Akademik Radoslav Rotković:
Izgon Turaka iz Novoga 1687.

 

 

Španci su tada napravili i jednu tvrđavu koja se po njima zove Španjola, iako ova sačuvana tvrđava nije španska, jer su Turci srušili to malo utvrđenje i napravili postojeće, mnogo veće. O tome svjedoči i natpis na tvrđavi: da ju je podigao, po Sultanovoj naredbi, Sulejman, sin velikog emira Sulejmana Hana.

DIDAKOV EPITAF

Novi je imao i jevrejsko groblje, ucrtano na mapi na prostoru parka hotela «Boka». Pošto je Inkvizicija, formirana u Španiji 1480. progonila Jevreje iz Španije i Portugala, Sefardi i Aškenazi su tražili utočišta u drugim zemljama. Portugalski pjesnik Isaija Koen (1517 – ?) prvo se sklonio u Carigrad, jer Turcima Jevreji nijesu smetali. Tamo je, uostalom, od osnivanja i pravoslavna Vaseljenska patrijaršija! U Carigradu ima 365 pravoslavnih (grčkih) crkava! Odatle je Isaija Koen, poznat kao latinski pjesnik Flavius Eborensis, došao u Novi, u vrijeme Španaca (!), da bi odatle opet bježao zajedno sa njima u Italiju, pa u Dubrovnik (1558.), da bi pred smrt ponovo došao u Novi, da bude sahranjem na groblju, koje je na mapi označeno kao Sepolture de Ebrei. Začudo, istoričar Novoga T. K. Popović nije znao đe se nalazilo ovo groblje, ali je naveo Didakov epitaf:
Hic mea nec ferro, nigra neque tacta favilla.
Ossa velkim placide condat amica manus.

Dakle, da njegove kosti tu položi prijateljska ruka.
On je, inače, pisao i o novskoj vodi Mila koja je, navodno zbog smrti dvojice mladića, zaljubljenijeh u istu đevojku prozvana Nemila. On je tu, izgleda, napisao čitavu knjigu stihova o svome porogonstvu (De exilio suo).
Na jednome brežuljku, na ulazu u Savinu, Španjolci su sagradili malu katoličku crkvu sv. Ane. Crkvu je podigao don Ferante Gonzaga, zapovjednik španske posade i u njoj su sahranjeni i on i članovi njegove porodice, između 1542. i 1550. Dakle, za vrijeme druge turske okupacije. Španska posada brojila je svega 50 vojnika i ona se nije mogla oduprijeti Barbarosi, kad je on 1539. bez uspjeha opsijedao Kotor, ali je uspio da osvoji Novi.
Ovo osvajanje, ipak nije izveo sam Barbarosa, jer je Selim II, uviđajući značaj Novoga, naredio okolnim pašama da hitaju sa vojskom ka Novome i da sačekaju Barbarosu. Barbarosa je stigao pod grad 1. avgusta sa 10 velikijeh i 30 manjih brodova, sa 80 topova! Među njima bila su tri topa koja su izbacivala đulad tešku čitavu centu.
Dakle, prva turska vladavina u Novome trajala je 55 godina. Od 1539. do 1687. i grad je ponovo bio u turskim rukama 148 godina. Zatim je grad bio mletački od 1687. do propasti Republike 1797 – 110 godina, a austrijski od 1814. do 1918. – 104 godine.

VJERNI HRISTOVI VOJNICI

Prije nego je preduzet složeni napad više savezničkih vojska na Turke u Novome 1687. bilo je i drugih pokušaja. Možda najveći 1572. kada je grof Martinengo, u ime Mletačke Republike pokušao sa šest hiljada vojnika da uđe u grad, ali je odustao kad je čuo da iz Hercegovine hita u pomoć gradu Hasan-paša. Tada je paša sagradio neko utvrđenje u Kumboru, na lokaciji koju narod zove Među vrbe, a vodi se u knjigama kao Vrbanj. Time je bila još više otežana plovidba zalivom, jer to je moreuz đe se lako kontroliše svaki prolaz.
Godine 1649. učinjen je novi pokušaj kada je u ime Mlečana general Đildas napao na grad, ali nije uspio da ga osvoji i samo je pljačkao i palio okolna sela i predgrađe.1
Za vrijeme Morejskog rata stvorena je saradnja Crne Gore i Venecije, na kojoj su insistirali i vladika Ruvim III Boljević i njegov nasljednik vladika Visarion Borilović Bajica. Vladika Ruvim III Boljević iz Crmnice dolazio je u Kotor 1684. godine i kazao da se Crna Gora ne može dići protiv Turaka, ako se ne oslobodi Novi, kao ulaz u Boku, a sa njime i Risan, kako bi cijeli zaliv bio u jednim rukama. Tu istu ideju iznio je i jedan kaluđer iz Nikšića. A na poziv skadarskoga paše Sulejmana Bušatlije da on i glavari dođu u Skadar radi dogovora «ako hoće da su podanici carevi i njegovi», a da će ga «dobro zapamtiti» ako ne dođu, vladika je odgovorio:
“Mi nijesmo ni carevi ni tvoji podanici, nego vjerni Hristovi vojnici, pa nećemo žaliti krvi da ostanemo slobodni, kao što smo i dosad bili, u ime boga i naših slavnih predaka.”
Pošto je Ruvim tada umro (januara 1685), a mislilo se s razlogom da ga je otrovao neko od turskih plaćenika, Sulejman-paša je iskoristio priliku da izvrši napad u pravcu Cetinja. I tako je došlo do bitke na Vrtijeljci (1685) u kojoj je malobrojna crnogorska vojska poražena, jer su se Mlečići, njih oko 400, ranije povukli. Tu je poginuo proslavljeni harambaša Bajo Pivljanin, koji je četovao i u Dalmaciji. Turci su odsjekli njegovu glavu i poslali u Stambol. U Carigradu su se slučajno baš tada zatekli dubrovački poklisari kada je donesena Bajova glava i zabilježili da je to izazvalo veliko slavlje na Porti, pošto im je živi Bajo zadavao dosta briga.2
Vladičanska stolica bila je upražnjena. Poraz, do kojega je došlo zbog nejedinstva, još je više razjedinio plemena. Viđelo se što znači vođa, duhovni i svjetovni poglavar.

NOVI VLADIKA CRNOGORSKI

Novi vladika i mitropolit Visarion Borilović Bajica bio je mlad čovjek, po majci Paštrović. Obećao je kotorskom providuru Zenu nastavak oslanjanja na Veneciju, jer su se za to izjasnila i plemena: Nikšići, Banjani, Pivljani, Kuči (iako su dali Turcima taoce), Riđani, iako su primljeni u crnogorski Zbor tek 1748.3.
U ovome važnome dokumentu primanja Riđana u Crnogorski zbor stoji:
“Da se zna… kako ja vladika Sava… i proči knezovi i sve Obštestvo senata černogorskogo primamo Daka Sladojevića sa svemi Vilusami i sa svem plemenom Riđanima da su u Zbor černogorski, i posad da su Černogorci uviek, da budu za Černogorce podnijet zlo ili dobro, kako i drugi Černogorci.”
Od ovijeh Sladojevića su Sladovići u Novome. A Riđani su zauzimali plemensku teritoriju između Risna i Vilusa.
Bile su to teške godine u kojijema se svakoga mjeseca stanje mijenjalo. Dovoljno je bilo da vladika Visarion ode iz Crne Gore pa da to Turci iskoriste i prodru na Cetinje.
Dok su Mlečani imali tada velikijeh uspjeha u Dalmaciji, Turci su u Novome bili bez flote. Plan za napad razradio je generalni providur Korner. Operativna baza bila mu je na Hvaru. Mlečani su za ovu operaciju angažovali 150 ratnih i trgovačkih brodova, preko 20 topova i šest hiljada vojnika, među kojijema je bilo hiljadu odabranijeh dalmatinskijeh uskoka. Od Bokelja naročito su aktivno u napadu učestvovali Peraštani, koji su još 1512. zapalili predgrađe Novoga. Oni su imali jaku flotu kojoj su novski gusari smetali i nanosili velike gubitke.
Vladika Visarion je obećao kotorskom providuru da će sva plemena koja su pod njegovom vjerskom jurisdikcijom, u granicama njegove države i izvan nje, s oružjem biti uz Republiku, kada ona napadne na Novi “i da će im on glavom – mitropolit – biti na čelu”.4 Obično se piše da je on poslao odred od oko 300 Crnogoraca, iako J. Jovanović navodi da je samo poginulijeh Crnogoraca bilo 1500, dok su mletački gubici bili svega 170 boraca.5 Pošto je samijeh Peraštana bilo 360 – biće da je ovđe naveden samo broj Crnogoraca na jednome položaju, sa zapadne strane (Topla), jer su oni najvažniji doprinos dali na Kamenome, đe su potukli Topal-pašu. Među Crnogorcima je, kako se viđelo kasnije, bilo i Moračana i Bjelopavlića, Ozrinića, Nikšićana…
S druge strane, Dubrovčanima je više odgovaralo da u Novome budu Turci, ili ćesarova vojska, samo da nije Venecija. Zato su oni olakšavali Turcima snabdijevanje Novoga iz Slanog, a ratovali protiv hajduka. U Novome je često bila glad, jer se oka žita (1,25 kg) prodavala po osam dubrovačkijeh grošića.

UMIRILI TURKE

Sulejman-paša je sa hercegovačkim pašom u to vrijeme vodio akciju protiv Nikšićana, kako bi otuda očistio zaleđe Novoga i olakšao njegovo snabdijevanje. Viđećemo da je i za vrijeme oružanijeh operacija bilo veoma važno da se turskoj posadi u Novome onemogući pomoć iz Trebinja i Nikšića. Tada je kotorski providur Kalbo sazvao na dogovor peraške starješine i Zana Grbičića (Bolicu), koji je prije toga bio na Cetinju, dogovorio se s njima da se Nikšiću pošalje u pomoć brata Baja Pivljanina, Mitra, sa 280 hajduka, ali to nije bilo dovoljno, ali je umirilo Turke da ne odu na Risan!

FUSNOTE

1_T. K. Popović, 78/79. po Brusoniju (Historia dell’ ultima guerra tra Veneziani e Turchi, libro. IX, str. 230)
2_Radovan Samardžić, Veliki vek Dubrovnika, Beograd, 1962. Bajo je sahranjen ispred Vlaške crkve na Cetinju, ali bez glave.
3_Beograd, Narodna biblioteka, inv. br. 1148. Uništeno 1941.
4_Tomić, Crna Gora za morejskog rata, 44/45.
5_Jagoš Jovanović, Istorija Crne Gore, treće ispravljeno i dopunjeno izdanje, Podgorica, 1998. 83.

 

 

Republika, 26. januar 2006.

 


 

Tagovi: ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

September 2017
M T W T F S S
« Aug    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930