Crnogorska rasprodaja tajni – Dr Živko Andrijašević


Zašto Crna Gora nije pogodno mjesto za čuvanje tajni:
Vojvoda Mašo ni nakon smjene nije otkrio tajne koje je decenijama dijelio s knjazom



Crna Gora nije pogodno mjesto za čuvanje tajni. Većina “vlasnika” tajni prije ili kasnije saopšte nekome “u povjerenju” to što znaju ili, u poznoj životnoj dobi, iskoriste tajne kao memoarsku građu. Na kratak vijek većine crnogorskih tajni presudno utiče njihov karakter. Znati neku tajnu, ovdje je obilježje moći, a imati moć, a ne pokazati da je imate, isto je što i nemati moć. Zato, da bi neko pokazao da ima moć, on mora priložiti tajnu kao dokaz, a čim tajna postane ulog za građenje sopstvene veličine, ona prestaje biti tajna. Kako u Crnoj Gori ima previše ljudi koji žele pokazati da imaju kakav-takav značaj, kruženje tajni je beskonačno, a njihovo nestajanje neminovno. U Crnoj Gori zbog toga i nema velikih tajni.
Nekada je za tajne u Crnoj Gori bio zadužen vojvoda Mašo Vrbica, prvi ministar unutrašnjih djela. Kao ličnost od najvećeg povjerenja knjaza Danila i knjaza Nikole, obavljao je za crnogorski dvor delikatne misije političke i lične prirode, a rukovodio je i službom koju danas zovemo tajna policija. Istoričari su utvrdili da je vojvoda Mašo zadao posljednji udarac crnogorskoj političkoj emigraciji koja se nalazila na teritoriji Austrije. U dogovoru s knjazom Danilom, on se priključio knjaževim protivnicima, i počeo tobože da “priprema” državni udar. Tokom tih “priprema” on je najvažnije emigrante doveo na crnogorsku teritoriju, i predao perjanicima. Vojvoda Mašo je imao ključnu ulogu i u organizaciji protjerivanja knjaginje Darinke, ali i u otkrivanju njenih veza sa srpskom agenturom na Cetinju. Pored knjaginje Darinke, on je otkrio i tajne veze između srpske vlade i vojvode Miljana Vukova, pa je vojvoda Miljan morao da pred knjazom objašnjava prirodu svojih veza sa Beogradom. Svoje veze sa Beogradom nijesu od vojvode Maša uspjeli sakriti ni brojni hercegovački glavari.
Vojvoda Mašo Vrbica je bio glavni organizator svih praćenja i prisluškivanja u Crnoj Gori i van nje. Preko svojih “vjernih ljudi” nadgledao je većinu crnogorskih glavara – od kapetana do ministara, i sve dvorske službenike. Posebno su ga interesovali njihovi politički stavovi, raspoloženje prema vladaru, momenti iz ličnog života, njihove slabosti i zloupotrebe vlasti. Sve interesantno ili kompromitujuće što bi o njima doznao, odmah bi podijelio s knjazom. Na taj način knjaz Nikola je znao gotovo sve o svojim saradnicima, a posebno ono što bi ih moglo kompromitovati. Za autoritarnog vladara, koji traži bespogovornu poslušnost, ovakve informacije bile su vrijedne zlata. Tako je Gospodar, zahvaljujući vještom vojvodi Mašu, mnoge svoje činovnike “držao u šaci”.
Skupljači tajni, koji su radili za vojvodu Maša, nalazili su se i van Crne Gore: u Kotoru, Herceg Novom, Skadru, Dubrovniku. Neki od njih su bili klasični operativci – imali su status crnogorskih obavještajaca, a radili su neki “civilni” posao kao pokriće, dok su neki od njih radili “po učinku” – on nama informaciju, mi njemu novac. U Herceg Novom je čak postojao čovjek koji je isključivo bio zadužen da analizira austrijsku štampu. Bez crnogorskog uveta nije bio ni ruski konzulat u Dubrovniku. Naime, vojvoda Mašo je uspio da jednog inteligentnog cetinjskog mladića zaposli u konzulatu da “pere pljate”. Taj mladić bio je Mišo Popović Jabučki, kasnije maršal dvora i crnogorski general. Njegov zadatak bio je da vodi brigu o tome ko dolazi u konzulat, a pomalo i da prisluškuje konzula Aleksandra Semjonoviča Jonina. Da je Popović radio za Službu, Jonin je otkrio tek dvadeset godina kasnije.
Vlasnik najveće zbirke crnogorskih tajni, vojvoda Mašo Vrbica, i njihov najveći korisnik, knjaz Nikola, posvađali su se 1882. godine. Oko čega i zbog čega, to ni do dana današnjeg nije utvrđeno, iako postoji nekoliko pretpostavki. Formalno, Vrbica je smijenjen, vjerovali ili ne, zbog zloupotreba u radu “Društva za gajenje šljiva”, čiji je počasni predsjednik bio. Najvjerovatnije da je smjenjivanje vojvode Maša uslijedilo na izričit zahtjev Petrograda, jer su oni Vrbicu smatrali za revnosnog saradnika austrijske tajne službe. Ubrzo je vojvoda Mašo napustio Crnu Goru, i nastanio se u Banja Luci. Tajne koje je decenijama dijelio s knjazom, nikad nikome nije povjerio.
Za razliku od vojvode Maša Vrbice, koji je pokazao postojanost u čuvanju tajni, knjaz Nikola takvu osobinu nije imao. Među njegovim saradnicima bilo je poznato da knjaz teško čuva tajnu, posebno ukoliko ona uzdiže njegov značaj i državničku veličinu. Ako bi ujutro stigla kakva depeša iz Petrograda, kojom se Rusi zahvaljuju knjazu za kakvu uslugu, isto veče bi u cetinjskoj “Lokandi” pričali da je ruski car opet pisao knjazu “kao ljubljenom sinu”. Austrougarski poslanik, koji je bio svjedok kratkog vijeka političkih indiskrecija u Crnoj Gori, pisao je da se najveće dvorske tajne mogu čuti na cetinjskoj pjaci. Da knjaz ne “drži” tajnu, potvrđuje i dr Ivo Jovićević. U svojim memoarima Jovićević se žali da je knjaz odmah obznanio sve ono što mu je on u povjerenju saopštio, iako mu je obećao da će sve ostati “među njima”. Knjaza su, naime, interesovali neki detalji “Bobmaške afere” (1907), pa je pozvao Jovićevića na “čašicu razgovora”. O tome Jovićević piše:
– Pogledao me tako blagim pogledom da me je to iznenadilo. Reče mi da sjednem naspram njega i poče govoriti jednim veoma blagim i prijatnim tonom: “Primjetio sam da ti onoga dana nijesu kazali sve što znaš o zavjeri, sigurno zbog toga što je bilo prisutnih i drugih ljudi, pa sam poslao po tebe da se nasamo porazgovaramo i da mi kažeš, kao svom ocu, sve što ti je o zavjeri poznato, a sve što mi budeš kazao ostaće sigurno među nama”.
To što je Jovićević znao, on je čak napisao i predao knjazu, ali je nekoliko dana kasnije bio iznenađen kada je saznao da je njegova “povjerljiva informacija” puštena u javnost.
Na još drastičniji primjer gospodareve nepostojanosti u čuvanju najvećih političkih tajni, ukazuju memoarske bilješke Ilije Bjeloša, njegovog dugogodišnjeg sobara. Vjerovali ili ne, Ilija Bjeloš je bio prvi Crnogorac kojem je kralj Nikola saopštio da će Crna Gora zaratiti protiv Turske 1912. godine! Kralj se, juna 1912, vraćao iz posjete Beču, i prije nego je brod pristao u barsku luku, pozvao je Iliju Bjeloša u svoju kabinu.
Tada je kralj svom posilnom, kojeg je zvao “Orle”, rekao sljedeće:
– E, Orle da ti nešto kažem, ma da niko ne zna od tvoje strane. Neće Gospodare, dajem Vi moju riječ, kao što nikad niko s moje strane nije znava Vaše tajne. E, Orle, moj put u Rusiju i ovi sad u Beč skovao je rat sa Turskom, da ako Bog da oslobodimo jadno naše potlačeno srpstvo.
Naravno, ovu veliku tajnu kralj je kasnije “u povjerenju” saopštio barem još desetorici svojih saradnika, ali je “prvjenstvo” pripalo Iliji Bjelošu, sobaru kraljevom.
Prikupljanjem tajni u Crnoj Gori bavilo se i posebno odjeljenje Ministarstva unutrašnjih djela. Ovo odjeljenje je formirano krajem XIX vijeka, i imalo je zadatak da prikuplja informacije koje su bitne za vladarevu sigurnost. Početkom XX vijeka ovo odjeljenje se bavilo i špijuniranjem opozicije, a imalo je na raspolaganju dvadesetak “tajnih policajaca”. Za neupućene, to su oni policajci za koje ne znate da rade u policiji. Kako je izgledalo nadgledanje opozicije u Crnoj Gori svjedoči dokument, koji je kapetan iz Vasojevića uputio oblasnom upravitelju: “Pošto sujmam na nekoliko ličnosti u područnoj mi kapetaniji, kojima bi trebalo postaviti noćno tajnu stražu okolo njihovih kuća, da paze za sastanke sa izrodima i izdajnicima naše domovine, to molim Vas Gospodine Upravitelju, da poznatim Vam putem posredujete đe treba, da mi se stavi (na raspoloženje) nekoliko vojnika…”
Na kraju, treba reći da je u Crnoj Gori pored “tajnih policajaca” policijski posao radila i razgranata doušnička mreža, koja je funkcionisala na “dobrovoljnoj bazi”. Spiskove saradnika tadašnje tajne policije, pa čak ni jedno jedino ime, nijesmo uspjeli naći u cetinjskom arhivu, iako smo svaki dokument Ministarstva unutrašnjih djela pažljivo pregledali. Jedino što smo našli, a što ukazuje na postojanje saradničke mreže, jesu konstatacije: “saznajem od pouzdane veze”, “kako mi javlja moj čovjek”, i sl. Policija, izgleda, dobro čuva svoje ljude, čak i od radoznalih istoričara, tako da današnji saradnici ove službe mogu mirno raditi svoj plemeniti posao.

——————————————————————————–

Gospodar je volio da čita tuđa pisma

Pored toga što je slab čuvar sopstvenih tajni, Gospodar je bio slab i prema tajnama drugih ljudi. Vojvoda Simo Popović ostavio je svjedočanstvo o knjaževoj neobičnoj sklonosti – čitanju tuđih pisama:
– Knjaz je više puta htio da zna šta ko piše, pa bi poslao perjanika za poštijerom da ga dovede s torbom u dvor, pod izgovorom da knjaz ima još njeka pisma da mu da… Knjaz pregleda pisma i ako mu se na kojem, po poznatom mu rukopisu zaustavi pažnja, on ga zadrži i pročita…
Prema nekim svjedočenjima, Gospodar je do pred kraj svoje vladavine čitao tuđa pisma.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


four × four =