Ovo je potonje (dosad neobjavljeno) predavanje prof. dr Vuka Minića, održano na tribini crnogorskog Univerziteta u Podgorici – 8. aprila 2003.
Te večeri o ovoj temi govorili su i akad. Sreten Perovic. prof. dr Dragan Koprivica i knjizevnik Balsa Brkovic.
Minicevu rijec je za stampu priredio Sreten Perović.

 

 

Vuk Minić:

CRNOGORSKI JEZIK CRNOGORSKOM NARODU

 

 

Svaki narod ima svoj jezik. Nema nemustih naroda. Stari Sloveni su, ne razumijevajuci jezik svojih susjeda, vecinu zapadnih susjeda nazvali nijemcima, tj. nijemim ljudima. Kasnije se to malo procistilo i to ime ostalo je samo jednome narodu – N(i)jemcima, kako ih zovu svi Sloveni. Naravno, mi smo od tada daleko odmakli i znamo da ne postoje nemusti, nijemi narodi. Tudjim jezikom govore samo narodi kojima je na ovaj ili onaj nacin taj tudji jezik nametnut. Kad me danas ubjedjuju da i Amerikanci i Australijanci govore engleskim, pa zaboga zasto bismo i mi morali imati svoj jezik i zvati ga svojim imenom, ja bih vise volio da mi kazu (to bi bilo ubjedljivije) kako i Indijanci danas govore engleski. To bi bio bolji primjer da me ubijede kako ja svoj jezik ne trebam zvati svojim nacionalnim imenom.

Negdje 1975. dogodio se jedan slucaj koji zvuci dosta anegdotski. Na usavrsavanju ruskog jezika u Lenjingradu nasao se s nama rusistima jedan Slovenac, slikar, koji je zelio da nauci ruski jezik da bi proucavao rusko srednjevjekovno slikarstvo. Posto je dosao tri mjeseca prije nas, a nikako se nije snalazio u tom jeziku, prekori ga profesor: kako to da, i pored ona tri mjeseca i ovog nastavka, on i dalje slabo govori ruski. On odgovori ovako: »Ja sam u ona tri mjeseca bio u grupi Crnogoraca, a posto Crnogorci nemaju svoj jezik niti govore ruski, vec govore srpski, ja sam s njima govorio srpski«.
I tako rezonuje jedan laik, ali cesto laici pogode pravu stvar. Ja ga kasnije pitam: »Kako mozes tako da govoris, a znas da je tim jezikom govorio i moj djed, pradjed itd. To je moj jezik«. »A zasto ga ti zoves tako? Ti za mene ne govoris svojim, vec srpskim jezikom«. Crnogorci se od pocetka dogovaranja o zajednickom jeziku, pominju ga u brojnim dokumentima – kao narod koji govori tim jezikom.

Vuk je u svome clanku Srbi svi i svuda mislio za sve Juzne Slovene da su Srbi. Na ovo je odmah reagovao Zagreb (Sulek) Mi smo, naravno, zakasnili da reagujemo na Vukove stavove. Knjizevni dogovor u Becu, koji se dogodio 1850. godine, potpisao je i Slovenac Franc Miklosic, ali to ipak nije obavezivalo Slovence da se pridruze tom zajednickom jeziku. Naravno, u Becu na tom knjizevnom dogovoru, nema potpisnika Crnogorca, ako Vuka Karadzica ne racunamo u svog predstavnika. Becki knjizevni dogovor ne sadrzi naziv jezika. Uopste se tamo jezik ne imenuje. Govori se o jednome narodu, ali se ni taj narod ne imenuje. Ovo kako se imenuje jezik u Beckom dogovoru sadrzano je u sintagmi juzno narecje, sto ne moze biti naziv jezika. Poslije ovoga dogadja se usvajanje naziva jezika i vrlo je zanimljiva cinjenica da se u Hrvatskom saboru raspravlja o tome kako ce se zvati jezik. Odnosno, kako ce nazivati jezik sluzbeni, u sluzbenoj upotrebi. Hrvati-poslanici u Saboru predlagali su da se naziva srpsko-hrvatski, dajuci prednost srpskome imenu. Medjutim, Srbi u tom Saboru ni po koju cijenu nijesu pristajali da se tako nazove jezik vec samo srpski. Saborom je predsjedavao Ivan Mazuranic; on je zakljucio raspravu i upisao (na to je imao pravo) svojom rukom – jezik ce se zvati hrvatski. Eto do takvih stvari dovode iskljucivosti, jer ipak je jezik, a pogotovo njegov naziv, stvar dogovora i stvar konvencije.

Kad je rijec o Novosadskom dogovoru (1954), ukazacu na neke stavove toga dogovora da vidite koliko nas ima ili nema. U prvome stavu Dogovora kaze se: “Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca (dakle, ovdje nema ni Muslimana ni Bosnjaka) jedan je jezik”. Ali u svim ostalim stavovima i dalje u tekstu – Crnogoraca nigdje nema. Dalje se kaze: »Stoga je knjizevni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna sredista, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim«. Da se zakljuciti da ono sto se dogadja oko Beograda je ekavski, a ono sto se dogadja u jeziku oko Zagreba je ijekavski. A dje smo mi? Ako smo oko Beograda i ka Beogradu trebalo bi da smo ekavci. Po ovoj odrednici mi bismo pripadali sredistu koje se zove Zagreb. Treci stav kaze: »Oba pisma, latinica i cirilica, ravnopravna su. Zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati (opet nema Crnogoraca – V. M.) podjednako nauce oba pisma«. Ako je iko naucio oba pisma i ako iko danas vlada s oba pisma – to su Crnogorci. Ali, eto, tu nas nije bilo. Cetvrto: »Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takodje su ravnopravna«. U sedmom stavu: »Nacrt pravopisa izradice sporazumno komisija srpskih i hrvatskih strucnjaka«; opet nas nidje nema. Istina, u potpisu Novosadskog dogovora su i tri Crnogorca, ali ne kao crnogorski no kao srpski jezicki strucnjaci. Oni koji poznaju istoriju jezika znaju da su to Radovan Lalic, Mihailo Stevanovic i Jovan Vukovic (koji je bio profesor u Sarajevu). Dakle, prema svemu ovome crnogorsko srediste je Beograd; tako stoji, a u praksi je to jos snaznije potvrdjeno.

Sad dolazim na temu Jezik u Crnoj Gori danas. Kad je u pitanju normiranje jezika sve se to, uglavnom, dogadjalo izvan Crne Gore. Recimo, ako uporedite jezik proznih pisaca XIX vijeka, koji inace vise uticu na oblikovanje jezika nego pjesnici, evo ovih – Milovana Glisica, Janka Veselinovica, Stefana Mitrova Ljubise i Marka Miljanova – zakljucicete da je nas standardni jezicki izraz danas, u Crnoj Gori, mnogo blizi jeziku Milovana Glisica i Janka Veselinovica nego jeziku Ljubisinom i Marka Miljanova. A svaki jezik se zasniva zapravo na jeziku najboljih pisaca toga naroda.
Doslo je do velikih promjena – od onoga sto je bio crnogorski jezicki standard u Kraljevini Crnoj Gori, do ovoga sto danas imamo u (Republici) Crnoj Gori. Prije svega, doslo je do ekavizacije velikog broja izraza koji su svojevremeno bili ijekavski. Na to su, naravno, najvise uticali mediji. Treba samo podsjetiti kada je ova Crna Gora, odnosno Crna Gora XX vijeka, ne racunajuci Kraljevinu, dobila prvi dnevni list.
Kada je dobila, recimo, cjelodnevni radio-program, da ne govorimo o televiziji, pa cete vidjeti da su mediji izvrsili velike uticaje na jezik. Veliki uticaj na normiranje jezika u Crnoj Gori takodje su izvrsili kadrovi koji su skolovani izvan Crne Gore.
Ono sto se mozda zanemaruje: jedan od najvecih uticaja, ja mislim, vrsila je literatura za djecu. Crnogorci vrlo kasno dobijaju kvalitetnije pisce za djecu. A bez te literature zaista se ne moze – od predskolskog vaspitanja do srednje skole. Mi znamo da nam je veci dio te literature dolazio iz Beograda, a cak i ono sto je prevodjeno sa drugih jezika dolazilo je ekavizirano. Vi danas nemate u Crnoj Gori slikovnicu crnogorskog izdanja. Dakle, klasici svjetske knjizevnosti za djecu su prevedeni tako, stampani naravno u srpskim centrima kulture i dolazili takvi u Crnu Goru. Crna Gora nije imala mogucnosti da prevodi i stampa ni francuske ni ruske ni engleske pisce; tako su do danas u tim izdanjima dolazili pisci tom (ekavskom – S.P.) jezickom normom prevedeni.

Ja sam se bavio analizom citanki za osnovne skole – od prvoga do osmoga razreda. Posto je to jedan opsiran tekst necu se duze zadrzavati na analizi citanki, sem sto cu vam iznijeti procente ekavskih tekstova u citankama. Tako u citanci za prvi razred imamo 27% ekavskih tekstova, za drugi razred – 20,7%, za treci – 26,4% i tako dalje, da bismo u citanci za sedmi razred imali 40,9% ekavskih tekstova.
Zasto nam se sve ovo dogadja, zasto niko iz Crne Gore i u ime Crne Gore nije potpisao Novosadski dogovor? Prije svega zato sto nemamo institucija koje se bave izucavanjem jezika, nemamo institucija koje bi prestavljale Crnu Goru na nekim nivoima u dogovaranju. Zasto nemamo tih institucija? Davno je osnovan Istorijski institut (osnovan 1948. pod imenom Institut za proucavanje istorije crnogorskog naroda – S.P.) i politicari su rekli: kako ne, zaboga, nama treba Institut, jer imamo bogatu istoriju. Niko se ne sjeti da imamo i bogat jezik, bogatu knjizevnost i bogat govorni izraz. Molim vas, moguce je bilo vrlo lako osnovati Institut za strane jezike, koji postoji i neka postoji, ali nikako da osnujemo Institut za jezik i knjizevnost koji bi proucavao jezicko blago Crne Gore. Sem toga, program po kojima se izucava jezik i knjizevnost od prvog razreda osnovne skole do studija na Filozofskom fakultetu nazvali smo Srpski jezik i knjizevnost. Kad to kazete onda se podrazumijeva srpski jezik i srpska knjizevnost. Ja predajem na Katedri za ruski jezik i tamo se izucava ruska, a ne neka druga knjizevnost!

Sto se tice prijedloga za naziv jezika, oni su vec javno izreceni i ja mislim da svaki naziv jezika mora biti rezultat dogovora. Rjesenja moraju predloziti strucnjaci, a najvjerovatnije ce organi koji o tome odlucuju donijeti odluku.

 

Tagovi: ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

October 2017
M T W T F S S
« Sep    
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031