Odigrana je nova predstava u Zetskom domu. „Kučka“ je komad sa intrigantnim naslovom iza koga stoje najintrigantnije naše boli, koje su tako svakodnevne da su baš zato tako intenzivne, one koje nas obuzimaju i o kojima baš i ne govorimo, koje kada vidimo na sceni, izazivaju smijeh, a onda i trnce u tijelu. To su one tame u porodici koje tište, najtananiji odnosi u tom najvažnijem prostoru naših života, u kome gladno tražimo odobravanje jedni od drugih. Uloga žene se promijenila, žena danas ima veću slobodu u izboru zanimanja, partnera, odluci da li uopšte želi da rađa. Zbog toga se preispituje i uloga muškarca koji zbunjen novim, možda čak i snažnije nego ranije projektuje razne predrasude u odnosu na žene.
„Živimo u vremenu kada je uloga žene promijenjena, ali mene interesuje kako muškarci reguju na tu činjenicu. Kako da budem dobar otac danas? Da li moram biti jak i strog, da li okrutan, kakav otac treba da budem? Na koji način danas muškarac treba da učestvuje u porodici? Ne želim govoriti o tome ko je kriv, mene interesuje kako da pomognemo jedni drugima, kako da razumijemo jedni druge- Koji je to model koji treba da pokažem svojoj djeci? Za mene je to važno pitanje i zato sam posvećen ovoj temi. Muškarci često izbjegavaju da pričaju o tome, ali moramo znati da stid ne pomaže, mora se govoriti o tome. Zato Nada u zadnjoj sceni gleda u publiku pitajući u stvari – šta mislite, kako da riješimo ovo? Moramo se otvoriti. Volim da radim sa ovim glumcima, razumiju savršeno ovaj jednostavan način na koji radim. Moraju da se uključe sa svojim pričama, sa svojim karakterom, sa svojim umom i tijelom. Drago mi je što publika razumije ovaj humor, to je tragikomedija, ona je za mene najbliža životu. Slabi smo i glupi često, ali ljudi smo i borimo se da bude bolje“, rekao je reditelj Arpad Šiling.
„Sva moja očekivanja su ispunjena. Svi smo imali pažnju i priliku da svako od nas napravi iskorak u odnosu na ono kako smo ranije promišljali teatar i uloge. Postavili smo pitanja koja se svima vrzmaju kroz glavu, ali o kojima nedovoljno često i nedovoljno ozbiljno razgovaramo. Krenuli smo od porodice i pitanja uloge žena u društvu, u imrovizacijama smo došli do toga da je veći problem na cijelom Balkanu u muškarcima, koji zbog potisnutih trauma i nerazriješenih konflikata najčešće sa roditeljima i partnerima, prelaze u jednu vrstu agresije i autodestrukcije, upravo iz slabosti, jer misle da nemaju pravo na to da budu slabi. Mi ovdje kažemo da imaju to pravo, da imaju probleme i da se otvoreno pozabave njima“, kazao je glumac Stevan Radusinović.
„Iako možeš da znaš šta da očekuješ, opet nismo očekivali ovakvu predstavu. U zadnja dva dana imali smo preokret cijele priče, došli smo do poente. On je reditelj koji uvijek traži istinu, srž. Šta je to što nikad ne izgovorimo. Pokušao je da upre prstom u to da kada ne izgovorimo ono što zaista mislimo, dolazi do većih problema, erupcija. Ako se gura pod tepih i ne izgovara istina, na šta su ljudi navikli, tada sigurno stradaš“, kazala je glumica Nada Vukčević.
„Desilo se pravo pozorište“, kazao je nakon izvođenja glumac Srđan Grahovac. To je bilo jedinstveno iskustvo kako za glumce, tako i za publiku, ta predstava bez scenografije i muzike, sa obiljem zvukova koji malo zbunjuju, a onda objašnjavaju. Zbog toga se prolomio aplauz koji je vraćao glumce na scenu još jednom, i iznova još i još. Ansambl koji čine: Nada Vukčević, Srđan Grahovac, Zoran Vujović, Stevan Radusinović i Vule Marković, učestvujući u glumačkim imrovizacijama, pomogli su Šilingu i Evi Zabežinski, autorima teksta, da ga uobliče do kraja. Ovaj jedinstven proces, kažu, dagocjeno je iskustvo koje neki od njih u Zetskom domu imaju priliku doživjeti drugi put.
