CNP – “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”

 

CNP - znak 150

 
 

Predstava Hamleta u selu Mrduša DonjaU nedjelju 27. marta na Svjetski dan pozorišta, na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta u 20 sati biće izvedena “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, Iva Brešana, u režiji Luke Kortine.

Dramaturškinja predstave je Željka Udovičić Pleština, scenografkinja Ivanka Vana Prelević, kostimografkinje Lina Leković i Ivana Murišić, kompozitor Ljupče Konstantinov, koreografkinja  Tamara Vujošević Mandić, lektor Ana Maras Harmander.

U predstavi igraju: Simo Trebješanin, Danilo Čelebić, Dragana Dabović, Ana Vujošević, Stevan Radusinović, Dušan Kovačević, Dejan Ivanić, Gorana Marković, Momo Pićurić, Dragan Račić i Jelena Minić.

Svjetski dan pozorišta 27. mart (dan otvaranja Teatra nacija 1962. u Parizu), obilježava se od 1962. godine u cijelom svijetu na različite načine, od kojih je najvažnija tradicionalna međunarodna poruka koju, na poziv Međunarodnog pozorišnog instituta (ITI), uvijek piše pozorišna ličnost svjetskog ugleda.

Ove godine, autor poruke koja će biti pročitana  i na Velikoj sceni CNP-a uoči početka predstave, je  svjetski priznati pozorišni reditelj, profesor i osnivač Moskovske škole dramskih umjetnosti Anatolij Vasiljev iz Rusije.

 

Predstava Hamleta u Mrdusi Donjoj-3

 

PORUKA ZA SVJETSKI DAN POZORIŠTA 2016.

“Da li nam je potrebno pozorište? Pitaju se hiljade profesionalaca razočaranih u pozorište i milioni ljudi koji su ga se zasitili. Zašto nam je potrebno? U godinama kada je scena toliko beznačajna u poređenju sa trgovima gradova i državama gdje se odigravaju prave tragedije stvarnog života. Šta će pozorište nama? Pozlaćeni balkoni, baršunaste fotelje, grimizne kulise, uzvišeni glasovi ili naprotiv – crne kutije, isprskane blatom i krvlju, gomile bijesnih, nagih tijela. Šta pozorište može da kaže? Sve! Pozorište može da kaže sve. I kako bogovi na nebu žive, i kako zatvorenici čame u tamnici, i kako strast podiže, i kako ljubav nestaje, i kako nam dobri ljudi ne trebaju, i kako vlada obmana, i kako ljudi žive u stanovima, a djeca – u izbjegličkim kampovima, i kako se vraćaju u pustinju, i kako se rastaju sa najbližima, pozorište može da govori o svemu tome. Pozorište je postojalo i zauvijek će ostati. I sada, u ovih pedeset ili sedamdeset poslednjih godina, naročito je potrebno. Zbog toga što od svih drugih umjetnosti samo pozorište ide iz usta u usta, od oka do oka, iz ruku u ruke i od tijela ka tijelu. Njemu ne treba posrednik između čovjeka i čovjeka svijetla strana svijeta nije jug, ni sjever, nije istok, ni zapad – pozorište je svijetlo samo po sebi, svijetli na sve četiri strane, odmah prepoznatljivo svakom neprijateljskom ili prijateljskom čovjeku. Potrebno nam je raznovrsno pozorište. Arhaične forme teatra biće nam potrebne prije svih drugih. Ali ritualne teatralne forme ne bi trebalo da budu u suprotnosti sa pozorištem civilizovanih naroda. Sekularna kultura je isključiva, „kulturna informacija“ zamjenjuje jednostavne suštine i susret sa njima. Pozorište je otvoreno. Ulaz je slobodan. Dođavola sa gadžetima i kompjuterima – idite u pozorište, zauzimajte redove u parteru i na balkonima, slušajte riječi i gledajte u žive slike – pozorište je pred vama, nemojte ga zanemariti i ne propuštajte ga u svojim užurbanim životima. Pozorište je potrebno svima. Samo jedno pozorište nije nam potrebno – to je pozorište političkih igara, političko pozorište mišolovki, pozorište političara, pozorište politike. Pozorište dnevnog terora – pojedinačnog i kolektivnog, pozorište leševa i pozorište krvi na trgovima i ulicama u glavnim gradovima i u unutrašnjosti, između religija i etničkih grupa”.

Anatolij Vasiljev