U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 6. maja 2014. godine, održano je književno veče na kojem je predstavljen roman “Vrijeme koje se udaljava” Mirka Kovača. Prenosimo kazivanje dr Zorana Draškovića, urednika Crnogorskog glasnika i saradnika Montenegrine, koje je objavljeno u Crnogorskom glasniku u broju 87. od maja/juna 2014. godine.

 
 

Zoran Drašković

OPROST

 
 

Dr sc Zoran DraskovicKada sam početkom 2009. godine počeo da obavljam dužnost urednika „Crnogorskog glasnika“, jedna od prvih manifestacija naše Zajednice kojoj sam u tom svojstvu prisustvovao bilo je predstavljanje nove knjige crnogorskog književnika Jevrema Brkovića „Skotna vučica“, 24. februara te godine, u dvorani Novinarskog doma u Zagrebu. Među onima koji bi te večeri trebalo da govore bio je najavljen i ugledni književnik Mirko Kovač.

Uvijek ljubazni gospodin Branko Klikovac – kojeg valjda poznaju svi Crnogorci u Hrvatskoj? – srdačno se zdraveći s gospodinom Kovačem već na samom ulazu u dvoranu, počeo me je predstavljati i poizdalje objašnjavati kako sam se ja to obreo u Zagrebu. Kako su već mnogi uporno pokušavali da se „pitaju“ s gospodinom Kovačem, prekinuo sam, što sam mogao obzirnije, gospodina Klikovca i obratio se gospodinu Kovaču:

– Možda ću to najkraće sam objasniti ako kažem da se u Nikšiću, poslije „četrdes’osme“ znalo zapjevati: «Ako krenu da nas biju / bježaćemo za Rusiju!», ali sam ja, valjda se ugledajući na Vas i gospodina Brkovića, eto krenuo na Zapad.

Gospodin Kovač je malo zabacio glavu unazad i zagledao se u mene uz – kako će to u septembru prošle godine u POBJEDI opisati akademik Sreten Perović – „osoben osmijeh, s primjesom superiornosti, više bolan nego ironičan, ali i ironičan“! U tom trenutku je jedan od mnogih, već nestrpljivih znanaca koji su ulazili u dvoranu i željeli da ga pozdrave, uzeo gospodina Kovača „pod svoje“, a ja sam ostao zapitan da li sam možda rekao nešto što nije trebalo?

Ubrzo je započeo i prošao uvodni, pozdravni dio večeri, a onda sam začuo riječi gospodina Kovača od kojih sam nenadano pretrnuo:

«Nikad se nijesam osjetio tako Crnogorcem … kao dok sam se nosio s ovom lavinom zvanom „Skotna vučica“ koja se sručila na mene. Otkuda sada taj osjećaj pripadnosti tome svijetu? Pa otuda što je na mene nasrnulo sve ono od čega se bježi iz te zemlje, od čega se umire za nju, sve ono zbog čega joj se vraćaš, zbog čega je u nekim satima mrziš, sve ono što te u njoj može snaći, zlo i dobro, visokoumne misli i plitkoća duha, podlost i odanost … »

Odjednom sam vidio moje roditelje, profesore Nikšićke gimnazije u prvim poratnim godinama, kako u jesen 46. ili 47. godine, kamionom i sa nešto stvari, grabe „po potrebi službe“ put Pljevalja, ne znajući hoće li, zbog tada još brojnih četnika-škripara, uopšte živi stići tamo gdje su zapravo premješteni po kazni; jer, otac je bio odbio da na kraju školske godine, na urgenciju „sa višega mjesta“, popravi ocjene nekim učenicima koji su inače na časove dolazili sa bombama na opasaču. Život je moje roditelje poslije odveo u Beograd, a mene, pola vijeka kasnije, u Zagreb.

Kazivanje gospodina Kovača se nastavljalo, a ja sam se te večeri i kasnijih dana pitao što zapravo znam o čovjeku koji mi je odjednom dočarao ono što sam od roditelja saznavao samo kroz kratke, nevoljke nagovještaje. Zapravo jedino u što sam bio potpuno siguran bio je podatak da je gospodin Kovač napisao scenarij za „Okupaciju u 26 slika“, slika koje su mi se trajno urezale u pamćenje, da li kao neko zlokobno predskazanje da se zlo na ovim prostorima samo, od vremena do vremena, pritajilo u ljudima.

Ne tražim opravdanje za takvu svoju neupućenost. Ali, radio sam u institutu gdje je krajem sedamdesetih i do sredine osamdesetih godina, zbog beskrajnih prekovremenih sati na proračunima aviokonstrukcija, jedan od vrhunskih vodećih istraživača tada govorio: «Čitaćemo knjige (stručne) kad za to bude vremena!». No, u kolektivu u kome je princip subordinacije bio vrhnaravni princip, moralo se ipak naći vremena za zdušne horske osude npr. autora „Vunenih vremena“. A moje jeretičko pitanje, ne bi li trebalo da i sami pročitamo prokazane stihove Gojka Đoga ostalo je bez odgovora. No, viška vremena nije bilo ni u devedesetim godinama; jer, ono što je započelo noćivanjem u sve dužim redovima na benzinskim pumpama pretvorilo se kasnije u preživljavanje s novčanicama od pet stotina milijardi dinara …

Kako urednička dužnost zahtjeva i obaviještenost, nastojao sam u međuvremenu čitati i o godinama koje su, kao se to obično kaže, „pojeli skakavci“. Tako je ispalo da sam tek ovdje saznao da je gospodin Kovač tih devedesetih godina bio izložen čak i fizičkim neprijatnostima u Beogradu! A gorka je bila i spoznaja – iz razgovora tjednika DANI s gospodinom Kovačem – koliko je samo vremena zaludu utrošeno na osudu, kako se on izrazio, „užasnog“ pisca „Vunenih vremena“.

U međuvremenu je u „Crnogorskom glasniku“ uvedena povremena rubrika „STRANICA MOG ŽIVOTA“ u kojoj su čitaoci već bili saznali od nekoliko ličnosti sa izuzetnim životnim iskustvom neku njihovu, manje poznatu, „stranicu života“ koja je povezana sa Crnom Gorom, a nosi i poruku i pouku za sva vremena ne samo pripadnicima crnogorskog korpusa u Hrvatskoj nego i svim ljudima dobre volje. Najzad sam se, početkom 2011. godine odvažio da i gospodinu Kovaču uputim takvu molbu, iznoseći uvjerenje da bi čitaoci „Crnogorskog glasnika“ sa zahvalnošću pročitali i njegovu „crnogorsku stranicu“. A nezaboravne riječi gospodina Kovača, izgovorene u sali Novinarskog doma u Zagrebu, samo su me uvjeravale koliko takvih „stranica“ ima. Pri tom sam se iskreno i potajno nadao da gospodin Kovač neće povezati molbu „urednika neprofitnog glasila“ sa mojim „likom i ne-djelom“ iz Novinarskog doma.

Kada sam na našim okupljanjima u Crnogorskom domu, ponekom ko bi me upitao: «Spremaš li što za idući broj?», kazao za tu molbu upućenu Mirku Kovaču, gdjekoji mi reče: «Nećeš ti to dobiti bez autorskog honorara!», na što sam odgovarao da sam se u pismu potpisao kao urednik „neprofitnog glasila“; gdjekoji me pak upita: «Pa nije li FRAKTURA ekskluzivni izdavač Mirka Kovača?», na što nijesam umio ništa drugo reći nego li da gospodin Kovač sigurno zna što će učiniti.

Nije teško zamisliti koliko me je, uz takve primisli, obradovalo prispijeće pisma gospodina Kovača poslije nepunih mjesec dana. Ono je, na žalost, počinjalo riječima:

«Ispričavam se što nisam ranije odgovorio, ali ja sam već podulje u nekoj vrsti izvanrednog stanja … «

ali u nastavku pisma je stajalo:

«Svoju memoarsku knjigu na kojoj sam radio prije bolesti nekako sam odložio kao i sve drugo, ali potaknut Vašim pismom neki dan sam malo prolistao rukopis. Ima u rukopisu Crne Gore, ali još to moram sređivati. Od sređenih rukopisa imam samo ovaj koji Vam šaljem … »

U tom rukopisu, pod naslovom „Knjige za potpalu“, gospodin Mirko Kovač otkriva kako se u dječačkim danima susreo s poezijom Tina Ujevića. Uz iskreno priznanje da sam tekst doživio i kao pribježište u nikad završenom a vazda dragom traganju za najljepšim slikama, zvucima, kazivanjima iz rane mladosti, što sam ih zauvijek ponio za kratkih ljetnjih boravaka u okolini Nikšića prije gotovo pola vijeka – uputio sam gospodinu Kovaču na uvid „draft“ priloga u obliku pripremljenom za „Glasnik“. Što drugo reći nego da sam se ponebesio kad sam dobio sljedeći odgovor:

«Lijepo ste složili i opremili tekst, zaista lijepo. Objavite ga kad god to Vama odgovara. Posebno mi je drago da Vam je tekst blizak, ili, ono što se kaže, „legao“. I ja volim taj tekst, on je prvo poglavlje nove knjige. Pa ćemo, Bože zdravlja, objaviti još neki ulomak u „Glasniku“, negdje pred izlazak knjige … «

Čim je novi, 69. broj „Glasnika“ odštampan, gospodinu Kovaču su poslati autorski primjerci, uz iskrenu zahvalu na povjerenju koje je ukazao našem glasilu upućivanjem svog neobjavljivanog memoarskog rukopisa.

Vrijeme je prolazilo, a ja sam u međuvremenu saznao za sve češće boravke gospodina Kovača u Zagrebu; ali, na žalost, ne zbog književnih povoda i prigoda … Najmanje što sam u ime čitalaca mogao učiniti bilo je da krajem decembra gospodinu Kovaču zaželim spokojno pretprazničko veče i svaku sreću u predstojećoj, novoj 2012. godini, držeći da je neprimjereno u pismu posebno pominjati ono što mu je tada bilo najpotrebnije, a to je bilo dobro zdravlje.

Došla je i pozna jesen 2012. godine. U ime „Crnogorskog glasnika“ čestitao sam gospodinu Kovaču na dodjeli prestižne knjižne nagrade KIKLOP za životno djelo. A onda je, u Novinarskom domu u Zagrebu, 22. novembra 2012. godine predstavljena knjiga crnogorskog književnika Miraša Martinovića „Antički gradovi – snovi i sudbine“. Predstavljanju knjige – koja na prvoj stranici ima posvetu Mirku Kovaču – prisustvovao je i gospodin Kovač, a pominjanje njegovog imena i saopštenja o dobijanju nagrade za životno djelo bilo je propraćeno izuzetno snažnim i dugim, dugim apluzom.

I dok sam strpljivo čekao da se i ja upoznam i progovorim nekoliko riječi sa gospodinom Mirašom Martinovićem, koji je – po završetku predstavljanja – potpisivao svoju novu knjigu brojnim posjetiocima večeri, pogledivao sam prema gospodinu Kovaču: on je neprestano bio okružen onima koji su se željeli s njim fotografirati. Kada je, u jednom trenutku, gospodin Kovač ostao na samštini i promatrao hoće li mu još neko prići, zapazio je da ga gledam. Prišao sam i čestitao na dobijanju nagrade za životno djelo. A onda sam, poslije malog zastoja i sigurno slabijim glasom, pokušao da kažem:

– Ja sam ured…

Tu rečenicu nijesam stigao završiti, jer je gospodin Kovač, uz široki i blagi osmijeh, odmah kazao:

– Da, znam!

Moja nehotična nesmotrenost od prije gotovo pet godina bila je – na onom istom mjestu, u Novinarskom domu u Zagrebu – oproštena …

Ali, ostala je sjeta što mi se – izgleda sve češće!? – čini kako prave ljude nijesam upoznao na vrijeme. A ostaje i tuga koju donosi vrijeme koje se udaljava

 

Zagreb - Vece posveceno Mirku Kovacu

 
 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

August 2017
M T W T F S S
« Jul    
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031