Bitka u Morači juna 1877. godine – Dragiša Rašović



Boj na Bukovoj poljani

U ratnom okruženju Crnogorsko-turski rat (1876-1877), je u sjenci Rusko-turskog rata, koji se vodi sa promjenljivom srećom. Turci su koristili primirje na tursko-srbijanskoj granici od 27. juna kao i primirje između Crne Gore i Turske od 2. novembra 1876. godine, prekinuto u aprilu 1877. godine, hitajući da pragaze Crnu goru i da svoje snage koncentrišu protiv Rusije.
Dejstva turske vojske u Crnoj Gori planirana su kao napad sa tri ratna fronta: sjeverni-od Hercegovine prema Danilovgradu pod komandom Sulejman paše, južni -u dolini Zete pod komandom Saib paše, istočni-od Kosova i Metohije preko Vasojevića prema Kolašinu pod komandom Mehmed Ali paše. Kada se sretnu u rejonu Spuža i Podgorice, planiran prodor prema Cetinju i pokoravanje preostalih djelova Crne Gore.
Skromne snage Crne Gore bile su rastrzane na sva tri ratna fronta. Rovački, Donjomorački i Gornjomorački bataljon bili su na frontu u Hercegovini i u slivu Zete. Senatar Pero Jokašev Pejović iz Ceklina štitio je od turskih nasrtaja lijevu obalu Tare do Donjeg Kolašina sa Jezero-šaranskim i Poljsko-kolašinskim bataljonom.
Komandant nedovoljno naoružanih crnogorskih snaga na istočnom crnogorskom frontu vojvoda Miljan Vukov Vešović (1820-1886.) sinovi – Gavro Vuković i Todor Vuković), imao je pet vasojevićkih bataljona, dva bataljona senatora Pejovića i kombinovani Morački bataljon sastavljen od Donjomoračana i Gornjomoračana, lipovske i rečinske čete, pretežno rezervista u odmaklim godinama – ukupno osam bataljona, sa oko 3.500 boraca i dva topa.

Prodor kroz Vasojeviće

Glavnina turske vojske i pomoćna turska vojska na istočnom frontu pod komandom Mehmed Ali paše, ferika-divizijskog generala, zvani i Mehmed Alija, imala je oko 17.500 vojnika i 24 topa. Znači, Mehmed ali pašinoj vojsci sadejstvovao je i bašibozuk iz Metohije, Plava i Gusinja pod komandom Ali bega Gusinjskog.
Mobilisan je bio i bašibozuk iz kolašinskog okruženja pod komandom bimbaše (brigarida) Suljage Mekića i iz nekih sandžačkih krajeva. Turska vojska je imala brojno preimućstvo, snažnu artiljeriju, konjicu, tehničku i drugu ratnu opremu neuporedivo bolju od one kojom je raspolagala crnogorska vojska.
Pod izgovorom „izviđanja”, turska odjeljenja bašibozuka (neredovna pomoćna turska vojska, silom mobilisana, islamizirani sunarodnici starosjedilaca, neobuzdana pljačkaška vojska) stalno su napadala okolinu Kolašina, palila sela i planinske katune, ubijala i neboračku nejač, pljačkala i plijenila stoku.
Početkom juna 1877. godine turska vojska je ovladala Vasojevićima. Glavnina turske vojske, pod komandom Mehmed ali paše od Berana i pomoćna vojska od Plava i Metohije pod komandom Ali bega Gusinjskog, pod teškom borbom, potiskujući odrede vojvode Miljana Vukova i paleći vasojevićka sela, prodrla je 10/22. juna 1877. godine preko Trešnjevika i Lise prema Rečinama i Ključu.

Herojski otpor

Prodor turske vojske usporavala su dva vasojevićka bataljona, ali nijesu imala dovoljno snage da ih zaustave, pa je ona zauzela Vranješticu, Planinicu i Bare Kraljske. U pravcu Bukove poljane pošao je i vojvoda Miljan Vukov sa sinom Todorom Vukovićem, komandantom Ljevorečko-konjuškog bataljona. Tako su tri vasojevićka bataljona izvršila munjevit napad na zaštitnicu Mehmed Ali pašine vojske, koja se odmarala na Bukovoj Poljani.
Iznenađeni i razbijeni, Turci su se povukli preko Rečina ka Kolašinu. U ljutom boju na Bukovoj Poljani, 11/23. juna 1877. godine, po jednom izvoru saznanja, ubijeno je više od 800 turskih vojnika. Crnogorski gubici iznosili su oko 50 boraca. Sjajna pobjeda vasojevićkih bataljona na Bukovoj Poljani imala je visok moralni i psihološki efekat i širok odjek.
Šestog juna 1877. godine, turska vojska iz Kolašina napala je crnogorsku granicu i zapalila sela Vladoš i Trunića Do.Glavnina turske vojske, u prodoru od Vasojevića, zapalila je preostalio dio crnogorskog sela Rečine 10/22. juna. Crnogorska vojska je zapalila sela Smailagića Polje i Drpe u turskoj zoni. Pod komandom komandira Luke Ilijina Mijatovića, djelovi Moračkog bataljona prelazili su preko Tare u pomoć Rečinskoj četi i poslije kraće borbe starjela Turke u Kolašin.
Istog dana, 10/22. juna, kad je Mehmed Ali paša zapalio Rečine, kolašinski Turci su napali moračke katune na Vučju, ubili četiri Moračanina i plijenili stoku.
Lipovski barjaktar Vasilj Vuković sa jednim odjeljenjem Lipovaca, presrio je Turke koji su se vraćali s Vučja, iznenada ih napao iz guste bukove šume niže Krivače, ubio 13 Turaka i oteo im dio plijena.
Četvrti dan po dolasku Mehmed Ali paše u Kolašinu, 14
26. juna 1877. godine, turska vojska je pod komandom Veik Salih paše spalila Gornje Lipovo, kako kaže narodna pjesma:
„I Rečine selo popališe,
i Lipovo ognju predadoše…”
Stanovništvo je bježalo iz popaljenih sela i katuna, a Rečinska i Lipovska četa su se povukle prema Crkvini i ušle u sastav Moračkog bataljona prije boja u Donjoj Morači.

Nije snaga u sili

Vojna na tri fronta. Napad turske regularne vojske i bašibozuka i odsudni boj za odbranu Manastira Morače
U srednjem Potarju, od Prošćenja do Šaranaca, odvažni iguman Manastira Dobrilovine Mihailo Dožić (1848-1911), branič pravoslavlja, narodni prosvjetitelj, hajdučki hrabar uskok na područja pod turskom vlašću, čelnik buđenja nacionalne svijesti, imao je velikog uspjeha u raznim oblicima organizovane oslobodilačke borbe protiv Turske vojske i bašibozuka do vojevanja na gerilski način, kao rukovodilac ustanka, zatim komandir Poljsko-kolašinskog bataljona. Istakao se junaštvom i organizatorskim sposobnostima u Hercegovačkom ustanku 1875. godine i u ratu 1876-1878. godine. Ranjavan je na bojnom polju. Od 1878. godine upravnik je Manastira Morače.

Mitrofan (rođen Marko) Ban (1841-1920), rodom iz Boke Kotorske, arhimandrit Manastira Morače i uz to na značajnim vojnim i upravnim dužnostima u Morači (1869-1878), zatim episkop cetinjski, pa mitropolit crnogorsko-primorski, nosilac visokih odlikovanja, pisac svetovne i duhovne literature.

Pokret iz Kolašina

Poslije poraza na Bukovoj poljani, Mehmed Ali paša je prikupio svoje snage u Kolašinu. Njegova vojska nije uspjela u pokušaju da prodre prema Planinici i Raskrsnici, jer su je Vasojevići dočekali i natjerali na povlačenje prema Kolašinu. Za izvršenje postavljenog zadatka, Mehmed Ali paša je bio u dilemi – da li da planira prodor pravcem Mateševo – Lijeva Rijeka – Podgorica, ili pravcem Manastir Morača – Rovca – Spuž, i tako da se srete sa turskom vojskom koja je dejstvovala sa sjevera i sa juga i već se bile spojile u Bjelopavlićima. U tom cilju, Mehmed Ali paša je u potaji pripremao prikriveni plan prodora pravcem: Morača – Rovca – Spuž, vjerujući da će tim nedovoljno branjenim i najkraćim putem lakše uspjeti da stigne do cilja. Međutim, Mehmed Ali paša se prevario u procjeni da će brzim naletom pregaziti tvrdu Moraču i kamenita Rovca.
Vojvoda Miljan Vukov sa svojim bataljonima bio je zauzeo položaje u rejonu Mateševa. On je procjenjivao da će se turska vojska vjerovatno usmjeriti u pravcu Mateševa, pa je odlučio da ga čvrsto zatvori, u prvom redu za artiljeriju i konjicu.
U cilju valjane pravovremene pripreme odbrane od Turaka, na Crkvini je održano savjetovanje u kome su učestvovali: okružni načelnik u Morači Bašo Tokov Božović iz Pipera, arhimandrit Manastira Morače Mitrofan Ban, stari donjomorački komandir Milisav Mišnin Vujisić i podkomandir Živko Đokov Rakočević. Luka Ilijin Mijatović, ranjen na Trunića Dolu, komandir Moračkog bataljona sa sjedištem u Nježinom Lugu, nije mogao biti na ovom savjetovanju. Tu je odlučeno da se na Crkvini ostavi predstraža sa zadatkom da budno prate sve pokrete turske vojske i o tome odmah obavještava svoju komandu, Morački bataljon da se locira na isturene kote više sela Ravni. Neposrednom odbranom Manastira Morače će rukovoditi Bašo Božović i Mitrofan Ban, koji je vojsci održao patriotski govor sa pokličem svi u boj:
„Vojnici eto nam dolaze Turci u goste! Ja se nadam u vaše poznato junaštvo, da ćemo ih dočekati onako pošteno, kako su ih dočekivali vaši slavni preci, kad god su im ovakvijem načinom u pohode dolazili. Istina, njih je mnogo a nas je malo, ali to ne treba da nas ni malo plaši, jer nije snaga u sili, nego je snaga i moć u pravdi… S pomoću Božjom, složno i junački naprijed za čast naše drage Crne Gore!…”
Nekoliko starijih ljudi poslato je u sela da sklanjaju nejač u pogodna skloništa i da se nađu pri ruci kao vodiči našoj vojsci.

Pripreme za odbranu

Turska vojska je pošla iz Kolašina rano ujutro 11/23. juna 1877. godine, izašla na Vučje oko 10 sati, zatim se počela spuštati preko Žiraka prema vododjelnici Crkvina-Peg. Komandant združenog odbrambenog odreda vojvoda Miljan Vukov budno je pratio svaki pokret turske i njihove pomoćne vojske, pa kada je saznao da se ona krenula k Manastiru Morači, riješio je da joj to spriječi. Odlučio je da na Doli Ravanjske, koji dominiraju Donjom Moračom, odmah prebaci 1500 boraca sa dva topa, manju jedinicu iznad sela Bara i prema Raičevinama, u namjeri da tursku vojsku napadne sa više strana kada njena glavnina siđe bliže Đuđevini. Jedan dio svoje vojske je zadržao u rejonu Mateševa radi obezbjeđenja pravca uz Taru preko Jabuke i Raškova Gumna.
Odred senatora Pera Pejovića imao je više sukoba sa Turcima u dolini rijeke Tare na sektoru Kolašinskih Polja i Šaranaca, u toku proljeća 1877. godine, dok se po naređenju crnogorske Vrhovne komande povukao na Vratlo iznad Gornjeg Lipova. Senator Pejović je pozvan da odmah sa odredom dođe u Donju Moraču i vojničiki zauzme određene položaje. Pejović je sa Sinjajevine prešao preko Gornje Morače i zauzeo položaje iznad sela Raško. Rano sjutradan 12/24. juna vojvoda Miljan je naredio Bašu Božoviću i Mitrofanu Banu da Morački bataljon zauzme dominantna brda iznad sela Ravni i da budu u punoj pripravnosti, dok dobiju novo naređenje.

Uz manastirska zvona

Mehmed Ali paša je nastupao u tri kolone ka Manastiru Morači. Na desnom krilu nalazila se brigada bašibozuka pod komandom Ali bega Gusinjskog. Sa njom se kretao i bašibozuk pod komandom bimbaše Suljage Mekića iz bliže okoline Kolašina i iz nekih krajeva Donjeg Kolašina. Ova kolona je nastupala od Crkvine preko Vrujaca i Seoca prema Vočju u pravcu Manastira Morače. Na lijevom krilu nalazili su se redifi (rezervna turska vojska), pod komandom Salih paše, koji je nastupao pravcem Ravni – Raičevina
Manastir Morača, podignut 1252. godine drevni kulturno-istorijski spomenik, vjerski i kulturni centar, za borce Moračkog bataljona bio je nadahnuće i simbol oslobodilačke borbe, pa su zato čvrsto bili riješeni da ga brane i odbrane po svaku cijenu i ne puste neprijateljima da ga skrnave, pljačkaju, pale i ruše.
Dok se Morački bataljon utvrđivao na položajima koji mu je odredio vojvoda Miljan Vukov, pojavila se turska rezervna vojska na istaknutim brdima ispred njih, ali još nijesu prelazili u napad. Borci su vidjeli da je turska vojska zapalila Vrujca i Seoca i krenula k Manastiru, kod kojeg nije bilo branilaca. Razjareni i divlji bašibozuk Ali bega Gusinjskog ludo je jurio od Crkvine prema manastiru Morači. Borci Moračkog bataljona i drugih jedinica trčali su da bi tuđine spriječili u namjeri.

Žestoka bitka

Nošeni samopouzdanjem i rodoljubljem, borci Moračkog bataljona su oko 10 sati izbili iznad sela Bara, na mjestu Stožac. Turci su već bili zauzeli Gradinu i primorali na povlačenje grupu boraca, koja je bila krenula na Gradinu. Turci su pucali na ona odjeljenja Moračana koja su preko Bara trčala k rijeci Morači. Živko Rakočević i barjaktar Đorđije Tripkov Simonović sa 15-20 boraca stigli su kada je bašibozuk bio na domak Manastira spreman da puca po njemu. Kad su došli na vrh Čioca na domak Manastira, vidjelo se dvadesetak boraca koji su pucali na Turke nastupajući niz Ljubotiće k rijeci Morači.
Mitrofan je na konju otišao u naselje Manastira, a ljudstvo bataljona, koje je bilo krenulo ka mostu na Morači pod Manastirom, pošlo je pod komandom Baša Božovića uz lijevu obalu rijeke da taj položaj ne daju Turcima. Mitrofan je naredio grupi mladića da stalno zvone u manastirska zvona, što je odzvanjalo u srcu svakog branioca i snažno uticalo na jačanje borbenog morala i odlučnost boraca na odbranu. Bašibozuk Ali bega Gusinjskog napadao je sa velikom žestinom, ali ga je iznenadio još snažniji otpor Moračkog bataljona, koji ih je odbacio od rijeke Morače. Raspaljivala se odsudna bitka.
U momentu kada se turska vojska našla takoreći pred vratima Manastira i kada se raspalio žestoki okršaj, vojvoda Miljan Vukov je izvršio napad na lijevokrilnu tursku kolonu redifa. Iznenađenje je bilo potpuno, jer Turci nijesu očekivali tako silovat napad Vasojevića. U borbu je prvi stupio Ljevorečko-konjuški bataljon, pod komandom komandira Todora Miljanova Vukovića i podkomandira Lakića Vojvodića i unio pometnju u tursku vojsku. Vasojevićki bataljoni su vitlali zbunjenu i iznenađenu tursku vojsku po moračkim šumama, vrletima i potocima. Žestoki boj se vodio od Doli Ravanjskih do manastira Morače.
Bašibozuk, iznenađen snažnim otporom Moračkog bataljona i bočnim napadom Vasojevića, počeo se naglo povlačiti, a crnogorska vojska je prešla u energično gonjenje. Uz Koštanicu je posječen veliki broj bašibozuka. Zbunjeni Turci su se prosuli bježeći bespućem, okomitim vrletima i klisurama.

Trijumf branilaca

Branioci Morače su jurišem napadali na turske krilne kolone sa po dva bataljona, slomivši bašibozučke snage, iznenada napadnute kad su bili na prilazima rijeci Morači naspram Manastira. Snažna paljba sa lijevog i sa desnog krila kao i sa čela natjerivala je neregularne grupe u bjekstvo. Crnogorska vojska je odsjekla tursku prethodnicu od glavnine i zaštitnice potpuno slomila neobuzdani bašibozuk. Kada su turskoj vojsci odsjekli krila, islamizirana para-vojska domaćeg porijekla, dala se u bjegstvo poput usamljenog stada na vučjoj klanici. Turski poraz bio bi još veći da su pravovremeno i potpuno izvršili postavljeni zadatak komandiri vasojevićkih bataljona Zarija Protić i Zarija Bakić, što je Mehmed Ali pašinoj vojsci olakšalo povlačenje prema Kolašinu s manje gubitaka.
Mehmed Ali paša je pokušao da spasi svoje trupe od poraza. On je izvršio protivnapad na centar crnogorske vojske, ali su mu vasojevićki bataljoni pružili žestok otpor. Zatim je vojvoda Miljan Vukov poveo svoje bataljone na juriš, natjerao tursku vojsku u bezobzirno bjekstvo i gonio ih sve dok nijesu stigli na topove i rezervu.
U toku povlačenja bašibozuka, senator Pejović sa odredom hitno se prebacio iznad Raška na brdo iznad Seoca prema Vrujcima i napao tursko desno krilo. Da je Pejović prethodnog dana zaposjeo te položaje, vjerovatno bi turski bašibozuk pretrpio i veći poraz.
Od potpune katastrofe, tursku vojsku je spasila noć , koju su Crnogorci gonili do Tare. Povukli su se u Kolašin, noseći ranjene i poginule koliko im je uspjelo.

Za vječno pamćenje

Bitka u Morači je imala veliki vojni, politički i moralni značaj za Crnu Goru. Poraz turske vojske bio je potpun. Ona nije uspjela da ostvari svoj cilj – da preko Morače i Rovaca stigne u Spuž, sjedini se sa turskom sjevernom i južnom vojskom i da ujedinjena sa njima nastavi vojne operacije prema Cetinju, u cilju pokoravanja cijele Crne Gore. I Rusija je pozdravila sjajnu pobjedu Crnogoraca nad Turcima u Morači.
Vojska Mehmed Ali paše nije više bila sposobna za ratne operacije. Potpuno razbijeni bašibozuk se nije zadržao ni u Kolašinu već se razišao svojim kućama. Mehmed Ali paša ga više nije mogao zadržati pod svojom komandom, što je još više slabilo njegovu teško poraženu i demoralisanu vojsku. Upravo, pobjeda u Morači je bila jedina velika pobjeda crnogorske vojske u junskoj ofanzivi turske vojske na Crnu Goru 1877. godine. Vojvoda Miljan Vukov, kao mnogo puta ranije, pokazao se hrabar i vrlo sposoban vojskovođa.

Briljantna pobjeda

Spiridon Gopčević, pišući o ovom boju u Morači, kaže da su Crnogorci, pored brojčanog preimućstva turske vojske i snažne artiljerije, zahvaljujući izvanrednom rasporedu vojvode Miljana i senatora Pejovića, izvojevali jednu od najodlučnijih i najsjajnijih pobjeda u ovom ratu. Vojvoda Miljan je izvanredno iskoristio i konfiguraciju terena na način vrijedan divljenja.
Vojvoda Miljan Vukov produžio je da goni tursku vojsku i 13/25. juna i konačno je protjerao sa crnogorske teritorije. Crnogorska vojska istočnog fronta pod komandom vojvode Miljana Vukova slavila je trijunfalnu pobjedu poslije jednomjesečnog vojevanja sa vrlo brojnom i dobro naoružanom vojskom, predvođenom jednim od najsposobnijih turskih generala u ovom ratu.
O gubicima turske vojske u Morači postoje različiti podaci. Uopšte neujednačena kazivanja, teško je sa sigurnošću sporiti odnosno bez rezerve prihvatiti jer se neki kriju iza ograde „vojna tajna”. Kad je riječ o izvorima saznanja, samo da pomenem, bez komentara, lažni izvještaj Mehmed Ali paše višoj komandi o bici u Morači! Vojvoda Miljan kaže u izvještaju knjazu Nikoli da je u Morači bila velika turska pogibija i da su Crnogorci odnijeli pobjedu, u kojoj su vasojevićki bataljoni posjekli preko 700 turskih glava. Isledna komisija je utvrdila da je preko 1.400 turskih vojnika palo u moračkoj bici. Mitrofan Ban navodi da su Turci imali 1.500 do 2.000 mrtvih. Spiridon Gopčević piše da je na poprištu u Morači nađeno 2.070 turskih leševa i da je oko 2.000 ranjenih odneseno u Kolašin, da je na bojnom poprištu izbačeno iz stroja preko 4.000 pripadnika turske vojske! Crnogorska vojska je zaplijenila velike količine hrane, municije i drugog materijala, među kojima: 2.700 pušaka, 1.500 pištolja i levorvera, 1.800 sabalja i jatagana, 85 konja i 6 barjaka. Vrhovni komandant crnogorske vojske knjaz Nikola piše da je turska vojska u Morači izgubila preko 2.000 vojnika i da su Crnogorci zaplijenili mnogo oružja i drugog ratnog materijala.
Crnogorski gubici bili su 45 poginulih. Morački bataljon je imao 19 poginulih, 10 iz Donjomoračkog i 9 iz Gornjomoračkog bataljona. Vasojevićki bataljoni su imali 25 poginulih, a iz Jezero-šaranskog bataljona poginuo je jedan borac. Prema jednom podatku, Crnogorci su imali 162 ranjena od kojih iz Moračkog bataljona 43. U hramu Manastira Morače čuvaju se javno izloženi poimenični spiskovi: Vojnici Moračkog bataljona 18, Vojnici vasojevićkih bataljona 20 boraca, poginuli u borbi protivu Turaka u Morači 12. juna 1877. godine.

U znak sjećanja

Početkom jula 1877. godine, Turska je glavninu svojih snaga povukla sa crnogorskog ratišta na ruski front. Mehmed Ali paša je ostavio dva bataljona u Kolašinu. Povlačenje glavnine turske vojske omogućilo je crnogorskoj vojsci da preuzme nove operacije.
Primirje između Rusije i Turske, nastupilo početkom 1878. godine, odnosilo se i na Crnu Goru. Rat je završen odlukom velikih sila na Berlinskog kongresu 13. juna do 13. jula 1878. godine, kojim je Crna Gora dobila međunarodno priznanje države, udvostručenu teritoriju i izlaz na more.
Kolašin je oslobođen 4. oktobra 1878. godine u 11 sati i 30 minuta. Preživjeli pobjednici su se vratili u svoj zavičaj, pozdravljeni od svog rodoljubivog naroda. Ranjenike rane ne bole kad su dobijene u borbi za slobodu otadžbine, ali se pamte. Poginuli su svečano sahranjeni. U neoskrnavljenom Manastiru Morači održano je blagodarenje za srećnu i slavnu pobjedu.
Divimo se požrtvovanim patritima Crne Gore. Podsjećamo dostojne potomke časnih predaka na velikog pjesnika i slovenskog rodoljuba, autora nugasive luče i plamena vječne vatre – himne uzvišenoj slobodi Ivanu Gunduliću (1589-1638):

„O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi,
ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti!”

U znak sjećanja na ovu pobjedu Crnogoraca nad Turcima, na Crkvini je 1905. godine podignuta spomen crkva koja se srušila 1926. godine. Sada je u toku izgradnja novog hrama, na istom mjestu sa istim značenjem, na svojevremenu inicijativu doktora Gavrila Dožića (1881-1950), mitropolita cnrogorsko-primorskog (1920-1938) i patrijarha srpskog (1938-1950).
 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


17 − eleven =