Gordana Leković

Kad jezik umre

 

U nadahnutom eseju autorka piše o uznemirujućem trendu izumiranja svjetskih jezika, kao redukciji vaskolike čovječanske baštine i raznolikosti sa kojom nepovratno nestaju i kulturni identiteti i tradicije

Crvena knjiga kao upozorenje

Gospodin Ole Stig Andersen nije stigao da se upozna sa Posljednjim Govornikom. Jezikom ubuh nema više ko da govori. Ne postoji više niko ko ga zna. Ole Stig je putovao toga jutra, bez najave i prethodnog dogovora, u Zapadni Kavkaz, s namjerom da jedan jezik u nestajanju pokuša da zabilježi, arhivira, skloni na sigurno. Stigao je prekasno. Ubuh se, istina, i za života Posljednjeg Govornika, mogao smatrati mrtvim. Jer jezik je živ tek ako postoji još neko sa kim se na njemu može razgovarati.
Teufik Esenč (jer tako se posljednji govornik zvao) bio je samo živi arhiv zapadnokavkaskog umirućeg jezika, ali se to blago možda moglo izmjestiti u neku pravu arhivu koja ne prestaje da postoji kada arhivar zauvijek ode.
Umirući jezik je kao umiruća vrsta. Treba je zaštititi. Održati u životu, ako je ikako moguće. Odložiti njeno nestajanje. Sa nestankom jednog jezika, svako ponešto gubi. Tako misle „zeleni“. Zeleni lingvisti, razumije se. (Da li je to u osnovi ista ideja koju imaju prirodnjaci, fizičari: posljedice nečeg što se dešava u drugoj galaksiji mogu se osjetiti baš ovdje, u Sunčevom sistemu, na Zemlji, kod nas…)
Ovi ljudi bi da zaštite lingvistički eko-sistem koji se, inače, svuda u svijetu smatra veoma ugroženim.

KVEBEK: Institucionalizovana briga o ugroženim jezicima počinje u Kvebeku, na Međunarodnom skupu lingvista, godine 1992. Vrlo je vjerovatno da je upravo smrt zapadnokavkaskog govornika pomenutog izumrlog jezika bila dodatni podsticaj za javno i što glasnije predočavanje problema svjetskoj javnosti. Naime, na ovom skupu stručnjaci za jezik pozvali su UNESCO da pomogne lingvistička istraživanja koja će doprinijeti očuvanju diverziteta jezika svijeta. Već naredne godine, UNESCO se odazvao: na Generalnoj skupštini ove organizacije promovisan je Projekat za ugrožene jezike. „Crvena knjiga ugroženih jezika“ je otvorena: upravo pod tim naslovom. Stvar je prioritetna. Urgentna. Godine 1995. osnivaju se važne fondacije na različitim kontinentima: Fond za ugrožene jezike (SAD), Fondacija za ugrožene jezike (Velika Britanija). Iz Zemlje izlazećeg sunca stiže sljedeće prijatno iznenađenje. Univerzitet u Tokiju osniva Međunarodni dokumentacioni centar za ugrožene jezike. (Podsjetimo se: „UNESCO mora hitno da reaguje tako što će podržavati, a po mogućstvu i finansirati programe onih stručnih organizacija koje se bave opisivanjem jezika, prije svega sastavljanjem gramatičkih priručnika, rječnika i zbirki tekstova, ali i snimanjem i bilježenjem usmene književnosti onih jezika koji do sad nisu proučavani ili su nedovoljno dobro dokumentovani, a koji su ugroženi ili im čak prijeti potpuno odumiranje.“ – Kvebek, 1992).

Koliko uopšte postoji jezika

Izgledalo je da postoji globalni konsenzus da se uradi sve što se uraditi može. Pa ipak, na objektivne poteškoće uvijek možete računati. Kao i na drugačije „škole mišljenja“ koje djeluju u sasvim suprotnom smjeru…

KOLIKO JEZIKA IMA NA SVIJETU: Statistički podaci su vam potrebni, ali koliko je statistika pouzdana? Da bismo procijenili stepen ugroženosti jezika treba da raspolažemo makar okvirnim podacima o tome koliko jezika na svijetu postoji danas, koliko ih je bilo prije nekoliko decenija ili vjekova itd. Već na ovom, prvom koraku, lingvisti nailaze na ozbiljnije poteškoće (možda ovdje i ponajviše). Zašto? Krajem XIX i prvih decenija XX stoljeća nije bilo nijednog temeljnog istraživanja koje bi razultiralo koliko-toliko pouzdanim smjernicama i statističkim brojkama koje nisu nagađanje. Proizvoljne procjene izricane u nekim prigodama kretale su se u rasponu od 1000 do 1500 jezika. Mario Pej prvi je zvanično pomenuo brojku 2796(?).
U principu, lingvisti izbjegavaju izjašnjavanje o broju jezika, naročito do 1956. godine, kada Džošua Votmou, na osnovu prvog ozbiljnijeg istraživanja, objavljuje statističku brojku – 3000. I ovdje ima nepoznanica u pogledu kriterijuma i metoda. A „sve je stvar metoda“, kako se često može čuti, naročito kada je o statistici riječ. Brojke su dalje samo rasle, dok su jezici – izumirali. Paradoks? Ne. Statistička varka. „Stvar metoda“. Naime, prvo je trebalo riješiti zabune u pogledu naziva jezika.
Država Plato, Nigerija: jezik berom ima još 12 imena: birom, berum, gbang, kibo, kibbo, kibun, kibjen, aboro, boro-aboro, afango, čenberom, i šošo. Ovaj posljednji je možda pogrdan, a možda i ne. Treba ispitati. Nije jasno ni da li se uopšte sva ova imena odnose na kategoriju jezika, ili se neka odnose na kategoriju naroda, da li ovdje ima imena koja su sami govornici dali svom jeziku. Nije dovoljno poznato sa kojim su jezicima berom-govornici u kontaktu, te kako govornici tih jezika zovu berom, tj. – postoje li egzonimi. Na pitanje – Kako se zove tvoj (njihov) jezik? – istraživači mogu dobiti različite odgovore, kako od izvornih govornika tako i od govornika jezika u kontaktu.
Ugledni „Etnolog“ na svojoj listi iz godine 1996. za 6703 navedena jezika ima zabilježeno 39.304 imena. Zabune oko naziva naročito je teško razriješiti ako je riječ o tek otkrivenim, urođeničkim jezicima, koji su, razumije se, nezabilježeni, nestandardizovani, bez pisma i pismenosti, dakle – nisu dokumentovani. A upravo njima pomoć je najpotrebnija.
Druga dilema tiče se na neki način opet imena jezika, ali ovoga puta premisa je nešto drugačija. Što je jezik, a što dijalekt?

Kriterijumi za razlikovanje

Koji kriterijum bi mogao biti najpouzdaniji ako želimo dati odgovor na ovo pitanje? Dejvid Kristal, u svojoj knjizi „Smrt jezika“, polazi prvo od čisto lingvističkog stanovišta. Naravno, nećemo reći ništa novo, a i po sebi se već razumije da „dva govorna sistema smatramo dijalektima istog jezika ako njihovi govornici (uglavnom) mogu da razumiju jedni druge“. Drugi aspekt je već nešto o čemu se mnogo manje zna i podrazumijeva. Naime, „s druge strane, društveno-politički argumenti lako mogu da obezvrijede čisto lingvističke argumente“…

Između ostalih, Kristal navodi primjer švedskog, danskog i norveškog, koji imaju status zasebnih jezika, iako se govornici među sobom u dobroj mjeri razumiju.
(Dakle, društveno-jezička zajednica koja je postigla visok stepen kohezije i samostalnosti prirodno koristi i jezik radi isticanja specifičnog identiteta – tako što svom jeziku daje neki novi status – kroz poseban naziv, odnosno ime jezika, standardizovanje jezičkih posebnosti i slično. Moguće su i radikalnije mjere, ali one nose rizik zamjene sopstvenog jezika nekim drugim, a i inače – sa jezikom se ne postupa tako „radikalno“ ako mu želimo omogućiti vitalnost i zdrav razvoj. Nagle i vještačke intervencije nikada nisu bile dobre kada je o jezičkom planiranju riječ. Njegovati, planirati, u nekom smislu osamostaliti jezik – može da bude korisno u društvenom i kulturološkom pogledu, ali, prije svega – treba omogućiti da se jezik prirodno razvija, jer i to je pitanje – ekolingvistike).

Realizatori Projekta, u cilju otklanjanja nejasnoća, a želeći da ustanove čvršće kriterijume kada je o sličnim klasifikacijama riječ – predlažu trostepenu nomenklaturu: jezik kao „spoljni jezik“ (npr. – velški), jezik kao „unutrašnji jezik“ (npr. – sjeverni i južni velški) i dijalekt (a dijalekti postoje u okviru svih „unutrašnjih jezika“). „Sve je stvar metoda“, a pomenuti metod koji je izložio Dejvid Dalbi ima „inflatorni efekat“, jer se njime dolazi do cifre od – 10.000 jezika! A inflacija je inflacija: jezici su sve slabiji, sve ugroženiji, sa sve manjim brojem govornika.

Najzad, treba istaći, da ne bi bilo zabune: od osamdesetih naovamo, kada se govori o broju jezika svijeta, okvirni statistički podatak od 6000 jezika i dalje je zvanično važeći. Sve je više dokaza o ugroženosti jezika svijeta, tako da je ovo pitanje sada, jednako kao i prije deceniju-dvije, – aktuelno i prioritetno.

Na granici ugroženosti

BROJ GOVORNIKA KAO POKAZATELJ UGROŽENOSTI:
Koji je to broj govornika koji bi mogao predstavljati granicu ugroženosti jednog jezika?
Prije svega, određeni, bilo koji broj, ne znači gotovo ništa, u svakom slučaju – ne govori mnogo – van konteksta. Na primjer: 500 govornika nekog jezika na nekom mirnom ostrvu Pacifika? OK! Jedan jezik na takvom mjestu, pa i sa tako malim brojem govornika, može se smatrati bezbjednim. Isti broj govornika u predgrađu kakvog velegrada? Situacija postaje bitno drugačija. Nekoliko stotina govornika u žiži i vrevi milionskog grada može biti prosto pregaženo, naročito ako ne postoje srednje i visoke škole u kojima se na tom jeziku obrazuje mlađa populacija i, naročito, ako taj jezik ne funkcioniše kao kućni jezik, ako se, dakle, u okviru porodice ne ostavlja u nasljeđe narednoj generaciji.

Neki afrički jezici koji imaju i po milion ili više miliona govornika – smatraju se veoma ugroženim jer ih kreolski – francuski i engleski – neprekidno potiskuju. Važna je, ipak, ne samo briga institucija, fondacija, stručnjaka: možda čak i najvažnija jeste odlučnost samih govornika da očuvaju svoj jezik. Porodica i obrazovni sistem u tome imaju bitnu ulogu. Jezik treba prenositi na odgovarajući način mladima – u protivnom mu prijeti slabljenje i odumiranje. (Jezici koji se više ne prenose sa generacije na generaciju porede se sa vrstama koje se ne reprodukuju. Kristal navodi i jednu autentičnu anegdotu. U Johanesburgu je upoznao taksistu koji mu je ispričao da poznaje svih 11 lokalnih jezika svoje zemlje, ali do toga ne drži mnogo: njegov cilj je da zaradi dovoljno novca kako bi njegova djeca mogla da uče – engleski). A jedino pravo i ispravno, u uslovima moderne civilizacije, jeste: sačuvati natalni jezik, maternji, jer ostati bez jezika svog naroda – neminovno ostavlja posljedice i osjećanje neke uskraćenosti; naučiti i neki svjetski jezik koji će u punoj mjeri zadovoljiti najrazličitije civilizacijske, komunikacijske, praktične potrebe čovjeka u savremenom svijetu – jer bez tog znanja čovjek je opet, u nekom drugom i drugačijem smislu, ali takođe – uskraćen za nešto veoma važno i vrijedno.

Izumrli su: kasabe ili luo. Ubuh. Svi araukanski. Svi karipski jezici. I još mnogi.
Da li će preživjeti: ulva, sahaptin, keresan, karitijana; joruba, afrikans, ndebele, šona; knuktitut, kri, odžibva; aramejski, geez, jaku; holandski? bretonski?
(Koliko ljudi na svijetu još govori bretonski? Pravi odgovor opet uključuje neku varijablu, neku uslovnost: „Zavisi koji stepen kompetentnosti uzmete kao mjerodavan“. Pa ipak, činjenica je da je za samo nekoliko decenija, u statistikama, taj broj opao od 1,4 miliona do 250000!)

Opadanje kao važan simptom

Ovdje pobrojani jezici tek su kap u moru. Smatra se da je najmanje polovina jezika svijeta ozbiljno ugrožena u ovom milenijumu, a pesimističke prognoze daju šansu za preživljavanje tek desetom dijelu jezičkog ekosistema. Da li je to baš tako?
Vrlo ozbiljni lingvisti naglašavaju činjenicu da u prosjeku na svake dvije nedjelje nestane po jedan jezik (v. intervju sa prof. Bugarskim u „Artu“). Naglasimo i ovo, jer je važno: jezik sa veoma malim brojem govornika iziskuje veoma povoljne okolnosti za svoj opstanak.

FUNKCIONALNE I STRUKTURNE PROMJENE:
Imamo i ovakvih primjera, i svi su simptomatični, bez obzira na broj govornika: Neke funkcije ugroženih jezika se gase ili se prenose na druge jezike. Ako na primjer, engleski, svahili, ili neka druga lingua franca preuzmu sferu obrazovanja, politike, javnog života uopšte, što ostaje indigenom jeziku? Samo domen porodice, privatnosti. A kako se sa slabljenjem jezika javljaju i predrasude govornika prema sopstvenom jeziku kao manje vrijednom – to nimalo ne čudi da jezik počinje da opada i u ovom domenu.
Pomenuli smo termin opadanje jezika. Zaista, to je proces koji ozbiljno ukazuje na ugroženost jezika. Kod nekih jezika javlja se erozija diskursa. To je povezano sa slabljenjem funkcija i gubljenjem domena upotrebe. Erozija rječnika takođe može biti u neposrednoj vezi sa ovim pojavama. Čitava semantička polja jednog jezika se gase. Lingvisti navode primjer jezika u kojem je očuvana još samo jedna oblast rječnika: govornici jakua u svom jeziku čuvaju riječi još samo za nazive biljaka.
Ako se svemu ovome doda pritisak da govornici jezika u opadanju pređu na neki drugi jezik (a pritisak može biti i unutrašnji – iz porodice ili od vršnjaka – a ne samo spoljašnji) – jasno je da budućnost takvog jezika gotovo i ne postoji ukoliko se, uz pomoć čitave vojske stručnjaka, nešto ozbiljno ne preduzme.
Kristal, koji je u svojoj monografiji koristio dosta citata, objašnjava i zašto je to tako: „Jasno je … da sam se oslanjao na pravu malu vojsku ljudi širom svijeta koji borave „na terenu“ i aktivno rade na očuvanju jezika“.
Ne vjeruje da bi se bez njihove pomoći, i njihovog iskustva prije svega – koje su mu nesebično saopštavali – uopšte usudio da napiše knjigu na ovu temu. Sam nije mnogo vremena proveo na terenu, ali se kod kuće svojski i dugo borio za očuvanje velškog jezika, te stoga smatra da je stekao osjećaj za ovu problematiku „i u intelektualnom, i u emotivnom smislu“. Ističe da su nam u cilju rješavanja ovog velikog problema – „važni svi: naučnici, novinari, političari, finansijeri, umjetnici, glumci, režiseri, ako želimo da utičemo na svijest javnosti“.

Monoglotska era na pomolu

Potvrda ovakvom njegovom stavu je drama „Živjeti dalje“, napisana i igrana prije desetak godina, gdje se ovaj glasoviti lingvista i proučavalac jezika Šekspira okušao kao dramaturg, vjerujući da se na svijest ljudi može uticati „i dramskim i akademskim sredstvima“. Da li je Kristal očekivao učinak katarze? Malo je vjerovatno da se znatno odmaklo od stava „Zašto se to nas tiče?“ – stava sa kojim ovaj lingvista–ekolog-enciklopedista-leksikograf-šekspirolog – dugo već, ne bez šarma, ali oštro polemiše. Nešto se uradilo, ipak. Svaki korak je put ka cilju.

ŽIVAHNE I BUDNE ZELENE IDEJE: Ako engleski nastavi ovako da se širi i jednoga dana bude možda jedini jezik – „biće to najveća intelektualna katastrofa u istoriji ovog svijeta“. Ova, kako sam autor kaže, usputna opaska u članku za Guardian koji je trebalo da bude najava knjige „Engleski kao svjetski jezik“ (Dejvid Kristal, 1997) – zaokupila je gotovo svu pažnju javnosti, ali i urednika lista koji je odlučio da je istakne u najavi. Većina čitalaca je reagovala „kao da ostatak članka nisam ni napisao“, naglašava autor knjige i pomenutog teksta, Dejvid Kristal. Burnim reagovanjima izražavala se uglavnom briga za jezike svijeta. Bilo je i izdvojenih mišljenja. Novinar koji se tih dana upravo vratio iz Afrike i u tamošnjim bujnim savanama upoznao i bujnost jezika afričkih, čitavo bogatstvo, tvrdi da su jezici svijeta – bezbjedni. Stručnjaci, ipak, misle drugačije i nalaze da je potrebno poraditi na razvijanju svijesti modernog čovjeka koji se nalazi na prekretnici svoje jezičke istorije.
Da li je „monoglotski milenijum“ zbilja na pomolu?
Doslovno – ne, ali je mnogo ugroženih jezika. Kako to da se ekolozi, u svojoj brizi za zdravlje planete, nisu sjetili jezika? Sjetili su se lingvisti: pa to je tako prirodno.
Šarena mapa jezika, idioma, dijalekata, poput mape je biodiverziteta: tako to posmatra lingvistička ekologija, jedna od najaktuelnijih disciplina koje izrastaju iz moderne lingvistike. U svakom slučaju njena djelatnost, ciljevi i djelovanje su najurgentniji. (Jedna digresija ovdje će ipak biti korisna.) Istorija nauke o jeziku podsjeća nas na još jednu školu mišljenja koja je neka vrsta daleke prethodnice zelenoj lingvistici. Riječ je, naravno, o biološkom pravcu čiji je uticaj dominirao u vijeku Darvina. Još oni su, dakle, posmatrali jezik kao živi organizam koji se rađa, razvija, stari i – umire. Jezici svijeta su poput razgranatog drveta. Porodica. Porodice. A kasnije je došla i klasifikacija jezika svijeta na fleksivne, aglutinativne, amorfne.

Koji su jezici „najžilaviji“

Prvima odgovara „svijet faune“, jer su tako „savitljivi“, skloni promjeni svojih oblika, pri čemu se gubi jasna granica između osnove i nastavaka; ovim drugim odgovara „svijet biljaka“; treći, bez nadogradnje oblika, srastanja i fleksije, bez afiksa, pripadaju „svijetu kristala“. Dakle, najživlji, najživotniji, prema ovoj podjeli – bili bi fleksivni, a toj kategoriji pripada većina indoevropskih jezika, pa i naš. Fleksivni jezici bili bi, logično, s obzirom na pomenute strukturne odlike, u najvećoj mjeri „biološka vrsta“. Bilo bi zanimljivo utvrditi da li su zaista takvi jezici izdržljiviji i otporniji, „žilaviji“, – i sa stanovišta ove savremene, ekolingvističke priče. Ili su, upravo stoga što tako podsjećaju na život – možda bliži smrti? Nepomični svijet kristala trajniji je, takoreći vječan, zar ne? To jest: možda ne bi bez smisla bilo istraživati u tom pravcu: da li među ugroženim i umirućim jezicima preovlađuje neka od pomenutih kategorija, ili problem odumiranja jezika, o kom se danas toliko govori, prije treba posmatrati u kontekstu nekih drugih pitanja (političkih, sociolingvističkih)?
„Zeleni lingvisti“ današnjice ne samo da posmatraju jezik kao živi organizam, nego su otišli korak dalje: u svemu se prema jeziku odnose kao prema živom biću, sa pravima koja mu kao takvom pripadaju, sa humanitetom koji mu je imanentan, sa prepoznatljivošću koja svaku „jezičku vrstu“, ili „podvrstu“, čini jedinstvenom i neponovljivom. Stoga je lingvistička mapa svijeta bujna i puna boja, sva je šarenilo i raznolikost – a time i bogatstvo ovog svijeta. Otuda UNESCO u ovoj priči. Prirodna bogatstva treba zaštititi – baš kao što pod zaštitu stavljamo šume, vode, eko-vazduh. A jezik je prirodno bogatstvo koje se čuva „u ljudima“ – ljudima-govornicima i ljudima-arhivama, i u pisanom materijalu ljudi – bibliotekama i pravim arhivama.
Kristal pominje „živahne i budne zelene ideje“ – kojima najzad dolazi vrijeme, praveći svjesnu aluziju na nesvjesni nagovještaj istih, potekao od Čomskog, godine 1955, u jednoj studiji o gramatičnim i besmislenim rečenicama (u primjeru „Zelene bezbojne misli spavaju besano“). Nešto je u ovoj priči „zeleno i živahno“, nešto „bezbojno i uspavano“. Besano – vjerovatno provode noći stručnjaci na terenu. Upravo oni ljudi na koje se autor ovdje pominjane knjige o nestajanju jezika svijeta – najviše i poziva, izražavajući toplu zahvalnost za njihov rad, hrabrost i kolegijalnu nesebičnost.

NA ZADATKU – NA TERENU: Lingvisti koji rade na terenu u najvećoj mjeri osjećaju i težinu i ljepotu borbe za očuvanje ovog specifičnog humanog prirodnog bogatstva zvanog jezik.

Vorfov podvig kao putokaz

Podsjetimo se, i prije Kvebeka i UNESCO-a, u prvoj polovini XX stoljeća, postojali su entuzijasti, zaljubljenici, spremni da, i bez organizovane podrške u bilo kom smislu, krenu u svojevrsnu avanturu istraživanja koja bi rezultirala dokumentovanjem nekog jezika „sa margine“. Sjetimo se Vorfa (pominjali smo ga na stranicama Arta). Premda po struci hemičar, sa namještenjem u nekom osiguravajućem zavodu za protivpožarnu zaštitu, proučavao je majanske hijeroglife sa posvećenošću pravog stručnjaka, kao i strukturu urođeničkog indijanskog hopi-jezika, ostavivši za sobom bogatu dokumentaciju o svom radu (koji je, uzgred rečeno, a kako ističu priređivači i poštovaoci Vorfovog djela – bio „daleko od svakog amaterizma“).

Bijeli čovjek Bendžamin bio je prijatelj crvenokožca iz Arizone. Njegov „hopi“ učinio je slavnim, predočio strukturu kroz koju se bistro vidi talasanje svijeta…
A kako se, zbilja, svijet danas talasa, i koliko su ta kretanja vidljiva kroz problem ugroženih jezika svijeta. Kako se osjećaju stručnjaci „na terenu“? Nisu više sami – podrška jezicima u nestajanju etablirana je, sasvim zvanična. Da li je lingvistima (ponekad) utoliko teže? Zbog čega odustaju?
Vratimo se Kristalovoj knjizi.

Razlozi su nekad finansijski (ponestane sredstava, ili im makar tako saopšte sa zvaničnog mjesta). Međutim, reklo bi se da su neki drugi razlozi ozbiljniji i delikatniji. Stručnjaci na terenu, naime, nerijetko su izloženi pritisku i nepovjerenju, od strane samih govornika čiji jezik namjeravaju da zaštite, zabilježe – ali i od strane vlasti u zemljama iz kojih, kao lingvisti sa zadatkom, zvanično dolaze. Ovo prvo dešava se usljed toga što su govornici ugroženih jezika podozrivi, često i veoma sumnjičavi u pogledu „dobrih namjera“, kako lingvista na terenu tako i onih koji ih šalju: često misle da tu neko izvlači „debelu korist“ (recimo finansijsku) „od njihove nevolje“. Ovakav način razmišljanja izvornih govornika stvara otpore koji otežavaju rad, a sve je to naglašenije ukoliko njihova društvena grupa stoji u nekom podređenom političkom ili socijalnom odnosu prema zemlji iz koje stiže ova vrsta pomoći… A – sa druge strane – vlasti ovih zemalja takođe postaju nervozne („ne bez razloga“ – komentariše Kristal). Sporost u radu, odugovlačenje, spori napredak (uzrok su najčešće pomenuti otpori), zaista iziskuju sve više sredstava. Osim toga, svijest o sopstvenom jeziku, jačanje jezika, pospješuje društvenu i političku svijest grupe, one marginalizovane, u osjetljivom političkom kontekstu, tako da se može očekivati neki njihov nov politički angažman, zahtjevi u pogledu statusa jezika, potom i političkog statusa i slično. I takav razvoj događaja realno je moguć.

Potonja ura jednog jezika

Društvena grupa (klasa, kasta, sloj, narod, nacija…) koja se u lingvističkom smislu nekada prepoznaje i kao jezička zajednica govornika ugroženih jezika (idioma, dijalekata), svjesnija svog jezika – postaje samosvjesnija i u nekom drugom smislu, i počinje, s manje ili više prava, da traži promjenu društveno-političkog statusa…
Srećom, ne nalaze se svi ugroženi jezici svijeta na politički tako osjetljivim punktovima globa. Ne moraju svi stručnjaci da bježe sa terena zbog dvostrukog pritiska koji trpe u ovakvim okolnostima. (Premda je nekada potrebnija imunizacija na pritiske i iskušenja političke provenijencije, nego na bolesti tropskog podneblja, recimo.)
Uostalom, to i nije briga lingvista. Važno je reći: lingvist se ovdje ponaša kao ljekar koji će, po slovu Hipokrata, pristupiti liječenju svakog pacijenta, makar ovaj dolazio i iz neprijateljskih redova. Njegova misija sa politikom nema neposredne veze, a sastoji se u sljedećem: da liječi, produži život, izliječi ako je ikako moguće, bez obzira na to što izliječeni pacijent dalje namjerava da uradi od svoga života. A – ako ga nije moguće izliječiti – onda mu makar treba – obezbijediti spomenik. Arhiv mrtvog jezika je više od spomenika. Tu izumrli jezik zaista živi neki život poslije života, u nekom drugom obliku i sa drugačijom kulturološkom i društvenom funkcijom. Jer, zabilježeni, arhivirani ljudski jezik i dalje se može istraživati, upoređivati, može čak i profunkcionisati u nekim domenima (npr.latinski u domenu nauke, religije, ili politike – kao službeni jezik države Vatikan). On je, dakle, ipak „na sigurnom“. A možda može oživjeti – i takvih primjera, „vaskrslih jezika“, ima.
Eto zbog čega je Ole Andersen toliko žalio što nije uspio da zabilježi jezik ubuh, zapadnokavkaski, prije smrti Posljednjeg Govornika. Od tog jezika nije ostalo – ništa. Prah i pepeo. Čak ni to. Onda su i umrlice posebno tužne. O, da. Ekolingvisti pišu umrlice preminulim jezicima. Objavljuju ih u prigodnim izdanjima. Evo jedne, objavljene u biltenu Fondacije za ugrožene jezike (Velika Britanija), rubrika „Umrlice“:
„Radeći 1994-95.u regionu u kom živi narod Mambila, u pokrajini Adamava u Kamerunu, naišao sam na nekoliko jezika na samrti… Za jedan od njih, kasabe (govornici u susjednim zemljama zovu ga luo, a tako sam ga i ja navodio u ranijim izvještajima), našao se jedan jedini živi govornik, Bogon, a on sam nije znao da li negdje ima i drugih. Novembra 1996. vratio sam se u Mambilu, između ostalog i sa zadatkom da prikupim još podataka o kasabeu. Međutim, Bogon je umro 5. novembra 1995. odnijevši sa sobom i kasabe.“

Izlaz nije u jednom jeziku

NOVI ENGLESKI JEZICI: Vavilon. Davno. Tu su se jezici nešto pomutili. Mit kaže da je prije toga vladala sloga i ljubav među ljudima. Nekada – prije nego što su se u svom graditeljskom zanosu vinuli previsoko. Nekada – kad je jezik bio samo jedan. Samo ne znamo koji – jedan. Neka koketna Francuskinja vjerovala je da je to bio francuski. Tako kaže anegdota. Hebrejski je bio taj „kojeg su oblikovale usne prvog govoritelja“, kaže Dante. Vječita je tajna taj fiktivni prvi jezik. Vavilonska kula je neodoljiv mit. Ali, navodi ljude na neodržive ideje: oni koji vjeruju da bi monoglotski milenijum bio pravo rješenje za zavađeni svijet – prenebregnuli su, ali sasvim, činjenicu da se u velikom dijelu svijeta sukobi javljaju upravo zbog toga što ljudi i narodi osjećaju da su im maternji jezici marginalizovani. Opet, u nekim dijelovima svijeta žestoki sukobi i bespoštedni građanski ratovi događali su se na području jednog jezika. Ne, samo jedan jezik, jedan jedini, kao u Vavilonskoj kuli davno i pradavno – neće biti da je tu izlaz za čovjeka trećeg milenijuma. Premda, neka lingua franca treba da postoji. Danas je to, uglavnom, moćni i prestižni engleski.
E pa, ima onih koji misle da bi i dobro bilo da ostane samo – engleski. A kako stvari stoje, čak i da se to desi – ne bi zadugo tako i ostalo: sijaset „novih engleskih jezika“ već je na pomolu.
I – sa koliko su samo boja obojeni novi engleski jezici! Taman kao ebonovina, ebonos – drvo kao crna čokolada, kao i njegovi govornici ebonics-boje i porijekla – takav je engleski američkih Crnaca čije ime sa engleskim nema veze. Jezik, naravno, jeste engleski, ali unekoliko specifičan i pod drugim imenom. To je: abonoski / ebonics. Tako svoj jezik zovu crnci Amerikanci. Ime, istina, još nije široko prihvaćeno, ali postoji. Lingua franca moderne civilizacije, engleski, raslojava se nevjerovatnom brzinom širom svijeta, sa sve većom intencijom govornika, naročito onih koji su ga prihvatili u zamjenu za maternji – da „svom“ engleskom daju neko svoje ime. I mnogi od tih jezika, poput onog „abonoskog“, nemaju ništa „englesko“ u samom imenu. Nije li to „a little revenge“ govornika koji su se pod nekim pritiskom (sistema, života, sopstvenih zabluda) odrekli natalnog jezika, odnosno govornog sistema svog naroda?
I maternji i svjetski, i standard i dijalekat – sačuvati: potrebni su nam svi jezici, idiomi, nestandardni varijeteti – kao što nam je potrebno samoniklo bilje, jednako kao i vrtne biljke uzgajane pod budnim okom i po strogim propisima.

Neodoljiva čar nekultivisanog

Lingua franca moderne civilizacije, engleski, raslojava se nevjerovatnom brzinom širom svijeta, sa sve većom intencijom govornika, naročito onih koji su ga prihvatili u zamjenu za maternji – da „svom“ engleskom daju neko svoje ime. I mnogi od tih jezika, poput onog „abonoskog“, nemaju ništa „englesko“ u samom imenu. Nije li to „a little revenge“ govornika koji su se pod nekim pritiskom (sistema, života, sopstvenih zabluda) odrekli natalnog jezika, odnosno govornog sistema svog naroda?
I maternji i svjetski, i standard i dijalekat – sačuvati: potrebni su nam svi jezici, idiomi, nestandardni varijeteti – kao što nam je potrebno samoniklo bilje, jednako kao i vrtne biljke uzgajane pod budnim okom i po strogim propisima.

JEZIČKA EKO-LJEPOTA: Ne, niko i ne pomišlja da, ako već imamo prekrasnu kalifornijsku ružu, baštensku, zbog toga treba da iskorijenimo divljakušu ogrnutu trnjem, izraslu iz kamena, čiji je cvijet, ipak, prekrasan, a mali, poput zrna zbijeni plod ukusan i ljekovit, životan i bogat kao nukleus. Divlja nepristupačna ljepotica dopadljivog cvijeta što u trnju i na kamenju izrodi dragocjeni crveni plod, ima svoju rođaku raskošnijeg izgleda, kraljevskog, baršunastih punijih latica i opojnog mirisa, zalivanu pažnjom, ljubavlju i divljenjem. Ipak, naravno, nikome ne pada na pamet da zgazi divlju ružu, iako se po pravilu samo gajenim cvijećem ukrašavaju okrugli i ćoškasti, diplomatski i službeni stolovi. Pitoma krasotica u kraljevstvu ružičnjaka uvijek ima po nekog Malog Princa, „odgovornog za svoju ružu“. Odgovornog za ono što je pripitomio, čemu se posvetio, čemu je dao svoje vrijeme. Ona je kultivisani cvijet.
Slično je i sa jezikom. Premda je standardizacija jezika „najsuvlji tehnički posao“ (ali bez kojeg „proizvodnja pisanog materijala ne bi mogla da napreduje“) – niko ne osporava neophodnost postojanja jezičkog standarda, normiranja i planiranja, kao ni civilizacijske, kulturološke i praktične razloge zbog kojih se jezik mora normirati. Nema sumnje, standardni jezik je potreban. To je onaj odnjegovani i „kontrolisani“ jezik koji gajimo, o kojem brinemo, uredno orežemo biljku tamo gdje nešto „štrči“ te narušava ljepotu i sklad pitomog vrta. Da, naravno, ima brojne funkcije, koristi se u mnogim domenima javnog ophođenja, a naročito je pogodna njegova upotreba za službenim stolovima.
Wild beauty u jeziku, kao i u prirodi, je nešto drugo. Neka buja, neka i štrči, neka bude takvo kakvo je – sa sitnim laticama i sitnim plodovima, sa mnogo granja i trnja, i sa mnogo većom koncentracijom – života. Jer to je upravo ona prirodna energija koju uvijek možete iskoristiti kada poželite nešto da gajite, oblikujete, kultivišete, sa planom i vizijom, i svojim viđenjem funkcionalnosti i ljepote koja iz svega toga može proizići.

Tekst je preuzet iz dnevnog lista “Vijesti”

 

 

 

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

May 2017
M T W T F S S
« Apr    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031