Priču Galium verum objavio je Časopis za kulturu, književnost i nauku KOD (br. 14, novembar 2018.) koji izdaje Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore. Glavni urednik časopisa je akademik Zuvdija Hodžić, a odgovorni urednik Dr Derviš Selhanović, direktor CEKUM-a. Nakon nekoliko rečenica o autoru (čije smo priče Mravljak i Ispit ranije bili objavili na našem portalu), priču objavljujemo integralno.



«ZORKO POPOVIĆ pseudonim je jednog od onih koji su uvršćeni u ediciju «Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka». Rođen je dovoljno davno da upamti prve poratne demonstracije na kojima se uzvikivalo: «Zona A, zona B – biće naše obadve!». Bio je dovoljno dobar učenik da dobije Vukovu nagradu, ali ne i dovoljno dobar omladinac da bi nominaciju za Majsku nagradu proslavio na ručku u Belom dvoru. Bio je u Velikom hemijskom amfiteatru PMF u Beogradu svjedok kako se parola «Dole crvena buržoazija!» rastače i razvlači u kozaračko kolo, ali nije odustao od principa studentskog proljeća: «Budimo realni, zahtjevajmo [ali od sebe!] nemoguće!». Magistarski rad mu je, kako je rečeno u prijedlogu za dodjelu Oktobarske nagrade Beograda, bio toliko dobar da «prevazilazi uobičajeni nivo magistarske teze, a u pojedinim elementima i doktorske disertacije u svojoj oblasti», ali nije bio dovoljno dobar da tu nagradu i dobije. No, stigao je da doktorira na vrijeme kako bi mu zvanje «vrijedilo» na teritoriji bivše države, a stigao je i do zvanja naučnog savjetnika, ali je pritom – kako je to o njemu napisao jedan od najuglednijih Crnogoraca u Hrvatskoj – «na najgrublji način morao iskusiti da ni u proteklim ratnim vrtlozima nikakva znanost ne može biti ΄au-dessus de la mêlée΄».


GALIUM VERUM

– A čika-Mićune, je li i tebe rodila baba-Lila?

– Jeste, Zorko, jeste! – odgovori mi čika-Mićun ni ne trepnuvši i nastavi da brata i mene zapitkuje o svemu što se tog ljeta dešavalo dok smo bili kod đeda i babe u Crnoj Gori. Po običaju smo se bili ogrozdili oko njega spremni da slušamo njegove priče, ali je on prvo morao provjeriti da li Đedo i dalje previja ranu koju je zadobio u pobjedničkoj bici nakon koje je crnogorska vojska odstupila a on se sa mnogim saborcima obreo u logoru u Bardanjolu; pripitao je da li smo i ovog ljeta molili baba-Lilu da nam ponovo priča kako joj je jednom davno nespomenica pregmizala preko krila dok je śeđela na travi (već smo znali da se zmija u narodu tako naziva zbog straha da bi se na svoj spomen mogla odnekud pojaviti); zanimalo ga je da li je i ljetos presušila mala kamenica, pa smo živo morali pojiti na bistjerni kod zadruge …

Čika-Mićun je bio očev drug iz logora. Pamtim ga otkad pamtim i prve događaje u životu. Neizostavan je bio njegov dolazak na svaki naš rođendan, za koji bismo brat i ja dobijali na dar lijepe knjige ili pjesmarice, ali i jabuke iz njegovog rodnog, užičkog kraja. Upio sam raskoš parmenke, jedrinu izliječene budimke i neobičnost starinske vajlike, nekako drukčije od svih jabuka koje sam do tada znao. Ipak, najviše smo se radovali njegovim pričama, a kazivanje neke nove, neobične i gotovo nemoguće životne storije zaključio bi obično riječima:

– Eto, Zorko, tako ti je to kad vo legne i mače ga ljulja, a komarac čini hladovinu!


KOMPLETAN TEKST MOŽETE PROČITATI AKO KLIKNETE
NA FOTOGRAFIJU IVANJSKOG CVIJEĆA



 

Tagovi: , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930