Ivica Šurjak i u Baru

 

Promocija knjige
“Ulica Ivice Šurjaka i što je bilo poslije” u Baru

 

U mediteranskom ambijentu amfiteatra hotela “Ruža vjetrova” na Velikim pijesku, na samo metar-dva od mora, sinoć je održana završna noć književnog segmenta “Barskog ljetopisa” – promovisana je zbirka urbane proze “Ulica Ivice Šurjaka i što je bilo poslije” Željka Milovića, ovogodišnja produkcija Kulturnog centra Bar.

Pred velikim brojem posjetilaca, svih starosnih doba i zanimanja, od gradonačelnika Bara Žarka Pavićevića, preko opozicionih poslanika i kulturnih i javnih radnika, do lokalnih fudbalera iz nižerazrednih klubova, na nesvakidašnjoj promociji, koja je umnogome odstupala od uobičajene festivalske ponude, govorili su u ime izdavača Mila Čordašević – selektor Književnog segmenta Barskog ljetopisa, dr Ljubo Živković – istaknuti ljekar, šahista i intelektualac, stari “Hajdukovac”, te Slavko Vlahović – legendarni fudbaler “Budućnosti” iz sedamdesetih. Prisutnima se telefonskim putem obratio i nekadašnji kapiten fudbalske reprezentacije Ivica Šurjak, čije ime metaforično stoji u naslovu knjige, a za muzički dio programa zadužen je bio Jovica Mašanović, barski “akustičar” iz osamdesetih.

 

 

Urednica izdanja Mila Čordašević je opisala Milovićev novinarski i književni rad. Po njenom mišljenju, “Ulica Ivice Šurjaka…” je zbirka urbane, ispovjedne ili uspomenarske proze, koja svojom suštinom ne trpi okove žanrovske podjele. “Kao iskusan književnik i novinar, koji dobro poznaje sve tajne oba zanata, autor je, kroz fragmente ličnih sjećanja, upečatljivo naslikao, ne samo svoje djetinjstvo, već i generacijsku percepciju svijeta sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, duh i atmosferu rodnog grada nekada i sada”.

U nadahnutom govoru, nekoliko puta prekidanom aplauzom, dr Živković se prisjećao Milovića iz jedne sasvim drugačije vizure: “Tih ranih osamdesetih, dječaci iz Ulice Maršala Tita i iz naše zgrade u Jovana Tomaševića 5, loptali su neprestano na igralištu kod Crkvice ili na dvorištu iza Crvene banke. Moj sin Nebojša, koji je bio te nogomentne balavurdije, sjeća se da je u ekipi ‘Jadrana” iz Ulice Maršala Tita najbolji igrač bio vižljasti dječak koji je sjajno driblao, šutirao, bio neuhvatljiv. Kada su svojom galamom dojadili stanarima, predsjednik Kućnog savjeta gospodin Doda, uglađeni pravi gospodin, izdao je narednu kojom se zabranjivalo svako loptanje između 14 i 17 sati. Sjutradan je na njegovom ulazu osvanuo natpis: ‘Nećemo Dodu, hoćemo slobodu!””.

Živković je pojasnio i kako se Stari Bar pedesetih “inficirao” “Hajdukom”: “Za to su zaslužni moj tetak Ilija i tetka Stoje koji su živjeli u Splitu, i primali barske trgovce voćem i povrćem na konak, ali i svu našu rodbinu koja je nas, Barane, ‘zatrpavala’ svime vezanim za ‘Hajduk’, od Kokeze i Brokete do Bajda i masera Solda. Sva podgradska djeca u epidemiji od tada živjeće za ‘Hajduka’, a u njihovim grudima kucaće tada hajdučko srce”.

Želja autora bila je da na svakoj od promocija knjige govori jedna od jugoslovenskih fudbalskih legendi, da bi na taj način, kako kaže, spojio prošlost i sadašnjost, i iskazao poštovanje jedinim istinskim super-herojima ondašnjih djetinjstava. Ovoga puta, gost je bio Slavko Vlahović, kapiten “Budućnosti” iz osamdesetih. U razgovoru s Milovićem dotakao se 14 godina neprekidnog igranja u podgoričkom timu, a istaknuto je i da je Vlahović drugi na vječnoj listi fudbalskih prvenstava Jugoslavije po broju odigranih utakmica u Prvoj ligi. Za 413 utakmica, kao bek koji je čuvao najbrže i najbolje igrače bivše zemlje, nije zaradio niti jedan žuti, ni crveni karton. I danas je aktivan u Ligi veterana, iako poodavno ima i unuke.

Legendarna jedanaestica “Hajduka” Ivica Šurjak se zvučnom porukom obratio prisutnima, istakavši kako je ponosan što knjiga sjećanja na neko lijepo vrijeme nosi njegovo ime, te da u Ulici Ivice Šurjaka vidi svoju ulicu gdje je sa drugarima igrao fudbal, dok ga nisu primijetili iz “Hajduka” i odveli kao dječaka na stadion kod Plinare.

 

 

Željko Milović je u završnom obraćanju istakao da u knjizi nije pisao ni o Jugoslaviji, ni o novonastalim državama, kako se to u medijima zna istaći, već o sebi i svom okruženju u tim zemljama. Rekao je da je naslov knjizi takav jer je davne 1976. godine, na improvizovanom igralištu na Crkvici, u ulici Maršala Tita, na leđima imao bijelu majicu na kojoj je flomasterom bio ispisan broj 11, i iznad njega prezime Šurjak.

„U tim beskrajnim fudbalskim duelima, na jednoj strani je kapiten bio Igor Marojević, danas uspješan srpski literata, a na drugoj ja. Uz to je stub odbrane u našem timu bio Saša Bečanović, što je više nego dovoljno budućih pisaca među deset igrača“, objasnio je Milović.

Bila je to četvrta promocija knjige “Ulica Ivice Šurjaka i što je bilo poslije”. Prva je upriličena u Splitu, druga u podgoričkoj knjižari “Karver”, a treća u okviru “Grad teatra” u Budvi. Slijede Milovićeva predstavljanja u Makedoniji i Srbiji.