Priču Ispit objavio je Časopis za kulturu, književnost i nauku KOD (br. 11, maj 2017.) koji izdaje Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore. Glavni urednik časopisa je akademik Zuvdija Hodžić, a odgovorni urednik Dr Derviš Selhanović, direktor CEKUM-a. Nakon nekoliko rečenica o autoru (čiju smo priču Mravljak ranije bili objavili na našem portalu), priču objavljujemo integralno.

 

«ZORKO POPOVIĆ pseudonim je jednog od onih koji su uvršćeni u ediciju «Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka». Rođen je dovoljno davno da upamti prve poratne demonstracije na kojima se uzvikivalo: «Zona A, zona B – biće naše obadve!». Bio je dovoljno dobar učenik da dobije Vukovu nagradu, ali ne i dovoljno dobar omladinac da bi nominaciju za Majsku nagradu proslavio na ručku u Belom dvoru. Bio je u Velikom hemijskom amfiteatru PMF u Beogradu svjedok kako se parola «Dole crvena buržoazija!» rastače i razvlači u kozaračko kolo, ali nije odustao od principa studentskog proljeća: «Budimo realni, zahtjevajmo [ali od sebe!] nemoguće!». Magistarski rad mu je, kako je rečeno u prijedlogu za dodjelu Oktobarske nagrade Beograda, bio toliko dobar da «prevazilazi uobičajeni nivo magistarske teze, a u pojedinim elementima i doktorske disertacije u svojoj oblasti», ali nije bio dovoljno dobar da tu nagradu i dobije. No, stigao je da doktorira na vrijeme kako bi mu zvanje «vrijedilo» na teritoriji bivše države, a stigao je i do zvanja naučnog savjetnika, ali je pritom – kako je to o njemu napisao jedan od najuglednijih Crnogoraca u Hrvatskoj – «na najgrublji način morao iskusiti da ni u proteklim ratnim vrtlozima nikakva znanost ne može biti ΄au-dessus de la mêlée΄».

 

ISPIT

„Kad učiniš dobro djelo odmah zaboravi,
a kad ti neko učini dobro djelo nikad ne zaboravi!“

Stara arapska izreka

 

– Možeš li viđeti Marti za prijemni. Znaš da želi da studira arhitekturu, pa sam mislila …

– Čula si valjda kako su mi roditelji, ne znam što ću prije! Upravo smo majku unijeli u kuću poslije kontrole! – Nadi, koja je telefonirala iz Crne Gore i odmah mi „sasula“ što zove (bio sam najbliži aparatu i digao slušalicu), pokušavao sam da predočim kakvih briga imam.

– Jesam, jesam, čula sam, rekla mi je Tetka, no sam mislila da bi ti …

– Pa znaš da ne radim na Univerzitetu, a s tog fakulteta baš nikog ne poznajem!

Zastadoh i taman sam bio zaustio da je to pitam, kad mi sama odgovori:

– Pitala sam ja već i Tetku, ali mi je odmah odśekla kako Marko ništo ne može učiniti!

Shvatih da se za slamku hvata, jer je obično Tetka svakome i za svašto „kalauzila“ po Beogradu, a sad ispade da ne pomišlja ni na koji način da „upleka“ sina, inače profesora Univerziteta.

Rekoh da ću nešto pokušati, ali da se ne nadam mnogo, a nadao sam se zapravo da će oni otud naći neku drugu, sigurniju „vezu“ no što je ja – kome bi takvo nešto bila prvina u životu – mogu obezbijediti.

Bio je juni mjesec 96. godine. Majka je već bila panula u postelju i iz kuće smo je svakog utorka vozili na kontrolu protrombinskog vremena u Kliničkom centru. Iznoseći je iz stana i unoseći je u automobil, Jasna i ja imali smo samo dvije brige (jer, đeca su nam ostajala kod naše kuće, kako bismo ih bar donekle pošteđeli onoga što nas je tek čekalo, a vaskularni hirurg nije nam ni pokušavao uliti ikakvu nadu). Prva briga bila je kako ugrabiti jedna od svega troje kolica na ulazu u Centar. Njih je, na ličnu kartu kao „na revers“, svakog jutra najhitrijim srećnicima izdavao jedan glagoljivi bolničar, neprekidno ozarenog lica valjda zbog važnosti koju mu je pribavio pad svekolikog pa i medicinskog standarda. Druga briga bio je otac, jer bilo je prošlo već više od mjesec dana kako je prvi put otišao od kuće, a tek iza ponoći su ga nepoznati ljudi bili doveli, pa smo se sad svaki put pitali što li nas čeka pri povratku s majčine kontrole.

Nijesu ni puna dva dana prošla, a Nada me je ponovo zvala kod mojih roditelja đe smo dolazili svakog dana. Bio sam uzeo cio godišnji odmor, a i nemanje telefona (u novom naselju na Bežanijskoj kosi đe smo se bili ranije preselili) samo je tešku situaciju činilo još težom. Opet mi je naglasila da je njoj i Mirašu cilj samo da im se kći upiše, a imaće đe biti kod neke njegove familije u Beogradu. Odgovorio sam joj – više sebi upućenim pitanjem i čuđenjem – da bi svako trebalo bar svoje deficitarne kadrove da stipendira, kad ih već ne može školovati na svojim fakultetima, tim prije ako se radi o dobrom učeniku primljenom na neku konjunkturnu studijsku grupu. Dodao sam neodređeno da sam par ljudi kontaktirao, ali da se u jednog posebno uzdam, pa eto čekam da prikupim sve informacije. A zapravo sam prikupljao kuraž da telefoniram profesoru Šumanoviću, jedinom kojeg sam poznavao a da ima ikakve veze sa Arhitektonskim fakultetom. Naime, on je predavao na jednom od preostala dva tehnička fakulteta koji su dijelili zgradu sa Arhitektonskim. Očito, nije mi bilo druge nego da mu telefoniram … Poslije kraćeg razgovora u kojem se profesor i tom prilikom opet pozitivno izrazio o mom učešću na jednom projektu kojim je rukovodio, otkrio sam mu pravi razlog mog javljanja:

– Profesore, molio bih Vas nešto što ni za svoju decu ne bih tražio.

Nastupio je tajac, a nakon najzad „prokamenjenog“:

– Da, da, slušam Vas, kolega?

objasnio sam da imam rođaku iz Crne Gore, da je briljantan učenik i da ne sumnjam da će položiti prijemni ispit na arhitekturi, ali da se – zbog svake godine prisutnih glasina o namještanjima bodova na rang-listi na tom fakultetu – pribojavamo da je neko nepravedno ne „istisne“. Poslije profesorovog, učinilo mi se ne mnogo obećavajućeg, odgovora da će pokušati nešto da učini, razgovor se brzo završio.

Priznajem da sam bio zatečen kad me je nekoliko dana kasnije profesor Šumanović pozvao da mi kaže kako je dospio do referenta koji radi na obradi i kompjuterskom unosu rezultata prijemnog ispita i zajamčio mi da Marta ni u kom slučaju neće biti zakinuta u pogledu ostvarenih bodova. Čak mi je ubrzo telefonirao i da je Marta položila prijemni ispit, ali o svemu tome nijesam stizao da javljam u Crnu Goru, ne sumnjajući da će rezultate i sami odmah saznati. Jer, dok se majka tiho gasila, s ocem nijesmo znali što ćemo …

Nije mi bilo lakše, ali mi je bilo mnogo jasnije što se to s ocem događalo, kada sam (gotovo dvadeset godina kasnije) u posljednjem romanu Mirka Kovača pročitao poglavlje o njegovom nenadanom susretu s Ivom Andrićem u beogradskom parku Tašmajdan. Nakon što je pripomogao slavnom piscu koji je stajao na pošljunčanoj stazi i kao da nije znao kuda će, on mu se obratio riječima: «Odjednom nisam shvatao gde sam. Neki nepoznati grad, nepoznati svet. Kao da nema neba ni zemlje, samo hladni prostor. Dogodi li vam se to nekad, ili je to samo staračka boljka, početak silaska nizbrdo, na onu stranu sveta.» Upravo je tako započelo i očevo šestomjesečno „silaženje“, koje majka nije iščekala, a ja – kako mi je baš tim riječima kazao dr Kaluđerović, saosjećajan liječnik i Nikšićanin koji je jednog prijepodneva početkom avgusta hospitalizovao oca – samo zahvaljujući Jasni nijesam „zvijuknuo“. Istog tog dana, u popodnevnim satima, majka nas je tiho zauvijek napustila. Rodbini iz Crne Gore javili smo na vrijeme da budu obaviješteni, ali i suviše kasno da bi iko otud mogao doći na ispraćaj, jer bi svi tražili da vide oca, a njemu, po savjetu dr Kaluđerovića, nijesmo ništa govorili. Da majke više nema ocu smo kazali tek krajem avgusta.

*
*     *

Mnogo, mnogo godina ranije, dok je otac bio profesor na Filološkom fakultetu, obično bi mu se već potkraj avgusta počeli javljati iz Crne Gore, jer tada je upisni rok bio u septembru. Nije žalio truda da nekog upiše, ali je svakom ko bi mu se obratio (kao i studentima na početku školske godine) unaprijed naglasio da za ispit nikad ne traže protekciju, jer samo može biti stroži prema takvom kandidatu, budući da se i najmanja njegova blagost može krivo protumačiti. I odista, u vrijeme ispitnih rokova nijesu ga uznemiravali. A jednostavno objašnjenje za očevu mirnu savjest bilo je u tome što je nekada za „brucoše“ na Filološkom fakultetu postojao kolokvijum u januarskom roku, čije nepolaganje bi značilo i gubitak godine, tako da bi se vrlo brzo – nakon što se „đeca malo obikole u gradu“ – pokazivalo ko je zaista došao zbog učenja.

Jedini junski poziv – koji i dan danas pamtim, jer se otac od samog početka gotovo polusatnog razgovora neprekidno smijuljio znajući što će biti „na pošljetku“ – došao je od tada već etabliranog crnogorskog umjetnika, očevog kolege sa predratnih studija u Beogradu. Ali, kada je najzad svom sugovorniku saopštio:

– Bogami ti je šći jutros panula!

razgovor se preśekao „ka’ na trupinu“. Idućih mjeseci otac ju je nekoliko puta sretao na hodniku; samo bi obarala pogled, ali je kroz dva roka sa visokom ocjenom položila ispit na kojem je on bio neumoljiv.

. . .

A ocu je smješak lebdio i jednog dalekog septembra, kada mu je u kabinet banula majka sa sinom, budućim studentom. U to vrijeme obavljao je dužnost prodekana, pa mu ih je bila uputila upravnica Odeljenja za studentska pitanja. No, baš tog dana sam stalno dolazio i odlazio do nepropisno parkiranog očevog „tristaća“ ispred samog Filološkog fakulteta i donosio mu i po policama u kabinetu raspoređivao pakete knjiga koje je želio da vrati od kuće; znao je da za ozbiljniji naučni rad neće neko vrijeme biti prilike.

Pred ocem su stajali šarenom maramom zagasitih boja zabrađena žena srednjih godina, u mantilu od balon-svile i njen sin, danas mi se čini još dječak, u skromnom smeđem odijelu i sa omanjim kuferom u ruci i „lumbrelom“, ogromnim kišobranom, baš onakvim kakav je i otac, po često ponavljanom kazivanju, imao kad je sredinom tridesetih godina pravo sa željezničke stanice banuo pred znamenitog matematičara Radivoja Kašanina, tadašnjeg upravnika Doma Kralja Aleksandra.

Kao kad neko „otoroži“ da bi išćerao sav jad koji mu se skupio, i majka je otvorila dušu jer su najzad naišli na nekog ko će da ih sasluša. S meni iznenađujućim strpljenjem otac je pratio putešestvije kako su oni krenuli iz neke bosanske zabiti i došli do prvog prijevoza, a potom i do Beograda …

Donoseći novi „kontingent“ knjiga i prolazeći kroz ogromno, tamno predvorje, kroz uvijek otvorena vrata kabineta čak sam i ja čuo kako iz aparata grmi glas svemoguće upravnice da završena medresa po statutu nije dovoljna za upis! Prije no što će spustiti slušalicu, otac je samo odśekao:

– Drugarice Čemerikić, upišite ga na moju odgovornost!!!

Znam da je u junu, nakon nepune četiri godine, taj momak s odlikom diplomirao i – opet sa majkom – došao da zahvali profesoru koji mu je vjerovatno „presudio“ što će biti u životu. Otac nam je to pričao sa gotovo slavodobitnim, ali i gorkim osmijehom, kao neko ko je došao do bolne spoznaje da je izgleda bolje dobro djelo učiniti potpuno nepoznatim ljudima …

No, u tom istom kabinetu, još početkom pedestih godina, i ocu se bila „presuđivala“ sudbina. Naime, za njegov već duže vremena završeni doktorat nikako nije zakazivana odbrana, a pravi razlog saznao je iz razgovora koji je nehotice slušao dok je jednom prilikom hodnikom prilazio tom kabinetu. Šef katedre i još jedan redovni profesor, veoma uvažavani u akademskoj zajednici, glasno su se bavili pitanjem da li će dugogodišnji asistent, izdanak ugledne beogradske familije, ikad okončati tezu. U trenutku kad je otac zakucao i otvorio vrata, začuo je „rezime“ cijelog razgovora:

– Neka Popović pričeka!

Ipak, kada je nesuđeni doktorand u dogledno vrijeme smogao snage da odustane od univerzitetske karijere, oca su konačno pozvali da „pristupi doktorskom ispitu“, što mu je utrlo put za kasniju profesuru, pa i mjesto šefa katedre u tom dobro mu poznatom kabinetu.

Nijesam nikad dokučio da li je ocu teže bilo samo čekanje ili što je te riječi bio izgovorio Crnogorac, bratstvenik koji nam je i đeda dobro poznavao, a i navraćao u staru kuću na Popovića brijegu u Cerovu. Da li je to bila samo još jedna potvrda koliko Crnogorac može Crnogorcu da naudi i na strani, kad je vlastan da mu sudi? Ili je, ipak, ljepše povjerovati ponesenom kazivanju koje se čulo na izuzetno pośećenom predstavljanju knjige jednog vrsnog crnogorskog pjesnika u jednom od naših novih inostranstava: »Mi Crnogorci se tražimo uzajamno i nađemo se svud. I volimo se više na strani nego kod kuće. Na strani smo iskreniji i prisniji, nekako bolji, nekako blagorodniji.«?

*
*     *

Primicao se decembar, a očevi trenuci lucidnosti bivali su sve rijeđi. Kad sam mu odnio taman odštampano četvrto izdanje jednog njegovog univerzitetskog udžbenika, odsutno ga je gledao i najednom je samo rekao: »I veći su ljudi kroz ovo prolazili!« … Na odlasku od oca, na izlazu sam susreo profesora Šumanovića i prvo me je upitao kako je budući arhitekta, a ja sam – u trenutku shvativši da zapravo nijesam imao nikakvih povratnih vijesti iz Crne Gore – samo smušeno odgovorio da je sve u najboljem redu. Ni on nije bio došao lijepim povodom, pa smo se rastali složivši se da ima puno istine u bugarskoj poslovici kako bi ljudi bili mnogo bolji kada bi jednom godišnje odlazili u bolnicu i na groblje. Idućeg jutra javili su da je otac u zoru preminuo …

Od oca smo se oprostili u krugu najuže rodbine i nekoliko njegovih najbližih prijatelja i kolega sa fakulteta. Iz Crne Gore je stigao i Mušo, očev najstariji sinovac. On je davnih dana bio odmjenio svoje razišle stričeve i tetke u svim brigama oko ostarjelih im roditelja i cijelog imanja i dohranio đeda i babu na Popovića brijegu.

Śutradan smo s Mušom obilazili familiju po Beogradu, pa smo svratili i do Tetkine kuće. Njen sin Marko, koji je predavao na Filološkom fakultetu, svoj mi je nedolazak na ujakov ispraćaj objasnio time što bi mu se moglo jako zamjeriti za nedržanje nastave baš u vrijeme sve glasnijih antimiloševićevskih studentskih demonstracija krajem 1996. godine u Beogradu. Ali je rekao da će uskoro doći do nas …

Primicalo se pola godine od očeve smrti kad su me obavijestili da će na Fakultetu uskoro biti održana komemoracija. Već pripremljene biobibliografske podatke i nekoliko očevih fotografija śutradan sam odnio gospođi Branki, njegovoj dugogodišnjoj sekretarici i desnoj ruci dok je bio šef Katedre. Kako novi šef Katedre nije želio da se preseljava, gospođa Branka bila se premjestila u nekadašnji očev kabinet. S vrata, koja su i sada bila otvorena, umjesto pozdrava rekoh:

– Ja malo odocnih!

To su bile očeve riječi kojih bi se gospođa Branka neizostavno śetila pri svakom susretu, pamteći kako je on sebe, a zapravo i druge, korio ako nešto ne bi pripremio u minutu kako je bio zamislio. Odmah se osmjehnula i prvo poimence pitala za sve članove moje porodice.

Dok je gospođa Branka razvrstavala sve priloge, u jednom sam trenutku, zbog nekakvog pojašnjenja, ustao i prišao njenom stolu i zapravo prvi put zapazio kako se kroz prozor kabineta savršeno vidi barokna kapija i ograda Studentskog parka. Taj prepoznatljivi motiv davno je bio našao svoje mjesto na koricama očeve knjige objavljene u okviru jedne, po mnogo čemu i danas neprevaziđene, edicije univerzitetskih udžbenika i priručnika. A upravo je, prema jednom od posljednjih očevih kazivanja, on u tom parku dugo śedio onoga dana kada je počelo njegovo „silaženje nizbrdo“ …

Došao je juni 97. godine. Jasna, kći i ja prolazili smo ispred Filološkog fakulteta i baš pod prozorom nekadašnjeg očevog kabineta gotovo se sudarismo s Markom, koji je bio žurno izašao iz zgrade. Nijesmo se ni izrukovali, kad on upita:

– A šta će budući student da upiše?

– Mislila sam engleski i španski ili …

Ono „ili“ odnosilo bi se na arheologiju, ali kći nije stigla ni da dovrši odgovor, jer je od Marka odmah dobila „savjet“:

– Najbolje bi bilo da se upišeš na bugarski ili albanologiju, a kasnije da se prebaciš na anglistiku!

Nastao je mučan tajac! Da li je trebalo da kažem kako ni u primislima nijesam očekivao Markovo „vraćanje duga ujaku“, koji ga je poodavno, nakon što je par godina zaludno studirao ekonomiju, bio potaknuo da se prepiše na Filološki fakultet i da vrlo brzo i uspješno nadoknadi izgubljeno vijeme? A kći, nenavikla na bilo kakvo „podupiranje“, samo je treptala i ćutala i možda se baš tada odlučila za prijemni na arheologiju, đe je poslije po rezultatima bila ne samo „iznad crte“, nego i „na budžetu“. Ipak, Jasna je iskušanom ženskom intuicijom predośetila kako da spriječi da neugodna situacija postane još neugodnija i iznijela je spasonosnu konstataciju da svi žurimo s kojom smo se svi odmah i složili, a Marko je najavio da će, kako je obećao i prije više od pola godine, stići neđe do nas …

Valjda mi se sve bilo skupilo, obično se to naziva predinfarktnim stanjem, pa sam već desetak dana bio na bolovanju. Baš tada se Marko javio da nam dođu u davno najavljivanu pośetu; no povod, a čini se i pravi razlog, bio je što mu je supruga saznala od Tetke da smo presvukli staru ugaonu garnituru, pa je to valjda trebalo viđeti!? Samo da ih ne sačekam kod kuće, rekao sam Jasni da me „opravda“ time što su me tobože iz Instituta iznenada pozvali da što prije dođem i obavim korekturu nekog rada spremnog za štampu. A zapravo sam se uputio u još jedno dugo, preporučeno i svakog dana obavljano hodanje do Zemunskog keja, pa pored Kapetanije, uz Dunav, sve do nestvarne i iscjeljiteljske osame na ulazu u prostor Kluba Radecki …

Čim sam se malo vaspostavio, s bratom sam otputovao u Crnu Goru da roditeljske urne odnesemo u porodičnu grobnicu u očevom rodnom selu.

. . .

Dvije smo noći prekrčili u Mušovoj kući. Obdan bismo odlazili do seoskog groblja, đe smo još prvog dana spustili urne oca i majke u grobnicu koju je đed bio dao da se podigne prije trideset pet godina; sad smo obilazili kamenoresca koji je, ispod imenâ đeda i babe, ručno urezivao i imena naših roditelja. Kad je sve bilo završeno, već se pročulo kojim smo povodom doputovali iz Beograda i poneko bi navratio da se pozdravi s nama.

I Nada, Mušova kći, došla je iz Nikšića sa mužem i sinom. Śeđelo se pod velikim brijestom, između kuće i ljetnje kužine. Ona je cijelo vrijeme nešto poslovala u kući, izlazeći samo kada bi se trebalo upitati sa ponekim novopridošlim rođakom ili poznanikom koji je svratio da čuje kako su nam roditelji – činilo im se svima – tako brzo i nenadano otišli.

– A kako je budući arhitekt? – upitah kad je razgovor polako okrenuo i na uobičajene životne teme, jer neko zapođenu razgovor o žegi, pa o suši i tako redom.

– Pa nije položila prijemni! – suvo mi odgovori Miraš.

Nije gledao u mene, a pogled mu je bježao neđe udesno. Zabezeknuto sam ga posmatrao, a prvo što mi je palo na pamet bio je davno pročitani test u nekakvoj popularnoj literaturi da neko laže kad mu pogled, dok vam govori, „gađa“ udesno, a da istinu priča ako mu pogled odluta ulijevo. Muk koji je nastupio prekinulo je dijete, valjda još nenaučeno da ne ispravlja roditelje i kad krivo zbore:

– Jeste, tata, položila ga je, no nije bila na budžetu! – reče mu sin gotovo prijekornim tonom.

U magnovenju sam slušao o Martinom upisivanju na prava u Nišu, o traženju smještaja u domu, o kasnijem prebacivanju na takve studije u Podgoricu. Ośećajući da mi sve više dolazi „ključ na grlo“, naglo sam ustao kao da idem „izakuće“, ali sam se zapravo uputio prema obližnjem šumarku onižeg jasenja i jedva stigao da se presamitim preko nekakvog prelomljenog suvatka; dok sam se u gotovo pravilnoj kadenci grčio, gledao sam kako žuto-zelena tečnost kopni i nestaje u prljušastoj zemlji između dva oštra kamena.

. . .

Ušao sam u ljetnju kužinu i nekim lončetom zahvatio malo vode iz pune lame da bih otjerao kiselkasti ukus u ustima. U taj čas je i brat ušao za mnom – valjda me je iz daljine primjetio kako se najzad vraćam, pa je htio da provjeri što me toliko dugo nije bilo. Taman je izgovorio kako me nikad ranije nije viđeo takvog, zelenog u licu, a onda smo, u tišini prostora ljetnje kužine, iz razgovora kojim se pod brijestom još „pojašnjavala situacija“, razabrali Mušove riječi:

– Nekako nije učinjen za svoje!

Zgledali smo se nijemo, ne znajući da će me za nepunih godinu dana viđeti i pepeljavog u licu kakav isto nijesam bio nikad prije …

 

 

Tagovi: , , , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Kalendar

December 2018
M T W T F S S
« Nov    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31