Preveo: Slavko K. Šćepanović Novi podaci iz ruskih arhiva Utočište za nejač Crna Gora, koja je u to vrijeme faktički mogla postati samostalna, u 19. vijeku je aktivno podržavala i pomagala razvoj nacionalno – oslobodilačkog pokreta u Hercegovini. Antiturski savez Crne gore i Hercegovine posebno je ojačao srediom 19. vijeka, kada su pogranične hercegovačke oblasti postale poprište žestokih borbi sa Turskom. (Riječ je o ustancima Hercegovaca protiv Turske 1852 – 1853, 1857 – 1858. i 1861 – 1862. godine). Jedan od oblika pomoći, koju je Crna Gora ukazivala hercegovačkim ustanicima bio je pružanje utočišta njihovim porodicama, koje su tražile spas od pritiska i samovolje turskih vlasti u Hercegovini. Svaki put, započinjući borbu sa Turcima, hercegovački ustanici su u Crnu Goru otpremali svoje porodice, koje su se vraćale kući tek nakon uspostavljanja mira u tim krajevima. Kada je, u julu 1875. godine, u Hercegovini buknuo ustanak, zbog daljeg zaoštravanja socijalnih i nacionalnih protivurječnosti u zemlji, u Crnu Goru su ponovo krenule izbjeglice iz Hercegovine. U izbjeglištvo su odlazile čitave porodice, tjerajući stoku i noseći sobom sve što se moglo ponijeti. Među izbjeglicama je bilo najviše žena, djece i staraca, isto tako i bolesnika, a pristizali su i ranjeni ustanici. Za razliku od prethodnih polazaka, ovoga puta je broj izbjeglica bio veliki, jer je ustanak zahvatio veliki dio Hercegovine. Jedan broj izbjeglica je prihvaćen i zbrinut u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali je, ipak, najveći broj stigao u Crnu Goru. Kako se širio i jačao front borbe protiv Turaka na Balkanu, tako se povećavao i broj hercegovačkih izbjeglia u Crnoj Gori. Novi talas izbjeglica Širenje poprišta ratnih dejstava u Hercegovini, i pripajanje antiturskoj borbi Bosne, početkom avgusta 1875. godine, dovelo je do novog talasa miroljubivog i ugroženog stanovništva. U početku je u Crnoj Gori bilo 20 hiljada hercegovačkih izbjeglica, a do kraja 1875. godine njihov broj je narastao na 50 hiljada. (U isto vrijeme u Dalmaciji je bilo 25 hiljada, u Hrvatskoj 35 hiljada i u Srbiji 16 hiljada izbjeglica iz Bosne i Hercegovine). Za Crnu Goru je to bio ogromni broj i veliko opterećenje, jer je ona raspolagala sa veoma oskudnim resursima i ograničenim prostorom za stanovanje. Čak i u najrodnijim godinama, Crna Gora je teško mogla prehraniti sopstveno stanovništvo. Zbog priliva velikog broja izbjeglica, u Crnoj Gori se pojavio probolem njihovog smještaja i obezbjeđenja najneophodnijih uslova za opstanak, u prvom redu hljeba i medikamenata. Zbog toga je Crnoj Gori, svakako, bila potrebna pomoć sa strane. Pitanje obezbjeđenja pomoći bosansko-hercegovačkim izbjeglicama predstavljalo je veliki politički interes, jer je ono bilo povezano sa širokim suštinskim društvenim interesom, koji je zahvatio razne slojeve stanovništva u zemljama na Balkanu, Rusiji i Zapadnoj Evropi. Ta pomoć, praćena masovnim ispoljavanjem solidarnosti i izražavanjem bratskih osjećanja, predstavlja važan aspekt u istoriji krize na Balkanu 1875 – 1878. godine. Pokret za pomoć Razvoj u Rusiji pokrtea za podršku balkanskim Slovenima i pitanje pomoći bosansko-hercegovačkim izbjeglicama, kao sastavni dio tog problema, privlačio je pažnju mnogih istraživača, publicista i pisaca. Pa ipak, to pitanje je u buržoaskoj istoriji Rusije jednostrano posmatrano. Buržoaski istoričari – istraživači su se trudili da, prije svega, istaknu „zasluge zvaničnih krugova i aktivnost slovenskih komiteta” (A. Feljkner i T.T. Tatiščev). Ali se mora priznati da čak ni buržoaski istoričari nijesu mogli da ne primijete iskreno saosjećanje sa pobunjenim Slovenima, koje je zahvatilo sve slojeve ruskog društva. Oni su, isto tako, obratili pažnju na to da glavni dio novčanih iznosa čine prilozi „običnih i siromašnih” ljudi. Mnogo zanimljivih podataka i informacija o odnosu ruskog društva prema bosansko-hercegovačkom problemu sadržan je u knjizi A. V. Vasiljeva. Autor je i sam bio neposredni učesnik u događajima o kojima piše u pomenutoj knjizi. U svojstvu opunomoćenika slovenskih komiteta, Vasiljev je dva puta putovao u Crnu Goru radi uručivanja novčanih priloga, sakupljenih u Rusiji za pomoć hercegovačkim izbjeglicama. Vasiljev je u pomenutoj knjizi prikazao kako je bilo regulisano snabdijevanje izbjeglica žitom, koje je nabavljeno, uglavnom, za sredstva koja su, kao pomoć, pristizala iz Rusije. U tom pogledu on je naveo i brojčane podatke. Niko nije izostao U jugoslovenskoj buržoaskoj istoriografiji su pridavali značaj pomoći koju je ukazivalo rusko društvo, kao podršku bosanskohercegovačkim izbjeglicama. Jedan istaknuti srpski liberalni aktivista je, tim povodom, primijetio da svjetska istorija ne poznaje primjer takve solidarnosti, podrške i pomoći, kakvu je ispoljio ruski narod prema bosanskohercegovačkim izbjeglicama u Crnoj Gori. U daljem razmatranju položaja Srbije u vrijeme balkanske krize 1875 1878. godine, Slobodan Jovanović je detaljnije okarakterisao odnos ruske javnosti prema oslobodilačkim ratovima jugoslovenskih naroda, ali je najveću pažnju posvetio dobrovoljnom dobrotvornom pokretu. U savremenoj istoriografiji, V. Čubrilović je visoko ocijenio značaj ruske podrške i pomoći, izjavivši da je na čelu pokreta za podršku i pomoć hercegovačkim ustanicima „i u materijalnom i u moralnom pogledu bio ruski narod”. Uporedo s tim, on je naglasio široki polet ruskog društvenog pokreta, koji je zahvatio čitavo društvo, od vatrenog reakcionara, do posljednjeg radikala i „zadnjeg seljaka”. Otkrivanje i stavljanje u opticaj novih podataka, sadržanih u arhivskim materijalima, omogućava da se podbrobnije i svestranije razmotri taj proces među raznim slojevima ruskog naroda i drugih naroda Ruske imperije. U svjetskoj istoriotrafiji ovo pitanje je više puta razmatrano u uopštenim radovima. Velika zasluga za obradu pomenutog pitanja pripada S. A. Nikitinu. U okviru izučavanja ruskobalkanskih odnosa, velika pažnja je posvećena revolucionarniom vezama. Apel mitropolita Ilariona Ovaj rad posvećen je daljem istraživanju jednog od važnih aspekata tog problema ruske pomoći hercegovačkim izbjeglicama u Crnoj Gori, na osnovu zanimljivih i do sada neobjavljivanih podataka i informacija sadržanih u arhivskim materijalima. Pri tom su posebno zanimljivi brojčani podaci o visini ruske pomoći. Za brigu o smještaju i životu izbjeglica bio je zadužen Cetinjski dobrotvorni komitet, osnovan 3. (15.) avgusta 1875. godine. Budući da Komitet nije raspolagao za tu svrhu nephodnim novčanim sredstvima zbog toga se, njegov predsjednik, mitropolit Ilarion, obratio se apelom za pomoć čitavom narodu, Njegov apel je bio objavljen u tri broja „Glasa Crnogoraca”. U početku se na apel odazvalo samo lokalno stanovništvo, davši sve što se moglo dati od oskudnih sopstvenih sredstava. Pošto iz inostranstva nijesu stizali prilozi, Cetinjski dobrotvorni komitet je odlučio da se obrati pismom slovenskim komitetima u Rusiji i da se apel za pomoć objavi u inostranoj štampi. Međutim, položaj u kojemu su se našle hercegovačke izbjeglice u Crnoj Gori postojao je sve teži. Veoma izražen je bio problem kako prehraniti hiljade ljudi, koji su ostali bez krova nad glavom. Uz to su se, zbog skučenosti prostora za stanovanje i slabe ishrane, počele pojavljivati epidemiloške bolesti. Podaci i informacije o siromašnom stanju hercegovačkih izbjeglica u Crnoj Gori počeli su stizati u međunarodni komitet za pomoć izbjeglim porodicama i ranjenicima iz Bosne i Hercegovine, koji je osnovan 16. (28.) avgusta 1875. godine u Parizu. Međunarodni komitet se, sa svoje strane, obratio svim zemljama za podršku i pomoć hercegovačkim izbjeglicama u Crnoj Gori. Vijesti se šire Po naređenju predsjednika Međunarodnog komiteta za podršku i pomoć mitropolita Mihaila, njegov predstavnik G. S. Veselitski Božidarović posjetio je sva mjesta u kojima su bili smješteni izbjeglice. U tom okviru, posjetio je i Crnu Goru, gdje je upoznao potrebe izbjeglica i stanovnitšva. U „Glasu” je bio objavljen njegov sljedeći apel: „Pišem svuda jedno te isto… Pomognite sirotinji, gladnima, namučenima, koji su ostali bez igdje ičega, i koji se nadaju samo u pomoć sa strane, u prvom redu od Rusije”. Prve vijeseti u ustancima u Hercegovini objavile su buržoaskoliberalne novine „Odeski vjesnik”, koje su odražavale vezu sa balkanskim zemljama. Zatim u su se za hercegovačko pitanje zainteresovale panslavističke novine „Ruski svijet”, najprije prenoseći informacije objavljene u inostranih štampi o sukobima hercegovačkih ustanika s Turcima kod Nevesinja. Urednik tih novina, general u ostavci M. G. Černjajev, eksponirao se kao pristalica uključivanja Rusije u borbi protiv Turaka. Zbog toga je i „Ruski svijet” počeo pokazivati interesovanje za događaje u Hercegovini. Sredinom jula je ruska štampa na sav glas govorila o hercegovačkom pitanju. Radi organizovanja prikupljanja pomoći hercegovačkim izbjeglicama u Crnoj Gori, u Južnoj Rusiji i u Ukrajini su bili osnovani specijalni komiteti, u čiji sastav su ušli radikalnodemokratski ruski i ukrajinski aktivisti. U Odeskom komitetu aktivnu ulogu je igrao A. I. Željabov, član „Južnoruskog saveza radnika”, prve proleterske organizacije u Rusiji. U ljeto 1975. godine, ruski dobrovoljci i dobrotvorci iz narodnjačkih krugova su otputovali u Hercegovinu. U Odesi i Rostovu je bilo organizovano prikupljanje pomoći među radnicima. Prema svjedočenju uhapšenog člana „Južnoruskog saveza radnika” F. I. Kravčenka, novac među radnicima Željezničke radionice je, uz pismene izjave, prikupljao Pavlov. Slovenski komiteti U Kijevu se još u ljeto 1875. godine pojavio dobrovoljački pokret, na čijem čelu je bio jedan od vođa Ukrajinskog buržoaskog nacionalnog logora, M.G. Dragomanov. Komitet je organizovao sakupljanje novca među studentima. Ali, u centru pažnje revolucionarne javnosti nalazila su se politička pitanja. Ruski revolucionari su težili da sakupljaju pomoć radi rasplamsavanja ustanka. Upravo, u tom pogledu oni su razvijali svoju propagandu, a njihova dobrotvorna djelatnost bila je u drugom planu. Međutim, zbog teškog položaja u kojemu su se našle hercegovačke izbjeglice u Crnoj Gori, bile su potrebne hitne mjere da bi im se ukazala pomoć. Na poziv za pomoć postradalom stanovništvu Bosne i Hercegovine, narodne mase u Ruskom imperiji su se odazvale prikupljanjem dobrovoljnog priloga. Rukovodstvo društvenog pokreta za ukazivanje pomoći bilo je skoncentrisano u slovenskim komitetima, koji su bili legalni organizatori niza aktivnosti. Širenje pokreta Odeski slovenski dobrovoljački komitet se 20. avgusta obratio ruskom vladi za dozvolu da prikuplja pomoć. Takva dozvola bila je dobijena poslije apela od 23. avgusta, koji je, u vezi s tim, uputio Peterburški slovenski komitet. Odmah nakon toga, mnogi članovi Peterburškog komiteta počesli su se uljkučivati u organizovanje pokreta za podršku i pomoć hercegovačkim izbjeglicama u Crnoj Gori. Od samog početka, veliku aktivnost među njima ispoljio je N.A. Kirjejev, koji je kasnije, među prvim dobrovoljcima otputovao u Srbiju i tamo poginuo. On je više puta putovao po zemlji i ukazivao podršku i pomoć Hercegovcima. Sa izvjesnim zakašnjenjem, u pružanje podrške i prikupljanje pomoći, uključio se Moskovski slovenski komitet. Od kraja 1875. pa u toku čitave 1876. godine, (prije aprilskog ustanka u Bugarskoj), u centru pažnje ruske društvene javnosti bili su događaji u Bosni i Hercegovini. Poslije dobijanja dozvole za prikupljanje pomoći, razne novine su počele objavljivati informacije i spiskove darodavaca. Slovenski komiteti su počeli prikupljati priloge u crkvama i na drugim javnim mjestima, sa spiskovima onih koji su davali pomoć. Kao rezultat tih aktivnosti u komitetima su se počeli sticati prilozi sa svih strana. U toku prvog mjeseca iznosi prikljupljene pomoći nijesu bili mnogo značajni. Zbog toga je na sjednici Peterburškog komiteta bilo odlučeno da se od osnovnog kapitala za potrebe Hercegovaca izdvoje tri hiljade rubalja. U Moskvi je, putem dobrovoljnih priloga, prikupljeno, takođe, tri hiljade rubalja. Saosjećanje siromašnih Ali, uporedo sa kampanjom, koju su organizovali slovenski komiteti putem dobrovoljnog predstavljanja, istupanja i crkvenih propovijedi, došlo je do spontanog razvoja pokreta za prikljupljanje pomoći. Upravo tada pokret je stekao demokratski karakter, jer je to bilo saosjećanje siromašnih, kojima su i samima bile poznati nedaće i siromaštvo. Izvještaji sa informacijama i podacima o postojanju snažnog narodnog pokreta za podršku i pomoć slovneskim narodima pristizali su iz raznih ruskih gubernija u žandarmerijsku upravu. „Od polovine avgusta, do kraja septembra, agitacija u koristi balkanskih hrišćana dostigla je svoj vrhunac, kao rezultat brojnih novinskih članaka vatrenog kataktera” izvještavali su iz Pskovske gubernije šefa žandarmerijske stanice N. M. Mezenjceva. Pokret za pružanje podrške i pomoći hercegovačkim izbjeglicama u Crnoj Gori počeo je zahvatati najrazličitije slojeve stanovništva. U novembru 1875. godine, predsjednik Moskovskog slovneskog komitetra I. S. Aksakov, na sljedeći način karakteriše način organizovanja sakupljanja pomoći u Rusiji: „Sakupljanje teče punim intenzitetom, bez obzira na besparicu i na bezosjećajni i diplomatski odnos vlade prema ovom pitanju”! Molbe su uslišene Od prvog oktobra 1875. do 25. februara 1876. godine pomoć upućena u Crnu Goru i Hercegovinu iznosila je 300 hiljada guldena. To su, uglavnom, bila sredstva koja su prikupili komiteti, a najveći dio prikupio je Peterburški komitet, koji je kao svoj glavni cilj postavio skupljanje pomoći za hercegovačke izbjeglice u Crnoj Gori. Radi efikasnijeg izvršavanja tog zadatka, pri Komitetu je bila formirana komisija za prikupljanje pomoći za izbjegle porodice iz Bosne i Hercegovine. Zatim je iz Peterburga bilo upućeno još 2000 hiljada, a iz Moskve 96 hiljada rubalja (od 15 februara do 1. juna 1876. godine). Značajan dio pomoći predstavljaju prilozi seljaka, što nije odmah objavljeno na stranicama demokratske štampe. U časopisu „Nedjelja”, zvaničnom organu narodnjaka, tim povodom je ukazano: „Ako bi neko uložio napor da prouči duge spiskove priloga seljaka u novcu i naturi, uvjerio bi se da su seljaci prikupili i uputili značajnu pomoć.” Carizam, koji u to vrijeme nije želio širnje i jačanje antiturskog pokreta, preduzeo je niz mjera u cilju zaustavljanja aktivnosti u tom pravcu. Rusija je nastavila pregovore o mirnom rješavanju bosanskohercegovačkog pitanja putem davanja široke autonomije ustanicima, započete u vrijeme kada je u Bosni i Hercegovini planuo ustanak. U isto vrijeme Rusija je težila da zadrži Crnu Goru i Srbiju da ne stupaju u ratne sukobe sa Turskom. Pošto se rusko društvo aktivno uključilo u pružanje porške i pomoći postradalom stanovništvu Bosne i Hercegovine, carska vlada nije mogla ostati po strani od toga, tim prije što je dobila zvaničnu molbu Crne Gore za pomoć hercegovačkim izbjeglicama. Pismo knjaza Nikole U cilju prevazilaženja nastalih teškoća, Crna Gora je, prirodno, polagala velike nade u Rusiju, kao državu pod čijim se pokroviteljstevom nalazila. Knjaz Nikola je 21. avgusta 1875. godine uputio pismo ruskom konzulu u Dubrovniku Ioninu, obavještavajući ga o velikom talasu hercegovačkih izbjeglica koji dolaze u Crnu Goru. Tom prilikm je naglasio da Crnogorci sa velikom spremnošću dijele sa hercegovačkim izbjglicama posljednja sredstva, koja su i bez toga iscrpljena, a broj izbjglica je sve veći. Knjaz je molio konzula da posreduje kod ruske vlade kako bi Crnoj Gori, za potrebe hercegovačkih izbjeglica, obezbijedila pomoć u žitu. Ruski konzul se sa velikom pažnjom odnosio prema svim crnogorskim problemima, što je doprinijelo da se u ruskim diplomatskim krugovima pročuje o Crnoj Gori i Crnogorcima. On je odmah obavijestio nadležno ministarstvo o teškom stanju u Crnoj Gori, i molio je da joj se poveća pomoć. Osim toga, on nije želio da se ograniči samo na posredničku ulogu, nego je i sam uzeo češća u prikupljanju pomoći za hercegovačke izgbjeglice u Crnoj Gori. Sam je organizovao prikupljanje dvopeka, odjeće i drugog što je bilo neophodno izbjeglicama, a što se moglo prikupiti. Po njegovim riječima, položaj izbjeglica je bio tako težak, da on nije mogao ostati ravnodušan posmatrač. Stižu prilozi Na molbu knjaza Nikole, ruska vlada je 15. septembra 1875. godine dotirala Crnoj Gori dodatnu sumu od 30 hiljada rubanja (mimo redovnih godišnjih subvencija), za koju je bilo kupljeno žito u Odesi. Potom je svakog mjeseca u konzulat u Duborvniku upućivan novac za kupovinu žita. Pa ipak, Ionin je, nakon uvida u troškove za izbjeglice, 21. septembra 1875. godine, obavijestio odgovarajuće ministarstvo da je za snabdijevanje izbjeglica žitom potrebna „duplo veća suma od 30 hiljada rubalja”. Konzul je, takođe, ukazao na neophodnost da se u Crnu Goru upute dodatni prilozi, jer do tada nijesu dobili „ni od koga ni jednu kopejku”, u vrijeme kad stanovništvo, pored nedostaka žita, osjeća veliku potrebu za „medikamentima i sanitetskim materijalom, koji je neophodan ranjenicima, a oni u sve većem broju pristužu iz Hercegovine u Crnu Goru”. Veliku aktivnost u obezbjeđivanju pomoći za izbjeglice ispoljio je, takođe, Veselitski Božidarović, koji se svuda obraćao apelom za prikupljanje priloga. U vezi s tim, on je obavještavao da su novčani prilozi počeli pristizati odasvuda „ali najviše od jednovjerne i jednokrvne slovenske zemlje”. Poslije objavljivanja apela Veselitskog Božidarovića, Peterburški slovenski komitet, i još neki darodavci, počeli su upućivati novac direktno na njegovo ime. Po pristizanju prvih novčanih priloga, Veselitski Božidarović je u listu „Glas” objavio: „Do sada sam mogao samo da čitam i slušam o prilozima i, u isto vrijeme, da pred očima gledam nezadovoljene potrebe ugroženih stradalnika… I evo, moje molbe su uslišene. Odmah poslije prvih pošiljki novca, uslijedile su i druge u iznosima koliko je moglo biti prikupljeno. Najveći dio novca koji se nalazi kod mene, pristigao je iz Peterburga”. Jedan od najurgentnijih zadataka u Crnoj Gori bilo je obezbjeđenje žita za izbjeglice. Značajan dio rashoda za obezbjeđenje izbjeglica žitom pokriven je novčanim prilozima, koji su pristizali u ruski konzulat u Dubrovniku. Ionin je kasnije računao da je u konzulat mjesečno pristizao, u prosjeku, oko 40 hiljada rubalja, koje su gotovo u cjelini usmejravane za kupovinu žita. Zbog toga je konzul ulagao velike napore da bi se povećao priliv novčanih priloga iz Rusije. Tanko sljedovanje Preko novina „Glas” Ionin se obratio ruskoj javnosti apelom za povećanje pomoći. On je pisao: „Novčani iznosi koji su do dana današnjeg pristigli iz Rusije, iako na prvi pogled izgledaju dosta značajni, nijesu ni približno dovoljni da se obezbijedi opstanak Crnogoraca i spasu nesrećne izbjeglice iz Hercegovine. Treba nastaviti i, po mogućunosti, povećati i pojačati djelo milosrđa i pomoći hiljadama ljudi koji se nalaze u krajnje očajnom položaju”. Žito se počelo dijeliti izbjeglicama od 16. septembra 1875. godine, ali se tek od decembra uspostavilo uredno davanje. Žito se najčešće nabavljalo u Trstu (posredstvom akreditovanog tamošnjeg ruskog konzulata), gdje je, u oktobru 1875. godine, bio upućen vojvoda Matanović radi izvršavanja trgovačkih transakcija. Zbog teškoća u vezi sa dopremanjem, odlučeno je da se predaja žita vrši u pograničnim gradovima Austrougarske-Kotoru, Perastu i Risnu. U tim gradovima dopremljeno žito se dijelilo hercegovačkim izbjeglicama koji su se doselili u zapadnu Crnu Goru (Katunska nahija i okolina Grahova). Oko 3 do 4 hiljade izbjeglica iz Hercegovine doselilo se u Istočnu Crnu Goru (Vasojevići i Drobnjaci). Njima je bio otežan dolazak do austrijske granice, pa im je dijeljena pomoć u novcu. Izbjeglicama je dijeljeno po 12-16 kilograma žita. To sljedovanje nije bilo dovoljno za preživljavanje, pa su porodice često morale da gladuju. Mnoge izbjeglice su bili prinuđeni da oblače dotrajalu odjeću, ili da idu poluodjeveni. Uporedo sa problemom snabdijevanja izbjeglica žitom, u Crnoj Gori je bila veoma izražena potreba za sredstvima za zdravstvenu zaštitu, kako izbjeglica, tako i ostalog stanovništva, loših uslova za zdravstvenu zaštitu i nedovoljne ishrane, došlo je do pojave tifusa. U mnogim kućama, zajedno sa porodicama, boravili su ranjenici i oboljeli od tifusa. U isto vrijeme, prijetila je i epidemija kolere. U to vrijeme, u čitavoj Crnoj Gori postojala su samo četiri ljekara. Zbog nedostatka ljekarske pomoći bilo je smrtnih slučajeva i od lakših rana. Sanitetski odred „Udruženje za brigu o ranjenima i bolesnima” odlučilo je da se u Crnu Goru pošalje sanitetski odred za poboljšanje u njoj zdravstvene zaštite. Poslije objavljivanja u štampi vijesti o upućivanju u Crnu Goru pomenutog sanititetskog odreda, u Udruženje su stigle mnoge prijave od stanovništva sa ponudama svojih usluga. Pa ipak, glavna uprava Udruženja je odlučila da najprije premijesti medicinski personal iz sastava jedne od medicinskih ustanova. Na sjednici Udruženja, 28. novembra 1875. godine, razmatramo je pitanje pružanja pomoći Crnoj Gori. Uporedo s tim, odlučeno je da se izdvoji 75 hiljada rubalja za izgradnju bolnice u Crnoj Gori. Prvi sanitetski odred stigao je u Crnu Goru 15. decembra 1875. godine. U finansiranju njegovog rada učestvovali su slovenski komiteti. Nakon toga, Peterburški i Moskovski slovenski komiteti uputili su u Crnu goru 9 ljekara, 19 ljekarskih pomoćnika i dvije medicinske sestre. Na čelu prvog sanitetskog odreda nalazio se čan Peterburškog slovenskog komiteta, knez P. A. Vasiljčikov, koji je bio uključen u sastav Cetinjskog komiteta, i uzeo učešća u raspodjeli novčane pomoći izbjeglicama, tim prije što je Veselitski-Božidarović ubrzo odustao od dobrotvornih aktivnosti. Zahvaljujući ruskoj pomoći, otvorena je bolnica na Cetinju i po jedna manja vojna bolnička ustanova na Grahovu i Župi. Sanitetski odred je pomogao da se obezbijedi bolničko liječenje za sve hercegovačke ranjenike, i da se pruži zdravstvena zaštita izbjeglicama i stanovništvu. Ljekari su sprovodili preventivne mjere protiv širenja epidemije tifusa i dezinterije. Aprilski ustanak u Bugarskoj, i odmah zatim stupanje Srbije i Crne Gore u rat sa Turcima, u junu 1876. godine, doveli su u Rusiji do novog širenja pokreta za pomoć Slovenima, što je rezultiralo većim prilivom priloga. Bogatiji i siromašni U vezi sa širenjem poprišta ratnih dejstava i sve izraženijeg siromaštva naroda, na sjednici bosansko-hercegovačke komisije bilo je pokrenuto pitanje efikasnijeg prikupljanja pomoći putem aktivnijeg uključivanja u taj posao imućnijih slojeva stanovništva. Član te komisije O.F. Miler, u svom istupanju, sumirajući rezultate prikupljanja pomoći, saopštio je podatak da 70 odsto prikupljene pomoći čine prilozi crkvenih parohijana iz provincijskih gradova, a posebno iz sela. Miler je, tom prilikom, izjavio da se aktivnost ne može ograničavati samo na to da „narod koji na osnovu sopstvenog iskustva dobro zna što je glad, i dalje ostane glavni davalac pomoći Slovenima”. On se obratio članovima komiteta sa predlogom da dio sopstvenih prihoda odvajaju za pomoć Slovenima. Takav Milerov predlog je podržao časopis „Otadzbinski zapisi”, koji se kritički odnio prema postojećem prikupljanja pomoći, koji je nazvao prikupljanjem posuđa-tanjira i čaša. Redakcija pomenutog časopisa je taj način prikupljanja pomoći nazvala sitničarskim, naglašavajući da se na taj način ne može prikupiti mnogo priloga. U časopisu se, isto tako, ukazuje na neophodnost „odvajanja problema hercegovačkog naroda od drugih dobrotvornih pitanja. „Zbog toga članovi komiteta treba neki procenat od svojih prihoda da odvajaju za pomoć hercegovačkim izbjeglicama, pa će tada i „narod drugčaije gledati na prikuljpanje pomoći Hercegovcima, shvatiće ga kao neodložan posao, pa će i sam povećati svoje priloge u tu svrhu”. Uporedo sa uplatama redovnih priloga, neki građani su dodatno počeli odvajati mjesečne priloge od sredstava za sopstveno izdržavanje. Tako je izvjesni I.S.V. – tov odlučio da od svoje plate odvaja 10 odsto sve „dok se ne prekinu nesrećna ratna dejstva, i dok slovenski narodi ne budu mogli proizvoditi dovoljno žita u svojim, slobodnim zemljama”. Pa ipak, nakon širenja nacionalno-oslobodilačkog pokreta na Balkanu, najveći dio prikupljenih priloga se počeo usmjeravati u Bugarsku i Srbiju. Veselitski-Božidarović, u junu 1876. godine, je obavijestio komitete o smanjenju priloga koji pristižu u Crnu Goru. On je pisao: „U Evropi je smanjeno interesovanje za bosansko-hercegovačko pitanje. U januaru 1876. godine potpuno je prekinut dotok priloga iz Francuske, u aprilu iz Švajcarske i u junu iz Engleske”. Impresivne brojke U svojim izvještajima nadležnom ministarstvu Ionin je, takođe, obavještavao o smanjenju priliva novčane pomoći u Crnu Goru. Istovremeno, stupanje Crne Gore u rat s Turskom još više je pogoršalo stanje u zemlji. Sa početkom ratnih djejstava, prekinuti su poljski radovi, čak nije obavljena ni žetva žita. Gotovo sva stoka kojom su raspolagale porodice u Crnoj Gori usmjerena je za izdržavanje vojske. Nastavak rata zahtijevao je nove, još veće troškove, i to u vrijeme kad su sva sredstva u zemlji bila iscrpljena. U vezi s tim, Ionin je odlučio da pred vladom pokrene pitanje o izdvajanju većih iznosa novčanih sredstava za vojne potrebe. Ali, uporedo sa problemima u vezi sa ratnom kampanjom, konzul je ponovo pokrenuo pitanje o izbjeglicama, čiji je priliv, po njegovoj ocjeni, „suviše težak za Crnu Goru”. Zbog toga je on požurio da obavijesti Gorčakova o tome da je poslije početka rata rusko društvo preorjentisalo svu svoju pažnju na Srbiju i prestalo da se brine o Crnoj Gori, a upravo: „Novčani prilozi ovamo uopšte više ne pristižu, i ne samo što ni jedan dobrovoljac ovamo ne dolazi, nego čak ovdje nema ni jednog novinara – dopisnika ruskih novina”. Rijeka izbjeglica Nešto kasnije, Ionin je o tim okolnostima obavijstio i N. K. Girsa. Izražavajući nezadovljostvo zbog neravnomjerne raspodjele pomoći između Srbije i Crne Gore, on je izjavio: „Naravno, to je stvar ruskog društva, ali treba imati u vidu da je upravo ono stvorilo date okolnosti i mi želimo da ono čuje naše sugestije i savjete”. U datom slučaju, konzul je imao u vidu novac potrošen na montažnu crkvu za generala Černjajeva, za koji se, po njegovom mišljenju, moglo kupiti žito, ili topla odjeća za Crnogorce i Hercegovce. Nakon toga, ruska vlada je, uvažavajući novonastale prilike u Crnoj Gori, preuzela na sebe da pokriva troškove nabavke žita. U početku je Ionin informisao da je neophodno mjesečno usmjeravati 40 hiljada rubalja za kupovinu žita. Da bi se, pri tom, izbjeglo gubljenje vremena oko otpremanja on je molio da se novac upućuje u ruski konzulat u Trstu. Tako je 20. maja 1876. godine bilo odlučeno da se asignira iznos od 80 hiljada rubalja (odjednom za dva mjeseca). Ionin je, 3. septembra 1976. godine, obavijestio nadležno ministarstvo da je za dobijeni novac kupljeno žito. Istovremeno, on je obavijestio da je sa početkom novih vojnih dejstava u Crnu Goru iz Stare Srbije i Albanije pristiglo oko 7 hiljada osoba, čime se ukupan broj izbjeglica povećao na 60 hiljada. Konzul je ukazivao na to da ubuduće za kupovinu žita neće biti dovoljno 40 hiljada rubalja, jer slovenski komiteti više ne šalju ništa, „pa bi zbog toga trebalo asignirati 50 hiljada rubalja mjesečno”. Na ime Ionina je 11. septembra bila upućena mjenica na 50 hiljada rubalja. Poslije toga, ministarstvo je počelo svakog mjeseca u Crnu Goru slati po 50 hiljada rubalja, a 1878. godine novčana subvencija je, zbog smanjenja kursa, povećana na 68 hiljada rubalja. Na osnovu podataka ministarstva finansija, u periodu od 1875 1978. godine, za kupovinu žita namijenjenog hercegovačkim izbjeglicama u Crnoj Gori, uplaćeno je 2.238.482 rublje. (U ovaj iznos su uračunati i pojedinačni prilozi stanovništva). U novembru 1876. godine Ionin je otputovao u Rusiju da bi lično posredovao u vezi sa odobravanjem Crnoj Gori novčanih sredstava neophodnih za ratne potrebe. Po dolasku Ionina u Rusiju, u štampi je bilo objavljeno više članaka, u kojima se ukazivalo na neophodnost pružanja pomoći Crnoj Gori. U „Novom vremenu” je bio štampan izvještaj knjaza Vasiljčikova, koji tek što se bio vratio iz Crne Gore, u kojemu je on upoznao ruske čitaoce sa tokom ruske pomoći hercegovčakim izbjeglicama u Crnoj Gori. koje su se u međuvremenu još više povećale. U vezi s tim, on se ruskoj javnosti obratio sa pitanjem: što će se dogoditi sa Crnom Gorom, u kojoj je stanje postalo tako užasno da „prijeti čitavom narodu očigledna, neizbježna smrt od gladi i tifusa”. Izlaz iz takvog stanja, po njegovom mišljenju, je sljedeći: potrebna je hitna i golema pomoć. Vasiljčikov je proračunao da je za prehranjivanje 70 hiljada izbjeglica i 30 hiljada Crogoraca, potrebno 1.280.000 rubalja u srebru, i to samo za period od 1. decembra 1876. do 1. avgusta 1877. godine, što iznosi mjesečno najmanje 160 hiljada rubalja, ne računajući pomoć u naturi. Nakon toga je preduzet niz mjera za aktiviranje prikupljanja pomoći Crnoj Gori. Ukupni iznos Kao rezultat posredovanja Ionina, koje je podržala ruska javnost, 3. decembra 1876. godine Aleksandar Drugi je izdao naredbu da se Crnoj Gori uputi iznos od milion rubalja. Zbog skupoće žita u Trstu, odlučeno je da se ono kupuje u Odesi. U Odesi je kupljeno žita za 650 hiljada rubalja, od čega 500 hiljada od vanredne, a 150 hiljada od redovnih mjesečnih subvencija za žito. Za ta sredstva kupljeno je i usmjereno u Crnu Goru osam parobroda sa više od 700 hiljada puda (jedan pud iznosi 16,38 kg.) brašna. Poslije toga, žito se ponovo počelo kupovati u Trstu. U tom pogledu vojvoda Matanović se bio blagovremeno dogovorio o kupovini sa tršćanskim prodavnicama, koji su mu davali žito i na kredit. U septembru 1877. godine došlo je do zastoja u slanju novca, zbog čega je Ionin molio N. K. Girsa da posreduje u tome da bi novac, predviđen za kupovinu žita, bio uplaćivan ne samo na vrijeme, nego i unaprijed. U obrazloženju neophodnosti takvog slanja, on navodi: „U Crnoj Gori nemaju čime da prehrane doseljene izbjeglice, a ona nije kriva za prisustvo 70 ili 80 hiljada tih ljudi, i hrišćanski je pobrinuti se da njen ionako bezizlazni položaj ne postane još teži”. Poslije toga, od novembra 1877. godine, da se ne bi gubilo vrijeme oko otpremanja i dopremanja, ministarstvo je počelo slati novac, ali ne u Dubrovnik, nego u ruski konzulat u Trstu. Pomoć koju je Rusija ukazala Crnoj Gori u periodu od kraja 1875. do 1878. godine, po evidenciji Ionina, izražena u brojevima, iznosila je: pojedinačni prilozi 585 hiljada rubalja, od čega je 400 hiljada upućeno u vrijeme ustanka, a preostalih 185 hiljada u vrijeme rata između Crne Gore i Turske. Pomoć ruske vlade u tom periodu iznosila je 3 miliona i 390 hiljada guldena. U taj iznos je uračunata i pomoć za kupovinu žita hercegovačkim izbjeglicama u iznosu od 1 milion i 390 hiljada guldena. Osim toga, u novembru 1877. godine bilo je upućeno 600 hiljada guldena, za koju sumu je kupljeno 10 hiljada kilograma kukuruza. |
Ruska pomoć hercegovačkim izbjeglicama u Crnoj Gori – Nina I. Hitrova
Be the first to comment