Objavljujemo tekst književnika Ljubete Labovića o novom romanu Dimitrija Popovića “Ljubičasto ogledalo”. Manji dio ovog teksta objavljen je u “Pobjedi” kao prikaz romana.
Ljubeta Labović
PRESAĐIVANJE I POETIKA SRCA
(Dimitrije Popović, „Ljubičasto ogledalo“, roman, Crnogorski P.E.N. centar, 2015.)
Za mene postoje samo putovanja stazama koje imaju srce,
bilo kojom stazom koja ima srce.
Kastaneda
Poslije knjiga priča Priče iz Arkadije, Smrt Danila Kiša, pojedinačnih novela Proces Kafkinoga preobražaja i Luča Njegoševe noći, te niza samostalnih priča nagrađenih na konkursima Večernjeg lista uglednom nagradom Ranko Marinković, slikar i pisac Dimitrije Popović objavio je svoj drugi roman „Ljubičasto ogledalo“. Dok je u prvom romanu „Raspeće strasti“, (Ljevak, Zagreb, 2008.) Popović bio inspirisan događajima vezanim za djetinjstvo i doba mladosti na Cetinju, te asocijacijama na Mariju Magdalenu, što su teme nešto bliskije njegovom likovnom diskursu, u novom romanu „Ljubičasto ogledalo“ zaokupljen je aktuelnom temom o donaciji i presađivanju srca. Roman „Ljubičasto ogledalo“ kroz priču o sudbinama dvije porodice ima dva značenjska nivoa. Popović kreće od realističkog zapleta o životu i sudbinama dvije porodice, od kojih jedna doživljava nesreću i gubitak sedmogodišnje djevojčice koja gine u saobraćajnoj nesreći. Njena porodica velikodušno odlučuje da srce stradale djevojčice (Marte) donira njenoj vršnjakinji iz druge porodice (Sofiji). Radnja se razvija kroz niz kompleksnih dilema vezanih za karakter i sveukupne psihofizičke promjene koje transplantacija srca donosi tijelu u kom je presađeno. U toj ravni roman dobija formu psihološke drame u kojoj autor suptilno nijansira detalje naracije, karaktere likova, s posebnim akcentom na lik osobe u čijem tijelu-biću kuca tuđe srce sa svim zapitanostima na karakter i osobine koje time postaju dijelom njenog „novog“ života. Time „Ljubičasto ogledalo“ dobija metafizičku nadgradnju kroz dileme i emocionalna stanja koja nastaju transplantacijom srca. Roman je ispričan uzbudljivim stilom, likovi kao kroz san tragaju za sopstvenim identitetom i smislom života. Iako je tema romana o transplantaciji srca vezana za latentno prisustvo strepnje i smrti, priča je nadgrađena meditacijama i poetičnim uplivom u likove i kontekst kazivanja.
Kroz razna filozofska učenja i poimanja srca kroz istoriju ljudske civilizacije ovaj organ je doživljavan gotovo uvijek ne samo kao fizički dio tijela koji daje život, već je ono u središtu emotivnih karakteristika. Prema tom ishodištu se razvija drugi dio „Ljubičastog ogledala“ čija radnja kulminira kada gospođa B.M. prepoznaje „očigledne“ karakteristike svoje mrtve kćerke u tijelu djevojčice kojoj je srce presađeno. Dakle Popović, ovdje kroz poetsko-filozofski diskurs varira drevnu temu funkcija i značenja srca i njegovih ključnih psihofizičkih funkcija u organizmu. Još su stari Egipćani smatrali da je u srcu koncentrisan duševni život, u prvom redu mišljenje. Oni su smatrali da srce svojim impulsima i otkucajima daje ključna emotivna stanja organizmu. S druge strane antički, grčki ljekari bili su skloni vjerovanju da je srce sjedište toplote organizma i da se u njemu pročišćuje i grije krv, no nijesu se slagali u pogledu procjenjivanja uloge koju srce ima u psihičkom životu. Alkmeon, grčki filozof i ljekar, Pitagorin učenik, u psihologiji je odvojio osjećajno opažanje od mišljenja. Ali većina je grčkih filozofa i ljekara još dugo vremena zastupala drevnu teoriju prema kojoj je srce centar mišljenja, osjećaja i volje. U saznanjima većine evropskih naroda očuvali su se sve do danas tragovi nekadašnjeg vjerovanja da je srce sjedište samilosti ili nemilosrdnosti, srčanosti, ljubavi, srdžbe i drugih emocija i karakternih osobina.
Upravo u ovom kontekstu počinje drugi nivo Popovićevog romana. I u Ljubičastom ogledalu srce je središte priče, središte formiranja i ispoljavanja stvarnog i fikcionalnog identiteta. Sami naslov simbolizira dvojstvo, dvostruko oslikavanje života i glavnih likova u „ogledalu“. S tim što Popovićevo „ljubičasto ogledalo“ ima duboku simboliku magijskoga preobražaja, metamorfozu života, a sve u ravni transplantirajućeg procesa srca koji se zbio kao centralni događaj romana. U daljem toku naracije metafizički nivo (u kojem realnost miješajući se s emotivnim diskursom postaje sve slabija) daje potpuni primat duhovnim i nadnaravnim svojstvima. U sudbinama likova romana na čudan način dodiruju se život i smrt. Dvije djevojčice Sofija, u čijim grudima kuca Martino srce i daje joj odgovarajuća svojstva postaju čudnovata dvojna identifikacija. Djevojčica koja je primalac stalno se kroz ličnu dramu pita čije srce kuca u njenim grudima, ko je ta djevojčica zahvaljujući čijem srcu ona živi, ili žive obje otelovljene u jednom. „Jesam li to doista Ja, Sofija, što se sada gledam u ogledalu? Ili me iz ogledala posmatra nevidljiva Marta čije je srce u meni. Živim li to ja, ili Ona?“.
Kroz višeznačne dileme „Ljubičasto ogledalo“ dobija dimenzije priče o suštinskim pitanjima egzistencije, o fenomenu spasenju, ali i priča o identitetu, tjeskobama i smrti. Ali, iznad svega, to je pripovijest o milosrđu, humanostii i plemenitosti. Tema o doniranju organa koju je kroz romaneskno štivo i kroz pojedinačne sudbine suptilno uobličio Dimitrije Popović u potpunosti afirmiše pitanja altruizma, čovjekoljublja, požrtvovanosti i protivna je mnogobrojnim kontroverzama, nedoumicama i predrasudama koje postoje u savremenom svijetu u vezi sa ovom temom. Međutim, Popović je u svom novom romanu vješto izbjegao tezu na društvene refleksije. Jer, autor romana se fokusira na pojedinačne “psihogramske” varijacije i konkretni događaj i likove u romanu. Likovi su produbljeni i iznijansirani, ne samo u pravcu glavne teme o doniranju srca, već u bitnim momentima i raspoloženjima koja u cjelini nameće karakter same priče. To su duboke dileme prožete bolom, zbog gubitka, ali i teškim odlukama i latentnim napetostima koje se odvijaju kroz prigušenu patnju kojom su ispunjeni gotovo svi likovi romana. U dijalozima tih malobrojnih likova neprekidno lebde neizvjesnost i stvarna i metafizička jeza i strepnja da bi sve jednim pogrješnim korakom moglo biti poremećeno i dobiti tragičan kraj.
Od samog funkcionisanja i medicinskog tretmana presađivanja srca, do ključnih dilema o tome kako se jedan život gasi i nestaje, a na drugoj strani upravo zbog tog nesretnog slučaja drugi život nastavlja svoj tok traje uzbudljiva i napeta atmosfera romana. To je smisao zbog kojeg priča ima uzbudljivost i odlike psihološkog trilera. U toj drami kroz odnos dva lika koncentrisan je glavni smisao pripovijesti. Lik majke stradale djevojčice razdiru težina prerane smrtnosti, bol i nepresušna tuga za ćerkom, ali i dilema, nadanje i utjeha da je njena ćerka ipak nastavila da postoji kroz drugo biće. Novi život njene ćerke dobija pojavne oblike preko transplantacije srca. Upravo kroz tu dimenziju u introspekciji glavnih likova i njihovoj zapitanost o smislu postojanja Popovićevo “Ljubičasto gledalo” dobija univerzalni smisao i poetiku. Popović ovdje unosi mistične i religijske momente, te se u ovome kontekstu direktnije sagledavaju njegova interesovanja za velike teme, posebno za teme smrti, vaskrsenja i iskupljenja. U neizbježnom trenutku poimanja novog života majka stradale djevojčice, se poistovjećuje s Majkom Božjom, a “Isusovo srce poistovjećuje s Martinim” uz prizivanje sjećanja na fragment iz Biblije “Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu”! Jer ljudsko srce, kako nas svojom erudicijom i spoznajnim moćima velikog umjetnika upućuje autor “Ljubičastog ogledala” jeste simbol profane i božanske ljubavi, gospodar duha, te se i junakinji njegovog romana B.N. dojmilo kao “shvaćanje latentne ličnosti”, odnosno da u Sofiji doista i dalje živi njena mertva kćerka Marta.
Završna poglavlja romana prerastaju u palimpsest cjelokupne priče u kojima Popović pokazuje zavidno umijeće u građenju priče umećući imaginarne iskaze i fragmente u realistički narativ. Dramatični vrhunac nastupa kada glavna junakinja saznaje kao već odrasla osoba da u sebi ima tuđe srce. Tu nastaje njena najdublja unutarnja drama, sumnja u vlastiti identitet i obnavljanje stare, ali vječito efektne priče o dvojniku koja u Popovićevom romanu ima još jedan stupanj uvjerljivosti kroz hipotezu da u glavnoj junakinji kroz presađeno srce stvarno funkcioniše još jedan identitet. Na kraju, kroz rasplet, roman dobija postmodernističku kompoziciju u kojoj lik žene s tuđim srcem u sebi, ostajući poslije mnogobrojnih životnih drama sama u kući, ispisuje svoju životnu povijest i nakon nekoliko mijenjanja naslova, koje daje sopstvenoj “autobiografskoj” priči, tu povijest konačno naslovi sa “Ljubičasto ogledalo” u želji da ovim “poetsko, melanholičnim naslovom” objedini stvarno i simboličko; stvarno, jer je pred jednim takvim ogledalom prvi puta doživjela sebe na pravi i jedinstven način, a simboličko jer ljubičasta boja označava istinu i ljubav, “pokoru i trpljenje”. Upravo u ovoj sekvenci Dimitrije Popović iz autoskog backgrounda kao da nam želi dati sopstvenu šifru za jedno od poimanja romana. Tako smo u maniru klasičnih postmodernih strategija dobili naslov Popovićevog romana, koji je zapravo preuzet iz storije koju u svojoj fioci u usamljenoj kući drži glavna junakinja. Sve do trenutka kad odlučuje u već poznim godinama da umjesto eventualnog objavljivanja, ili ostavljanja za potomstvo i buduće čitaoce rukopis spali. Laganom kretnjom ruke uzimala je list po list i polagala ga na plamen tihe vatre u kaminu. Ravnodušno je gledala u ognjište kao u intimnu lomaču vlastite prošlosti. Gledala je kako rukopis nestaje u vatri. List naglo plane, zatim se bešumno zgrči, pretvarajući se u pepeljasto ništa”!