Svjetski dan pozorišta – Predstava „Gorski vijenac“

 

CNP - znak 150

 
 

Predstava „Gorski vijenac“, Petra II Petrovića Njegoša, koju je režirao Diego de Brea, biće izvedena u petak 27. marta na Svjetski dan pozorišta, na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta u 20 sati. Prije početka predstave biće pročitana poruka koju je ove godine napisao poljski pozorišni i operski reditelj Kšištof Varlikovski.

Adaptaciju teksta za predstavu „Gorski vijenac“ uradila je Žanina Mirčevska, saradnik na dramaturgiji je Bojana Mijović, scenu je osmislio Diego de Brea, kostim Diego de Brea i Sandra Dekanić, asistent režije je Danilo Marunović, asistent scene Mirko Radonjić, izbor muzike potpisuje reditelj. U predstavi igraju: Srđan Grahovac, Branimir Popović, Nikola Perišić, Zoran Vujović, Gojko Burzanović, Slobodan Marunović, Mišo Obradović, Jelena Simić, Petar Burić, Danilo Čelebić i Momo Pićurić.

 

PORUKA ZA SVJETSKI DAN POZORIŠTA – 27. MART

Pozorišne majstore najlakše je pronaći daleko od pozorišta.To su obično oni koje pozorište ne zanima kao mehanizam reprodukovanja klišea i konvencija. Upravo oni pronalaze pulsirajuće izvore i žive tokove rijeka, koji uglavnom zaobilaze pozorišne dvorane i neizmjerno velike grupe ljudi koji se u njima gomilaju, uporno pokušavajući imitirati nekakve svjetove. Imitiramo, umjesto da stvaramo vlastite, koncentrisane svjetove, u živom dijalogu s publikom, svjetove natopljene afektima, koji teku sakriveni, a koje upravo pozorište umije majstorski razotkriti.

Takve predvodnike najčešće pronalazim u prozi. Ovih dana stalno i svakodnevno razmišljam o piscima, koji su prije gotovo sto godina proročki, no ipak s nekim oprezom opisivali sumrak evropskih bogova, koji je našu civilizaciju utopio u mrak. U tom se istom mraku i danas nalazimo. Mislim tu na Frаncа Kаfku, Tomаsа Mаnа i Mаrselа Prustа.. A u tu bih grupu proroka dodao još i Džonа Mаksvelа Kucijа.

Njihovo zajedničko osjećanje neizbježnog kraja svijeta, ne planeta, nego modela međuljudskih odnosa, poredaka i pobuna, danas nas neumoljivo i zajedljivo prati. Nas koji živimo nakon kraja svijeta, suočeni sa zločinima i sukobima, koji neprestano potpaljuju nove gradove brže no što nas sveprisutni mediji o tome uspiju izvijestiti. Ti požari, uostalom brzo dosade i nepovratno nestaju iz novinskih izvještaja,a mi se osjećamo bespomoćni, užasnuti i opkoljeni. Ne umijemo više graditi kule, a zidovi koje uporno podižemo, više nas ni pred čim ne brane, upravo naprotiv, i sami traže zaštitu i brigu, koja ždere ogromne količne naše životne energije. I više nemamo snage da pokušamo otkriti ono što je iza vrata, iza zida. A upravo zbog toga treba da postoji pozorište i upravo u tome treba da traži svoju snagu. Usmjeriti svoj pogled tamo gdje je zabranjeno gledati.

„Predanje pokušava objasniti ono neobjašnjivo. A budući da proističe iz najdublje istine, svoj kraj mora tražiti u neobjašnjivom”- te riječi, koje je Kafka koristio govoreći o metamorfozama predanja o Prometeju, snažno pripisujem onome kakvo bi trebalo biti pozorište i takvo pozorište koje proističe iz najdublje istine i koje svoj kraj traži u neobjašnjivom, iz dubine srca želim svim njegovim djelatnicima, onima na sceni i onima u gledalištu.

Kšištof Varlikovski