Zimska scena Barskog ljetopisa – Izložba Gorana Ćetkovića

 

 

 

Izložba crnogorskog slikara Gorana Ćetkovića, biće otvorena u četvrtak, 15. marta 2018. godine, u Dvorcu kralja Nikole u 19h. Izložbu će otvoriti dr Anastazija Miranovića, istoričarka umjetnosti i selektorka likovne scene Barskog ljetopisa. 

 

Goran Ćetković je rođen 1975. u Kolašinu. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti, na Cetinju u klasi prof. Nikole Gvozdenovića, 2000. godine. Izlagao je na velikom broju grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu i učesnik je velikog broja likovnih kolonija. Samo neke od njegovih samostalnih izložbi su: Galerija „Spinnaker“ (Herceg Novi, 1999), Galerija V. A. Leković (Bar, 2000), Dom kulture Kolašin (2001), Galerija „Centar“ (Podgorica, 2006), zatim izložbe koje je imao u Mojkovcu, Kotoru, Tivtu, ali i Beogradu, Zagrebu, Splitu. Osvojio je brojne nagrade i priznanja, među kojima su: Godišnja nagrada FLU-a sa Cetinja i Galerije „Spinnaker“ na izložbi studenata završne godine, Nagrada za slikarstvo Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore „Milunović, Lubarda“, za 2016. godinu, kao i plaketa Tesla fondacije iz Njujorka, 2017. godine.

 

Dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnisti i likovna kritičarka je u katalogu povodom predstojeće izložbe, pod naslovom “GLASOVI TIŠINE GORANA ĆETKOVIĆA” zapisala sljedeće:

“Najnoviji ciklus radova „Glasovi tišine“ Gorana Ćetkovića nisu nezbori, već gromoglasni vapaji, jauci zarobljenog, odljuđenog, očajnog, osvejšćenog čovjeka današnjice, kao opominjući lamenti ovom izgubljenom svijetu da se (samo)dozove.

Frontalno inpostirane glave zaposijedaju centar tijela slike i svojom izražajnom gestikulacijom, mimikom, pogledom, krikom, jaukom prekidaju tišinu iz koje izranjaju, kao aveti i opmene, kao podsjetnici i sjećanja, kao primordijalni krici iz zatomnjenog svijeta ništavila, svijeta nekreativne tišine.

Ćetkovićeve glave su portreti i autoporeti, likovi i ličnosti, zapravo, emocije i stanja i sve ono što neverbalnom komunikacijom poručujemo iza kulisa i maski osmjeha i šarenila ukusa, vrijednosti, značenja.

Umjetnik promišlja današnji svijet u kome živimo na tragu Žan Klerovih zapažanja da „…budući da je smiso nestao, zato što je izvrnut, trebalo je svima predložiti umjetnost ispranu od svakog smisla… jednu umjetnost bez lica, bez sjećanja, bez prošlosti..“.  Zato Ćetković u kakofoniji najrazličitijih smislenih sazvučja, stilova i rukopisa vizuelnih/likovnih umjetnosti gradi stameni pikturalni konstrukt, ekspresivnom leksikom decidnog likovnog jezika. Kao iz najnovijeg filmskog ostvarenja oskarom nagrađenog „Oblika vode“, Giljerma del Tora, izranjaju na površinu iz monohrmih, tamnih dubina, izbezumljene, vlažne glave, koje se iz nekog čudnog rastakanja nanovo konstitušu, konsolidujući sve nedosljednosti u glas – krik, pogled, molbu, jecaj, oprost…

Upečatljivom egzekucijom, dinamičkim smjenjivanjem žustrih, mahnitih poteza i finih sjenčenja,  nijansiranim prelazima, akcentovanim detaljima Ćetković oslikava karakter ovoremenog čovjeka, prizivajući onog bivšeg, zaboravljenog, „pravog“. Namjerno ponekad „zbrčakana“ lica ne mogu sakriti karakter, poruku, glas.

Otuđenost se kao virus novog vijeka epidemično širi planetom. Otuda baš lica/glave. Jer, ne gledamo se više, ne komuniciramo direktnim susretima, pogledima. Naša lica postali su ekreni pametnih telefona, kompjutera. Iza njih smo sakriveni i često, hrabriji, glasnogovorniji. Ćetković  želi osvjestiti, probuditi zapretanog čovjeka današnjice, izvući ga na površinu i anfasno sučeliti životu. Progovoriti njegovim nesigurnostima i strahovima, bez bojazni da će se opet izgubiti i zaboraviti u svijetu unutrašnje predodređenosti, sa unifikovanom, stereotipnom kulturom. U svijetu u kojem individualnost gubi svoju jedinstvenost, svoj integritet/identitet, a time i slobodan izbor.

Ćetković „Glasovima tišine“  bira tišinu koja ne znači ćutanje, bira sliku kojom progovara umjesto/zarad onih koji glagoljivo, zakamuflirano i nemušto obitavaju u svojim sigurnim, uljuljkanjim navikama pristajanja na sve što ne iskače iz standardizovanih kalupa ustaljenog ponašanja, življenja.

Umjetnik, zapravo, raznolikim svijetom lica slika lice izopačenog svijeta, bez uljepšavanja, nepatvorno, iskreno, ne da bi nam ga „servirao“ kao neminovnu datost, već da bi pronio svoj glas”.