UTORAK / 13. SEPTEMBAR 2016.

 

OFFFIAT / 18.00 h

Kuslevova kuća

predavanje

“Richard Serra: težišta”

Milovan Novaković

 

TEATAR / 20.00 h

(75 min)

Hala fabrike “Radoje Dakić”

CRNA GORA

JUK “Herceg Fest”

Miroslav Krleža

ADAM I EVA

Adaptacija i režija: Slobodan Milatović

Tema Krležinog komada koji je objavljen 1922, a teatarski uobličen 1925, su muško-ženski odnosi, koji izazivaju patnju, pri čemu nema nikakve razlike između najviših i najnižih nivoa između Adama i Eve u rajskom vrtu i nekog anonimnog para u hotelskoj sobi. Sukob Adama i Eve je u osnovi, a  pratimo ga u ovom, realnom i na drugom svijetu.

“Ovo Krležino djelo pripada ranom ekspresionističkom shvatanju pozorišta, koji ne slovi kao savršeno napisan komad, literarno je dobar, a dramaturški polemičan. No, predstvljao je izazov za novo čitanje i za nekog ko razbija pozorišne konvencije, a to je reditelj Slobodan Milatović” Stevan Koprivica.

 

 

TEATAR / 22.00 h

(100 min)

KIC “Budo Tomović” (scena DODEST)

BOSNA I HERCEGOVINA

Bosansko narodno pozorište Zenica u saradnji sa Kamernim teatrom 55 Sarajevo

Tanja Šljivar

MI SMO ONI NA KOJE SU NAS RODITELJI UPOZORAVALI

Režija, scenski pokret i koreografija: Mirjana Karanović

Scenografija i kostimografija: Sabina Trnka

Muzika: Draško Adžić

Saradnica za scenski pokret: Sonja Vukićević

Asistent režije: Emin Hajrić

Lektorica: Alica Arnaut

Producent: Hazim Begagić

Izvršni producent: Denis Krdžalić

Inspicijent: Abidin Čolaković

Igraju:

Mirjana Karanović

Enes Salković

„Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali je drama koja koncept role play-a, kao i sve druge narativne tehnike kojima se koristi, kako monološke, tako i dijaloške, pa i jezik sam, izvrće u njihove suprotnosti i pokazuje nemogućnost jednostavnog pokušaja – ispričati sopstveni život nepoznatoj osobi tokom jedne večeri. U junu, u javnom toaletu, Mara, žena u četrdesetim godinama i Milan, koji te večeri slavi rođendan, još uvijek tinejdžer, (slučajno?) se sreću i pokušavaju da ispričaju jedno drugom sopstvene živote. Kao okidače za sjećanja koriste slučajne natpise po pločicama WC-a, a nepouzdanost i nepostojanost bilo kog tjelesnog, emotivnog ili mentalnog sjećanja se kroz četiri scene u kojima igraju arhetipske odnose majka-sin, otac-kćerka, brat-sestra i ljubavnica-ljubavnik, pokazuju se kao jedine istine koje je o samom sebi moguće izreći.“

Tanja Šljivar