Ljubeta Labović – O romanu „Ljubičasto ogledalo“ Dimitrija Popovića

 

Objavljujemo tekst književnika Ljubete Labovića o novom romanu Dimitrija Popovića “Ljubičasto ogledalo”. Manji dio ovog teksta objavljen je u “Pobjedi” kao prikaz romana.

 

Ljubeta Labović

PRESAĐIVANJE I POETIKA SRCA

(Dimitrije Popović, „Ljubičasto ogledalo“, roman, Crnogorski P.E.N. centar, 2015.)

 

Za mene postoje samo putovanja stazama koje imaju srce,
bilo kojom stazom koja ima srce.

                                                                      Kastaneda

 

 

Ljubeta Labovic - 300 - n

Poslije knjiga priča Priče iz Arkadije, Smrt Danila Kiša, pojedinačnih novela Proces Kafkinoga preobražaja i Luča Njegoševe noći, te niza samostalnih priča nagrađenih na konkursima Večernjeg lista uglednom nagradom Ranko Marinković, slikar i pisac Dimitrije Popović objavio je svoj drugi roman „Ljubičasto ogledalo“. Dok je u prvom romanu „Raspeće strasti“, (Ljevak, Zagreb, 2008.) Popović bio inspirisan događajima vezanim za djetinjstvo i doba mladosti na Cetinju, te asocijacijama na Mariju Magdalenu, što su teme nešto bliskije njegovom likovnom diskursu, u novom romanu „Ljubičasto ogledalo“ zaokupljen je aktuelnom temom o donaciji i presađivanju srca. Roman „Ljubičasto ogledalo“ kroz priču o sudbinama dvije porodice  ima dva značenjska nivoa. Popović kreće od realističkog zapleta o životu i sudbinama dvije porodice, od kojih jedna doživljava nesreću i gubitak sedmogodišnje djevojčice koja gine u saobraćajnoj nesreći. Njena porodica velikodušno odlučuje da srce stradale djevojčice (Marte) donira njenoj vršnjakinji iz druge porodice (Sofiji). Radnja se razvija kroz niz kompleksnih dilema vezanih za karakter i sveukupne psihofizičke promjene koje transplantacija srca donosi tijelu u kom je presađeno. U toj ravni roman dobija  formu psihološke drame  u kojoj autor  suptilno nijansira detalje naracije, karaktere likova, s posebnim akcentom na lik osobe u čijem tijelu-biću kuca tuđe srce sa svim zapitanostima na karakter i osobine koje time postaju dijelom njenog „novog“ života. Time „Ljubičasto ogledalo“ dobija metafizičku nadgradnju kroz dileme i emocionalna stanja koja nastaju transplantacijom srca. Roman je ispričan uzbudljivim stilom, likovi kao kroz san tragaju za sopstvenim identitetom  i smislom života. Iako je tema romana o transplantaciji srca  vezana za latentno prisustvo strepnje i smrti, priča je nadgrađena meditacijama i poetičnim uplivom u likove i kontekst kazivanja.

Dimitrije PopovićKroz razna filozofska učenja i poimanja srca kroz istoriju ljudske civilizacije ovaj organ je doživljavan gotovo uvijek ne samo kao fizički dio tijela koji daje život, već je ono u središtu emotivnih karakteristika. Prema tom ishodištu se razvija drugi dio „Ljubičastog ogledala“ čija radnja kulminira kada gospođa B.M. prepoznaje „očigledne“  karakteristike svoje mrtve kćerke u tijelu djevojčice kojoj je srce presađeno. Dakle Popović, ovdje kroz poetsko-filozofski diskurs varira drevnu temu funkcija i značenja srca i njegovih ključnih psihofizičkih funkcija u organizmu. Još su stari Egipćani smatrali da je u srcu koncentrisan duševni život, u prvom redu mišljenje. Oni su smatrali da srce svojim impulsima i otkucajima daje ključna emotivna stanja organizmu. S druge strane antički, grčki ljekari bili su skloni vjerovanju da je srce sjedište toplote organizma i da se u njemu pročišćuje i grije krv, no nijesu se slagali u pogledu procjenjivanja uloge koju srce ima u psihičkom životu. Alkmeon, grčki filozof i ljekar, Pitagorin učenik, u psihologiji je odvojio osjećajno opažanje  od mišljenja. Ali većina je grčkih filozofa i ljekara još dugo vremena zastupala drevnu  teoriju prema kojoj je srce centar mišljenja, osjećaja i volje.  U saznanjima većine evropskih naroda očuvali su se sve do danas tragovi nekadašnjeg vjerovanja da je srce sjedište samilosti ili nemilosrdnosti, srčanosti, ljubavi, srdžbe i drugih emocija i karakternih osobina.

Upravo u ovom kontekstu počinje drugi nivo Popovićevog romana. I u Ljubičastom ogledalu srce je središte priče, središte formiranja i ispoljavanja stvarnog i fikcionalnog identiteta.  Sami naslov simbolizira dvojstvo, dvostruko oslikavanje života i glavnih likova u „ogledalu“. S tim što Popovićevo „ljubičasto ogledalo“ ima duboku simboliku magijskoga preobražaja, metamorfozu života, a sve u ravni transplantirajućeg procesa srca koji se zbio kao centralni događaj romana. U daljem toku naracije metafizički nivo (u kojem realnost miješajući se s emotivnim diskursom postaje sve slabija) daje potpuni primat duhovnim i nadnaravnim svojstvima. U sudbinama likova romana na čudan način dodiruju se život i smrt. Dvije djevojčice Sofija, u čijim grudima kuca Martino srce i daje joj odgovarajuća svojstva postaju čudnovata dvojna identifikacija. Djevojčica koja je primalac stalno se kroz ličnu dramu pita čije srce kuca u njenim grudima, ko je ta djevojčica zahvaljujući čijem srcu ona živi, ili žive obje otelovljene u jednom. „Jesam li to doista Ja, Sofija, što se sada gledam u ogledalu? Ili me iz ogledala posmatra nevidljiva Marta čije je srce u meni. Živim li to ja, ili Ona?“.

Kroz višeznačne dileme „Ljubičasto ogledalo“ dobija dimenzije priče o suštinskim pitanjima egzistencije, o fenomenu  spasenju, ali i priča o identitetu, tjeskobama  i smrti. Ali, iznad svega, to je pripovijest o milosrđu, humanostii i plemenitosti. Tema o doniranju organa koju je kroz romaneskno štivo i kroz pojedinačne sudbine suptilno uobličio Dimitrije Popović u potpunosti afirmiše pitanja altruizma, čovjekoljublja, požrtvovanosti i protivna je  mnogobrojnim  kontroverzama,  nedoumicama i predrasudama koje postoje u savremenom svijetu u vezi sa ovom temom. Međutim, Popović je u svom novom romanu vješto izbjegao tezu na društvene refleksije. Jer, autor romana se fokusira na pojedinačne “psihogramske” varijacije i konkretni događaj i likove u romanu. Likovi su produbljeni i iznijansirani, ne samo u pravcu glavne teme o doniranju srca, već u bitnim momentima i raspoloženjima koja u cjelini nameće karakter same priče. To su duboke dileme prožete bolom, zbog gubitka, ali i teškim odlukama i latentnim napetostima koje se odvijaju kroz prigušenu patnju kojom su ispunjeni gotovo svi likovi romana. U dijalozima tih malobrojnih likova neprekidno lebde neizvjesnost i stvarna i metafizička jeza i strepnja da bi sve jednim pogrješnim korakom moglo biti poremećeno i dobiti tragičan kraj.

Ljubicasto ogledalo - naslovnaOd samog funkcionisanja i medicinskog tretmana presađivanja srca, do ključnih dilema o tome kako se jedan život gasi i nestaje, a na drugoj strani upravo zbog tog nesretnog slučaja drugi život nastavlja svoj tok traje uzbudljiva i napeta atmosfera romana. To je smisao zbog kojeg  priča ima uzbudljivost i odlike psihološkog trilera. U toj drami kroz odnos dva lika koncentrisan je glavni smisao pripovijesti. Lik majke stradale djevojčice razdiru težina prerane smrtnosti, bol i nepresušna tuga za ćerkom, ali i dilema, nadanje i utjeha da je njena ćerka ipak nastavila da postoji kroz drugo biće. Novi život njene ćerke dobija pojavne oblike preko transplantacije srca. Upravo kroz tu dimenziju  u  introspekciji glavnih likova i njihovoj zapitanost o smislu postojanja Popovićevo “Ljubičasto gledalo” dobija univerzalni smisao i poetiku. Popović ovdje  unosi mistične i religijske momente, te se u ovome kontekstu direktnije sagledavaju njegova interesovanja za velike teme, posebno za teme smrti, vaskrsenja i iskupljenja. U neizbježnom trenutku poimanja novog života majka stradale djevojčice, se poistovjećuje s Majkom Božjom, a “Isusovo srce poistovjećuje s Martinim” uz prizivanje sjećanja na fragment iz Biblije “Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu”! Jer ljudsko srce, kako nas svojom erudicijom i spoznajnim moćima velikog umjetnika upućuje autor “Ljubičastog ogledala” jeste simbol profane i božanske ljubavi, gospodar duha, te se i junakinji njegovog romana B.N. dojmilo kao “shvaćanje latentne ličnosti”, odnosno da u Sofiji doista i dalje živi njena mertva kćerka Marta.

Završna poglavlja romana prerastaju u palimpsest cjelokupne priče u kojima Popović pokazuje zavidno umijeće u građenju priče umećući imaginarne iskaze i fragmente u realistički narativ. Dramatični vrhunac nastupa kada glavna junakinja saznaje kao već odrasla osoba da u sebi ima tuđe srce. Tu nastaje njena najdublja unutarnja drama, sumnja u vlastiti identitet i obnavljanje stare, ali vječito efektne priče o dvojniku koja u Popovićevom romanu ima još jedan stupanj uvjerljivosti kroz hipotezu da u glavnoj junakinji kroz presađeno srce stvarno funkcioniše još jedan identitet. Na kraju, kroz rasplet, roman dobija postmodernističku kompoziciju u kojoj lik žene s tuđim srcem u sebi, ostajući poslije mnogobrojnih životnih drama sama u kući, ispisuje svoju životnu povijest i nakon nekoliko mijenjanja naslova, koje daje sopstvenoj “autobiografskoj” priči, tu povijest konačno naslovi sa “Ljubičasto ogledalo” u želji da ovim “poetsko, melanholičnim naslovom” objedini stvarno i simboličko; stvarno, jer je pred jednim takvim ogledalom prvi puta doživjela sebe na pravi i jedinstven način,  a simboličko jer ljubičasta boja označava istinu i ljubav, “pokoru i trpljenje”. Upravo u ovoj sekvenci Dimitrije Popović iz autoskog  backgrounda  kao da nam želi dati sopstvenu šifru za jedno od poimanja romana. Tako smo u maniru klasičnih postmodernih strategija dobili naslov Popovićevog romana, koji je zapravo preuzet iz storije koju u svojoj fioci u usamljenoj kući drži glavna junakinja. Sve do trenutka kad odlučuje u već poznim godinama da umjesto eventualnog objavljivanja, ili ostavljanja za potomstvo i buduće čitaoce rukopis spali.  Laganom kretnjom ruke uzimala je list po list i polagala ga na plamen tihe vatre u kaminu. Ravnodušno je gledala u ognjište kao u intimnu lomaču vlastite prošlosti. Gledala je kako rukopis nestaje u vatri. List naglo plane, zatim se bešumno zgrči, pretvarajući se u pepeljasto ništa”!