“ZAPISI O CRNOJ GORI” DR SIMEONA I. MAZAROVIĆA IZ 1808. GODINE

Ovo je jedan od prvih putopisa o Crnoj Gori, nastao prije skoro dva stoljeća, a sada prvi put preveden na naš jezik. Autor je prvi školovani ljekar sa današnjeg prostora Crne Gore (Perast, 1779 – Petrograd, 1852), ali i prvi njen diplomata, istina u Rusiji. Dr Mazarović je samim početkom 19. vijeka, kao ljekar, boravio nekoliko godina u “staroj Crnoj Gori” i, 1808, sačinio ovaj putopis, na francuskom, koji se čuva u arhivu ministarstva spoljnih poslova u Moskvi. Dr Mazarović je, naime, 1807, sa ruskom flotom otišao iz Boke u Rusiju i tamo, sticajem prilika, napravio sjajnu diplomatsku karijeru. čak je osam godina (1818-1826) bio opunomoćeni ruski poslanik u Persiji. Ovo je njegov pogled na tadašnju Crnu Goru, njenu istoriju, uređenje, način života i mentalitet stanovnika. Za “Dan” ekskluzivno izvorno preveo sa francuskog i priredio prof. Momčilo A. Vuković

Zemlja Crnogoraca ne nudi sigurnost

Crna Gora je malo poznata zemlja: od toliko djela koja govore o Levantu, nema nijedno koje pruža podatke o prirodi njene proizvodnje, o karakteru njenih stanovnika i načinu na koji se oni ponašaju.
Grčka, koja je u njenom susjedstvu, nudi ljubazniji i raskošniji prizor; stoga putnici masovno dolaze u Moreju, Tesaliju i Makedoniju; oni obilaze lijepa sela, otkrivaju izvanredne predjele; tamo nalaze gostoljubiv narod, natpise i ruševine, i njihovi izvještaji su uvijek dobro primljeni zato što podsjećaju na zanimljive uspomene; ali zemlja Crnogoraca ne nudi ni istu sigurnost ni iste prednosti.
Stranac je tu uvijek izložen najvećim opasnostima; vrijeme i varvarstvo uništili su skoro sve spomenike, a predanja koja se tu prikupljaju obično su nepotpuna, lažna ili nevjerovatna.
Budući da sam pozvan u unutrašnjost zemlje da bih tamo liječio bolesnike, mogao sam da iskoristim povjerenje koje je ulijevao moj položaj, moja misija, kao i poznavanje jezika, i sakupim tačne informacije, koje sam se usudio da ovdje izložim; novost predmeta nadomjestiće valjanost stila; često se usamljen cvijet u pustinji dopadne kao sve cvijeće nekog vrta.

Pokrajina evropske Turske

Crna Gora predstavlja malu pokrajinu evropske Turske, smještenu u zapadnoj Iliriji, iznad četrdeset drugog stepena i četvrtog minuta geografske širine. Ona ima obim od devedeset pet milja i površinu od četiri stotine osamnaest kvadratnih milja zemlje i stijenja. Graniči se sa zapada i juga Bokom kotorskom, koja se pruža sve do planinskih vrhova, sa sjevera Hercegovinom, koja je dio Bosne; sa sjeveroistoka najvišim planinama Albanije, a sa istoka Barskim kadilukom i gornjom Zetom, koji pripadaju pomenutom sandžakatu.
Crna Gora je podijeljena na pet kantona, koji se nazivaju nahije: evo njihovih imena i podataka o njihovom stanovništvu.
Katunska obuhvata šesnaest sela, koja daju dvije hiljade i petnaest boraca. Lješanska ima trideset četiri sela, u kojima se računa na dvije hiljade dvjesta osamdeset šest boraca. Pješivačka ima osam sela, koja daju šest stotina i šezdeset boraca. Riječka obuhvata četrdeset sela, koja naoružavaju dvije hiljade devetsto trideset šest boraca. Crmnička ima osamnaest sela, u kojima se nalazi hiljadu šeststo šezdeset šest boraca.
Treba, dakle, procijeniti stanovništvo na trideset osam hiljada dvije stotine pedeset dvije osobe, učetvorostručujući broj boraca.
Istina je, u ostatku Evrope se to upetorostručuje, ali ovdje treba napraviti jedan sasvim drukčiji račun, zato što Crnogorci, vodeći u potpunosti ratnički život, nose oružje od najranije mladosti do sasvim odmaklog doba.

Porijeklo stanovnika

Izgleda da Tit Livije i Plinije nazivaju njene stare stanovnike imenom Labeati; narod koji ih je zamijenio ni sam ne zna svoje porijeklo; Kotorski arhiv i mišljenje najobrazovanijih Bokelja (Stanovnici Boke kotorske) drže da on potiče od onih varvara koji su sišli sa obala močvare Meotide i koji dođoše da raskomadaju Rimsko carstvo.
U staro doba Crna Gora je bila pod vlašću ilirskih kraljeva, koji su imali sjedište u Skodri, danas Skutari ( Skutari je prestonica Albanije na ušću Bojane ili Bokane).
Gencije, njihov posljednji kralj, povede rat protiv Rimljana, koji, pod zapovjedništvom pretora Lucijusa Anicijusa, odniješe nad njim punu pobjedu; njegov poraz donese slobodu zemlji i jednom dijelu Dalmacije od rijeke Titus (Titus, ili Titius, dijeli Giburniju od Dalmacije) danas Kerka ili Karka, sve do rijeke Drim (Ta rijeka, koju su stari zvali Drilo, omeđuje Dalmaciju i dijeli je od Makedonije) što je sa susjednim ostrvima obrazovao primorski dio i prostirao se na istoku sve do vrha onih planina koje se nazivaju Skardus u Ptolomejevim Tablicama.
Vlast ove zemlje, kao i gradova i naroda Dalmacije, bila je federativna sve dok je zemlja bila potčinjena Rimu. Prilikom podjele Rimskog carstva ona je pripala Istočnom i činila je dio provincije Prevalitane, koja se prostirala od Boke kotorske do rijeke Drim.

Crnogorci žele slobodu

Prilikom podjele Rimskog carstva ona je pripala Istočnom i činila je dio provincije Prevalitane, koja se prostirala od Boke kotorske do rijeke Drim.
Nakon što je bila izložena upadima Gota, pokorili su je Sloveni, koji su je u VI vijeku pripojili svojim državama.
Pošto su varvari srušili to kraljevstvo, Crna Gora je ponovo ušla u sastav Grčkog carstva i prešla zatim pod vlast kraljeva Srbije kad su oni uzeli Bosnu, Bugarsku, Prevalitanu i jedan dio stare Dalmacije.
Te vladare naslijedi više malih kneževa, koji između sebe podijeliše provinciju i njihovu uzurpaciju vlasti obilježiše krvavi ratovi i najsvirepiji teror.
Despot Đorđe je sam vladao u XIV vijeku i ostavio kraljevstvo svojim potomcima, poznatijim pod imenom Crnojevići; ovi su ga sačuvali sve dok ih otomanski zavojevači nijesu pobijedili i protjerali.
Od tog vremena Crna Gora pripada sultanovom carstvu; ali je ona malo-pomalo slabila svoju zavisnost i uspjela u naše vrijeme da je skoro sasvim poništi.
Porta nije bila na to neosjetljiva i već dva vijeka ona svim silama pokušava da tu pokrajinu natjera na poslušnost.

Pohara Mehmet-paše

Godine 1612. Mehmet-paša upade u zemlju s vojskom od trideset hiljada ljudi. Crnogorci uzeše oružje, iznenadiše jedan konjički odred, ubiše tri stotine konjanika, a neprijatelj ne mogade pribaviti drugu osvetu do da zapali jedno selo plemena Bjeloplavlići i da povede osamdeset osoba u ropstvo.
Sljedeće godine Novoslam-paša obnovi nakanu svoga prethodnika i htjede da spere sramotu zbog njegovog poraza; prilika je za njega bila povoljnija; crnogorska plemena su bila podijeljena i ta njihova nesloga omogući mu da prodre bez otpora u sela Klemenata i Bjelopavlovića, koje oglobi.
Ta nesreća ujedini Crnogorce; oni zajedno krenuše na pašu, napadoše ga neustrašivo u šumi zvanoj Kosov-lug, baš u trenutku kad je namjeravao da se povuče, ubiše mu mnogo ljudi i ugrabiše veliki broj konja i mazgi s bogatim tovarima.
Taj im uspjeh osigura mir; postavši opasni za svoje susjede, oni su htjeli da uvijek budu spremni da opravdaju tu reputaciju; vježbanje s oružjem postade im strast; sačuvaše neutaživu mržnju prema Turcima i preniješe je na svoju djecu.
Baš zbog takvog opredjeljenja, oni se udružiše s Rusijom 1712. godine – kada Petar Veliki zarati s Portom. Njihovu saradnju uopšte nije izazvao nagovor Petrogradskog dvora, ona je bila posljedica svojstvene im naklonosti i ljubavi prema pljački.
Godine 1718. izbiše neprijateljstva između Mletačke republike i sultana; Crnogorci se naoružaše da brane tu republiku kao njeni podanici, što se ispostavi kao neostvariv cilj, koji se izgubi u miru sklopljenom iste godine između dvije sile.
U ratu od 1768. između Rusa i Turaka, Crnogorci požuriše da se udruže s prvima; napadoše gradove Podgoricu i Žabljak, opustošiše okolna sela; uspješe da drže Bosnu i dio Albanije u stanju stalne uzbune i tako izvedoše diverziju kojom su zaposlili i održavali na granicama dio snaga skadarskog paše i ostalih susjeda.
Godine 1785. Mahmut-paša riješi da ukroti ovu pokrajinu; sakupi golemu vojsku, zauze prolaze, prodrije u unutrašnjost i opustoši ognjem i mačem cijelu zemlju.

Ugovor iz Svištova

Crnogorci su, od tog doba, gajili želju za osvetom i nađoše priliku da je izvrše 1789; tada su se udružili s Austrijancima i borili se s njima pod komandom majora Vukaševića.
Mir i ugovor u Svištovu 1791. godine ne doniješe im slobodu; oni pokušaše da je se domognu po bilo koju cijenu. Odbiše svaku vrstu poslušnosti i porez ili harač. Porta oproba put pregovora; njeni pokušaji ne uspješe i ona pribježe sili.
Godine 1795. Mahmut-paša Skadarski pođe na njih s velikom vojskom, riješen da ponovi znameniti pohod iz 1785; ali u ovom novom poduhvatu stiže ga zla sudbina. Crnogorci ga pustiše da napreduje; privukoše ga u klance i, pomoću jednog lažnog napada koji nekoliko četa izvede na suprotnim uzvišenjima, oni se baciše svom silom na njegove glavne redove i, iznenadivši ih, opkoliše ih i među njima učiniše strašno krvoproliće; paša tu izgubi glavu, koju Crnogorci trijumfalno odniješe i koju još čuvaju u alkoholu kao spomenik svoje pobjede.
Tako sjajni uspjesi dobro su došli da učvrste njihovu nezavisnost i da zastraše zemlje u susjedstvu; uzdigli su još njihovu prirodnu gordost i, najzad, oni povjerovaše da su nepobjedivi.

Jednaki u siromaštvu i skromnosti

Jedan guverner kome pomažu četiri serdara ili vojnička brigadira i prvaci sela vrše cjelokupnu vlast kod Crnogoraca.
Guverner i serdari biraju se doživotno od strane seoskih zapovjednika na okupu sa starcima i vladikom. Titula guvernera postala je takoreći nasljedna, jer je on stiče zahvaljujući broju svojih pristalica, ugledu koji uživa u zemlji, kao i intrigama: istim postupkom ona se prenosi i na njegovu porodicu. Tako je Jovan Radonjić pošto je naslijedio to dostojanstvo od svoga brata, koji ga je preuzeo od njihovog oca, prenio isto na svoga sina uprkos protivljenima vladike zbog toga izbora. Isti je slučaj s knezovima, seoskim zapovjednicima, gdje već odavno sin nasljeđuje svoga oca.
Zemlja je svojevrsna Republika, u kojoj jednakost obezbjeđuju siromaštvo i skromnost, a slobodu hrabrost: ona nema ni poreza ni javnih prihoda.
Običaji su ovdje zakoni, riječju: to je jedna mala država koja funkcioniše sama od sebe.
Guverner, serdari i seoski prvaci nemaju ni plata ni reprezentacija, oni se pojavljuju samo da bi se umiješali kao posrednici u lakšim svađama, da bi intervenisali u odnosima koje Crna Gora može imati sa inostranstvom, i u slučajevima kad se odlučuje o ratu ili miru, ukratko, oni danas imaju samo sjenku vlasti: ona je u potpunosti prešla u vladičine ruke. Kod jednog naroda koji je okružen neprijateljima i čiju svu snagu čini jedinstvo, svađe nijesu česte, pošto nekažnjeno mogu da prelaze granice da bi pljačkali putnike i karavane, oni su vrlo malo zainteresovani za domaće krađe, zato njihov sud skoro nikad nije zauzet rješavanjem takvih sporova.
Uostalom, kao kod Turaka, oni svaku vrstu krađe smatraju sramnom.
Što se tiče parnica koje su krivične prirode, evo neobičnog načina na koji se one brzo obavljaju.
Ako u sporu dva pojedinca iz različitih nahija ili sela, oni započnu vrijeđajući se uzajamno, i najzad pucaju jedan na drugog iz puške; ako jedan od njih ostane mrtav ili ranjen, njegovi rođaci ili njegovo selo, ili nahija preduzimaju osvetu, a kako obično ubica umakne njihovom gonjenju, osveta se vrši nad nekim od njegovih rođaka ili nad nekom drugom osobom iz istog sela ili nahije.
Bez teškoća zadovolje svoj bijes na nevinima, koji onda nalaze nove osvetnike, tako sela i čitave nahije uzimaju oružje i nasilje nekog pojedinca izazove prolivanje potoka krvi.
Takva je njihova pomama, koju guverner, pa ni sam vladika ne mogu da zaustave.
Katakada su jedan ili drugi prinuđeni da se opredijele za jednu stranu, a u suprotnom slučaju, oni samo mogu da se pohvale svojim prijateljskim posredovanjem.
Pošto se umore od međusobnog ubijanja, ratnici otprave pregovarače da sklapaju mir, i to je ono što oni zovu Vjera, ili davanje riječi.
Oni onda postavljaju krivične sudije, izabrane po pola iz oba tabora, čiji se broj penje, zavisno od njihove volje, od deset do četrdeset.
Te sudije kad se sastanu podrobno se obavijeste o sporu i o broju mrtvih. Oni još proračunavaju broj opaljenih metaka i zamaha nožem, jer jedan udarac, ma koje prirode bio ne ocjenjuje se u njihovim očima prema zlu koje je prouzrokovao nema prema onom koje je mogao pričiniti, i, rukovodeći se tim razmatranjima, oni osuđuju na novčane kazne na temelju jedne svečane i neopozive presude.

Čin ponižavanja

Da bi pružili najviše zadovoljenje oštećenoj strani, osuđeni se javno podvrgavaju činu ponižavanja. Sudije i prisutni naprave veliki krug, prema čijoj se sredini osuđenici primiču na koljenima, noseći, obješeno o vratove, oružje kojim su izvršili zločin. Na prvi znak te ubice dopužu do nogu uvrijeđenih, koji, bez mogućnosti da se svete, podižu svoje hrabre krvnike i svi zajedno ispune u isti mah prostor miroljubivim pokličima.
To se pomirenje nastavlja bogatom gozbom, koju krivci priređuju i čije troškove snose; bila bi iluzija vjerovati da pravičnost uvijek vlada takvim suđenjima; većina sudija često bude podmićena, spletka i, naročito, novac diktiraju odluke. Nije, dakle, ni osjećanje za pravdu ni uticaj prvaka i staraca nego, prije svega, strah od osvete – ono što može smanjiti nasilja u ovom nespokojnom i nemirnom narodu.

Vjerovanje pomiješano s tuđim dogmama

Zna se da oni ispovijedaju grčki obred; njihovi svještenici su obično kaluđeri reda Sv. Vasilija, čiji broj rijetko prelazi dvadeset; oni prioadaju dvama manastirima, od kojih se jedan nalazi u Cetinju a drugi u Stanjevićima; ima vrlo malo laičkih sveštenika i većina je oženjena. Kaluđeri žive u manastirskoj zajednici; oni se pojavljuju s vremena na vrijeme u raznim nahijama da bi tamo vršili religiozne obrede: manji broj vrši božiju službu, drugi se ograničavaju da obave krštenje, da vjenčaju; o Uskršnjim praznicima svaka osoba prima pričešće, tako stanovnici tokom najvećeg dijela godine provode nedjelje ne prisustvujući bosgosluženju; cjelokupno upražnjavanje religije njima se sastoji u tome da izgovore neku molitvu ujutru ili uveče, da se prekrste pred svojim ikonama, da se strogo pridržavaju svoja dva posta i da uskrate sebi meso srijedom i petkom, što je odricanje koje im zbog njihovog načina života ne pada teško.

Jedva znaju da čitaju i pišu

Njihovo vjerovanje je pomiješano sa tuđim dogmama; oni su donatisti zato što negiraju vrijednost krštenja drugih hrišćanskih sekta; ikonoklasti, jer, s jedne strane, imaju veliko poštovanje za ikone naslikane na drvetu, prema običaju iz trećeg vijeka, a, s druge, odbijaju svaku počast ikonama koje su predstavljene na platnu ili zidovima, kao što se to praktikuje kod katolika; popustljiviji od Origena, koji nije prihvatao vječnost muka, oni žive u potpunom uvjerenju da molitva i milostinja imaju jedinu svrhu da izvuču duše iz pakla i da ih prenesu u boravište blaženstva; te zablude pothranjuju njihova stara mržnja protiv Latina i interes sveštenika koji tu nalaze izvor obilan i uvijek nov za svoju korist i dobit; što više, za milostinju oni će raskinuti svetu vezu braka, i oprostiti krađu ako od nje dobiju dio; oni imaju odoru ostalih grčkih sveštenika, ali samo u toku vjerskih ceremonija: van toga njihova odjeća nema ništa što bi ih razlikovalo od ostalih; nemaju drugih prihoda do milostinje, koju primaju u crkvi i u selima. Oni su do krajnosti neznalice, jedva znaju da čitaju i pišu, a među njihovom pastvom ima ih mnogo koji skoro nikada nijesu čuli za Isusa Hrista.
Njihova je religija, dakle, pomiješana s tako apsurdnim predrasudama, unakažena principima tako suprotnim duhu hrišćanstva da ne zaslužuje ni to ime, ili, ako bi i bila hrišćanska, što da se misli o jednom narodu kome ona nije mogla da poboljša moral i čiji sveštenici opravdavaju pljačku.

Mitropolija

Postoji jedna mitropolija u Crnoj Gori; ne zna se pouzdano doba njenog osnivanja. Najugledniji autori smještaju ga u XIV vijek, u vrijeme kad je Stefan iz kuće Nemanjića i 5. vladar Srbije i Raške utemeljio Pećku patrijaršiju da bi stekao nove pristalice u tim krajevima.
Ono što je izvjesno jeste da ima više katoličkih biskupa grčkog obreda, vezanih s Latinskom crkvom, među ostalim Makedonija, koja je 1640. godine napisala Urbanu VIII pisma pokornosti; ali niko od njenih nasljednika nije dobio ni ponovo tražio ujedinjenje sa Rimskom stolicom.
Uvijek se vladika uzima iz reda Sv. Vasilija; cetinjski kaluđeri vršili su negda njegov izbor, zajedno sa guvernerom i serdarima; njega bi blagoslovio pećki patrijarh, poglavar Grčko-srpske crkve, koji je sam potčinjen carigradskom patrijarhu.
Izbor zatim pada na članove jedne jedine porodice; sadašnji vladika, njegov prethodnik i zamjenik, koga je ovaj imao, svi su iz porodice Petrović.
Da bi ponizio Srbe latinskog obreda, sultan se često pretvarao da učestvuje u imenovanju crnogorskih vladika: 1720. godine on je poslao jednom od njih u vrijeme njegove konsakracije u Peći ferman da bi mu izrazio svoje zadovoljstvo i uvjerio ga u svoju zaštitu i blagonaklonost.
Sadašnji kaluđer mitronosac pokaza se dalekovid prilikom svog ustoličenja, uspio je da privoli Josifa II da ga blagoslovi preko jednog srpsko-grčkog vladike iz Ugarske, te jednim tako jednostavnim činom on učvrsti svoju crkvenu nezavisnost.
Bio bi dužan da stoluje u Cetinju, ali on obično prebiva u Stanjevićima, koje je Mletačka republika izgradila za crnogorske vladike.
Baš su u tom mjestu episkopsku crkvu ukrasili i obogatili ruski carevi.
Vladika ima godišnje prihode koji čine episkopsku platu i koji se penju na više od deset hiljada venecijanskih dukata; ona se sastoji od ovaca, žita, ribe, prije svega u vidu priloga, koji su od praznovjerja neobično obilati.
Već sam rekao da je sadašnji vladika iz porodice Petrović; autoritet koji on ima u zemlji i uloga koju je odigrao, podstaći će možda interesovanje za pojedinosti, koje će upravo dati i koji će pokazati njegov karakter i njegove zasluge.

Kuluk za pravdu

S namjerom da poboljša to nesrećno stanje Pavle (Pavel I Petrovič Romanov, ruski car 1796. – 1801. prim. prev.) je Crnogorcima osnovao jedan sud po imenu kuluk, sastavljen od šezdeset osoba; trebalo je da on vodi istragu u svim sporovima i da izriče svima, kako u građanskom, tako i u krivičnom domenu, najnepristrasniju pravdu. Da bi osigurao njegov rad, dodijelio mu je godišnji honorar od deset hiljada cekina; ali već iduće godine sud se ugasio, zato što sudije nijesu primile novac koji im je bio namijenjen i koji je vladika, kako se priča, upotrijebio u druge svrhe, moguće je i da je ovaj zaključio, da njegov autoritet slabi pri postojanju autoriteta jednog velikog broja ljudi izabranih među najuglednijim u zemlji i okupljenih tako često radi opšteg dobra.

Vladika Petar superiornog duha

Petar Petrović ima lijep stas i prijatno lice; njegovo držanje je ozbiljno, a oči su mu pune živosti; on je dobročinitelj po prirodi i rado izvršava dužnosti gostoprimstva; ima brojnu poslugu i pratnju; uvijek željan znanja, on uživa da razgovara sa strancima i da se obavještava o onome što se događa u ostatku Evrope; on je slobodan od srpskih predrasuda i praznovjerica; njegov duh je neprekidno aktivan; ljubav prema vlasti upravlja svim njegovim postupcima i svim njegovim mislima.
On dobro zna italijanski, francuski, ruski i slovenski, koji je njegov maternji jezik; ali on govori samo ovaj posljednji i, po slučaju, još samo ruski; iako razumije i dva prva, on vjeruje da mu razlozi politike i dostojanstva nalažu da se služi tumačem kad na ta dva jezika treba vani pregovarati. Iako nema ni površno znanje o književnosti, on govori lijepo i precizno i, zahvaljujući prisustvu duha, izvlači se vješto iz najtežih situacija. Kada je Tilsitski ugovor predao Boku kotorsku u ruke Francuza, jedan izaslanik, poslat od strane generala Loristona, ode kod ruskog guvernera g. Sankovskog; Vladika, pošto je, ne očekujući to, bio predstavljen izaslaniku, reče ovome:
“Moje su se želje najzad ispunile, jer mi ništa nije bilo toliko na srcu koliko da vidim mir i prijateljstvo uspostavljene između velikog Aleksandra i velikog Napoleona. Ja sam do sada činio sve svoje napore da živim u slozi sa bivšim gospodarima kotorskih oblasti i Dalmacije, nadam se da ćemo nastaviti da budemo dobri prijatelji pošto vaš gospodar vlada tim provincijama.”
On prisvaja titulu cetinjskog, skenderijskog i primorskog vladike, to jest mitropolita Crne Gore, Albanije i zemalja duž mora, – titulu uzurpiranu iz više razloga pošto, s izuzetkom nekoliko sela na granici s Albanijom, on vrši svešteničku jurisdikciju samo nad Bokom kotorskom, čak i nju ograničenu, i mora, da bi tamo bio priznat, da bude naturalizovani podanik tamošnjih sila, stoga je on bio čas Mlečanin, čas Austrijanac.

Sjaj ruskih odlikovanja

On gori od želje da umnogostruči svoje veze s inostranstvom, i, uprkos svetosti svoga karaktera i prirodi svoje države, on bi vrlo rado vršio osvajanja; njegovi politički i ratnički talenti i sklonost njegovog naroda osigurali bi mu uspjehe ako bi mogao da suzbije lakomost svojih sunarodnika, da im ulije poštovanje za svojinu pojedinaca i da ih navikne na disciplinu, bez čega je vrlina nekorisna.
Njegovo dostojanstvo dobija novi sjaj od ruskih odlikovanja i sjajne pobjede, koju su nad Mahmut-pašom Skadarskim izvojevali Crnogorci, kojima je on lično komandovao; on se najzad obilato koristi preimućstvom koje daju kod jednog primitivnog naroda dugo vršenje vlasti i superioran duh, ukratko, vladika stvarno vlada.

Rat glavna strast

Crnogorac je obično crnomanjast, snažne građe, lijepog i skladnog stasa; odlikuje ga energičnost i postojana hrabrost; rat je njegova glavna strast zato što ga on vodi s lukavstvom, što iz njega izvlači korist i što svojim imenom uliva neku vrstu straha. Ljubav prema slavi, taj pokretač velikih duša?!, ima malo udjela u njegovim ratnim poduhvatima; njega tamo usmjeravaju samo nemir njegovog karaktera, sklonost prema lutajućem i neobuzdanom životu i, naročito, očekivanje plijena. Kad je obuzet poslom i sam, on je po prirodi krut i ozbiljan; taj stav napušta kad se nađe sa svojim sunarodnicima, tada veselost preovladava u njegovoj konverzaciji; on je gostoljubiv, nježan otac, dobar brat, ali prijek suprug; ukratko, Crnogorac ima vrlo malo vrlina.
Žene nisu previše visoke, ali su lijepe i neobično radne; one učestvuju sa svojim muževima, tokom lijepog dijela godine, u poljskim radovima, a u zimu izrađuju platno od prediva i sukno od vune; muževi se prema njima odnose s grubošću i one su skoro isto onakve robinje kao kod Turaka.
Žene se porađaju na sreću i često usred rada u polju; one odnose zatim novorođenče kući, gdje provedu skoro čitav dan ne odmorivši se.
Djeci se povjerava čuvanje stoke; kad postanu snažnija, koriste ih za poljoprivredne poslove, a čim napune četrnaestu godinu, prate roditelje u ratnim pohodima.

Crtica

Sljedeća crtica nacrtaće odnos Crnogoraca prema drugom polu: jednog dana kad sam išao da iskažem svoje poštovanje gospođi Sankovski, vidjeh da kod nje ulazi vladičin sinovac, od čijeh se daha okolo širio miris bijeloh luka; on uze gospođinu ruku i poljubi je, snažno je stežući. “Gospođo”, reče joj, “kod nas su žene dužne da nama ljube ruke, ne dao Bog da za čast koju ti ukazujem saznaju moji zemljaci; oni bi mi to vječno prigovarali, kao neku niskost. Napuštajući vladajući običaj svoga naroda, ja ti potvrđujem prijateljstvo koje sam ti obećao i vlast koju od sada imaš nad mojim srcem.”

Crnogorcima dragocjen krompir

Kad bi stranac mogao da prodre u tu zemlju, bilo bi lako da se dobiju lični podaci o stvarnom dohotku sa njihovih imanja, kao i o prihodu koji bi ona mogla dati, ali taj narod živi zatvoren u sebe. Putnik koji bi htio da nacrta neki predio, da izmjeri površinu njihovog jezera, itložio bi se riziku da izgubi život, smatrali bi ga za špijuna neke sile koja namjerava da ih osvoji. Razboritost nalaže najveću opreznost. Izvjesno je da zemlja zadovoljava njihove potrebe u žitu, vinu, ulju, siru, vosku, medu, smokvama, koži, vuni, lanu i drugim proizvodima, iako oni zakidaju poljoprivredi radne dane i čitave sedmice, koje posvećuju upadima među svoje susjede. Oni čak izvoze u znatnim količinama u Kotor, koji je eksluzivni centar njihovih prodaja i kupovina. Vladika je uvezao, prije nekoliko godina, krompir i ta kultura im postaje svakog dana sve dragocjenija.
U jednoj zemlji tako brdovitoj i bez puteva poljski radovi moraju biti vrlo teški; oni transportuju na mazgama i magarcima; to su njihove tovarne životinje; a kako zemlja ima malo livada zimi im nedostaje stočna hrana; tada oni odnose mnogo stoke u Kotor i to nadoknađuju u proljeće otimajući od svojih susjeda. Gaje mnogo živine, koja se pojede u Boki.

Prodaju ulov u Kotoru

Postoje u zemlji dvije prilično prostrane šume, u kojima ima medvjeda, vukova, i naročito, lisica. Oni ponekad ubijaju dvije prve vrste, ali češće posljednju, da bi došli do njenog krzna, koje je vrlo traženo u Kotoru. Sa istom strašću idu u lov na zečeve i divlje kuniće. Ima takođe nešto divljih svinja, ali iako im je meso dobro, oni rijetko gone tu životinju: bez sumnje zato što korist nije srazmjerna trudu ili opasnosti.
Orlovi su tu česti kao i sokolovi i druge ptice grabljivice, zimi love mnogo prepelica, jarebica, ševa, pataka, grmuša, kosova, drozdova…; koje nikada ne jedu; više im se isplati da ih prodaju. Tako, lov za njih nije neka vrsta zadovoljstva, ni vježbanje koje im je zanimljivo kao neka slika rata, on je isključivo sredstvo zarade.
Na sjeveru se nalazi jedno jezero, čiju veličinu nisam u stanju da opišem; ono je spojeno jednom rječicom s velikim jezerom Zente. To jezerce, koje čine Šinica i Rijeka Crnojevića, neobično je bogato ribom. Tu love u aprilu i maju pastrmke, gatalinke, krapove i skobalje; ove su dvije posljednje vrste osobitost tog jezera i u Italiji su poznate pod imenom bojana.
Najbliži Kotoru idu da tamo prodaju svježu ribu, a oni udaljeniji tamo je nose osušenu na dimu. Bokelji je, u pet-šest velikih utovara svake godine, šalju u Veneciju i Pulju, preko onog što sami potroše.

Mala sela sa hiljadu duša

U Crnoj Gori nema gradova; njeno stanovništvo je raspoređeno u 116 sela; najveće ne broji više od hiljadu duša.
Ona su obično smještena u dolinama i uvijek u blizini nekog izvora odlične vode, pa iako je ljeti nema dovoljno ni za njih ni za njihova stada, oni još nijesu došli na ideju da kopaju bunare ni da skupljaju kišnicu u cisternama. Kuće su nepravilno razmještene, kao po najbijednijim seocima, obično imaju samo jedan sprat, koji je podijeljen na dvije prostorije, od kojih se u jednoj nalaze bez reda nagomilane domaće životinje, a u drugoj – porodica. Zidovi su pravljeni na suvo; kreč je korišćen samo za vrlo mali broj kuća, koje imaju dva sprata, i za manastire.
Crnogorci su neuki; oni koji znaju da čitaju i pišu uživaju veliki ugled, zato što se smatra da su oni veoma nadareni.
Lijepe umjetnosti ne mogu se, dakle, spojiti sa surovim životom koji vodi taj narod; i oni boreći se da zadovolje osnovne životne potrebe, nemaju iskustva zajednice podijeljene na staleže, što je slučaj s najmanje prosvećenim narodima. Svako domaćinstvo pravi sukno od vune svojih ovaca, a lan, koji beru, služi im za izradu platna; uostalom, njihova nošnja nije podložna ćudima mode, ona je uvijek jednostavna.
Kratki kaput muškarca je od grubog bijelog sukna i liči na tuniku starih Rimljana; njihove čakšire plave boje dosežu im do koljena, imaju suknene za zimu i platnene za ljeto; njihova košulja, otvorena na prsima, zamjenjuje kad je lijepo vrijeme kaput i prekriva najveći dio čakšira; ona je od kože kad je oštro vrijeme. Na glavi nose kapu od crvene vune, koju ponekad prekriju parčetom crne svilene ili pamučne tkanine, a preko ramena vuneni šal različitih boja, u koji se umotavaju kad je kiša. Oni nemaju prsluka kao Albanci; od njih su zadržali samo pojas i obuću; ovu čini đon od usoljene i osušene goveđe kože, spojen kožnim vrpcama, i slična je antičkoj obući; nopga je gola ljeti i pokrivena suknom zimi.
Žene nose skoro istu odjeću; ona je takođe laganija ljeti, tada imaju samo košulju, koja sve vrijeme skriva njihove grudi i pokrivena je u donjem dijelu vunenom keceljom, različitih boja.
Poneka para, ili drugi zlatni i srebrni novčić čine na prednjoj strani njihove kapice malu krunu i zamjenjuju bisere i dragulje. Njihova čipka je neki vuneni vez na prednjem dijelu njihove košulje. Veliki i mali, bogati i siromašni imaju istu nošnju, sva razlika koja se tu da primjetiti jeste što je kod udatih žena vunena kapica pokrivena svilenom ili pamučnom maramom.

Crnogorci tvrdice

Pšenični hljeb za imućni svijet, kukuruzni za siromašniji, crni i bijeli luk, malo sira – čine njihovu glavnu hranu. Vrlo rijetko jedu meso, i u tom slučaju uvijek ga peku. Češće uzimaju povrće i trave, ali najveći dio toga prodaju, jer je taj narod do krajnosti umjeren u jelu i malim zadovoljan – iz navike, ali još više iz tvrdičluka. Isti razlog je isključio upotrebu kafe, tako raprostranjene u svim ostalim djelovima Levanta; ako je piju u Kotoru, to je obično zbog bolesti, ili zato što im je ponuđena; vidio sam vrlo često u jednoj kafani dva Crnogorca kako dijele jednu šoljicu da bi smanjili tošak.

Psi

Među njihovim domaćim životinjama, najupadljiviji su krupni psi, čija glava liči na glavu teleta i kojima oni povjeravaju čuvanje stada preko dana, dok ih preko noći ostavljaju slobodne u svakom selu, da bi se zaštitili od bilo kakvog iznenađenja. Svaka ih porodica ima po jednog; ta pasmina je hitra, žestoka i tako inteligentna da prepoznaje u najgušćem mraku najmanju osobu koja ulazi u selo i teško nepoznatom zemljaku koji bi u to doba htio tamo da uđe: stoga su oni vrlo traženi u Italiji, na Sedam ostrva i na Levantu, iako bi se drugi mogli lako nabaviti iz Epira.

Neustrašivi i svirepi

Crnogorac je uvijek naoružan; za vrijeme svojih najmiroljubivijih poslova, on nosi, zadjenute za pojas, dva pištolja i jedan jatagan i ne odlaže ih čak ni kad se zabavlja niti kad posjećuje sveta mjesta; uz to ima pušku i fišekliju kad putuje i kad radi u polju. Vidjeli smo na početku ovog izlaganja da se stanovništvo izračunava po broju boraca; odvojen od svojih susjeda visokim i strmim planinama on ima malo razloga da se plaši da će biti iznenađen; čemu onda ta ratna oprema? Zato što izgleda da je nošenje oružja na Levantu znak otmjenosti i potvrda nezavisnosti, zato što, budući da ga želja da pljačka i nemirna aktivnost karaktera postojano čine agresorom, on hoće da uvijek bude spreman za napad. Ta sklonost nacije bila je neophodna, da bi je pripremila za stanje nezavisnosti, ali je ona nije mogla sama stvoriti. Treba, dakle, posegnuti za drugim uzrocima.
Oblasti s kojima se graniči nesložne su i nikada se nijesu mogle dogovoriti da stvore neki plan za napad; siromaštvo zemlje ne obećava im dovoljno privlačan mamac, niti ikakvu naknadu za žrtve koje bi iziskivalo njeno pokoravanje.

S oružjem od djetinjstva

Zemlja ima prekrasan položaj za odbranu; okružena odasvud visokim planinama, na koje se u unutrašnjosti nastavljaju druge strme planine, ona ima sa svake strane vrlo opasne klance, u kojima šaka ljudi može uništiti čitavu vojsku. Kako bi se, uostalom, takva vojska mogla izdržavati u krajevima bez hrane, u kojima se i voda nađe samo u malim količinama, jer je sunce nemilosrdno, iako ta zemlja zadovoljava potrebe svih svojih stanovnika, to je zato što su oni malobrojni i što žive uz najveća odricanja.
Crnogorac sve svoje slobodno vrijeme posvećuje vježbanju s oružjem, s kojim druguje još od djetinjstva; očvrsnuo od teškog rada, od napora, izložen nepogodama podneblja i godišnjih doba, on rado podnosi najmučnije marševe, savlađuje najstrmije litice, strpljivo podnosi glad, žeđ, sve životne nevolje i odvojenost od porodice. Treba li se čuditi što je on miran u svojim planinama, uprkos svojim upadima, svojoj stalnoj naprasitosti, i što je mogao nekažnjeno da prkosi prijetnjama Divana i srdžbi svojih susjeda.
Svako selo čini jedan odred, čiji je najhrabriji član brigadir; osim toga, Crnogorci nemaju ni pravila ni discipline i ne poznaju nikakav ratni manevar; sva njihova vještina jeste da opale iz puške, budući da su dobri strijelci; ipak oni više vole hladno oružje zato što im smjelost i neustrašivost s njim bolje garanatuje uspjeh. Rijetko vode opštenarodni rat, i, tada, samo da bi otjerali neprijatelja koji je prodro na njihovu teritoriju, ili da bi izvršili osvetu na njegovoj; u tom slučaju o njemu se odlučuje na jednoj skupštini koju čine guverner, serdari, vladika i poglavari sela. Vladika im staje na čelo; njihovo oružje, mala zaliha hljeba, bijelog luka, sira i rakije, najstarije odijelo i dva para opanaka čine sav njihov prtljag; tada opšti interes i patriotizam odlažu sve mržnje, sve pojedinačne osvete, koje će se nastaviti tek poslije rata; ali najčešće da kažem, skoro uvijek, borbe se vode samo izolovano i od strane ponekog sela podstaknutog željom da pljačka.

Uvijek napadaju noću

Ma kakav bio povod ili priroda njihovih ratnih pohoda, oni se pojavljuju brojčano jači i silu primjenjuju samo pošto su iscrpili lukavstvo. Uvijek napadaju noću, jer je njihov metod – iznenaditi; ako je neprijatelj u stanju da im se suprostavi, oni se daju u bijeg, a ako ne mogu da izbjegnu bitku, zauzmu dobar položaj po uzvišenjima, odakle izazivaju neprijatelja povicima i zasipaju ga raznoraznim uvredama.
Kad njihova zemlja postane ratna pozornica, oni primjenjuju jedinstvenu strategiju; njihove planine su većinom načičkane bezbrojnim stijenama, čiji je vrh šiljatog oblika; oni ga prekriju svojim crvenikm kapama, što u daljini izgleda kao neka velika gomila vojnika; da bi osnažili tu varku, oni nose motke tako izložene pogledu neprijatelja da ih on jedva može razaznati. To je bilo ono lukavstvo koje je 1795. prouzrokovalo poraz glasovitog Mahmud-paše Skadarskog, o čemu sam već govorio.
Oni se boje topovske paljbe, a prestraše se čak i od zvuka doboša. Nikada ne objavljuju rat; nikada ne ostavljaju zarobljenike; neprijatelje koje padnu u njihove ruke ubijaju bez milosti; glavu najznamenitijih nose sa sobom kao neki trofe; jednom riječju, oni ne poznaju nikakvo međunarodno pravo, njihova taktika je taktika divljaka, njihova hrabrost – mješavina neustrašivosti i svireposti, a njihova junačka djela – činovi nepravde i nasilja.

Odmazde

Varvarsko ponašanje izlaže Crnogorce kobnim odmazdama; kad je u vlasti neprijatelja, žrtva je postupanja koje je sam ovome bio namijenio: otuda njegova žestina u boju i ono pitanje časti, koje je narod usvojio, da se odnese glava svojih zemljaka koji ostanu na bojnom polju ostavljeni neprijatelju, bilo zato što su izgubili život, što su samo ranjeni ili što zbog premorenosti nisu u stanju da pobjegnu. Oni vjeruju da time ispunjavaju neku vjersku dužnost i hoće, kad im se ukaže prilika da na taj način udovolje svojim saveznicima.

Crnogorci iz zabave pucaju u srebrnjake

Uoči Božića svaka porodica pripremi o zalasku sunca jedan debeo trupac ukrašen lovorikom; tek što se smrkne, gazda kuće, praćen od ostalih muškaraca i u prisustvu žena, baca trupac u vatru; sipa na dio koji počinje da gori ulja, vina, soli i brašna, zazivajući od neba sva blagostanja kojima se čovjek može nadati u ovom životu; zatim najstariji (starješina) uzima veliki krčag vina, otpije jedan gutljaj i pošalje ga unaokolo bez ikakve podjele po polu, što je sasvim neobičan slučaj, budući da su žene, koje su odstranjene sa svih ostalih njihovih skupova, prihvaćene u obavljanju ovog vjerskog obreda. On predstavlja s jedne strane izobilje a s druge povjerenje koje oni imaju u Proviđenje. Oni slave višestrukim plotunima iz pušaka i pištolja radost kojoj je ovaj praznik posvećen. Najsiromašniji zalažu i prodaju čak svoje najdraže stvari da bi pokrili izdatke za praznik. Čak ih ni žalost od toga ne oslobađa; zbog nje se samo uzdržavaju od vatrenog oružja.
Svadbe i rođenja daju takođe povod za gozbe, koje, ipak, po rasipanju i raskoši nemaju nikakve veze sa božićnim gozbama. Za vrijeme ovih posljednjih oni zaboravljaju na umjerenost, interes, budućnost, oni zaboravljaju čak i sebe same.

Zaljubljeni u igru

Kao i svi drugi pravoslavci, oni su strastveno zaljubljeni u igru. Ona se sastoji u tome da se uzmu za ruke, da se zbiju, da naprave krug i da se okreću čas na obje noge, čas samo na jednoj; ta igra se zove skoči gore, što znači: skoči uvis; ponekad se vježbaju da pređu izvjesnu razdaljinu priljubljenih nogu. Oni još vole rvanje, vježbe s puškom i mnogo se zabavljaju pucajući u srebrnjak, koji rijetko promaše. Ali plovkanje je igra koja im je najmilija.
Ponekad, dok su okupljeni na visokim brdima, njihovi pogledi lutaju po moru i selima na obali; oni provode čitave sate u tom misaonom posmatranju i posebno su ushićeni kad vide razgoropađeno more. Njihovi razgovori se obično kreću oko interesa porodice i nacije. Zaboravio sam da kažem da pedesetak Crnogoraca služe na bokeljskim lađama i odlični su mornari; nakon povratka na svoja ognjišta, oni uživaju da pričaju šta ih je zapanjilo u italijanskim krajevima i u trgovačkim poslovnicama Levanta; njihovi zemljaci lakomo gutaju pojedinosti s njihovih putovanja. Oni zavide stanovnicima tih krajeva; ali, kad se vrate u okrilje svoga doma, samo vide i vole svoju zemlju i samo misle na nju.
Umjesto šetnje, kojoj kulturni narodi posvećuju svoju najdražu dokolicu, Crnogorac će se, poput divljaka, ispružiti pod vedrim nebom, s trbuhom na zemlji, i ostaće dugo u tom položaju.

Muzički instrumenti

Njihovi jedini instrumenti su neka svirala od trske i neka vrsta laute, koja ima samo jednu strunu i zove se gusle.
Ovaj posljednji je najviše u upotrebi i osobito slijepci na njemu vješto sviraju; oni obilaze nahije; kad stignu u neko selo, sjednu na zemlju i pretvaraju se da štimuju svoj instrument da bi stanovništvu dali vremena da se okupi. Kad ocijene da je auditorijum dovoljno brojan, oni izvode na svojim guslama melodije omiljene u zemlji i prate ih glasom; taj koncert oduševljava slušaoce; novac, hljeb i druge namirnice daju im se u izobilju, jer ovdje, kao i svuda drugdje, narod zna bolje da plati zadovoljstvo koje mu se čini nego da nagradi uslugu.
Crnogorac se još ponosi kad zna da zviždi na nos. Ta vrsta muzike je popularna i uvijek se upotrebljava u nedostatku svirale ili gusala.
On ne poznaje hazardne igre, čak ni one koje bezazleno vježbaju duh, kao što je triktrak, dama ili šah, kojima se zabavljaju drugi narodi Levanta.
Za vrijeme svojih velikih praznika, oni provode čitav dan u zabavi; ali žene malo igraju i nikada s muškarcima; one ne puše lulu, kao turske gospođe; razgovori i posjete ispunjavaju poglavito njihovu dokolicu. Ako, za rijetkih svečanosti, one prisustvuju zabavama muškaraca, to je samo zato da bi mogle bolje da ih služe, jer se na ženu gleda kao na stvorenje u svemu lošije od muškarca.

Bogate gozbe

Ono što je najupadljivije, jeste što se u svakoj nahiji, svakom selu, u svakoj kući ta svečanost istovremeno dešava, i posmatrač je frapiran njenom cjelovitošću i njenom regularnošću. Najzad prelaze za sto, raskošno pripremljen; na počasnom su mjestu tri velika okrugla hljeba, koji se uzdižu jedan iznad drugog, predstavljajući neku malu planinu u obliku glave šećera, u čiji vrh zabijaju grančicu zelene lovorike ukrašenu jabukom, pomorandžom i limunom. Ispred svakog muškog gosta postavljeni su komadi hljeba u obliku luka, čija strijela samo što nije poletjela.
Ovdašnji ljudi nijesu mogli da mi objasne formalnosti te svečane gozbe, za koju kažu da je neizmjerno stara. Što se mene tiče, povjerovao bih da luk predstavlja ratne podvige njihovih predaka, a da je lovorika simbol slave koju su oni stekli pomoću oružja. Ta svetkovina traje punih osam dana, u toku kojih oni potroše ono od čega bi mogli da žive više mjeseci.

Crnogorci nijesu hiroviti

Starodrevni grobovi, koji se tu pronalaze, izgrađeni su od zasvođenih opeka četvrtastog oblika; njihova čvrstoća odolijeva vjekovima. Obično se u unutrašnjosti vidi neka svjetiljka, neka mesingana narukvica, koju su stari pričvršćivali na desnu ruku umrlih. Nađu se s vremena na vrijeme zlatne i srebrne medalje Filipove, Aleksandrove i drugih makedonskih kraljeva, a naročito iz kasnog Rimskog carstva. Lako je pogoditi da su im one dragocjene samo zato što ih prodaju u Kotoru.
Godišnja doba nisu mnogo neugodna za ovaj narod; vazduh je svjež i zdrav; on je suv zimi i, dajući gipkost njihovom tijelu, snaži ga i čini sposobnim da izdrži najveće napore. Ljetnje vrućine ublažuje istočni vjetar koji počinje u podne, koji oporavlja i podmlađuje. Stoga Crnogorci doživljavaju duboku starost; vidio sam mnogo osamdesetogodišnjaka, a uvjeravali su me da mnogi od njih žive preko sto godina.

Pošteđeni mnogih bolesti

Bolesti su rijetke kod Crnogoraca; oni duguju za to preimućstvo svojoj umjerenosti, čistoći vazduha koji dišu i, naročito, jednoličnosti svoga života: nikada ne izlaze oznojeni sa balova, njihove strasti se ne podbadaju u pozorištu, oni ne osjećaju nijednu našu izvještačenu potrebu i ne potčinjavaju se hirovima mode.
Stoga su pošteđeni kostobolje, astme, apopleksije, šuge, vodene bolesti itd. Oni koji, da bi iznenadili susjede brzim upadima, dugo i naporno pješače, podložni su glavoboljama, upalnim groznicama, pleuritisima…, izazvanim jakim suncem ili žestokim promajama koje odjednom prekidaju znojenje.
Žučne, truležne ili živčane groznice vladaju samo u godinama nestašice, izobilja, kiša ili pretjerane vrućine. Prezdanice (povratne groznice) napadaju obično one koji idu da pljačkaju u naseljima u blizini Skadarskog jezera, gdje je ta bolest endemična. Pate u nekim selima od zatvora u malom trbuhu zbog teže hrane i loše vode, koja se tu pije za vrijeme ljeta.

Ljubav i smrt

Ljubav, to osjećanje koje umnožava zadovoljstvo, koje čovjeka uvodi u novi život, ne priprema, čak i ne prati brak. On je djelo roditelja, koji određuje bračne parove, katkad već od kolijevke.
Jednostavnost vlada na njihovim sahranama; jedan jedini kamen, uspravno poboden u zemlju, označava grob; nema nikakvih razlika; tako se jednakost kod ovog naroda održava i poslije smrti.

Crveni vjetar

Prije samo nekoliko godina Fenar, u svom čuvenom antistiptičnom prašku, i drugi ljekari hemičari pokazali su efikasnost uglja u liječenju različitih bolesti; ali Crnogorci ga od pradavnih vremena primjenjuju u liječenju jedne vrste crvenog vjetra, zvane sveta vatra ili vatra sv. Antoana; oni usitne žito, koje prže na nekoj usijanoj koži sve dok se ono ne pretvori u ugalj, taj ohlađen prah stavljaju na crveni vjetar i ostavljaju ga tamo dva-tri dana; obnavljaju više puta tu oblogu, nakon što operu oboljelo mjesto, i tako ga temeljito izliječe. Taj lijek ne izaziva nikakvo neprijatno osjećanje, naprotiv, ulje koga ima u uglju uklanja svrab koji muči bolesnika. Često sam primjenjivao taj postupak s najvećim uspjehom.
Kada nemaju apetita i kad osjećaju gađenje, oni samo žele kisele stvari i obično piju veliku količinu čistog sirćeta; tako se oni oslobađaju neke slabosti koju mi, ljekari, liječimo samo poznajući kiselu prirodu želudačnih sokova i njihov uticaj na osjećanje gladi.

Naviknuti da otimaju

Taj narod, toliko je blizak nama, a tako malo poznat, koji smješten takoreći u centru prosvijećene Evrope, vodi skoro divlji život.
Švajcarska koja je od svih zemalja, po svom statističkom stanju, najsličnija Crnoj Gori, ta Švajcarska se domogla srećnog blagostanja iz najteže oskudnosti.
Holandija, s tako neplodnim zemljištem, mogla je da postane centar svjetske trgovine; te dvije republike duguju za svoj procvat mudrosti svojih zakona.
Sibir pod jednom očinskom i mnogo pouzdanijom upravom, gleda kako se svakog dana razvijaju novi zameci industrije i kako se ubiraju bogate žetve na zaleđenoj zemlji; ali te srećne promjene, koje industrija izvodi u većini država, izgubljene su za Crnogorca; štaviše, on gleda s vrha svojih planina bogate zemlje Bosnu i Srbiju, gdje jedan vitalan i uman narod koji govori njegov jezik i ispovijeda njegovu vjeru, stenje pod jarmom potlačenosti; ipak usred svojih muka, do krajnosti iznemogao od robovanja, on još zna da, iz poljoprivrede i trgovine, izvuče sav dobitak koji može da spasi od glupih tirana.
Dalmacija, kojoj je priroda manje sklona, mogla je zahvaljujući revnosti i geniju Dandola da stekne novi izgled; a stanovnik Crne Gore, slobodan i nezavisan, ostaje i dalje utonuo u neznanje, ne čini nikakav napor i ne pokazuje nikakvu želju da izađe iz tog varvarskog stanja.
On se posvećuje, istina je, poljoprivredi; ali ta najstarija vještina ne zahtijeva samo učešće fizičke snage; ona se pokorava pravilima, ona traži marljivost, razumijevanje i neprekidno učenje.

Crnogorci guše nježnost

Navika da otima, guši kod Crnogorca nježna osjećanja koja pobuđuje bezazlensost seoskog života; obrada zemlje za njega je tek drugorazredna stvar; bez plana, bez amelioracije, bez korišćenja modernih otkrića, on se ograničava na prosta iskustva koja štuje zbog svoje indolentnosti ili zbog nekog vjerskog fanatizma.
Trgovina koja umnogostručuje proizvode zemlje i postaje novi izvor bogaćenja, njemu je skoro nepoznata. To ne znači da je on ograničen po svojim umnim sposobnostima; naprotiv, on je obdaren velikom oštroumnošću; taj kvalitet duguje jačini vazduha, koji ima toliko uticaja na organe, kao što se to može primjetiti u Livadiji, Makedoniji i nekim drugim pokrajinama evropske Turske; ta istina postaje vidljivija na primjeru onih koji odlaze u inostranstvo; oni tamo pokazuju neobičnu lakoću u učenju jezika i dar, koji još više iznenađuje, za sve umjetnosti; za kratko vrijeme postaju drugi ljudi, ali njihov napredak je nekoristan u domovini i oni se obično tamo više ne vraćaju.
Bezbrižnost toga naroda je jedna neprestana zloupotreba dobročinstava Proviđenja i teži da ukloni iz njegove duše one skrivene sklonosti koje njeguju svi ostali pravoslavni narodi za neki bolji poredak stvari.
Dežurni filozofi moći će da vide u nezavisnosti Crnogoraca sliku neke srećne slobode; prijatelj ljudskog roda tamo će uvijek vidjeti samo nered zbog razuzdanosti, on će iskreno željeti da se oni oslobode svojih rušilačkih predrasuda i da se odreknu života tako protivnog dostojanstvu čovjeka.

Divlja narav

Zna se da je u XVI vijeku sva vuna iz Bosne i Srbije prenošena preko Crne Gore u Boku kotorsku gdje se ukrcavala za Veneciju. Nema više od jednog vijeka kako su Bosna i Hercegovina imale stalne veze sa Kaštelnovim i Ricanom. Albanija je, da bi izbjegla opasnosti plovidbe zimi i u ratno vrijeme, često pokušavala da svoju robu prenosi preko Crne Gore; tuda bi transportovanje učinila kraćim i jeftinijim, a karavanima bi uštedjela stalna poniženja i zlostavljanja; ali divlja narav Crnogoraca odbacivala je bilo kakvu nagodbu.

Razuzdan narod

Nikada dakle narodu nije trebala više neka promjena u njegovoj upravi i u njegovom ponašanju. Ali na koji će se način izvesti taj spasonosni prevrat? Može li se vjerovati da, pošto je okrznut dobrobitima koje je prosvijećenost razasula po tolikim narodima, on žudi za slavom da izgleda kao oni? Njegove oči su zatvorene za svjetlost, a njegova duša, kao neki bolesnik, koga žestina bolesti čini neosjetljivim na bol, ne može se zagrijati za to plemenito takmičenje, koje smišlja i izvodi velika djela.
Sadašnji vladika bio bi najpogodniji da ih nagovori na jedno tako lijepo rješenje, ali ne osporavajući mu svu hrabrost i talenat jednog zakonodavca, možemo li vjerovati da on za to ima snage? On vlada jednim razuzdanim narodom, čije neznanje uveličava njegove zasluge i učvršćuje njegovu vlast.
Taj se preporod, dakle, može ostvariti samo osvajanjem; ono je dostojno jednog suverena čije ime pobožno poštuje taj oholi i pun prezira narod, koji ističe svoja junačka djela samo po koristima od krajeva koje podvrgava svojoj vlasti, ukratko ono je dostojno Aleksandra.

Tekst je u nastavcima izlazio u dnevnom listu “Dan”, od 11. do 20. marta 2005.

 

 

 

Tagovi: , ,

 
 

Kalendar

December 2017
M T W T F S S
« Nov    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031