas.

– Eto tako, okrenu se đed i namjesti klobuk zadovoljan. Tu stade s pričom a u košare odmah  cika, a đede će prstom prijeteći i neokrećući se.

–  Nekate đeco, neka de. Mi se odma umiri, a neka i viče mi znamo lijepo da nam neće ništa. Đe bi on svoje čele sa ulišta. I sve tako do prve stanice Dubrava. Tu se đed okrene da vidi kako stoje košare a kobila odma’ stane.

Druga nam je stanica Ivančeva Njiva. Tu đede sjedne da savije duvan. Prvo nama da vode iz ubla da pijemo i napoji kobilu. Mi iz košara gledamo desno na more kako se plavi, gore pogledom do na vrh Strimalja onda tamo dalje đe je živa voda Brestroik. Đede vadi duvan iz kutije i kori nas:

–  Što ste sabili ovoliko duvana u kutiju ka’ da smo krenuli u Misir.

– Kartice se ovako izgužvaju. I ne dovrši cigar a vec krećemo. I opet nova priča. Opet priča o prađedu Đuru, kako je iša’ da kopa vinograd pod kuće, i kako je nosio vazda punu tikvu crnog vina da pije umjesto vode. Kad pred veče završi rabotu sve ono vina što mu ostane prosipa po čokota i zbori:– ‘Ajde vazda davale, a i zericu slađe sledeće godine da bude ne mari”. U tu priču stigosmo u Gace. Ne znam kako da vi opišem to mjesto.  Nije to mnogo zemlje. I uzbrdo je malo, ali stoji ka’ da ga bog drži na dlan i odakle god sija sunce baca ga tamo. Ima i ubao svoj. Smokve su po krajeva svuda a po njima uspuzale loze lisice, vise grozdovi  i mame ubrati. I tri,  četiri reda loza, to je sve i još jedan manji komad sličan tome odmah poviše. Pomaže nam đed da izađemo iz košara. Mi jedva dočekali i oboje uglas:–  Đede da beremo grožđa?“

– Neka, polako, prvo ćemo pera od smokava podno košara polako posložit’. Neda đede, no sve po redu. – E sad kad ovo napunimo, smokava ćemo povrh svega. –  Samo polako s grozdovima. Mi donosimo a on ih polaze polako u košare. Kad sve obavimo, počinemo jer nam treba dosta još do kuće. Onda đed uzme kobilu za povodac, mi pred đedom pješke, kreni. Velja  je muka na nas što moramo sada sve pješke do kuće. Idemo, a nije nam milo.Vidi đede muku pa nas uzima jedno po jedno na leđa i nosi. Jedno na leđa a drugo kobili za povodac. Kako kobila digne glavu da se odbrani od muva tako podigne onoga sto se drži za povodac. Smije se đed, da pukne. Taman dođe na mene red da me đede nosi na rame, kad veli đede: – E sokolovi moji, ‘ajte ovuda sad pješke sve vi je ravno.

Počnem tu da se prenemažem, da me bole noge i moli đeda i moli. Sve džaba. No kad mu rekoh: – ’Ajde đede kad porastem pa ću nosit’ i ja tebe sve od Gaca do Dubrave”. Tu nemaše srca da reče ne, no me uze na rame i skoro sve  do kuće ponese. Poslije mi bješe žao, ne što me đed nosio no što me diže na sprdnju kako sam ga molio da me nosi. Babe i đeda već odavno nema više. Đe god da su sada, oni vazda pričaju nam priče koje se ne mogu zaboraviti koliko god vremena da se pretoči i bremena premetne. Nema više ni vinograda iz ove priče. Ostala je samo ledina pusta. Vinograd su ponijeli negdje na žuljevitim dlanovima isti oni koji su ga stvorili. Odavno je ova priča sa mnogim drugim kao brojanica prebirana u mojim mislima. Rodila se prvo kao kratka pjesma pod istim imenom. Evo je ovamo dolje u temelje ove priče uzidana….

Kao žena bez poroda, samuje stara loza.

Sablasna poput noćne sjene.

Ukleta kao nerodna godina.

Traži jalove zemlje bilo.

Možda je ovo zadnja jutarnjarosaza kojom plače.

Čednosti kose đevojačke nema da je veže.

Neće je više pržiti sunce.

Neće joj ptice plodove krasti.

Neće joj znoja piti.

Odnijeće je neko na dlanovima.

Daleko.

Ko zna kuda?

Ostaće ledina pusta u kamenu.

Iskopaće staru lozu nemani kamene.

Boli me u prsa, žao mi je vinograda. Kad razmislim koliko se bremena   pretoči kroz ovu lakomicu od  vremena, milo mi je što sam napisao ovu priču.

 

Đavolov prsten

Ima  više od godine od kad pogibe Stijepo Simov i od kako priča o ovome đeticu ne izlazi iz glave naroda. Domišljaju čelajd po selu što bi bilo da je ono bilo,  što da je ovo bilo? Mogaše li neko zaustavit’ nekako da taj dan nikad ne dođe? Sudbinu pominjati i odgonetati zašto, kako i čemu, zaludna je rabota. Bog  ga uze i njega nema i kuku onijema što ih je kao sunce grijao.

Bješe Stijepo od onija čeljadi što ti omile i za srce prijenu, a s njim progovoriš ili čuješ nešto o njemu od drugoga za česovu rabotu ili dobro djelo što je ovi učinio.

No zla ćud i sudbina najlakše se na ovakve nakalemi i prijene k’o guba i niko ne može znat’ zašto.

Otac mu Simo posla’ ga na Cetinje u bogosloviju da uči za popa i mnoga je đevojka što se u to vrijeme bješe zađevojčila, uzdisala za njim. O crkvenijema praznicima dolazio je u selo, pa je lijepo obučen sa ocem, materom i sestrom u crkvu našu odio.

Ja sve u crkvu našu. A jest sad je i moja, no sam ja skoro udata u ovo selo i evo vidiš akomodala sam se kao da je moje. I ovu priču pričam k’o da sam ođen vazda bila, a čula sam je iz nekolika puta.

Udata sam za Joka Nikova, ođe odma đe vidiš one kuće gore, e  baš tamo u onu najmanju na kraj. Prije nego su me ođe svatovi doveli majka mi je zborila:

– Sinko moj nećes u bolju kuću poć’. Nijesu bogati više li no što smo mi. Čeljad su dobra, to je najvažnije. Slušaj Nika on će ti ka’ otac bit’, viđećeš i drži se Joka svojega.

Jest’ vala majka imala pravo. Sa svekrvom sam lijepo, a Niko  svekar me osobi. Joko muž moj vazda je blag i bolećiv prema mene. Drugarice moje ako se đe na pazar sretni s njima vazda su mi zborile: – Danica moja, blago tebe kako si se fino udala.

Na putu što ide kroz selo do našija kuća što su malo u brdo, može bit pet minuta pješke su dvije kuće. Jedna je Simova a druga Andrijina. Kuće su od dva brata. Tamo je živio ovi momak Simov što sam počela ovu priču da vi kažujem. Evo možda malo više od godine da sam ođen, i sjećam se lijepo kad su me svatovi dovodili. Bilo se veliko veselje u obije kuće učinjelo. Niko svekar moj posla’ je dvadeset i pet svatova za mene. Neko pješke, neko na konje, sve pred našu kuću. Đeveri su me bili posjeli na jednu kobilu bijelu što je na čelo imala biljeg jedan sivi. Bješe svekar naredio te je kobila bila sva u crvene kordele, da mu ko nevjestu ne ureče. Visile su sa sedla, oko vrata, kobili za rep. Nijesu me vala mogli ureć’ sve i da je  ko je vjerova’ u gatke i ureke.

Krenusmo iz naše kuće da svatovi ugrabe da me prije podna u kuću mladoženjinu dovedu. Stari svat dobro je poteza vina iz bocunića. A jest te godine kum tatin donio vina iz Crmnice, k’o mlijeko je bilo. No kad se prećera bogami drž’ se. Jače je vazda vino u Crmnicu bilo no ovo naše ođe. Prećera bješe stari svat ali dobro se drži i u pamet je. Naredi on svatovima da se izlazi. Drže me đeveri među se i ovaj s desne strane imade mi vrat okinut‘ kol’ko me stegnuo da se ne obrćem u dom put moje čeljadi. Krenuše mi suze zovu me sestre i sve čekah da krenemo i mišljah zaboga hoće li me puštit’ ovi danas. Raskrilio više mene k’o orog što pilad svoju čuva. Prećera je brate, pa neka mi je đever. Đeveri su bili bliski rođaci mojega Joka a ne rođena braća.

Krenusmo u neka doba. Ispucaše se svatovi. Ja na kobilu između đevera. Đeveri i oni dobro potegli vina i sve one konje pod sobom priteži dizginima. Niz grivu im vise ruže, jabuke i nerandže što su ih djeca u naše selo zakitila. Pjene im na nozdrve od one siline idu. Cakle im se sapi k’a da su sad ispod sumpreša. Kruže oni bocunići vina. Sve mišljah ’oćemo li stizat danas. Pjesma se ori. Digli bi tri sela na noge kakvi su silni svatovi bili. Barjaktar razvio barjak i sve u njega gleda. Stari svat ga gleda i zadijeva ga:

– Neka čo’če ne moraš ga gledat’ vija se on i kad ga ne gledaš, no gledaj pred sobom da glavu ne slomiš.Tamanto reče stari svat, i da ga ne uhvatiše dvojica što su do njega bili ‘oćaše osmočit’ glavom onu pržinu i krše po putu. Nasta smijeh i zadijevanje. Osokoliše se svi pa udri po starome svatu. Neko reci:

– A stari svate, ufati li te to vino sokole?

Drugi dodaje:

– Ne, no je tebe!

Treći ga k’o brani:

– Nekate zaboga stari svat se mora stimat’!

Stari svat samo gladi brkove i smije se. Dobro trpi šalu na svoj račun. U to zadijevanje staroga svata iskočismo na jednu čistinu o’kle se vidi Jokovo  selo i treba nizdol polako da šljegnemo, pa kroz selo, onda opet malo uzbrdo tamo đe su naše kuće. Tu stari svat pogleda u svatove i dade znak đeverima. Puče plotun od pušaka i levora i sve zvoni niz onu stranu. Pjeva se iz mozga. Hoće stari svat da ga čuju doma i da najavi da dolazimo. Kroz selo graja od đece što bjehu iskočila da pozdrave svatove. U prvu kuću u selo bjehu iznijeli jednoga đetića, nije mu bilo ni tri godine. Digoše ga do mene da mi pruži  nerandžu. Ćerahu ga da me cjeliva, n’o nešće nikako, n’o sve bježi glavom i smije se. Smiju se i svatovi , a prisiplju pustoga vina i rakije što su iznosili ljudi ispred kuća da počaste svatove.  Prije n’o se primakosmo Simovoj kući uozbilji se stari svat i reče svatovima da prekinu s pjesmom, i da niko više fišeka ne opali. Uze da savija s barjaktarom zastavu. Dođe do blizu mene i reče mi:

– Nevjesta, pored  ove dvije kuće što ćemo još malo proć’ ljudi su u velju korotu. Simo Nikov je sina izgubio evo godina. Onda opet put svatova se obrnu.– Niko mi je rek’o da ne činimo nikakvu velju graju i bez pucanja. Ja ću opalit puškom kad uvedemo mladu i ni fišeka više. Izađosmo blizu Simove kuće. Pred kućom žena i šćer dodaju mu bocune s rakijom i vinom. Žena mu u crno, a bješe skinula crnu maramu i na glavu joj bijeli faculet, da ni se put pred nama bijeli. Stari svat se isceliva sa Simom i otpiše svi iz onija bocunića. Nazdravi i Simo:  – ‘Ajte svatovi u dobri čas i poitajte ob’eselite Nika. Obrnu se put barjaktara: – Razvi ga barjaktare svadba  je!

N’o, muči barjaktar.

– ’Ajte neka je nazdravlje veselje i sretan vi put svatovi.

Krenusmo. Poče priča ispod glasa medju svatovima.

– Čo’jek i bastadur je Simo, reče stari svat.

– On sad precrče što nijesmo s pjesmom prošli pored njegove kuće.

– E sve je bio Stijepo potego dobrotom i čojstvom na oca, no ga đavo ponese.

– Lijepo ga je stric  Andrija otpremio reče barjaktar obrćući se put svatova.

Tamansam se bila u priču zamislila kad stari svat prekide priču i ponovi što da ko čini jer već prilazimo kući mladoženjinoj. Čuje se pjesma ispred kuće i vidim žene kako hvataju jednoga đetića od pet šest godina što sam ga trebala preko praga prenijet’. On se bio zaigra’ na teracu i sve gleda put nas.

Ori se: – Dobro došli kiceni svatovi…

Đeveri me skidaju s kobile a oni što me bješe stisnuo za vrat sve se smije put mene i viče put ukućana.

– A Niko domaćine evo smo ti doveli nevjestu!

– Iskoči Joko da vidiš ovu vilu primorkinju! Neđe poslije ručka nazva pomoz bog i sretno veselje susjed Simo. Digoše se svi svatovi i Simo dade svekru mojeme jednu demižanu vina i pecivo na dar.

Sjede Simo, zametnu se priča ma svi ispod glasa iz respekta prema Simu. Moj svekar sve put svatova i čeljadi očima da nebi ko slučajno što rek’o da ne valja.  Bješe mu Niko čelo trpeze ustupio da ga počasti. I u jedno doba diže se Simo i zdravicu drži.

– ’Ajde domaćine dobri, vazda se veselio sve ti sretno i veselo bilo i obrnu se nama mladima.

– Mladenci, kuću da napunite i slušajte ove stare, imate koga i miritaju. Zastanu malo pa zapjeva:

– Uz trpezu niz trpezu…, a svatovi odma’ prihvatiše. Krenuše svekrvi suze. Sjede Simo još malo pa pozdravi svatove i isprati ga svekar. Osta komat s njim u priču nadvor. Žamori se među svatove i sve o Simu priča.

Lijepa mi je svadba bila zaista i voljela bi ovakvu svadbu i mojoj šćeri ako je budem imala. Evo sam počela s muškijem glavama.

Daće bog mene i Joku  i šćer da nas gleda  kad ostaramo.

Kraj ove priče što vi počeh pričat’ nijesam odma’ doznala niti mi je ko šćaše reć’ jer kad sam bila zađetinila i nedade svekrva nikakvu ružnu riječ ili kakvu grdnu rabotu po selu da čujem, niti što teško da radim, a pogotovu oko živoga mesa da radim. Dolazile su žene u našu kuću i k’o žene zapođeni kakvu priču, a svekrva kad bi osjetila đe će priča poć’ odma mi je kakvu rabotu nalazila samo da nijesam tu da što grdno ne čujem.

Zboraše: – Aj ti moja Dane za svojom rabotom i ja podji ili bi ova što je priču počela obrćala na nešto drugo.

Sina dobismo i po đedu mu dadosmo ime. Ja se malo oporavi’ i pođi prvi put u vinograd s mojijem Jokom da kopamo oko loza.

Taman mi nešto dođe ona priča o Stijepu Simovome u glavu, ali neću Joka o tome da pitam. Radi’  ja, kopaj, kad se Joko nasloni na dikelu uze da pije vode i okrenu se put mene.

– Ne pregoni Dane no sjedi pod onu smokvu i viđi što ni je mati spremila, imamo li što iđest. Sjede on do mene, taman založi i poče priču.

– Ispjenu juče ona fukara od Andrije u zatvor.

Ja kroz zalogaj.

– Ko to?

Joko nastavi priču.

– A ne znaš ti što je bilo?

– Ne ja bogami rekoh.

– Čula si za onoga momka, sina Simovoga sto pogibe.

– Jesam čula no ne znam kako, ni što se s njim desi.

– E vidiš, nastavi Joko. Stric od toga Stijepa, živio je u onu jednu kuću do Simove što su malo podalje od naših kuća.

– Znam, znam Joko vidjela sam Sima kad su me svatovi doveli.

– Za Andriju ti pričam, brata mu i onu kuću do Simove.

– Ima je Andrija dvije šćeri, obije su udate i ženu. Muške đece nijesu imali. Sad u onu kuću nema nikoga, no samo škure razgone po dobrome vjetru. Taj, da mu ime ne pominjem nikakav je čo’jek bio.

Sve je u druge kuće zna’ i svuđe oćaše da bude kao pitan.

Udavaše on, ženjaše, stimavaše po selu. Svaku riječ što ko progovori u selo, prenesi on i dodaj  dobro i zasoli, da kakvu bruku u selo napravi. Zla žena je pri njemu ništa. Kroz njegova pogana usta što prođe, ne mogaše se bez gusala završit’. ‘Odio on u susjedno selo u mlin. Znaš đe je mlin i tvoji su tamo nosili masline da melju.

Podji on jedan dan da ponese nešto maslina da samelje i kako je mora čekat red sjede i u priču sve što je mislio da reče, malo priganica, malo rakije i bješe dobro razdriješio jezičinu. Ko ga nije dobro poznava’ rek’o bi sve mu med k’o iz saća toči iz usta. I đavo donese Maru, brataničnu od ovoga mlinara. A ona lijepa đevojka, vila jedna. Mlada i ne zna s kim ima posla. Nazovi ona svijema dobar dan. Striku donijela bješe ‘leba vrućega, česnjaka i sira da sa onijem  freškijem uljem osmoči. U mlin naroda dosta, svi se o svojoj priči zabavili, a ovi Andrija okolo one đevojke sve u priču, te čija je, te je li na kakve škole i sve put nje: – A kako si lijepa zlatila se. I poče joj priču kako je stasala za udadbu. Đevojka  se postiđe malo i pohvali  kako je već vjerena i reci ona da su joj prsten donijeli. Reci ona i đe će se udat’ . Sve bi sirota da ide no ova stara fukara sve je u priču drži. – Lijepa si đevojka no ćeš se grdno pokajat’ ako pođeš u tu kuću.

– Jade ćeš ogrest’!

Onda ocrnje onu kuću đe je vjerena da crnje ne može bit’. Snebila se đevojka, ne zna što je snađe. Oće da ide i pozdravlja se, a on za njom  njom nadvor.

– Mara bješe je li đevojko?

– Tako, slušaj ti Andriju – imam ja za tebe  jednoga momka, k’o vila je iz gore. – Uči za popa, na Cetinje je u školu.

– To mi je sinovac. Nećeš ljepšega momka nać’ na čitavo primorje. No ti da niko ne zna vrni taj prsten što su ti ga dali. Pošlji ga po nekome, a  ja ću te upoznat s ovijem momkom našijem. Ajde razmisli pametna si ti. Ona sirota ne zna što će mu reć’, n’o onako skrušeno se pozdravi i pođe doma.

Andrija uljegni u mlin i čekajući da samelje ono maslina od jednoga čeladeta do drugoga i ispričaj kako će mlinareva bratanična vrnut prsten vjerenički. I sve put onoga naroda, kako je ta kuća đe su namjerili  da je udaju nikakva i kako će je on udat za bratanića svojega. Ko bješe pametan prođe se od ove priče, a kome manje bješe u glavu primi se na ovu priču i reci dalje. Za nekolika dana zvoni vaskoliko selo od ove priče. Neka to, nego ova Mara pošlji nekakvu drugaricu drugi dan i vrati onaj prsten bez znanja roditelja ili kakvoga savjeta od rodbine. Puče bruka moj sokole. Dođoše glasovi i u ono selo okle je mladoženja bio. Proširi se priča i po njihovome selu. Nijesu bogami ovi iz mladoženjine kuće bili nikogovići, n’o su držali do časti i poštovali riječ. Uvreda je to bila za čitavo bratstvo.

Sakupiše se oni i vijećaj što će i mladoženjin brat sa još dva bratstvenika odluče da ubiju Andriju. Taji se plan i čeka se da se raspitaju đe je i što čini  Andrija i kako bi ga izmamili da ga ubiju. N’o nijesu ni Marinu kuću zaobišli. Uveče isti dan kad je ona drugaricaMarinavrnula prsten iskupi se u ono njihovo selo  jedno dva’est momaka, te uveče pravo pored milna đe je bila kuća Marinih roditelja sve kršima u kuću, skrši svako cklo i slomi svaku tiglu. Nijesu smjeli ukućani nadvor izlazit i nekoliko dana poslije.

Dočuo je i Andrija što se učinjelo i nije mu svejedno. Bješe u planinu izgna’ živo i osta’ u jednu malu kućicu od grubih krša što su je on i brat Simo tu na komunicu bili napravili, da se može ljeti tu živjet’ i tor ljetni im je bio tu. Goveda i bravi oko njega. Bješe skupio malo suvija grana da se ogrije i taman sjede da savije duvan kad ču kako neko ide. Ima je što i viđet. Tri momka, zemlja se trese pod njima. Pridiže se Andrija pa krenu put njih. Dosjetio se on odma’ što će oni ođe na tuđu komunicu. Oni odma’ viđeše s kim imaju posla i naćeraj ga da ispriča što je učinio da razvrgne vjeridbu. Poče on okolo naokolo, n’o kad viđe da su svi pod oružje ispriča on sve potanko i prevrnu malo da uljepša. N’o ovi momci nijesu zaludu dolazili. Brat mladoženjin mu je dobro kivan i ‘oćase mu golijema rukama tu odma’ dušu izgnat.

– Nekate sokolovi poče Andrija.

– Đe će vi duša na mene staroga ruke dizat. Suparnika mladoženjinog ubijte ako ćete da se osvetite.

– Ako nećete, a vi ostanite u priču za dovijek đe ste udarili na staroga čo’jeka, da vi se sprdaju.

– Operite ovu bruku s krvlju mojega sinovca. Dođite vi za tri dana ođe, doće mi sinovac i ja ću ga dozvat da mi nešto donese ovamo u planinu. Pođe onda do na vrh jedne grede, a oni momci za njim.

– Vidite li ovi put dolje s njim što ste došli? Na oni zadnji zavoj od puta je jedna međa, tu ga sačekajte i ubijte ga.

– Zamijenite bruku kako dolikuje.

Učinješe ovi momci tako. Krv kad uzavri, zdravi razum tu više nema što činjet’. Treći dan kako bi rečeno dozva Andrija bratanića što je sa Cetinja bio dan prije doš’o i ovaj siromah krenu uzbrdo da mu donese nekakvi gunj i jedno ralo bješe uprtio za vrat i obijema rukama ga obgrlio. Sve pjeva crkvene pjesme i ide polako uzbrdo pod onijem teretom. Ova momčad se rasporedi i čekaj ga. Izvadi brat mladoženjin nekakvi levor i uždi Stijepa po sred čela tačno kad izađe na oni zavoj pod onom međom. Pade Stijepo na oni gunj a ralo po njemu. Nije se ni pomak’o. Viđeše ovi momci te je pao i bježe uza stranu da uteknu što prije. Čulo se u selo đe je pukla puška u planinu ali niko ništa, misleći da neko lovi. Dok za jedno po’ ure ne poče Andrija da dozivlje i leleče. Iskupi se narod ,ostavi svaku rabotu i kad tamo dođoše imadoše što viđet’. Leživilaod momka na oni gunj. I reci Andrija  što je htio da reče, kako su ga ubili oni momci. Simo oće dušu da ispušti viđevši sina đe leži onako. Uprti ga  preko ramena i nosaše ga doma. Narod za njim, pomozi mu. Mati Stijepova i sestra u lelek. Tuga jedna što učinje ona fukara i destrega onakvoga momka i vaskoliku famelju. Pođe neko za žandare. Učinje se hajka na one momke i bogami ih pohvataše neđe blizu njihovoga sela isto veče. Onaj što ubi Stijepa reci da je on i ispričaj žandarima sve kako je bilo.

– Kami mi u pamet što ne ubih onoga staroga što nas navede da ubijemo onakvoga momka, sve je zborio Stijepov ubica dok su ga žandari vodili.

Zamiri se sve. Čini se karitad Stijepu. Dođe i nekoliko žandara, te oni poslije karitada kod Sima u kuću. Sve mu ispričaju što je onaj momak rek’o i pitaju đe može bit’ Andrija i  da im je naređeno da ga hapse. Umoli ih Simo da ga pušte jedan dan, da će on brata uhvatit’ i dovest’ ga. Mučeni Simo pođi kod svakoga viđenijeg domaćina u selo ispričaj ovo i reci im sve što je naumio da učini da kastiga brata. Bi tako i učinjeno. Skupi se narod veliki i uhvate Andriju i obuču ga u žensku robu i vežu za jednu murvu pored puta  konopima. Na jedno raskršće puteva bila je ta murva i nije je niko mog’o zaobić’ . Tu je drežda Andrija vezan i ko god je prolazio mogo’ ga je pljuvat ili kamenom se na njega bačit’. Eto tako mu je brat bio kaznu naredio. Zbore kad su žandari došli da ga vode da nije mog’o odit no su mu se noge vukle između onija žandara ka’ da nijesu bile njegove. Ža’ mi je  onoga momka što će mu mladost u zatvor proć’ i familiju njegovu poštenu. Eto umrije u zatvor juče ta stara fukara. Anatema ga bila! Kuća njegova zatvori se za vazda. Žena mu kad viđe što je učinio  pođe kod starije šćeri. Ćerke mu se više nikad u selo povrnule  nijesu. Ne znam oće li bit mu ko na groblje sjutra.

– Joko mi bješe sve ovo ispriča’  s mukom, a sad vidim da je bolje da ga ništa pitala nijesam, ni da sam ikad ovu priču čula.

 
Makina

Uuuu,  viđi  makinu! Markov stric je doveo istu ovakavu iz Njemačke. Baš je moćna! Koliko ima konja? Jesu li joj felne osamnaestice?

Viđi gume kako mu leže! Najmanje ima sto pedest konja. Viđi muziku kakva je Makni se, makni se da vidim! Gurala su se đeca pokušavajući da vide prvi i da zaključe prvi.

Mogao bi nastaviti da ređam  pitanja i zaključke u vezi makine  koja sam čuo prolazeći pored parkiranog crnog  BMW-ea  na početku seoskog puta što je savijao uzbrdo, dok me je grupica dječaka sa čuđenjem gledala kako to bez ikakvog interesovanja prolazim tuda pored ovakvog automobila  ili ti u žargonu makine.

Ja jesam iz ove priče, ali nije ovo priča o moćnom četvorotočkašu i konjima zauzdanim ispod  uglačanog lima ove moćne mašine.

Ovo je priča ili će biti priča o jednoj drugoj makini, ako uspijem da je ispričam. Priča o makini koja izaziva snažne, u poslu uporne i istrajne. Ovo je priča o makini ili hidrauličnoj presi za cijeđenje maslina s početka dvadesetog vijeka, koja je odavno trebala biti jedna zarđala gomila željeza neđe na jugu Italije odakle je naš kaluđer  nekako dovukao i uz božiju pomoć sastavio i vaskrsnuo baš tu pored manastirske konobe u novoj jednoj dosta širokoj prostoriji što je trebalo da bude mlin.

U selu svaka novost ima svoj eho koji odzvanja iz priča  i čuje se  iznova dok je neka druga  novost ne preteče. Tako je naše selo brujalo od ove najnovije da će kaluđer osposobiti staru makinu i da je mlin već gotov samo se čeka da masline dobro rode, pa da se proba i makina.

Ljudskoj radoznalosti nema lijeka niti će joj ikada  biti, pa tako podlegoh i ja pričama po selu i rekoh sebi: – Idem vala da vidim dokle se stiglo sa makinom. Ne pođoh da vidim što je to kaluđer napravio nego pravo u seosku prodavnicu.

I tačno kao da sam naslikao i poređao likove iz  ove moje priče, koji samo čekaju mene da im podijelim uloge,  pa da ispričaju  svako  svoju priču. Nađoh ih kako sjede na jednom dugačkom drvenom banku prislonjeni uza zid prodavnice. Najgrlatiji bješe Pero Mitrov  i čujem mu glas dolje niz ulicu dok koračam prema prodavnici. Pored njega sjedi Simo koji ih je sve nadvisio  kao kakav veliki stog sijena. Približavam se i s kraja banka prepoznajem  Mitra i njegov kvrgavi orlovski nos što prednjači dok pognut savija cigaretu. Onda  se Jovo okreće prema meni pljuckajući duvan što mu bješe ostao na usnama i kroz tek izduvani dim promuklo me pozdravi: – A đe si kućo! Nazvah dobar  dan svima i rukujući se stigoh do Pera. Pero skida svoju plavu moskovku i češka se po čelu. Što će bit’ moj sokole da si ti došao ovamo? Ustade se i izljubismo se. Simo posprdno dobacuje: – Spuštio se u bazu i došo’ moj Pero da vidi što se čini kod nas. Jovo namještajući naočare posprdno zove Dara: – Iskoči Daro, evo ti mušterija!  Daro vlasnik seoske prodavnice izlazi da se pita sa mnom i uvede me unutra. Dodaje mi sa urednno složenih drvenih polica nekoliko sitnica koje sam kao došao da pazarim. Rijetko dolazim u seosku prodavnicu, i znaju to moji likovi iz ove priče. Nijesu oni od juče ali  radoznalost, ili ti primorska kurioština  nadvladala me i natjerala da dođem ovamo i čujem novosti po selu. Kupih to što sam bio kao naumio, pa izađem napolje da se isčojkam sa ljudima što su sjeđeli ispred prodavnice.Odma’ me dohvati Pero: – A moj sokole nema te dugo!

– Baza zove dodaje Simo. Jeli ono tvoja limuzina dolje pokraj puta, pita Mitar? – Muči Mitre kad se ne avizaješ u ništa nadvikuje se s njim Jovo. –  Njega voze, ima šofera svojega Mitre i ne dreždi on pored puta čekajući autobuse ka’ mi!

–  Mirita vala smije se Pero i opet pita: – Što će bit’ da si doš’o moj sokole? Ja odmah prebacujem na šalu: – Evo Pero zapalo je i mene da platim po jednu, namigujem i okrećem se prema  Simu. Daro iznosi stolicu iz  prodavnice. Sjedam. Tapše me Simo Tomov po ramenu.  Jovo opet zove Dara ka’ da je preko brda: – Ooo Daro ‘oćemo li pit’ što ili ćemo sjedat’ ovako bez ičega!

– Iznesi onoga vina što smo juče pili moj Daro!  Iznosi Daro neko crno vino.

Ovo mora da je Pero donio neko svoje vino i prodao ga Daru pomislih. Prisipa Daro u neke čaše malo veće n’o kupice od rakije. Svi ga prozivaju zbog čaša.

– A što je ovo imena ti božijega poče da ga zadijeva Pero. – Evo nas ka’ da smo u apoteku –  a da ođe nema ni u oko da se nakapa. Simo se smije najviše i dodaje. –  Mora da je dobro vino, ako je tako bolje u male čaše da prisplje!  Svi opet  u smijeh. Puni Daro i meni čašu i  šapatom se  obraća: – Juče su iskapali dvije botilje, a prije nego što si doš’o  iskapali su već jednu Maksime pa neka se sprdaju sad. Otpih malo vina i onako u šali glasno rekoh:

– Mora da je ovo Perovo vino, kisi malo.  Skoči Pero ka’ da sam ga žaračem tak’o. – Neka, neka ti ta priča sokole, nećeš ovakvoga pit skoro! I poče odma’ da priča sa kojih loza je grožđe i kako on pravi vino.

U to Mitar s kraja banka:

– E neka si ga tak’o Maksime valja se. – Evo se velja komat  i ne može se od njega ostat’. Gleda ga Jovo i namiguje. Vidim da će Pero nastavit’ priču o vinu pa okrenuh da ga hvalim: – A zaboga Pero ne daš ni riječ progovorit’. –Ja da ti pohvalim vino a ti sijevaš put mene. – Neka čo’če. – Nego puštite vi vino  rekoh.  –’Oćemo li mi pokupit’ koju maslinu ove godine. E tu me Pero dočeka ka’ s ašom mača da presječe  ovo nadmudrivanje s igrom.  – Da valjaš i deseti dio koliko ti otac i đed, ti  bi očistio one masline pod kućom, a nijesu ti malo ostavili! Tu priskoči Jovo da me brani.

– Neka Pero ne zbori što ne znaš ,eto mu pod masline  sve k’o na dlan, možeš pod njima iglu nać’. Ali Pero ne posustaje. – Jest, a ne može jadan stić’ onu dvojicu da će živjet’ još sto godina. Ja mučim  i čekam da se priča obrne na ono što sam došao da čujem. Simo kao da mi je čita’ misli. – Eto bogami ne treba vi nosit masline u Bar da predate nego ćete ođen fino pred svoj manastir, pa kod kaluđera fino čekat’ na svoje  ulje. Jovo odmah bača špicu nebi li najedio Pera da reče što grdno da se izasmijemo dobro.

– A bogami trebaće i ujam plaćat’

Dočeka ga Simo:– Plaćat’ bogami, otac i đed su ti mljeli žito i ‘šenicu  i na taj ujam si se podig’o moj Jovo! Smije se Jovo i rukom daje znak Daru da iznese još vina. Iznosi Daro, a svi s čašicom odma ispred sebe kao da čekaju red na seosku česmu da napune vode, i ja sa njima zajedno. – Maksime poče Simo gledajući u mene – reci oće li zbilja ta makina proradit’ Svi gledaju u mene  i taman se spremah da nešto rečem ali me preteče Pero svojim zloćudnim smijehom: – Proradice makina, ka’ što je rodio onaj pamuk na dolac manastirski što su nas ćerali da sadimo četr’es’ sedme  reče  Pero i još jednom se grohotom  nasmija da potvrdi. Nego na to  mu skoči Mitar. – Ja ne znam od čega su mi ruke te godine bile krvave nego od branja toga istoga pamuka što mu se ti sprdaš Petre, a bra’ sam ga s tvojim pokojinijem bratom.

– Koliko su vi gaća od toga pamuka sašili  reče Pero i tu prsnuše svi u smijeh pa i Mitar što bješe branio postignuća poslijeratnih zadruga.

Uozbilji se Pero i poče  priču o kupljenju maslina poslije rata i o zadrugama. Pogleda prema meni značajno i reče mi:– Dobro slušaj  ovo da se sjetiš ludoga Pera nekad.

– Ne zborim ja tebe zaludu  da ne možeš stić’ oca i đeda,  pa da ćeš još sto godina živjet’ – Ovo ti nije ispriča’ otac sigurno, jer on je drug dovijeka ka’ i Mitar. – S petokrakom na čelo, biciklom pod guzicu na putu za socijalizam.

 – I nakon dugoga putovanja skidoše Mitra ovi novi drugovi i sa toga bicikla. Nastavlja Pero ne obazirući se na smijeh. – Mislim da je bila četres’deveta, jes’ grdna jedna godina do zla boga, niđe ničega, samo što čeljad od gladi nijesu umirala. – A puste masline rodile, to niko ne pamti. Žute se masline, savile se grane. Simo posprdno dodaje: –To bješe malo prije nego je Pero otputova’ na dvogodišnji odmor.  – A što ćeš maslina  najbolje rodi kad je kakva muka u narod. Mi se samo pogledasmo i pokušasmo nekako da prigušimo smijeh a Pero nastavi gledajući u Sima prijekorno i više iz šale prijeteći mu prstom.

– Znaš đe je bila Ivova makina  dolje ispod vaših kuća?  – Ivo bješe pripremio makinu , seljani se bili dogovorili kako će pravit’ raspored za meljavu, da svi imaju jednako pravo i onaj što će samljet’  dvije mašine i onaj što će samljet deset.  – N’o nebi od toga ništa , dođe naredba o zadrugama, te si kupio fino pod svoje masline i sve u zadrugu predavao. Bilo ti je  kao da si  sam kod sebe na kontrat i o svojeme brašnjeniku a za tuđi račun!

– Eee tako ti je to bilo moj dobri Maksime. – Zna ovo sve Mitar n’o se boji partijskih drugova.. – Je li tako Simo? Simo se jetko smijaše a Pero nastavi priču.

– Jedanaest tona maslina   je skupila tvoja famelja  moj sokole.

Bilo ih je još po selu što su skupili po četiri, pet tona, ma ne više.

– Jedanaest tona moj sokole, ne jedanaest maslina i sve u zadrugu. Uzeli bi drugovi đedu Stijepu još i ovce i volove i krave da su mogli, n’o ih je drža’ Stijepo u šah mat poziciju. Znali su  dobro oni koliko su puta za vrijeme rata ušli po noći u Stijepovu kuću i koliko su kaše i boba osmočenoga sa njegovoga kotla izjeli i slanine i kušeta suvija iznijeli  između onoliko đece, pa sve uzbrdo nosili u planinu. Skupljala im je Stijepovica i suknenija gaća i čarapa po selu. Znao je Stijepo dobro kakav je ko na pušku bio, ko je bio bastadur i ko se krio uz one lomine u planinu kad se pripuca. Mogli su drugovi bit’ i u sto narodnih odbora i krit’ se iza činova i prikazanih zasluga  ali su morali mučat’ i da nijesu šćeli čim bi Stijepo podig’o obrvama. Znao ih je Stijepo sve i pravio se da ništa ne zna, ali oni su znali i taj strah od istine koju je Stijepo mogao bilo kada ispričati držao ih je podalje od Stijepa. Na sjevernu stranu kuće vaše stare  bio je jedan mali prozorčić više  gornjega poda,  ne veći nego puškarnica pričao mi je Stijepo, pa kad se partizani spušte s brda do kuća, onda pošalju nekoga pod onaj prozorčić. E tamo je visio jedan konop pored jedne košćele što se bila naslonila na kuću, a unutra u kuću na kraj toga konopa bila je nekakva limena lata sa malo krša po dnu, pa kad ovaj izvana povuče onaj konop ona lata se protrese i to je bio znak da su partizani došli do kuće. Onda Stijepo pošalje nekoga od svoje čeljadi da  izvidi oko kuće i da znak da mogu u kuću uć’. E tako ti je jedanput otac ima’ poginut na pravdu boga. Nije mu bilo više od trinaest godina mislim. Đed ti ga je posla’ da  da znak  partizanima da  uđu u kuću i otac ti brzo niza skale na donji pod kroz krdo brava  pa iskoči ispred kuće, pa desno pored kuće da vidi da nema kakve zasjede oko kuće  i tu onako u trku naleće na puščanu cijev i shvati da je naletio na njemačkog vojnika. U strahu držaše onu cijev  i guraše je od sebe a vojnik je repetira’ i puca’. Iza kuće u brdo partizani zalegli i niko ni makac jer ne znaju koliko ima njemaca i jesu li upali u zasjedu. Kad je njemac vidio dijete pred sobom i čuo Stijepove povike iz kuće uze ti oca za ruku i povede ga do kuće da ga preda Stijepu koji bješe izašao s nekakvim remnikom, kao tobože da ga bije što je iz kuće utekao. Tako to prođe s njemcem. Što je njemački vojnik tražio sam na ćošak od kuće nije nikome bilo jasno, ali dobro je da se to tako završilo inače bi ga Stijepo s istijem onijem remnikom oko vrata kao kokošku zavrnuo. Bastadur je bio to će ti svako reć’ ali znao je kad treba da muči, inače bi završio poslije rata kao ja. E tako tu veče partizanima nije padala napamet večera više.

Tu se nakašlja Simo i reče.  –Neka Pero ne preskači n’o mu reči što bi sa onijem vojnikom –Njemačkim? Pero ljutito skoči.

– Ada đavo ga je ponio našli su ga sjutradan obješenoga za jednu smokvu na jednu ledinicu ispod Nika Toma duba.

– Sam je na sebe kidisa’, našla su ga đeca što su bila izgnala stoku zorom na pašu. Ostalo je za njim  pismo što je famelji bio napisa’ i slika sa ženom i troje đece. – Eee tako je to bilo okrenu se Pero prema Simu.

– I što sam sad htio da rečem ono?

– O Stijepu si počeo, no ti dušiš i ne znaš lijepo ni đe si. Smije se Pero  i nastavi sa pričom.

–Znao je Stijepo i kad je mora’ nešto da da pa makar to bilo i tih jedanaest tona maslina. Poče Pero da se smije zlurado.

– A davali su i drugovi ponešto da zahvale pregaocima.

Pogleda u Mitra i reče:

– Koliko su ono litara  davali po članu familije na godinu ?

Otpi malo Mitar i procijedi nevoljno:  – Ja mislim šest litara. Na to mu Pero odmah uzvrati:  – Nije bogami nego osam.  – E tako ti je to uzeli su im preko dvije hilade litara a dali su im oko sto litara.

– E moj Mitre to ti je bila drugarska matematika.Na to se nasmija Jovo i posprdno reče Peru: – Zaludu su te iz dva puta slali na ono ostrvo, ti si nedoder moj Petre. Ne no’ sam treba’ da budem ljiga i da mislim s tuđom glavom uskomeša se Pero i pozva Dara. – Ooo Daro iznesi to vino i sjedi ođen’ s ljudima.

– Ne ‘kri se  jadan nema više Ozne, neće niko znat’ da si sve ovo sluša’.

 – Mitre je li ti živa ona jaketa od korama? Ovo Pero prozivaše Mitra podsjećajući ga na dane kada je obučen u kožnu jaknu sa svojim drugovima odlazio u noćne obilaske u domove zabludnjelih partiskih drugova zagledanih u majku Rusiju. Muči Mitar mudro i prebira po kesi duvana tražeći kartice. Iznosi Daro bocu i prisiplje svima. Smije se Daro i odmahuje rukom. Poče Pero opet pa proziva Sima.  – Ajde Simo reči ovome đetiću kako ste činjeli kontraband ulje u selo. Tu počeše da se smiju svi osim mene jer im je svima očito ovo poznata priča  koju su htjeli da podijele sa mnom.

– Neće ti moj Maksime niko ništa ispričat’ ovo su ti sve fini i uglađeni ljudi.

– Ja sam prokazani robijaš i to iz dva puta pa ja mogu laprdat kolk’o hoću.

– Ovi novi drugovi su prave demokrate, zatvaraju samo ako im se očešeš o novčanik a laprdat’ možeš do mile volje.

Savija Pero cigar, malo zastade zatvarajući kutiju za duvan pa nastavi:

– E ovako pošto su drugovi uzeli da nose masline u zadrugu i to što je ulja  u kuće po narodu ostalo bilo je da imaju da macaju s malo sira ako ga je bilo i ’leba rumetina s kojim si ako ostane dva dana moga’ čo’jeka ubit’.  – Onda ti se Maksime moj ova fina gospoda udruži da uzvrati udarac kominterni, politbirou i narodnim  odborima  pa se fino organizuju po noći i melju masline da naprave ulja da imaju da zamijene za kakvu drugu robu kad pošalju žene na Vir ili u Kotor, i da im ostane  i za uljaricu a neki drugovi su i u crkvu nosilI. Tu povisi glas.  – Je li tako Jovo? Jovo mu odmah odvrati.

– Tako je druže Pero i stisnu pesnicu naspram sljepočnice u znak pozdrava. Opet smijeh i odobravanje Peru. Ponovo će Pero:  – Kakve tačkice i bakrači, ulje maslinovo ti je bilo ka’ talijere da držiš u ruku. Simo ga opet malo tače.

– Evo te Pero ka’ američki senator. – Samo oni mogu ovako pričat’.

Na to Pero poskoči s banka i opsova kroz smijeh:

– Jebala te vaskolika Amerika, zajedno sa onijema kaubojima i njihovim šerifom.

Smijeh, a Simo već grabi da vrati Peru:  – Oni vaš se toliko natuče votke usput, da moraju pistu da proširuju kad sleti da bi potrefio da iskoči. Opet smijeh a meni idu suze na oči i ne mogu da prestanem da se smijem.

Pero kroz smijeh pokušava da završi priču. – Što sam ono htio da rečem?

A Mitar će posprdno s kraja banka:

– Ono za meljavu pod uljaricom.

– E slušaj Maksime i gledaj ovu finu gospodu. Uveče kad nema mjesečine postave se straže na sve četiri strane sela, pa četvorica čuvaju a druga četvorica melju masline, pa na smjenu. Gledam u Pera. – Aaa znam što ćeš da pitaš preduhitri me Pero. – O’kle masline je li ?

– E fino, svaka kuća sakrije po malo maslina pa onda to skupe zajedno pa melju. Spremah se da pitam Pera đe su to mljeli n’o ne mogah doć’ do riječi od dosjetki ostalih a sve na račun tih noćnih konspirativnih sastanaka.

– A Pero đe su mljeli masline, kako su išli dolje kod Iva u makinu?

– Ne bi oni stizali niđe više da su nosili masline kod Iva nego bi prtili put zajedno s Ivom na Goli. U konobu Mitrovu postoji i dan danas  ta stara makina ili presa kako ‘oćeš. Reče to  pa pogleda Mitra.

– Je li tako druže Mitre?

– Tako je druže Pero.

– Objasni mu Mitre što ste činjeli. Poče Mitar da oteže:

– Evo što smo sve činjeli i čemu sve to, sjedimo ođe i ne možemo repa vuć’.

Pero ga pogano prekori.

– Ajde muči pa ćeš to doma pričat’ kad te budu pitali đe si bio.

I konačno poče Mitar:

– Imali smo jednu malu ručnu presu na ~orav~. Opet ga prekori Pero i reče:

– Objasni mu to nije ti Maksim vrsnik, ne zna on što je to. Opet će Mitar: – Dobro čo’če dobro nije on jučeranji i doma su mu pričali nešto. – Viđi Maksime ta presa je bila u kuću još za vrijeme Austrije u istu tu konobu.

– Prađed naš je dovuk’o neđe iz Dalmacije a presa je ’Talijanska.  – Od orahovine je dobre napravljena kao vida a ozgor je jedan teški i debeli kolač isto od orahovine koji je imao dvije ili četiri ručice, ova naša četiri pa se to navidavalo na dolje. Upri dvojica jakijeh pa vrti ono kolo, a dolje pod njim se naslažu koševi na isto kao jedan veliki tanjir i to od orahovoga drveta i po sred toga pijata ima ispust đe toči ulje i jušina.

– Znam, znam što su koševi Mitre rekoh a jušina je resto, ona voda što ostane podno ulja kad se izbistri.

– Može bit da si gleda koševe  reče Mitar ali ovi starinski su bili dupli kao košare u krug ispleteni od debeloga konopa a u sredinu je bio krug otvoreni koliko pjat jedan obični i tu su se tiskale masline samljevene unutra.

– Svaki se koš natica preko jedne  vođice, a kad se koševi odozgo pritisnu, onda ta vođica  izlazi gore na vrh prese kroz jednu rupu. – Kad se koš napuni nadođe kao kakvi dobri hleb što se pod sač meće. – Eto tako poređa se jedan na drugi pet šest takvih koševa, koliko ima maslina, pa privijaj onu vidu po svu dragu noć na smjenu , malo na stražu malo priteži vidu. A meljavu znaš u okruglo jedno korito kameno pa pod dva velika kamena točka siplji masline i opet ručno obrći one dva krša dok se  masline ne učine kao kakva rijetka kaša. Jednu mašinu smo po dvije noći prštili da iscijedimo što se više ulja moglo. – A onu presu kod Iva si gleda’.– Ona je puno veća rekoh i sva je gvozdena  i konj je obrćao one velike krše. – Pričao mi je otac rekoh.

– A presa se dizala na jednu hidrauličnu pumpu koju je morao da pumpa jedan snažan poslužitelj ili još bolje dvojica pomoću jedne dugačke metalne poluge ili manice . – Jes’ tako je reče Mitar, manica su to zvali.

– Niko nije mog’o bolje na manicu rabotat do otac ti.  Pero uzdahnu sjetno. Okrenu se prema meni i reče: – Je si li ti poznavao Iva mlinara?

– Ne rekoh odmah bez razmišljanja.

– Eto vidiš reče Pero. – Jesi Maksime možda si ima’ sedam osam godina s đedom i sa mnom si iš’o kod njega. Mi smo igrali na karte a Ivo ti je davao neku knjigu da listaš. Đede se boja’ da ne destregaš tu knjigu pa te je stalno korio a Ivo te branio. – Pušti ga Stijepo neka se zanima dijete. Ti se  gleda’ slike iz te stare knjige a nas troica  savijamo kotrobana i  pijemo  Ivovu rakiju. Ivo stalno pitaše đeda tvojega: – Stijepo kako ti se čini ova rakija?. Đede tvoj samo bi se smija zboreći mu: b–  Bogami Ivo skoro je ka’ ona moja.

– E u tu knjigu što ti je Ivo dava’ tu si gledao razne prese. Tu je knjigu Ivo iz Italije bio nabavio. – A lijepo smo se družili nas trojica, udri fircika  pi’ one puste rakije a od  jakoga kotrobana sve škilji na jedno oko od onoga dima. Uzdahnu Pero:

– Mora da i sad neđe po nebeskome šljemenu prebiraju njih dvojica  uspomene i merače onu rakiju žmirkajući i pušeći  kotroban.

Na to mu Mitar kao iz topa reče: – Čekaju tebe da bačite još po jednu partiju. Svi se smiju grohotom a Pero se drži za stomak, smije se i počinje bolesno da kašlje i krklja. Nekako se smiri i vrati Mitru istom mjerom:

– U četvoro je fircik najljepše igrat, sa mnom ćeš ti pa možemo i briškulu u par’ igrat’. – A Simo neka ide s nama  da kibicuje. – On ni na ovi svijet nije nikad igra’ Smijeh opet i u to diže se Jovo i reče:

– ‘Ajmo ljudi da idemo put kuća da izijemo nešto prekinuće nas ovo vino.

Daro jedva dočeka i poče da kupi one čaše. Krenusmo svi polako. Daro trči za mnom i zove:

– Maksime, Maksime kesu zaboravi i doda mi onu kesu sa  sitnicama što sam pazario. Onako usput dogovorimo se da popodne pođemo pred manastir da sjedimo na pižun pod smokvom i da vidimo dokle se došlo s makinom i polako se raziđosmo svako svojoj kući.

Dođoh kući veseo što se ispričah s ljudima, valjda željan običnoga razgovora i druženja i milo mi nekako bješe što su se ljudi onako raspričali sve utrkujući se da mi ispričaju svoju priču i svoje doživljavanje vremena podijele samnom. Taj  njihov spontani i naizgled sirovi humor tjera u grohotan smijeh i razmišljanje o punoći duha ovih ljudi i kako ponosno i bez stenjanja nose svoje godine i kotrljaju svoje breme. Još bi tako razmišljao nego me savlada ono vino i legoh u kužinu na jedan otoman boreći se da ne zaspim. Pero Mitrov mi nije izlazio iz glave i sve sam se sam sa sobom smijao prizivajući u mislima Perovu priču. Tako me savlada san. Probudi me neka hladnoća pa sam u polusnu pokušavao da podvučem noge ispod jastuka na drugom kraju otomana. Još se tako okretah neko vrijeme osluškujući i čudeći  odkud sad to vjetar da zavija i konačno se probudih uz lupu prozora. Ustadoh i u nevjerici gledah kako počinje kiša i kako se crne oblaci. Spremalo se veliko nevrijeme i prva misao mi bješe – Eh šteta nema ništa od sjednika našega  pod smokvom. Začu se po prozorima nekoliko tupih udara teških kišnih kapi a onda se spusti nebo i nastade zaglušujuća buka od kiše što padaše kao neka teška zavjesa da najavi kraj lijepom vremenu.

Osjetih svoju samoću kao neko ogromno breme. Otvorih vrata rvajući se sa vjetrom i ne znam zašto izađoh napolje gledajući kako se moja odjeća natapa kišom i počinje da liči na natopljene krpe koje vise sa mene. Osjetih svaku kap kiše kako zvoni po mojoj glavi i sliva mi se niz nos i lice.

Gledah u daljinu u more i munje kako svojom svjetlošću prožimaju oblake. Iako se jako bojah groma još od malena, sada kao da se ništa nije ni dogodilo, i dalje grmi a ja stojim i ne pomjeram se.

Polako se smrkavalo i poče da jenjava kiša. Uđoh u kuću prebirajući u mislima koliko li sam vremena stojao tako na kiši. Kasnije toplo obučen sa šoljom čaja u ruci, šetah po kući gledajuću kroz prozor svjetla nekog brodića daleko na pučini. Otvorih prozor i ispuni se kuća mirisom kiše. Razveseli me taj miris i podsjeti me djetinstva kada me kiša zaticala u igri i kada me zvahu da uđem u kuću. Čuh glasove… Hajde Maksime, Maksime kiša je! Zagledah se u vrata i čudih se silueti sa kačketom i prenu me odjednom iz moje tišine glasno dozivanje… Maksime, Maksime otvaraj čo’če!

Prepoznah Simov glas i požurih da otvorim vrata. Osu Simo na mene s vrata:

– Ajde čo’če ti ništa ne čuješ, što ne otvaraš ova vrata. Strese se, skide kačket i ne mogaše se načudit’ što nema svijetla kod mene.

– Što ne upališ ova svjetla Maksime?  Upalih svijetlo ponudih Sima da sjedne. Nekako se pribrah. – Simo ništa od našega sjednika danas popodne. Pogleda me Simo nekako s čuđenjem i poče da priča.

– A lijepo, iskoči nam današnja priča i sjednik na nos.

– Što je bilo Simo?

Simo jedva prozbori.  – Što je bilo?

– Umaro je Pero Mitrov eto što je bilo? Nekoliko minuta gledah u njega s nevjericom i zapitah ga nekako dječački naivno.

– Kako Simo?

– Lijepo Maksime umrije čo’jek po sred kuće i nije ga više.

– Što je bilo?

– Poš’o je kući, vidio si kad. – Zorka starija ćerka mu je bila napravila objed, ruča’ je fino. – Priča je Zorki đe je bio i kako smo se svi bili trefili kod prodavnice i krenuo bješe da legne. Reče Zorki:

– Zore moja iden ja da ubijen oko. – Ajde molim te nađi one dvije kutije od cipela đe su oni moji papiri i daj ih Maksimu ako bude pita’ za njih.

– Još je pita’ đe mu je unuk i zaspa’ je za vijek i vjekova.

– Tako ti je to moj Maksime.  – Poleće naš soko.

Krenuše suze Simu a ja se čudih što je Pero pominjao mene i kakve to papire Zorka ima da mi da ? Sjetih se da smo neđe davno nešto zborili o Perova dva putovanja kako su on i drugovi zvali posprdno njegov odlazak na robiju i dnevniku kojega je poslije vodio. Sjetih se toga našega razgovora.

Rekao mi je: – Maksime moj ‘tica je mene prokazala ona kreštalica.  – A zašto?  – Ne znam ti moj Maksime. I po Perovom receptu sve je to bio začinio sa onim njegovim smijehom.

– Znam i pticu moj Maksime, a čemu će mi to sve danas?

– Zna i ptica da ja znam i dobro je da mučimo oboje moj Maksime! Prenuh se iz toga razmišljanja i rekoh  Simu: – Ajde Simo da popijemo po rakiju. Uzesmo po rakiju i odlismo iz čašica po malo po podu i onda izustismo uglas: – Pokoj  ima!

Simo popi  rakiju na iskap i reče: – Ja sam doš’o da ti rečem da je karitad preksjutra u deset, n’o trebalo bi da dođeš da pomožeš nešto i kolima da pođeš da kupiš što ti Zorka reče. – A da ‘oću čo’če rekoh i krenusmo.

Sjutra smo Mitar i ja lijepili osmrtnice sa crnim florom i crvenom zvijezdom petokrakom. Drug Mitar  dava’ je drugu Peru raport poslije svake zalijepljene osmrtnice: – Eto moj Pero zalijepismo i ođen i onda se okretaše meni riječima:

– Ajmo kućo.

Daro je bio kućni domaćin. Mitar i Simo su obukli pokojnika i primali saučešće. Jovo je završio sve oko karitada. Da može viđet sve ovo rekao bi im Pero:

– A sokolovi kako ste poitali da me ispratite!

Sahranismo Pera evo ima tri dana. Bez  popa, bez opela i bez krsta.

Daro mu je držao govor, onako lijepo i odmjereno bez premnogo riječi i ~kićenja~ kako je govorio Pero. Bilo se dosta naroda skupilo da isprati Pera. I kaluđer je došao da isprati svojega neistomišljenika sa kojim se često preporiječivao ali kojega je duboko poštovao. Ne stiže kaluđer da se pohvali Peru kako će proraditi makina i koliko će maslina samljeti ako bog da.

Tako pođe Pero naš da se sretne s drugovima i odigra tu prvu partiju nebeskog fircika.