Pobuna u Bjelopavlićima 1854. godine – Momčilo Šaletić

       Poslije crnogorsko-turskog rata 1852-1853. godine i velikih ratnih pustošenja najplodnijih prostora Crne Gore (Bjelopavlića, Crmnice i drugih), nastupila je teška nemaština i glad. Stanje je još više pogoršala nerodna 1854. godina, kada su pojedine porodice naprosto umirale od gladi.

       Crnogorski državni interes je nalagao da se u pograničnim krajevima striktno poštuje dogovor o miru s Turcima, što je još više pogoršavalo polozaj tamošnjih stanovnika, koji su, pored ostalog, upadima u tursku teritoriju dolazili do plijena koji bi im pomogao u održanju porodica.

       Prirodno je da se u takvim okolnostima javi veliko nezadovoljstvo, kao posljedica opšte egzistencijalne nesigurnosti. Tu atmosferu je pojačano koristio skadarski vezir Osman-paša, pa je svim sredstvima, obećanjima i potkupljivanjem vezivao za sebe opozicione prvake iz Bjelopavlića, Pipera i Kuča i podsticao ih na otpor Cetinju.

       Opozicija je sa svoje strane takođe koristila stanje duha u narodu i snažnom propagandom na sve moguće načine nastojala da omrazi Knjaza. U novembru prethodne (1853) godine iz Crne Gore u Austriju emigrirali su glavni nosioci politike protiv knjaza Danila: Pero Petrović, serdar Milo Martinović i Stevan Perović Cuca, ali su njihove veze u zemlji ostale brojne i jake. Pero je, istina, umro u Kotoru 28. januara 1854. godine, ali to nije umanjilo djelovanje opozicije u inostranstvu, a ni u zemlji, đe joj je na čelu bio Đorđija Petrović. Prema njihovim zamislima je i organizovana pobuna u Bjelopavlićima, Piperima i Kučima 1854. godine. Njihov glavni cilj je bio zbacivanje knjaza Danila sa vlasti i zadržavanje glavarskih i privilegovanih pozicija, njih i njihovih sljedbenika. Na toj osnovi su okupili jedan broj istaknutih ljudi u plemenima, koji su bili organizatori pobune. Prema planu za koji se znalo na Cetinju, pored ostalog Stevan Perović Cuca, koji je školovan u Beogradu i imao jake veze sa srpskom vladom i dvorom, trebalo je da ide u Srbiju i otud obezbijedi dovoljnu novčanu pomoć za uspjeh pobune. Na osnovu takvog plana pripreman je oružani ustanak.

       Organizatori pobune u Bjelopavlićima su bili pop Risto Bošković, sa dva brata od strica, popom Đokom i Vidom. Risto je, inače, bio oženjen sestrom knjaza Danila, Janom. Sa Boškovićima je sarađivao i Petar Pavićević iz Pavkovića, kao pripadnik opozicione struje protiv Knjaza koju je predvodio Đorđija Petrović.
Sukob i netrpeljivost između Boškovića i Knjaza nijesu bili izazvani trenutnom ljutnjom, kako se to pokusalo predstaviti, već sa mnogo dubljim razlozima i dužim trajanjem. U podjelama koje su nastale u Crnoj Gori – ko je za »Zeka«, ko je za Pera i Đorđiju – Boškovići su se očigledno opredijelili za ove druge. Pop Risto je za to imao i vrlo konkretan, materijalni razlog. On je, naime, sve do novembra 1852. godine imao pravo povlašćene trgovine solju, a tada mu je, na Knjažev prijedlog, to pravo Senat uskratio, u sklopu širih reformi koje su uvedene u oblasti trgovine.

       Kada je krajem 1853. godine Pero Petrović sa pristalicama emigrirao u Austriju (Kotor), Crnom Gorom se prosuo glas da su istovremeno, strijepeći za svoje živote, u Spuž kod Turaka otišli pop Đoko i brat mu Vido Bošković. Tih dana Boškovići su poslali poruku Knjazu tražeći da odmah abdicira u korist Đorđije Petrovića, a da emigrantima dozvoli povratak i to na sljedeći način:
»… ako se do tri dana ne odreče sam knjaževstva i ne preda vladanje Đorđu, i ne pozove serdara Mila na trag da će svi predat se veziru Skadarskome«.

       O njihovom, kao i o izbjeglištvu cuckog serdara Andrije Perovića javlja »Srbski dnevnik« 25. novembra 1853, ali već 29. novembra vijest o bjekstvu Boškovića demantuje, navodeći da im Bjelopavlići nijesu dali da idu na Cetinje da prisustvuju skupštini glavara koju je Knjaz sazvao i na kojoj je odlučeno da se Pero Petrović, serdar Milo Martinović i Stevan Perović-Cuca, kao izdajnici otadžbine trajno osuđuju na izgnanstvo.

       Može se pretpostaviti da se Knjaz nije obrtao na poruku Boškovića, a još manje na onakve ultimatume oko abdikacije, međutim, ovim je potpuno jasno objelodanjeno neprijateljstvo prema Knjazu, koje će za oko pola godine prerasti u pokusaj oružane pobune.

       Iz Bjelopavlića su uz Đorđiju Petrovica bili i pop Puniša Pavićević sa šurom Todorom Kadićem.
Sve navedene ličnosti iz Bjelopavlića pripadale su poznatim porodicama i bratstvima, a i kao pojedinci imali su zavidan uticaj i ugled u plemenu. Vido Bošković je bio miljenik vladike Rada i njegov bliski saradnik. Očigledno je da mu je u Danilovo vrijeme pozicija bitno promijenjena. Pop Risto, pop Đoka i Vido Boškovići i sa njima Puniša Pavićević i stric mu Petar, plemenski kapetan Pavkovića – su u Bjelopavlićima bili glavni nosioci opozicionog rada protiv Knjaza i svega onoga što je on kao novinu uvodio u Crnu Goru, vjerujući da mogu za sobom u datom trenutku povući veliki dio naroda. Zbog toga su i stali na celo pobune.
Izmišljeni povod za pobunu je bio, kako je rečeno, tradicionalni narodni skup u manastiru Ostrog 1854. godine, na kome su Knjaz i njegova pratnja – perjanici, navodno, osramotili neke nevjeste i đevojke iz Bjelopavlića.

       Naravno, to je bila samo propaganda, ali su je mnogi prihvatili kao punu istinu. Tome su pomogle i neke tadašnje srpske i austrijske novine koje su dopirale do Crne Gore, a kasnije i neki istoričari i etnografi, koji su taj »glas« prihvatili bez ozbiljnije provjere, poput Petra Šobajića. Iza ovako prljave propagande u nekim austrijskim listovima, koji su izlazili na srpskom jeziku, stajao je Stevan Perović-Cuca, pa je Knjaz lično zvanično urgirao kod austrijskih vlasti da se objavljivanje laži o njemu prekine.
Potka te preuveličane i u osnovi izmisljene priče je sljedeća: Na Trojičin dan se kupi velika masa ljudi u ostroški Manastir. Skupu prisustvuju mladi i stari, glavari i običan svijet, muškarci, žene, mladež. Te, 1854. godine na sabor je došao i Knjaz, a sa njim i njegov lični prijatelj, francuski konzul u Skadru, Ekar i drugi gosti. Na saboru su bili i svi viđeniji Bjelopavlići. Uveče, kad je uobičajeno narodno veselje, Knjaz je trazio da lijepi momci i nevjeste i đevojke igraju kolo, a nakon toga su njegovi perjanici – katunjani, navodno, po Danilovom nagovoru, obljubili neke od tih žena.

       Ta priča i danas, u različitim varijantama, živi i povremeno razne »pamtiše« daju povoda da se napiše kakav feljton ili člančić u novinama, i danas sa tačno određenim političkim ciljem, kao u vrijeme samoga događaja.

       Ovim povodom se desilo nešto što je sasvim suprotno crnogorskom mentalitetu, pa i moralu. Umjesto da se svoja sramota krije, (ako je bilo), da o njoj nikad niko ne sazna, a obraz da se pere bez velike galame, priča je upravo od Bjelopavlića tako munjevito raširena, ali ne sa ciljem da opravda navodne žrtve, nego da narod uvjeri kako je Knjaz ništavilo spremno i na takve niske postupke. Prema narodnom kazivanju, u širenju propagandne priče vodeću ulogu je imao pop Risto Bošković i njegova supruga Jana, sestra Danilova, što je, bar što se nje tiče, naravno, malo vjerovatno. Navodno je pop bio legao da spava i zaspao kad je kod njega dotrčala, sva usplahirena Jana, koja je i sama bila u kolu, i rekla mu kako nije smio dozvoliti da se pred ostroškom svetinjom brukaju Bjelopavlići, jer su se Knjaz i perjanici grubo šalili sa naivnim ženama i nevinim đevojkama koje su bile u kolu.

       Interesantno je pratiti, kako je vrijeme prolazilo i kako je koja generacija ovu priču prihvatala i prenosila dalje, tako je čitav događaj dobijao na grubosti i nemoralu. Na kraju je ispalo, da to nijesu bile samo slobodnije šale i zadirkivanja, nego čak i silovanja, u kojima je učestvovao i Knjaz lično.
Čini se da je verziju ovoga događaja, koja je najbliža istini, opisao Blažo Milovanov Vuletić u knjizi:
»Bilješke i pričanja iz života starih Bjelopavlića po pričanju starih Brđana«. Vuletić je rođen 1859. godine, znači odrastao je i živio sa neposrednim učesnicima događaja, a kako sam kaže:
»Moj otac kao bivši perjanik knjaza Danila bio je o Troičinu dne (1854) u Ostrogu na manastirskom saboru. On je bio posmatrač pod Ostrogom i učesnik u buni (1854)«, pa je svome sinu »o svemu pričao kako je bilo od početka do kraja«.Vuletić bilježi:
       »… knjaz tada otsjedne u jednoj manastirskoj kući. Da bi goste moga po večeri čime da zabavi, naredi da se u prizemlju njenom priredi jedno kolo. Prostor za igranje bio je dobro osvijetljen. U četiri rožnika gorela su četiri fenjera. Tako su se igrači u kolu mogli lijepo viđet. Tome je kolu prisustvovao i knjaz sa svojom svitom i njegovi gosti. Tu su bili zastupljeni i neki Bjelopavlići, tako: pop Risto Bošković (zet knjažev), sa ženom, Vido Novakov (Bošković – M.S.) sa ženom, kapetan Blažo Radović sa snahom, pop Puniša Pavićević sa zenom, Milovan Mišev Vuletić (Jovanović) i još neki viđeniji Brđani«. [/i]
Knjaz, dakle, nije na ovoj večernjoj svečanosti bio okružen samo svojom pratnjom i katunjanima, nego su sa njim bili i brojni bjelopavlićki glavari i prvaci, neki i sa suprugama.

Vuletić dalje nastavlja:
       »Kako za to kolo nije bilo dosta žena, knjaz naredi perjanicima da iz naroda, što tu o saboru bješe doša, izaberu jedno 15-20 koje su bile glednije na oko i ođevenije, da bi gosti sa njega ponijeli ljepši utisak i da vide kako ima odabran narod. Da u kolu ne bi igrao veliki čovjek i mala žena ili obrnuto, knjaz je sam određivao koji će čovjek sa kojom ženom da igra. U kolu su najviše igrali perjanici i Brđanke, a bilo ih je i drugih. Igralo se »Crnogorsko kolo« i »Zetsko kolo«. Kada je knjaz mislio da je igranja bilo dosta, udari dlan o dlan, čime dade znak da je igranje završeno. Tada je rekao: »A sad neka svaki svoju (onu s kojom je igrao) napoji«.

»Sjutradan izjutra susrete jedan stariji Crnogorac Jovana Mašanova, komandira perjaničkog, i zapita ga u šali:
»A da, čoče, napoji li ti onu tvoju, ka što je knjaz reka?«.
Jovan mu na to odgovori: »Ne ja, Boga mi, nego je i ……. (poljubio). »Tako se ona riječ knjaževa tada prevela na bezobraznu, da je knjaz tobož rekao mjesto napoji …….. (poljubi). Te nezgodne riječi pale su među prolazećim svijetom, te se brzo proniješe kroz narod koji tu bješe, i počnu da se tumače raznoliko. Tu pade ljaga na neke Brđanke, a najgore prođe jedan Martinić. Njemu Jovan Mašanov reče za njegovu snahu gadno da se nije moglo otrpljet. Kroz narod počne da se govori:
»Katunjani nam evo udariše na obraz i s nama se zveknu, a grdne naše sramote za Boga!« te Brđani počeše da se bune. Jedni su bili da se Katunjani sa sabora prosto najure, a drugi su te stvari posmatrali mirnije. Tada se nekoliko uglednijih Brđana okupi i zdogovori da se od knjaza zatraži da se Katunjani za nanijetu ljagu brdskim ženama izvinu pred Brđanima, i, kako je pop Risto Bošković bio zet knjažev oni nađu da će biti najzgodnije ako tu poruku bude on lično knjazu saopštio. Knjaz je bio čuo o onome što je Jovan bio izgovorio, ma je znao da je on sprdačina i brz na jeziku, pa se pravio nevješt i popu Ristu ništa ne odgovori, a poslije viđe da se iz toga može rđavo dogodit, te se sa svitom brzo pokupi i napusti iznenadno Ostrog i Bjelopavliće«.

       »Bjelopavlići, koji su o Troičinu – dne bili u Ostrogu, viđeše kakva riječ ostade na brdske žene i riješe da zbog toga podignu bunu. Vido Novakov, pop Đoko, Milovan Mišev (Vuletić – M.S.), pop Puniša (Pavićević – M.S.) i još neki Bjelopavlići objave po cijelom plemenu da se svi Brđani, koji mogu pušku nosit, okupe u određeni dan na zbor kod manastira Ždrebaonika, da se tu dogovore šta ce radit prema onome što se dogodilo u Ostrogu. Na zbor dođu gotovo svi plemenici, osim jedan mali dio onih koji će ih izdat…«.       Pozivajući se na priču Bekice Vidova Boškovića serdar Radivoje Turov Plamenac u svojim opširnim memoarima daje i neke dodatne detalje o zbivanjima u Ostrogu:
»Ove godine, kao i prvija Gospodar Knjaz Danilo I Petrović posjetio je ovu veliku narodnu svetkovinu sa svojom pratnjom. Pošto se poklonio svetim moštima Svetoga Vasilije čudotvorca odsio je u Donji Manastir u kući zvanog popa Jovana, te na Troičin dan uveče poslje večere naredi svojoj pratnji da začnu kolo u kući kod njega. U tome kolu bješe muškija dosta, no ženskija malo, tako da ne mogahu vodit kolo sa muškijema. Tu bješe i žena vojvode Mirka, a snaha Knjaževa, dvije sestre Knjaževe i dvije rođake. To bjehu žene koje su tu mogle mjesta imati. Zato Knjaz Danilo naredi nekim perjanicima da pozovu iz opšteg nekolike ženske da potpune kolo Knjaževo u kući. Perjanici poslati pozovu nekolike ženske iz opšteg brckog da pođu sa njima u kuću u kolo kod Knjaza. No, kako ono bješe po noći, ove ženske ne hćednu se odvojit od svog društva, a perjanicima se učinje sramota da se povrate bez uspjeha, te oni primoraju pozvane ženske, te ih povedu sa sobom u kuću i pridruže kolu. Ovo se odmah razglasi proz brcko kolo i začu se jedan nepoznat glas koji viknu glasno: Što ovo bi Brđani te nam se pograbiše zene i đevojke noćas? Ovi glas razjari u onome skupu buku i negodovanje koje je trajalo cijelu noć.

       Sjutri dan sretne se serdar Blažo R. Radović iz Martinića sa kapetanom čevskim Jovanom Mašanovijem Vukotićem i reče mu:
»Što ovo učinjeste noćas od nas o Jovane Mašanov, te nam pograbiste žene na silu«. Jovan se nađe kao uvrijeđen sa ovakvim neosnovanim pitanjem, pa odgovori ovo: »Učinjeli smo što nam je volja bila. Noćas sam ti leža sa snahom te sam obrlja gaće od nje, no dođi da mi ih opereš«. Ovo je prouzrokovalo velike nesretne posljedice koje su za ovim došle. Na ovo se osobito uzbune Brđani, nalazeći se prezreni i poniženi do skota od Knjaževe pratnje. Sad postane javno uzbuđenje i veliko negodovanje među Brđanima da su sasvijem ostavili svetkovinu ostrošku i povratili se svojim kućama silno uvrijeđeni«.

       Prema nekim drugim kazivanjima pop Risto je mnogo grublje ujutro odbrusio Knjazu, govoreći:
»Nećeš Zeko maniti tako igrati sa Bjelopavlićima, a ja biti živ«, što je teško povjerovati, jer se Danilu tako niko nije smio obratiti, a da odmah ne snosi posljedice. Ono što narod nije znao, pa ni pisac gornjih redova (Vuletić) i njegov otac, dobro su znali i pop Risto i Knjaz. Knjazu je bila jasna politička pozicija popa Rista, a ovome još bolje Danilova odlučnost u stvaranju novih odnosa u državi. Knjaz sigurno nije bio zaboravio onu ultimativnu poruku od prije nekoliko mjeseci, iza koje je stajao i Risto, kojom su Boškovići od njega tražili da abdicira sa prijestola. A tada nije bilo ni ostroškog sabora, ni »bruke« koju su, navodno, Bjelopavlićima napravili perjanici. To im obojici nije dalo da u tom trenutku i na tome mjestu otvore direktniji sukob.

       Viđeli smo da je Vuletić decidan u tome da su se igrala »Crnogorsko kolo« i »Zetsko kolo«. Moguće je da je kod starijih Bjelopavlića prisutnih na saboru podozrenje izazvalo i to sto su mladići i đevojke igrali u istom kolu. Naime, postoje podaci, kada je riječo »Crnogorskom kolu« da je to do samog kraja XIX vijeka bilo pretežno muško kolo, osobito ako nije na skupu bilo ženskih osoba ili ih je bilo malo. Ako je i bilo ženskih, u kolo se hvatala sestra – ako je igrao brat, snaha – ako je igrao đever, kćerka – ako je igrao otac, nevjesta – ako je igrao muž. U svakom slučaju muškarci bliski po srodstvu morali su biti barem prisutni, ako i nijesu bili u kolu. Unutar bi se nadigravala po dva igrača, a ako ima ženskih, onda i po dvije igračice. Ostali su činjeli krug ili polukrug, odvojeno muški, a odvojeno ženske.

       »Zetsko kolo« je u osnovi vrlo slično »Crnogorskome kolu«, ali je nešto slobodnije. Kolo je mješovito, opet su muški jedan do drugoga a ženske jedna do druge. Bez obzira da li je kolo »zapučeno« (u krug) ili »otpučeno« (u polukrug), u njemu igra jedan par (momak i djevojka). U tome kolu se parovi u sredini izdvajaju po nekoj simpatiji, i u tom pogledu ovo kolo djeluje intimnije.

       Da li je i vrsta i način igre te noći pod Ostrogom mogao dati povoda da se ispredu priče kakve su se isprele – nemamo odgovora. Međutim, ako se ima u vidu vrlo gruba podjela između onoga što mogu muškarci i onoga što pripada zenama u svakodnevnom životu i ponašanju u ondašnjoj Crnoj Gori, vrlo je moguće da je veselo nadigravanje u kolu katunskih momaka i bjelopavlićkih nevjesta i đevojaka, nekima od prisutnih izgledalo nepristojno i »stidno«. Pošto nema ni veselja đe se mladi i ne pogleduju veselo i đe se ne čuje i poneka riječ dobacivanja i šale, sigurno ni ova igra nije bila bez takvih sadržaja.
Kad su zlonamjernici još čuli Knjaževe riječi na kraju igre »sad neka svako svoju napoji« (vjerovatno u smislu: počasti), bilo je dovoljno da se otvori skandalozna priča, koju su već pripravni organizatori bune vješto iskoristili. Cilj je bio jasan: da se na osnovu »okaljane plemenske casti« što veci broj ljudi osjeti uvrijeđen i spreman na otpor protiv Knjaza i Crne Gore, i da uzme učešća u oružanoj pobuni koja je već dogovorena sa Piperima i Kučima. Odmah se postavlja pitanje zbog čega bi u pobuni ucestvovali Kuči i Piperi, ako je povod za to samo uvreda Bjelopavlića?

       Za dogovor o oružanoj pobuni u ova tri plemena narod, osim organizatora, uglavnom nije ni znao, stoga je do danas ostalo uvjerenje da je tu bila riječ samo o reagovanju na ponašanje knjaza i njegove pratnje pod Ostrogom.
Niko se, međutim, nije zapitao kako je moguće, i da li je uopšte moguće, da Crnogorci i Crnogorke, sa dubokim osjećanjem vjere i poštovanja prema Sv. Vasiliji čudotvorcu, tu, takoreći pod njegovim ćivotom, ispolje tako sramno ponašanje i učine takva nemoralna djela. Zna se da u vjerskom životu Crnogoraca, i ne samo njih, čak i danas, ništa ne izaziva takvo strahopoštovanje i divljenje kao i sami pomen Sv. Vasilija Ostroškog. Ko bi se mogao, još u onome vremenu, usuditi da svojim postupcima izazove gnjev tako snažno poštovanog svetitelja?
Samo to je dovoljno da se shvati kako je cijela priča o skandalu u Ostrogu izmišljena, kako je od slamke napravljena greda u čisto političke i propagandne svrhe.

       Bekica Vidov Bošković kazuje da je poslije skupa u Ostrogu Knjaz došao na Orju Luku: »Knjaz Danilo po svršetku one svečanosti pođe sa svojom pratnjom u Bjelopavliće na Orju Luku i kaze Boškovićima da hoće da osnuje i ogradi svoju prestolnicu na Orju Luku i naredi da se omjeri mjesto za dvor, pa i za pojedine iz svoje pratnje đe će koji da gradi svoju kuću. Onda izide Vido Novakov Bošković i rece: Gospodaru, ogradi kuću za tebe đe god hoćeš, sretnja ti bila, ako ćeš i na ovu moju, a za druge ne damo našu Orju Luku, ovu nasu đedovinu, nikome ni prsta, no ovo naše naseljenje ostaje za nas.«
»Knjaz Danilo naljuti se na ovi odgovor Vida Novakova, zaprijeti mu i odmah pođe put Cetinja, uzimajući ovu upornost od Boskovića da se isticu pred Brđanima protivu Gospodara radi njinog poniženja što su uzeli s onog u Ostrog, i zato stane im prijetit da ce za ovu upornost i nevjernost kazniti Boskoviće sa vojskom«.

       Dakle, Knjaz nije pobjegao iz Ostroga »glavom bez obzira«, niti je na putu čak i bez konja ostao – kako se navodi u nekim kazivanjima – nego je sasvim mirno otišao bas na Orju Luku, đe su ga Boskovići normalno primili, bez obzira što nijesu prihvatili njegovu ideju o budućoj gradnji na tom mjestu. Ubrzo je Knjaz i na Cetinju dočuo što se o njemu govori u Bjelopavlićima i bilo mu je jasno da je to priprema za ozbiljnije akcije.

       Reagovao je na njegov način, plahovito i oštro, ne čuvajući se ni od otvorenih i grubih uvreda. Na ruke bjelopavlićkog serdara Rama Boškovića poslao je pismo – proklamaciju 18. juna, koja glasi:
»Serdaru Ramu i svijema kapetanima bjelopavlićskijema. Čuo sam nekakve zborove što se zbori tamo u vas, od kako sam ja u Ostrog bio, ali opet razmišljam, da nije ništa istina od toga, što sam čuo, jerbo kad bi sve to bila istina od vas sto sam čuo, zaista neka bude uvjereno malo i veliko, da bi za vas gori bio, nego li sto je bio Omer-paša prošle godine. No ja naređjujem vama gospodi kapetanima, da vi prvi ustuknete i da držite vaš jezik za zube, inače biste se mogli brzo kajati, i ne uzbunjujte moju pravu raju. I ova moja zapovjed da bude proglašena na Prentinoj Glavici. A čuo sam da i Piperi nešto bleje i sa vama se druže – Brankovići i ližisahani. A mene nije stalo ni za vas, ni za Turke, i nemojte misliti da ja ne znam iz čije su glave ove riječi proizišle, jerbo vama je dobro poznato, da niti sam ja, ni stari vladatelji, koji su bili crnogorski, nikad nikome zuluma učinjeli nijesu, no su se vazda mučili obdržati vas i ostale Crnogorce, koje vi dostojni nijeste bili njih imati za gospodare. A po danas činite kako hoćete, ako vi basta. I tako znadite«.       Kada je proklamacija pročitana bilo je jasno da su pobunjeničke namjere otkrivene i da se mora brzo djelovati, jer povratka nazad nema.

       U međuvremenu je Đorđija Petrović, vrlo perfidni i opasni Danilov protivnik, javio Boškovićima tajnim pismom da »Knjaz Gospodar sprema vojsku protiv njih da ih kazni i rašćera… Sad Brđanima trebaše džebana za vojsku koju nijesu imali odaklen dobit nikako nako da razbiju državnu džebanu u Ostrog«.
Pop Risto Bošković i pop Puniša Pavićević su obili državni magacin fišeka u Ostrogu i počeli da ih dijele pobunjenicima za predstojeću borbu.

       Istovremeno Đoko Bošković, kapetan Petrusinovića i Petar Pavićević, kapetan Pavkovića, sazvali su zbor Bjelopavlića i uputili pismo Martinićima da im se pridruže i dogovore o daljem djelovanju. Ovo pismo je uhvaćeno i dostavljeno na Cetinje, a iz njega se jasno vide namjere opozicionih glavara:
»Vidite i sami kakav je zulum i svako poruganije postavio Danile Stankov na nesrećne Bjelopavliće, koji se više nosit ne može. Sad mi od viteške nevolje poslasmo za prah i podijelismo za vas Bjelopavliće bez Martinića, no ajte i vi zarasta odista ovi zulum više trpjet od Crnogoraca nećemo, ni s njima više miješanja imat, no sjutra hajte i zovite svakoga Martinića, koji hoće s vama i koji begeniše bit Bjelopavlić na zbor na Podojnice, da tu nešto radimo. Koji li je Crnogorac neka ide k nama rašta se ni s takvijem lasno miješat nećemo, i tebe pope Stevane zovemo, i ko oće s vama, kako smo do lani braća i družina bili, tako i po danas da budemo do naše smrti, pa što ni Bog da…«       Sadržaj pisma izražava potpunu riješenost da se ne popusti pred eventualnom silom koju bi mogao upotrijebiti Knjaz prema njima, »pa što Bog da!«. Očigledno su računali na svoj autoritet u plemenu, uvjereni da će ih svi podržati. Međutim, nije bilo tako. Najveći broj ljudi izmučenih upravo završenim ratom, pritisnuti nemaštinom, pa i glađu, nije bio spreman na krvavu avanturu koju su kolovođe zamislile. Izgleda da ni autoritet starih kapetana nije više bio kao ranije.

       Ni napad na magacin fišeka u Ostrogu nije prošao kako je planirano. Pop Risto je uspio da iznese manju količinu, ali su mu posao prekinuli kapetani Blažo Radović i Peko Mićov Mijušković. Oni 29. juna javljaju na Cetinje sto se dogodilo, ali da su Vražegrmci i Pješivci »izagnali« popa Rista, koji se bio zatvorio u manastriu. Potvrđuju da je tom prilikom iznio izvjesnu količinu baruta »ali izgleda da nije mnogo«. Radović i Mijušković govore i o detaljima:
»U prešu nekoliko riječi: mi smo čuli da se zatvorio pop Risto u Gornji Manastir i došli smo na Petrov dan ujutro u Ostrog ja s Ilijom i nekoliko Vražegrmacah i Peko Mićov s nekoliko Pješivaca i iz manastira ih izagnasmo i utekoše preko planine. Sjutra ćemo pregledat koliko je kaseta praha ponešeno, i neće biti na priliku mnogo ponešeno, a pisaćemo vi koliko je ponešeno, kada pregledamo. Od kapetanije Blažove niko kasete ponio nije«.
(Riječ je o kapetanu Blažu Radoviću, u čiju kapetaniju su ulazili Martinići i Vražegrmci – M.S.).

       To je knjazu Danilu bio novi signal da se mora brzo i energično postupati. Na djelu je bila otvorena oružana pobuna.
Istog dana 29. juna knjaz Danilo piše austrijskom namjesniku u Zadar, Mamuli:
»Ima nekoliko dana da sam doznao od razni moji povjerenika kako Osman-paša Skadarski po običnoj svojoj zloći i opakoj svagdašnjoj namjeri podbunio je kučke, bjelopavlićke i piperske glavare i podmićuje da narod protiv mene naoruža se, obećajući im silni novac i bogato odijelo a, i jaku podporu ako bih ja protiv nji ustanuo da ih pokorim«.       Očigledno je da su tada na Cetinju bile prisutne potpune informacije o djelovanju svih učesnika i njihovih podstrekača u vezi sa planiranom pobunom. Glavnu ulogu u svemu je izgleda imao skadarski Osman paša, a našao je pogodan oslonac kod nezadovoljnih opozicionih prvaka u ova tri plemena.
Odmah pošto je saznao za provalu magacina u Ostrogu, Knjaz obavještava Mamulu i ruskog konzula Gagica: »Osman paša Skadarski podbunio je kučke, bjelopavlićske i piperske glavare, da narod protiv mene oružaju. Tome se nijesam nadao, jer nijesam mislio da Osman pasa smije to učiniti, ali sam se prevario, jer doista mnogi glavari i ponekoliko ljudi od ovih nahija javno se odmetnuše i protiv mene ustadoše«. Pošto dalje upoznaje Mamulu da će s vojskom krenuti da uguši pobunu, pa da se ne bi pomislilo da će udariti na Turke i time prekršiti datu riječ o miru, traži od Mamule da »upotrijebite sredstva kod Osman paše da ne bi u moju granicu slao vojsku i da se prođe otrovne mame, koje često puta prouzrokuju podobne bune u mom narodu, kao što se ja uklanjam u današnjoj udobnoj zgodi od njegove raje, sprema koje mnogo većeg upliva imam nego on spramo moje, kao što je vama dobro poznato«.

       Interesantna je tvrdnja Blaža Milovanova Vuletića da je »pop Đoko tada išao u Spuž i razgovara se s Turcima o tome. Iz Spuža je donio glas da su Turci voljni da Brđanima daju vojsku i topove, ali da Brđani unaprijed dadu šest mladića u taoce«. Ovaj uslov na održanom zboru nije prihvaćen, ali se vjerovatno u krajnjem računalo na tursku pomoć, tako da su procjene na Cetinju oko Osman pašine umiješanosti bile sasvim realne.

       Knjaz je 1. jula krenuo u Bjelopavliće sa vojskom od oko 6.000 ljudi. To se čulo i u Bjelopavlićima, i u Piperima, i u Kučima. Mnogi od organizatora pobune su odmah ustuknuli.

       Petar Pavićević, kapetan Pavkovića i stric popa Puniše, 2. jula Knjazu piše:
       »Kako mi je došla od vas zapovijed i božja vjera da sam slobodan, a ja sam od vas vazda bio slobodan i moja kuća, dokle su mi ljudi kazali da ćeš mušketati Punišu sampetoga na veliku pravdu bozju i mene da ćeš ubiti i daješ hiljadu talijera ko će me posjeć, pa da seliš Crnogorce, a nas da izagoniš iz Bjelopavlića. To mi, Gospodaru, nije jednom kazano, no i trista i jednom. Za dva dana i dvije noći nijesam smio doma doći, dokle sam k vama posla sahiju (glasnika, knjigonošu M.S.), da mi donese od vas odgovor i čistu zapovijed. A dođe oni Petrusinović, (sic!) što smo ga slali s knjigom vaš narod, e ćeš ne mušketati, izgoniti i nosove kidati. I zaboravili smo sve prve kazalice pri njegovu kazivanju. Sada ne znamo, ali je ovako naučen da buni narod, ali ste vi to rekli. Tade skočiše Kaluđerovići (šire bratstvo Boškovića – M.S.), Vido i pop Risto i odose te slomiše džebeanu tvoju, a nama rekoše: ajte i vi, a vidite i zasto nećete, a vidite, e smo poginuli. Tade mi rekosmo, da uzmemo malo praha, neka se nađe u moju kuću, pa ka bide. Sve sam bio među njima, da se ne pokolju i da ne slome kuću Ristovu i Ramovu i da im ne pokolju đecu. A sve sam govorio, da je Risto što i mi, odavno bi se među sobom oni poklali. Sad se Gospodaru, po vašoj milosti ja i svaki rob pavkovićki podpisujem, sve će biti kako vi zapovijedate bez nekoliko Petrušinovića, teke mi dođe od vas čisti glas i sloboda, da nije istina, što se nam kaže. Tade sam oveselio jadnu sirotinju, koja se bješe prepala i izgubila od vas, a na pravdu božju. Sad te kumim i molim ne šilji ovamo nikoga, da se ne pokolje narod. I opet te kumim silom božjom, ako se ja mogu u tebe umoliti, da mi das božju vjeru za svakoga Dmitrovića (Mitrovići, po predanju potomci Mitra, sina Bijeloga Pavla: Pavkovići, Petrusinovići i Brajovići – M.S.) ovoj sirotinji, da ni nećeš ništa učinjeti. Sada ako zapovijedaš mene i Puniši, da se potfatimo svemu Dmitroviću da ne ne uženeš u oganj živi i da ne objesiš o tvojojzi duši ovoliko naroda. A za sve mi vjeruj, što ti pišem i što ti kaže ovi moj brat, za sve ti ja podpisujem da je istina«.
Očigledno, namjerno ili spontano, pred Knjazom i vojskom išle su glasine i svakakve prijetnje prema onima koji su skrivili ove nemire.

       Pismo Petra Radovanova Pavićevića Knjazu u osnovi pokušava da objasni razloge koji su njega i njegovu kuću nagnali da uzme učešća u pobuni, a istovremeno traži da i Knjaz to razumije. Petar je kasnije zbog ovoga izgubio kapetanski čin, ali drugih posljedica nije imao, pošto je nakon Knjaževog dolaska s vojskom u Bjelopavliće prvi pristupio Danilu i »izjavio mu poslušnost i uslugu, a tako po redu i svi Bjelopavlići«.

       Glas o Knjaževoj proklamaciji i otvorenoj prijetnji čuli su i Piperi, pa takođe 2. jula upućuju Knjazu pismo:
       »Što čuješ zborove bjelopavlićske, mi u to nijesmo, zadavamo ti božju vjeru glavari piperski, ni znamo za to. No te kumimo Bogom i svetijem Petrom, nemoj vjerovati našije dušmana Bjelopavlića, a to će doći viđen dan, na koga kreneš krivoga, mi smo ti gotovi vazda. A mi čujemo đe nas neko opada u vas, a to će se znati, ko će biti Vuk Branković«.
Potpisuju se kapetan Vule Nikolin i Jole Piletić.

       Poslije ovakvog stava Petra Pavićevića i piperskih glavara bilo je jasno da pobuna ne može uspjeti.
Danilo je ipak došao s vojskom u Bjelopavliće, i niko mu nije pružio otpor. Glavni organizatori pobune pobjegli su k Turcima u strahu od Knjaževe kazne.

       O učinku svoga pohoda Knjaz je 6. jula obavijestio ruskog konzula u Dubrovniku, Gagića, sljedećim pismom:
       »Sav se narod od nahijah Bjelopavlića, Pipera i Kuča meni isti čas pokorio i vjeran pokazao, kromje same kuće popa Đoka Boškovića s Orje Luke, koja je glavnu bunu u narod uzrokovala su drugi pešest njegovi privrženika, ili bolje reči sljepački podražatelja, koji su odma tek što su čuli, da ja onamo s vojskom krećem, odbjegli s njihovom čeljadi u Spuž, a odande preko Podgorice u Skadar, đe se primjeni od ondašnjeg Osman paše danas nalaze. Tako dakle danas, Bogu hvala, zaostao je u goreoznačene tri nahije prvobitni mir, sloga i nesumnjiteljna vjernost spramo mene«.       Iz raspoložive građe se vidi da Martinići i Vražegrmci nijesu uzeli učešća u pobuni, naprotiv oni su je osujetili i suzbili. Po onoj ružnoj priči iz Ostroga, po kojoj im je snaha obrukana, Martinići su imali najviše razloga da se ljute. Međutim, oni su se suprotno ponašali – a ne bi sigurno tako da je išta od one priče bilo istinito. Vjerovatno je priča naknadno plasirana, ne bi li se i Martinići uključili u pobunu.
Poslije svega što se desilo Boškovići Đoko, Vido i Risto su ostali usamljeni, uz njih su ostala samo dvojica Pajovića i dvojica Radulovića i pobjegli su u Spuž, pa preko Podgorice u Skadar. Knjaz ih je u psihozi koju su svi ovi događaji izazvali proglasio izdajnicima otačestva, ali je kasnije promijenio stav.       Viđeli smo da Knjaz u pismu Mamuli i Gagiću navodi da su sa bjeguncima u Spuž odbjegla i »njihova čeljad«. Ni u dokumentima, ni u narodnom predanju, nema podataka na osnovu kojih se može pouzdano zaključiti ko je poimenično i da li je još neko od Boškovića otišao. Dr Branko Pavićević navodi da je izbjeglo 14 članova njihovih porodica. »Srpski dnevnik« navodi da je pobjeglo 16 osoba.
Zna se da je Jana, supruga popa i vojvode Rista, ostala na Orjoj Luci.

       Knjaz je, pošto je pobuna smirena, samo tri dana ostao na Orjoj Luci. Sve one koji su uzeli od opljačkanog baruta u Ostrogu kaznio je novčano. Vjerovatno za ishranu vojske, svima je oduzeo »desetoga brava«, takođe kao kaznu. Prema narodnom predanju naredio je da se spale kuće glavnih vinovnika pobune, a da se oduzmu njihova imanja.
Slušajući narodno kazivanje o tome i čitajući pojedine tekstove, koji su na osnovu toga predanja pisani, moglo bi se zaključiti da je Knjaz u svojoj ljutnji i obijesti počinio užasne stvari na Orjoj Luci. Navodno je najprije zapalio kuću popa Rista, pokušao da mu žive izgori dva dječaka, koje je Jana držala na rukama, pa kad ga je u tome spriječio Jole Piletić, on je naredio da se sjutra dan otruju – itd. Našao se tu, navodno, jedan Bošković, koji je Knjazu ponudio kumstvo, koje je ovaj prihvatio i time je prestala Danilova osveta. Pri svemu tome, opet navodno, Jana je klela svog brata, kao najvećeg krvnika.
Ova brutalna i pakosna priča, koja je rezultat naknadnih dodavanja i uveličavanja, koliko je nemoguća, toliko je i naivna. Nema nikakve sumnje da je i ova propaganda protiv Knjaza iz kuhinje Đorđije Petrovića i njegovih sljedbenika u Bjelopavlićima, jer ako je ugušena pobuna, nije prestala politička borba, a još manje rivalstvo i mržnja. Ako je opozicija htjela ikakav upliv u narodu, morala je širiti upravo ovakvu i sličnu propagandu mržnje.

       Postoje najmanje dva argumenta koji nas nagone da u ove priče ne vjerujemo. Naime, svakome ko i malo zna porodične odnose u ondašnjoj Crnoj Gori, a i kasnije, je poznato da je odnos brata prema sestri ispunjen izuzetnom pažnjom i nježnošću, da je brat njen zaštitnik i oslonac. Još više od toga sestra voli svoga brata, on je stub njenoga roda, njeno »sunce sa istoka«, njen »očni vid«, njena najveća i ni sa čim uporediva vrijednost. Sestra će izdati muža – ali brata nikada, ona će se i sinu zamjeriti – ali bratu neće. Ni njen sopstveni život ne predstavlja ništa, ako će se njime makar malo brat zaštititi.
Nikako ne treba smetnuti s uma da je to bilo epsko vrijeme Crne Gore, ili vrijeme epske Crne Gore, kada je svaka sestra bila »sestra Batrićeva«.
Može li iko pomisliti da je Crnogorka Jana Stankova, sestra Knjaževa, iz glasite vladajuće kuće Petrovića, bila drugačija sestra?! Može li iko vjerovati da je i u najvećem bijesu i ljutnji Danilo htio sestri da sagori živo srce, ubijajući njenu djecu?!

       Danas poslije skoro 150 godina od tih događaja, možemo pretpostaviti u kakvoj užasnoj situaciji se našla odvažna i gorda Jana Ristova tih dana. Na jednoj strani su braća, Knjaz i gospodar Crne Gore – Danilo i veliki vojvoda Mirko, na drugoj, sasvim suprotno, njen cijenjeni suprug pop i vojvoda Risto, junak i čovjek, poznati uglednik svijeh Brda i Crne Gore, – a ona među njima, u ognju njihovog sukoba. Vrlo je vjerovatno da je ona svojim uticajem pomogla da se zakrvljene strane poslije nekolika mjeseca pomire i oproste jedna drugoj.Da bi čitava priča dobila ne samo surovu, nego i neljudsku dimenziju u predanju je smišljen i navodni zahtjev Mirka i Danila da se Jana, njihova sestra, odmah preuda za drugoga, ali pošto se ona tome energično usprotivila, »oni su od toga odustali«. Takvom preudajom ona bi, bez sumnje, nanijela veliku uvredu svome mužu i svim Boškovićima, ali ne manje i samoj sebi i svome rodu – tako da i taj detalj spada samo u apsurdnu propagandu koja se ovim slučajem dugo služila i tako se poigravala ljudskim sudbinama.
Izbjegli Crnogorci koji su se nalazili kod Osman paše u Skadru nijesu u prvi mah shvatili da je pobuna potpuno propala, kao i politički ciljevi pobunjenika, vjerovatno i zbog uticaja samog Osman paše i njegove elite. Poznato je pismo koje je iz Skadra pisao Radovan Bešov Niši Mitrovu, Toku Pavićevu, Boru Bešinu »i svoj braći Vukotinoj« u kome ih upozorava da se paze od Knjaza da ih »ne prevari i ne potuče«, pa nastavlja:
»Zeko dobro zna i vidi da više njegova Brda biti ne mogu, ni Brda ni Crna Gora, nego će on poći brzo po zlomu putu otolena iz Crne Gore«.
Poziva ih da dođu pod carski skut – »bolje bi vi bilo ovamo jednu godinu i za vas i za narod ostali da se prosvijesti i oči otvori, nego u tu muku i tamu da stoje i u strahu od toga maništine…«.
U pismu se dalje navodi kako im Paša daje bogate darove, da im daje dosta novaca, a da je popu Đoki uručio jatagan i druge najljepše i skupocjene poklone.

       Istoga dana, 19. jula, knjaz Danilo se pismom žali Mamuli, da odbjegli Crnogorci iz Skadra predvode Turke u napadima na pogranična crnogorska sela, pa navodi pogibiju jednog Komanina i paljevinu kuća. Osman paša je, sigurno, podsticao i naređivao takve pohode pod motivacijom:
»Neka vlaški ajduci na ajduke napadaju i neka se grdna fukara kolje, stalo mi za to nije«.
Crnom Gorom su se tada prosuli glasovi kako Boškovići navode Turke »na svoju braću«, o tome piše ondašnja štampa, a Vuk Popović obavještava Vuka Karadžića polovinom 1854. godine:
»Bjegunci Boškovići navode Turke i kroz Brda sijeku glave, rumentin i pale kuće. Vido Bošković ima pod sobom 10.000 Turaka, i s njima vreba zgodu da juriša na Bjelopavliće«.

       I dalje:
»Na mali Gospođin dan zorom bio je žestok boj među Turcima i Bjelopavlićima. Boškovići iz Spuža naveli su Turke na svoju braću Bjelopavliće i za dugo onaj dan bijući se, ostane 48 ranjeni i 7 mrtvi Crnogoracah. U isti dan bili su se i Piperi sa Podogoričanima…«.
Veliko je pitanje koliko su ove glasine bile istinite. Sigurno je da je Osman paša nastojao da potkupi i zloupotrijebi tako značajne i glasite ličnosti, ali ostaje tajna da li su oni sebi mogli dozvoliti toliki moralni pad. U to je zaista teško povjerovati. Uostalom, njihov brzi povratak u Crnu Goru i relativno brza rehabilitacija od strane Knjaza prije bi govorili da su Boškovići u emigraciji imali korektno držanje. Vrlo je vjerovatno da su i oni, pored nesreće koju sobom nosi svako izbjeglištvo, postali žrtva i turske propagande, a i propagande Đorđije Petrovića.
Tako je teret emigracije, još pod okriljem vjekovnog crnogorskog, a i njihovog ličnog neprijatelja, postajao sve nepodnošljiviji.

       Osobito je sumnjiva ona vijest o učešću Boškovića u borbi na Mali Gospođindan, jer već 18. septembra 1854. godine, znači svega 10 dana po Malom Gospođinu-dne, pop Đoko, pop Risto i Vido pišu vrlo nesrećno i ponizno pismo knjazu:
»Mi znamo da smo ti falili sad, no nijesmo dosad nikad od kad ni je kuća nastala, a ni sad nijesmo ti sami falili, no sa svijema glavarima bjelopavlićskijema, koji su bez nas s Piperima glavili i bez nas zbor uglavili«.
Dalje ističu da je prvi Blažo(Radović – M.S.) predložio da se podijele fišeci, da su to pofermali »svi Bjelopavlići i glavari«, ali da su sad svi ispali pravi, a samo oni krivi. Takođe navode, da su čuli kako je vojvoda Mirko zaprijetio da ako njegova kuća bude u Crnoj Gori, njihova neće, pa nastavljaju:
»Mi ne žalimo e smo platili od tebe, no smo ovo i tražili, no žalimo što oprosti onijema, koji su u svašto krivlji no mi. No ve, Gospodaru, molimo i Bogom i silom Božjom zaklinjamo, ako nemaš drugoga nada i dževapa, pusti ne, da se s grdnijema krvnicima iskoljemo…«.
U tom trenutku ova molba je ostala bez odjeka.

       Pop Đoko Bošković, koji je na neki način bio najistureniji u propaloj pobuni, 4. decembra ponovo piše Knjazu i moli da se »smiluje i promisli ovom vašom žalosnom kućom koja bez prevratka vaša bila do ove naše zle ure, u koju se istražismo sobom i nasladismo svakoga i našega i vašega dušmanina i tamo i ovamo, ali kad se kome svrne, lako mu je prevrnut«.
Dalje moli Knjaza:
»koji možete svezat i odriješit, koji možete karat i pomilovat… Kumimo te silnijem i strašnijem Bogom i svetom Gospođom i Svetijem Petrom i vašijem zdravljem i napretkom izbavite ne iz turskoga ropstva i ne držite ne u njiove ruke«.
Osim toga pop Đoko poručuje da su spremni da stanu pred njega »pa kojega ćete udavit – udavite, kojega ćete pustit – može vi bit«.
Sebe i ostale naziva:
»mi vaša sirotinja, koji tamnujemo u turske ruke ovoliki zeman«.
U ponovljenoj molbi od 22. decembra, pop Đoko još više apeluje na milost Knjaževu, pa kaže:
»Ako smo sad i falili, a da li ti ne pomalo i ža nije, ka su ovo sve đeca vaša, a čeljad vaša, koja su vi se vazda radovala i na vas nad imala«.

       Iz ovih pisama se vidi da je u odbjeglim pobunjenicima svaki otpor slomljen i nestao. Razložno je zaključiti da im je život u egzilu pomogao da uvide kako je namjeravana pobuna bila nepotrebna i nepromišljena avantura. U Skadru, koji je u onome vremenu bio važno središte, ne samo za tursku upravu, nego i za predstavnike velikih sila, gdje se odvijao znatno intezivniji politički život i diplomatske aktivnosti u daleko širem kontekstu, Boškovići su mogli sagledati i neke relacije, koje im u Bjelopavlićima, moguće, nijesu bile dostupne. Sve je to moralo uticati da promijene stav i prema Knjazu i prema Crnoj Gori, što će kasnije svojim djelima nedvosmisleno potvrditi.

       Knjaz je 5. marta 1855. godine odobrio Boškovićima da se vrate, vratio im je njihova imanja i oni su došli 25. marta u Orju Luku.

       Neki autori ovaj akt Knjaževe milosti povezuju sa njegovom ženidbom krajem januara 1855. godine. Tu tezu je objavila i ondašnja stampa. No, eventualno i pored takve Knjaževe namjere da prilikom ženidbe pokaže svoju velikodušnost prema političkim emigrantima (osim prema Stevanu Peroviću-Cuci i serdaru Milu Martinoviću, koji su ranije emigrirali sa tada već pokojnim Perom Petrovićem), izgleda da je i njegov vjenčani kum, baron Mamula, u ime Austrije vršio na njega pritisak da to učini. Njemu – Mamuli – su se Boškovići iz Skadra i neposredno obratili, s molbom da utiče na Knjaza.

       Kada su u pitanju Boškovići, ne treba sumnjati da je njihovo pomilovanje bilo i gest prema sestri Jani.
Knjaz je u pismu od 2. marta 1855. godine obavijestio Mamulu da odobrava povratak bjelopavlićkim bjeguncima bez ikakve kazne i povratak na njihova imanja, koja im se vraćaju.
»Dopustio sam svima, da se bez svakoga podleganja kazni mogu u svoje otečestvo povratiti, svoje imuće mirno uživati, koje će im se povratiti, samo da dug na imuću ležeći podmire. Iz ovoga pomilovanja isključuju se samo u toliko Đoko, Vido, moj zet Risto i Mina Markov, da se ne mogu dosadašnjim prezimenom Boškovići zvati i da ne mogu oružje u mojoj zemlji nositi, a inače i njima dozvoljavam, da mogu slobodno u mojoj zemlji živjeti i svoje imuće uživati«.

       Povratkom Boškovića iz Skadra sklopljena je i posljednja stranica priče o bjelopavlićkoj pobuni. Nakon nepunih devet mjeseci Knjaz je glavnim organizatorima oprostio i pomilovao ih, a nije mogao, a da ih moralno ne opomene time što je zaprijetio da će im zabraniti da nose oružje i da se ne mogu više sluziti svojim glasitim prezimenom. Narodno kazivanje pominje da im je Knjaz, uzimajući im oružje, uručio britve da ih mjesto sablje »nose o pasu«, a da se imaju po tome prezivati »Britvići«.
U dokumentima nigdje nema pomena o ovakvom Knjazevom postupku. Nema ni potvrde o tome da su se oni prilikom povratka uopšte susreli sa njime. Ipak izgleda da je ovo više bila osuda na riječima, a ne na dijelu – jer su upravo ovi Boškovići brzo, sa sabljama u ruci bili na braniku Crne Gore i postavljani na visoke državne položaje, i oni i njihovi rođaci i potomci. Po tome se vidi da sukom sa Knjazom ni iz daleka nije bio onih dimenzija koje mu je dala narodna mašta i tadanja propaganda, niti je Knjaževa osvetoljubljivost potrajala, a ni Boškovići sami nijesu te odnose zatezali, već naprotiv, ispoljili punu lojalnost i knjazu Danilu i kasnije knjazu Nikoli.

       Protopop Đoko Novakov Bošković bio je prvi kapetan Petrusinovića, postavljen od knjaza Danila. Poslije pobune izgubio je kapetansko zvanje, ali je 1860. godine bio postavljen za starješinu manastira Ostroga i na tome položaju ostao do 1867. godine, a na toj dužnosti prije njega, od 1858. do 1860. nalazio se njegov sin, pop Janko Bošković.
Brat protopopa Đoke, Vido Novakov Bošković bio je izuzetno cijenjen i pravi miljenik vladike Rada. Bio je Vladičin perjanik i čovjek od najvećeg povjerenja. Najveće uvažavanje, do pobune, imao je kod knjaza Danila. Zbog svoje mudrosti i junaštva i kasnije bio je ugledan i uticajan kod Petrovića.
Pop Risto Lazarev Bošković, brat od strica popa Đoke i Vida, je 1858. godine od knjaza Danila dobio čin vojvode. Bio je i načelnik Bjelopavlića, a 1861. godine postao je član Senata kod knjaza Nikole. Ostao je senator sve do 1882. godine kada je podnio ostavku zbog neslaganja sa načinom rada u Senatu.
Da je između Boškovića i Petrovića nestao svaki animozitet svjedoči i visoka pozicija slijedećih generacija, sinova i unuka učesnika pobune iz 1854. godine.
Već je rečeno da je pop Janko, sin popa Đoke, bio starješina manastira Ostrog, a kasnije je bio kapetan.
Vidov sin Bajo, poznato je ime crnogorske istorije i jedna od značajnih ličnosti svog vremena. Izuzetne su njegove junačke zasluge u ratu 1862. godine protiv Omer paše, zatim u hercegovačkom ustanku 1875. godine i u bici na Vučjem Dolu 1876. godine. Bio je komandir Bjelopavlića, kasnije je postavljen za načelnika Morače, a bio je i član Senata.
Bajov brat Milovan bio je u službi knjaza Nikole, vrlo istaknut kao jajoš u Hercegovini, a drugi brat Bekica bio je sveštenik.

       U sagledavanju odnosa između Boškovića i Petrovića treba imati u vidu i to da je knjaz Danilo baš na Orjoj Luci napravio dvorac – kuću za sebe i da je imao namjeru da baš tu podigne novi prijestoni grad svoje države. Knjaz je, prema nekim podacima, podigao svoju kuću na Orjoj Luci 1856. godine. Pouzdano znamo da je kuća bila izgrađena 1857. godine, jer je u njoj tada, po njegovom nalogu, otvorena prva škola u Bjelopavlićima.

       Ni ostali učesnici pobune, izuzev onih koji su nastavili da mu rade o glavi, nijesu bili trajno omraženi kod Knjaza. Sačuvan je dokumenat iz koga se vidi da je knjaz Danilo 23. februara 1856. godine uputio raspis o upisu đece u školu na Cetinju. Poimenično su navedena đeca koja se imaju uputiti u školu. Među njih dvanaestoro, pod rednim brojem 6. nalazi se »Sin Petra Radovanova iz Pavkovića«. To je sin Petra Pavićevića, bivšeg kapetana, koji je takođe učestvovao u pripremi pobune, ali je na vrijeme uvidio uzaludnost takvog postupka i izrazio odanost Knjazu.

       Sve ove pojedinosti i okolnosti dokazuju da pokušaj oružane pobune 1854. godine nije ostavio ozbiljnijeg traga na odnose Cetinja i Bjelopavlića, a pogotovo ne onaj izmišljeni »skandal« u Ostrogu. Knjaz je, dakle, prešao preko toga što mu se prijetilo i radilo o glavi, preko pokušaja da mu se razbije država i time kompromituje čitava crnogorska državna ideja u međunarodnoj zajednici, da se obezvrijede sve žrtve i pobjedonosni napori za slobodu Crne Gore.       Konačnu tačku na sukob sa Boškovićima i Bjelopavlićima stavio je knjaz Nikola kada je 1866. godine na Orjoj Luci o svome trošku podigao crkvu u spomen »Svome stricu Danilu« i kada je odlučio da u Bjelopavlićima podiže novi prijestoni grad svoje države. Poslije pobjedonosnog boja na Vučjem Dolu umro je Bajo Vidov Bošković čije je junaštvo Knjaz izuzetno cijenio, pa je naredio da zbog njegovih velikih zasluga bude sahranjen u novopodignutoj crkvi, što je i učinjeno.

Izvjesno je da je najveći broj učesnika pobune, prije svih Boškovići, vrlo brzo razumio na kakvu su avanturu navedeni od Đorđije Petrovića, koji nije prezao ni od čega, da iz potaje izdejstvuje pad knjaza Danila i svoje ustoličenje na crnogorski prijesto.
Posmatrano sa današnje tačke gledanja, prosto je neshvatljivo kako su tako značajne i umne ličnosti, takvi prvaci i junaci, kroz generacije potomci znamenitih ljudi, mogli ući u takav poduhvat. No, to je bila jedna epizoda u izuzetno teškom vremenu, u kome su pored svih drugih nedaća crnogorskih, kulminirale unutrašnje političke podjele i razmirice.

       U svakom slučaju potpuno je jasno da ovi događaji nijesu imali presudnoga uticaja na ubistvo Knjaza u Kotoru, iako je jedan broj autora prihvatio tu tezu kao osnovanu.

       Oni ljudi, koji su bez razmišljanja slijedili političko djelovanje Đorđije Petrovića, snažno podržano i usmjeravano interesima Austrije, Rusije i Turske prije svega, – odlučni su bili u ideji da Knjaza treba ubiti i na tome su uporno radili. Sve priče i legende koje su se ispredale povodom toga jedinog cilja, bile su samo u funkciji propagande.
Takvih pojedinaca, sljedbenika Đorđije Petrovića, bilo je i u Bjelopavlićima.
Iz knjige »Ubiše knjaza«  ZNAČAJNA KNJIGA MOMČILA ŠALETIĆA
       »Ubiše knjaza«, nedavno objavljena knjiga Momčila Šaletića, spada u veoma ozbiljna razmatranja jednog događaja naše nedavne prošlosti. Rijetke su knjige koje čitalac usvaja bez dileme da li su zasnovane samo na pukom predanju, ili na povijesnim faktima, jer u njima nađe istinu utemeljenu na znanstvenom i višestranom osvjetljavanju događaja i ličnosti.

       Takva knjiga je i »Ubiše knjaza«. Njen je osnovni kvalitet nepristrasnost, vizura objektivnosti i veoma prisutna dokumentarnost. Gospodin Šaletić se odvažio da uđe u jedan nemio događaj s polovine devetnaestog stoljeća, vezan za Bjelopavliće, »ostroški zbor« i knjaza Danila, po mnogo čemu najdržavotvornijeg vladara od svih sedam Petrovića. Šaletićeva knjiga veoma uspješno demaskira »ostroški događaj« bez događanja i sve aspekte pobune u Bjelopavlićima daje u sasvim realnim povijesnim dimenzijama. Nedostatak knjige je sto Šaletić nije dublje ušao u motive nekih ubistava, mahom kumovskih, koja su počinili Kadići, pa i ubistva Lazara Pecirepa, jednog od najvećih crnogorskih junaka svoga doba. Vjerovatno će se Momčilo Šaletić i dalje baviti ovom značajnom temom. Njegova knjiga skida babološku koprenu s povijesne istine jednog tragično domišljenog ostroškog događaja i ubistva knjaza Danila.
Uz izuzetnu knjigu »Knjaz Danilo«, akademika Branka Pavićevića, Šaletićev prilog rasvjetljavanju ličnosti ovog vladara i njegovog ubistva značajan je i dobro nam je došao, i to baš danas kada se i ključni događaji iz crnogorske istorije falsifikuju i zloupotrebljavaju. Jevrem Brković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


18 + 3 =