JEVREM BRKOVIĆ

CRNOGORSKI SOLILOKVIJ

 

 

U poniranju kroz povijesna čvorišta, naš poznati pisac razotkriva i promišlja malo poznate ili potisnute događaje, zahvatajući pri tom u najdublji sloj crnogorskog bića i senzibiliteta

Vladika Danilo prvi uviđa da je Nužda
preča od Boga, da ona postaje i Božja
kazna i Božji blagoslov u zemlji gdje
žive on i njegovi ratnici, toga istorijskog
trenutka – Crnogorski Prometeidi!

***

Ima dovoljno logičnih i na dokumentima
osnovanih činjenica da je drama Šćepana
Malog, jednog obrazovanog čovjeka i jednog
dosta razboritog naroda, nenadno počela
i trajala punih, i za Crnu Goru zlatnih,
Sedam godina! Zašto tu dramu niko ne
naziva uspjelim Državnim Udarom bez kapi
prolivene krvi?!

***

Postoji deset godina u životu Petra Prvog,
za koje niko ne zna gdje je bio, u što
je najmudriji Petrović potrošio tih
deset godina. U što i gdje?

***

Možda je vladika Vasilije najveća tajna
među ostalih šest velikih Petrovića: On
je pripremio Petra Prvog, on je tajno
uspostavljao odnose s Mlečićima; on nije
u Petersburgu umro, on je u Lavri
Aleksandra Nevskog otrovan!

Malo je bilo onih koji se nijesu prodali Beogradu 

I

BLASFEMIKA ANTIMONTENEGRINA, inspirisana rusko-srpskom hegemonikom i slovenikom, okupacioni i povremeni helotizam traju i hobotnički se pripijaju uz ime i zemljopisnost Crne Gore, više od dvjesta dosta dobro dokumentovanih godina crnogorskog otpora. Bilo je rijetkih predaha, povremenih splašnjavanja kada su blasfemija i blasfemičari morali da ušute pred opštebalkanskim tragedijama, u kojima je Crna Gora vazda imala svoju epizodu, zatim jugoslovenskom revolucijom, gdje je imala zapažen i revolucionarni i kontrarevolucionarni angažman. U devetnaestom stoljeću bilo je kraćih ilirističko– panslavističkih euforija, kojima se i Cetinje pridruživalo. Sva su ta hazardna oduševljenja zapostavljala neslovensku populaciju, koja nije mala! I u tim ilirično-panslavističkim balkanskim vjetrićima, Crna Gora je više bila antiturska utvrda, opjevani gorštački heroikum, kojeg su svojatali čas Rusi, čas Srbi, najčešće, po dogovoru, i Rusi i Srbi! Postojali su trenuci, doduše veoma rijetki, kada je blasfemija antimontenegrina splašnjavala, kada je tihnula, ostajala trenutno bez glasa. Bila je odlagana za “bolje” i “pogodnije” trenutke, ali uvijek u pripravnosti da se bjesomučno ustrijemi na Crnu Goru i njeno hiljadugodišnje postojanje.
A ono drugo vrijeme, ili ona druga i drugačija vremena, koja su nastajala i trajala, uglavnom, kao rezultati tih mračnih i svijetlih perioda, kakva su ona bila? Ta vremena su veoma često, još u prošlom vijeku, a i u ovom pogotovo, svodila svoje račune, pravila državu i dinastiju, Skupštine i Banovine, koje su jednoj zemlji i jednom narodu oduzimali istorijski identitet, narodno ime i sve ono što je išlo uz to ime: Narod, Državu, Naciju i Kulturu.

Karađorđevićevska Jugoslavija se nije zadovoljavala brisanjem imena Crne Gore iz imena buduće države, nije pristajala samo na zatiranje “stare slave” dukljansko-zetsko-crnogorskog naroda, na svođenje na tamo neku zetskobanovinsku provinciju, čiji ni prvi ban nije mogao biti Crnogorac. To je aleksandrovsko, zetskobanovinsko i svesrpsko vrijeme bilo puno poniženja, uvreda, žandarsko-batinaških i bjelaških pogroma: trpanja mačaka u gaće, palikuća i paljevina, pljačkanja Muzeja, Oružnice, Arhiva i Riznice – a što je Crna Gora drugo imala! Bilo je to vrijeme kalabićkog divljanja u Nikšiću i okolini, ubijanja i bacanja u jame crnogorskih pobunjenika, pa i već starih serdara i komandijera koji se nijesu prodavali za ponižavajuću penziju i čin manje nego što su imali u crnogorskoj vojsci, za povremena primanja u novi dvor, gdje bi njih, njihova nekadašnja zvanja, rane, medalje i narodna odijela, ponižavali mladi gardijski oficiri, dvorske dame i revnosna usluga, rumunski, rusko-demidovski i grčki rođaci kraljice Marije, princeze Olge i princa Pavla. Malo je bilo serdara, vojvoda, komandijera, brigadira i divizijara, koji se nijesu prodali Beogradu i odavno za Beograd radili, kao nekada njihovi svijetli uzori: Novica Cerović, Jole Piletić, Risto Bošković, Peko Pavlović, Marko Miljanov – gotovo svi kroz čitavi devetnaesti vijek, izuzev vasojevićkog vojvode Miljana Vukova, kojeg nijesu mogli “premamiti” da radi za Beograd, iako je bio kum Kuće Karađorđevića. Sve su to bili izuzetno hrabri ljudi, borili su se i održali Crnu Goru, stekli čast i ugled, ušli u plemenske legende, a tek u bratstveničke: bili su opijeni srpstvom i Beogradom, jer su im obezbjeđivali udoban život, dobar imetak i školovano potomstvo, mahom u vojnim školama. Potomci Prometeida, zaboravljajući svoje dukljanske korijene, rado su pristajali da čak za male novce rade protiv zemlje za koju su i krvarili. A tek crnogorski mitropoliti: otkad je Danilo Stankov odgurnuo Crkvu od Države, nije ga bilo koji kod srpskog Ministarstva unutrašnjig dela nije bio pribilježen kao špijun, uz pristojnu novčanu stimulaciju!

Dok je mladi monarh Aleksandar uspostavljao pravi dvor s evropskom etikecijom, manirima i titulama, od maršala dvora do prvih dvorskih dama (Dunđerske i Spalajkovićeve), koje su morale biti po svemu drugačije od onih obrenovićevskih dvorskih dama: obavezno udate i iz bogatih porodica, da se ne bi ponovila nesmotrenost prethodne dinastije kada je prva pratilja bolešljive kraljice Natalije postala i posljednja obrenovićevska kraljica – dotle je jedan narod okupiran, prisilno prisajedinjen montiranom Podgoričkom skupštinom, nazvanom još i velika, kojom se manipulisalo i koja je manipulisala tobožnjim narodnim predstavnicima, čiji prosjek godina nije prelazio 25.
Stari kralj Petar je, već sasvim senilan i hronično arteriosklerotičan, otišao iz života 1921. godine, ne shvatajući sasvim na kakav je i koliko okrvavljen prijesto došao. Njega, izgleda, nikada nije grizla savjest, mada su kraljevske savjesti i kod kraljeva pod mnogo većim i starijim krunama, prilično uspavane. Danom dolaska na prijesto kraljevske savjesti zakržljavaju i kao moguća ljudska osjećanja trajno atrofiraju. Zbog svega onog što su Apis i njegovi crnorukci, u oficirskom mundiru, od srpskog kraljevskog dvora, one majske beogradske poponoći 1903. uradili, na dvor i krunu Karađorđevića pao je veliki prezir svih evropskih kraljevskih dvorova, pa i onih u čijim je hronikama bilo sličnih zločina.
Što su tog majskog predzorja 1903. godine uradili Apisovi pomahnitali crnorukci? Jednog su evropski obrazovanog mladog kralja, i njegovu kraljicu, zvjerski, po srpski i balkanski, iskasapili da bi Karađorđeviće doveli na prijesto. Mladi kralj Obrenović je imao cviker, poput onoga na nosu gospodina Poenkarea, rado je čitao francuske pjesnike i njemačke filozofe. Njegova supruga kraljica, iz nešto imućnije srpske porodice Lunjevica, inače bivša supruga inženjera Mašina, na prijesto je došla očaravajući svojom erotskom bujnošću mladog prestolonasljednika, možda najvećeg srpskog melanholika. Apisovi su crnorukci tog groznog majskog razdanja ispoljili i morbidno patološke nagone prema mrtvoj srpskoj kraljici: sedamdeset i dvije oficirske sablje zabili su u vaginu svoje kraljice, trudeći se čiji će vrh sablje prije izbiti na stomak, čiji u međugruđe rasne kraljice, a čiji na grlo.

Kako su dvorske ulizice psovale Nikolu i Petroviće

Po paranoičnoj nacionalno-rodoljubnoj evidenciji Apisovih crnorukaca, Draga Mašin je, dok nije postala srpska kraljica, imala 72 ljubavnika, što znači da su 72 falusa ušla u njenu vaginu. Otuda je i broj ovaginjenih sabalja ravan broju falusa. Bilo je srpskih istoričara koji su se dugo sporili da li su uz Apisovu sablju – u broj od 72 falusa uračunali i falus prvog muža gospođe Mašin, inženjera Mašina, i falus njenog kralja i muža Aleksandra Obrenovića. U srpskoj istoriografiji još i danas tinjaju sporenja oko te falusne činjenice kraljice Drage! Dakle, krvoločni zavjerenički kuriozitet za kakav nijesu znali ni hroničari krvavih kraljevskih drama na engleskom, francuskom, danskom, švedskom i ruskom dvoru. Na azijatskim kraljevskim i carskim dvorovima, posebno na kineskom, japanskom, mongolskom i turskom, bilo je i većih krvavih kurioziteta, čak dranja glave, kao i Srbi svome Voždu 1817. godine, i kuvanja kraljevskih srca, kraljičinih i caričinih grudi i debelog mesa sa stražnjica. Kud će većih dokaza za neodumrle kanibalske instinkte i kod krunisanih glava i njihovih najodanijih.

Drama crnogorskog naroda, čiji je prvi čin počeo još ulaskom u rat 1914, dobijala je tih ujediniteljskih i prisajediniteljskih dana tragična razrješenja. Glavni protagonisti te krvave drame bili su Karađorđevići, njihovi nezajažljivi apetiti za stvaranje Velike Srbije i patološka mržnja prema Cetinju i Petrovićima. Petrovići, iako autentična crnogorska dinastija, nijesu se ni mogli ni umjeli snaći i oduprijeti smrtonosnim nasrtajima Beograda i već prenaglašeno nacionalnog srpskog bića, koje se uspješno privikavalo da Crnogorce računa boljim dijelom srpstva, što se još ne zna srpski ponašati, a ni osjećati. Umorna od gospodarstva, serdarstva, vojvodstva i cetinjskog predugog namigivanja srpstvu, i barjačenja srpstvom, Crna Gora je morala doživjeti tragediju.
Karađorđevićevsko-pašićevska režija crnogorske drame odvijala se po već davno utvrđenom planu, koji je, prvi put jasno i javno iskazan u Načertaniju Ilije Garašanina. Tako su Karađorđevići i njihov sigurno najmudriji predsjednik vlade, Nikola Pašić, privodili kraju odavno zamišljeni i dosta dobro i pametno pripremani plan utapanja ili likvidiranja Crne Gore i asimiliranja Crnogoraca. I dok se Aleksandar, u početku, veoma nonšalantno odnosio prema novopripojenim pokrajinama, pozivajući se stalno na rođaštvo i crnogorsku krv po majci, dotle su njegovi osiljeni oficiri i njihove crnogorske kolege ujedinitelji surovo “sređivali prilike” po Crnoj Gori, Kosovu, Metohiji, Dalmaciji, Hercegovini, Slavoniji i Moslavini.

Mladi crnogorski oficiri, većina đaka i studenata, kojih, srećom, nije bilo mnogo, gotovo sva službenička, dosta primitivna, birokratija, oduševljavaju se prisajediniteljstvom koje se, o srama, naziva ujediniteljstvo, i drastičnim metodama tjeraju crnogorski narod u novu državu, guše ustanke i pobune, vežu i hapse, pune zatvore: Jusovaču i Bogdanov kraj, omalovažavaju sve ono što je Crna Gora do tada tekla i stekla, što je bila i za Balkan i za Evropu. Srpski džandari i crnogorski Bjelaši, ujedinitelji, pogotovo omladinske “poćerne” čete Mašana Božovića, dojučerašnjeg crnogorskog oficira, po Crnoj Gori praktikuju do tada na Balkanu nečuvene zločine, što im se, samo donekle, približavaju zločini počinjeni u Burskom ratu.
Što se tih ujediniteljskih dana i mjeseci dešavalo (poslije onih devet dukljanskih kraljeva) s prvim i posljednjim crnogorskim kraljem Nikolom I? Odavno već star, bez nade na povratak u Crnu Goru, napušten od zetova, izigran od svih saveznika, nije bio ni mnogo uman ni dalekovid da se snađe u lavirintima nove balkanske, evropske i svjetske politike, da predosjeti nove savezničke podjele, nestajanje nekih starih država i carevina i nastajanja novih. Savjetovan od ne mnogo pametnih i nezainteresovanih sinova i prilično kapricioznih kćeri, izuzev Ksenije, okružen samo grupicom, još vjernog mu dvorskog osoblja, ostarjelih serdarskih ulizica i samo nekoliko viših oficira, on, u početku, pokušava da se snađe, da potraži zaštitu i utočište kod evropskih dvorova i vladara, ne osjećajući da je Beograd podmetnutim lažima ozbiljno uzdrmao njegov evropski ugled, čak i kod njegovih zetova. Nailazi na samo kurtoazno sažaljenje, na okretanje glave i diplomatsko ćutanje. Tragični cetinjski monarh počinje da piše oporuke, proglase, zavještanja i savjete, starački tužne pjesmice i vapaje, a ima dokaza da započinje da piše i roman, čemu on zaista nije bio vičan.

STARI CRNOGORSKI KRALj U IZGNANSTVU, NEOČEKIVANO BRZO PRIHVATA, NEMAJUĆI VIŠE UZ SEBE VOJNU SILU, ŠTO SU MU JE SRPSKI OFICIRI, NAROČITO GENERAL PEŠIĆ, RAZBILI I OKRENULI PROTIV NJEGA, da je detronizirani monarh i da njegove države, naroda i zemlje više nema pod crnogorskim imenom, još ne bivajući svjestan da je za to on ipak najveći krivac! Tješio se činjenicom da nijesu nestali samo njegov dvor i kruna, i samo njegova mala kraljevina, nego i dva mnogo starija dvora i četiri carske krune – ruska romanovska i austrijska habzburška, osmanska i njemačka! Dakle, danju se mogao tješiti nestankom i četiri tako slavne carevine, pisanjem pjesama i uzaludnih patetično-rodoljubivih proglasa svojim “jadnim Crnogorcima”, dok je noću, svoju staračku nesanicu umirivao svježim jabukama, pjevanjem uz gusle i “kontanjima” gdje se i kako pogriješilo u danima kada je počinjala velika lovćenska drama, nikad ne upirući prstom u pravog krivca – u samog sebe! Od njegovih do juče teatralno ponositih đenerala, od čijeg su katunskog i plemenskog crnogorstva civilizovani Crnogorci uzmicali, ostali su mu do kraja odani samo Anto Gvozdenović, Milutin Mijajlov Vučinić i brigadir Raičević! I onih dvorskih staraca je malo ostalo uz svoga starog i obožavanog Gospodara. Kao pepeo od izgorjele lučevine raspršila se sva ona dosta primitivna, laskava, udvorička, podanička i kužinsko-trpezarijska cetinjska kamarila. Glasno je i preglasno priješla na srpsku stranu, stajući uz Karađorđeviće, ljubeći im ruke – isto onako ljigavo i sluganski kao što su to radili kralju Nikoli. Ta karikaturalno – biološka, serdarsko – vojvodsko – đeneralska dvorska starudija, pristupala je srpskom kralju i njegovom sinu regentu, s Nikolinim ordenjem na prsima, s crnogorskom medaljom Obilića, s Danilovim krstovima i ruskom Svetom Anom, s jednim ili dva najniža srpska ordena što su ih Crnogorci dobijali, psujući pred novim gospodarima kralja Nikolu i sve Petroviće, iako takvo što u tim trenucima niko od njih, nije tražio! Jednome takvom crnogorskom vojvodi, kralj Aleksandar je podviknuo: “Ne psuj mi dedu, čudovište brkato. Marš iz dvora. Takvi će i ovaj oprljati kao što su oprljali onaj cetinjski!” Bilo je nekoliko Crnogoraca, ali samo nekoliko, koji su odmah dobili Karađorđevu zvezdu četvrtog reda, a niko prvog reda i Belog orla s mačevima. Na primanje srpskih odličja odlikovani su dolazili bez crnogorskog ordenja. Kralj Petar ujedinitelj je sve do smrti, a Aleksandar do Marselja, u najsvečanijim prilikama nosili crnogorsku Obilića medalju i Danilov krst prvog reda
kojim ih je kralj Nikola odlikovao!

Za ministra kulture imali smo čak i jednog Ujevića

POSLJEDNJI DANI PRESTARJELOG KRALjA i zakašnjelog, ne mnogo darovitog, romantičarskog pjesnika, bili su tužni, teški i osamljenički. U francuskom gradiću i luci Gof Žoan, gdje se nekada, iz zatočenja na ostrvu Elbi, iskrcao Napoleon I, u skromnoj Vili krinova živi, okružen samo porodicom, najneophodnijom poslugom i neznatnom dvorskom svitom od svega nekolika još mu vjerna oficira i dva službenika dvorske kancelarije. O njegovom materijalnom položaju najbolje svjedoči činjenica da stari kralj nije mogao držati čak nijedan fijaker, a kamo li, svitu i kamarilu, koje, inače, nikada nije bilo mnogo, čak ni u najblještavijim trenucima cetinjskog dvora.
Petrovići su inače bili štedljivi: i kao poznatija njeguška porodica, i kao trgovci s Kotorom, i kao crnogorske vladike i gospodari. Danilo Stankov, kao prvi crnogorski knjaz, ostao je zapamćen kao čovjek i vladar velike štedljivosti i izuzetno racionalne upotrebe novca. I njegov brat, veliki grahovski vojvoda Mirko, bio je poslovično štedljiv: nije žalio novce samo za isključivo važne državne potrebe, prije svega za naoružanje i neophodan vojni materijal. Volio je da se odijeva kao najbogatiji, da, kako je govorio, “u pregovore s Turcima” mora izgledati odjeveniji od njih. Otuda nekoliko njegovih fotografija u veoma raskošnoj odjeći i sa najboljim primjercima oružja. Knjaz i kralj Nikola, sin Mirkov, bio je, uz Njegoša, štedljiviji i ekonomičniji od svih balkanskih i pribalkanskih vladara svoga doba, iako je volio da nosi raskošnu knjaževsko-kraljevsku odjeću s crnogorskim naznakama. Knjeginja i kraljica Milena, kćerka, po ljepoti, junaštvu, lukavosti, pizmi i štedljivosti, poznatog čevskog vojvode Petra Vukotića, bila je štedljiva i kao knjeginja i kao kraljica, pogotovo kao majka toliko djece. O raskošnosti i raskalašnosti, na cetinjskom se dvoru ne može govoriti. Takva kraljevska osobina nije bila svojstvena ni Nikolinim kćerima, dok sinovima, pogotovo prestolonasljedniku Danilu, jeste. I talijanska je kraljica, Jelena Petrović Njegoš Savojska, bila veoma štedljiva i žena i kraljica na jednom od najbogatijih evropskih dvorova. Nešto manje štedljive bile su Stana i Milica, udate za velike ruske knjaževe, mada ni njih nije ubio glas velikih rasipnica na velikom carskom dvoru. One su jednog raspusnog Sibirjaka, varalicu, jurodivog popa i seksualnog manijaka, Grigorija Raspućina, dovele na ruski dvor. Da li iz razloga o kakvim se golicavo u Sanktpeterburgu i Beogradu pričalo, ili da bi taj sibirski travar izliječio carevog sina, oboljelog od hemofilije? Doduše, Edvard Radžinski kaže: “Razumijevanje Raspućina jeste ključ za razumijevanje i duše, i brutalnosti Rusije koja će doći poslije njega. Bio je preteča miliona seljaka koji su, i pored vjere u srcima, uništavali crkve, i koji su, sa snovima o vladavini Ljubavi i Pravde, ubijali, silovali i napunili zemlju krvlju, na kraju uništili i sebe”. Da li su dvije petrovićke princeze i velike knjeginje Romanove, nasjele mitu o užarenom Raspućinovom falusu? Knjeginja Zorka, najstarija kćer kralja Nikole, udata za beskućnika Petra Karađorđevića, koji tek poslije njene smrti stupa na okrvavljeni srpski prijesto, bila je materijalno zavisna od roditeljskog doma. Živjela je i djecu rađala u poklonjenoj kući na Cetinju, u neposrednoj blizini Dvora.

VILU KRINOVA, U NEJI KOD PARIZA, NEKOLIKO PUTA JE 1916. I 1917. GODINE POSJETIO HRVATSKI STUDENT IZ PARIZA, VEĆ OGLAŠENI ŽURNALISTA I PJESNIK AUGUSTIN TIN UJEVIĆ. Tin se 1914. godine, kao žurnalista, obreo na Cetinju. Tražio je prijem kod kralja i odmah bio primljen. Kralj ga je zadržao na ručku, poklonio mu dvije svoje knjige i komplimentirao mladom Hrvatu iz Imotskog kako rado čita njegove tekstove, tih dana objavljene u cetinjskoj štampi. Nikoli Prvom su se izuzetno svidjeli članci: “Čiji je Trst”, “Slavenska Austrija” i “Italija i Dalmacija”. Na Cetinju se Tin deklarisao kao izraziti “antiaustrijski slavenofil”. Crnogorski monarh se spremao da baš tih dana Austriji, kao jedini saveznik Srbije, objavi rat, te mu je Tinovo slavenofilstvo posebno godilo.
Kada su se crnogorski kralj i Vlada našli u izbjeglištvu, čim je saznao mjesto njihovog rezidencijalnog boravka, već student u Parizu, Tin Ujević je pohitao u Nej da izrazi svoju iskrenu privrženost Njegovom Veličanstvu i Crnoj Gori. Pjesnik je od kralja zatražio crnogorsko podanstvo i odmah ga je dobio. Samo je jedan budući veliki pjesnik, u vihoru svjetskog rata, mogao zatražiti podanstvo države koja očevidno nestaje. Tin je uz podanstvo dobio i crnogorsku stipendiju za studije u Parizu. Da bi mladom hrvatskom pjesniku, velikom slavenofilu, što je poskitanom kralju pjesniku godilo, mogao dati pristojnu apanažu, kralj ga je tu u Vili krinova u Neju, imenovao ministrom prosvjete i kulture u izbjegličkoj crnogorskoj Vladi. To je bio resor za koji se niko ni u izbjeglištvu nije otimao. Tin je sve do smrti crnogorskog suverena primao apanažu. Ovaj je hrvatski pjesnik 1932. godine u Nikšiću objavio svoju poznatu knjigu poezije Auto na korzu. Velika Tinova pjesma Visoki jablani inspirisana je Crnogorcima. Tin je u predratnom Nikšiću povremeno boravio kao gost poznatog nikšićkog konobara Nikše Kokolja. Na konobare je znao da se obrecne: “Mulac jedan, znadeš li da dvoriš crnogorskog ministra?”
Posjetioci Vile krinova bili su sve rjeđi i neznatniji po društvenom ugledu i dostojanstvu. Nekoliko bivših balkanskih ministara iz vlada koje su propale prije i u toku Prvog svjetskog rata, među kojima je bio najistaknutiji grčki ministar Evgenijades, dolazili su crnogorskom kralju u izgnanstvu. Vilu krinova posjećivali su, doduše, rjeđe i bez ikakve pompe, preživjeli članovi ruske carske porodice Romanovih, knjaževske i prijateljske porodice Batemberga i nekoliko romantičnih skitnica i pustolova sa balkanskih strana. Među viđenijim posjetama s titulama i ugledom nije bilo predstavnika Republike Francuske sve do dana njegove smrti. A tog dana se, po ličnom naređenju predsjednika Francuske Republike, prefekt Pomorskih Alpa stavio na raspolaganje kraljevskoj porodici.
Tri ugledna francuska ljekara: Leblan, Delmas i Sanso konstatovali su da je drugog marta, tačno u 23 h i 15 minuta 1921. godine od staračke tromboze preminuo osamdesetogodišniji crnogorski kralj Nikola I. Kako bilježe ondašnji revnosni hroničari kraljevskih života i smrti, u trenutku “ispuštanja duše” pored starog kralja se nalazila njegova porodica: supruga kraljica Milena, sa sinovima Danilom i Petrom, kćerkama Milicom, Stanom, Anom, Ksenijom i Vjerom. Po hronikama ondašnjih listova, pored njegovog kreveta u tom trenutku su bili i veliki knez Franc Jozef Batemberg, i kraljeva unučad: veliki knjaz Roman Petrovič Romanov i velika knjeginjica Marina Petrovna.
Zaključak je samo jedan i jedinstven: umro je kao što je i živio – patetično, završavajući svoju životnu dramu riječima “Neka Bog blagoslovi i pomogne moje nesretnje Crnogorce”.

Turska je bila najčasniji crnogorski neprijatelj

U trenutku smirenog i svjesnog umiranja, njegova kćerka, velika knjeginja Milica, stavila mu je u ruku šaku crnogorske zemlje, što ju je kralj uzeo sa Carevog laza, kada se opraštao od Crne Gore.
Dakle, životna drama jednog romantičnog kralja, pjesnika, ratnika i izgnanika završila se romantično sa šakom rodne zemlje u ruci, s molbom svevišnjem da čuva njegove “nesretnje Crnogorce” što ih je ostavio januara 1916. godine, s “nemanjićkom” sabljom o pojasu, s malim tisovim krstom iznad glave što mu ga je, nekada davno, poklonilo neko crnogorsko čobanče. Hroničari njegove smrti i svečane sahrane u ruskoj crkvi u talijanskom gradiću San Remu, gdje je sahranjen “privremeno” po sopstvenoj želji, zaključuju: “Upravo, on nije umro, on je presvisnuo od bola, uvreda, od nepravde i tuge za svojom rođenom grudom”. Da li je Nikola Prvi Petrović, makar u danima i noćima suočenja sa smrću, pokušao da shvati koliki je njegov udio u velikoj crnogorskoj tragediji? U sopstvenoj tragediji: porodičnoj i vladalačkoj?!
Ni smrt jednog arhaičnog kralja, ni nestanak njegove još arhaičnije kraljevine i politike, nijesu poboljšale, naprotiv, pogoršale su život i status Crnogoraca u novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Karađorđevići se više nijesu mogli izgovarati Njegovim prijetnjama i pretenzijama na Njihov prijesto. Takve opasnosti uistinu nikada nijesu bile realne, niti, od bilo koga, u Evropi ozbiljno shvatane. Tim prije, što se većina crnogorskih ministara, vojvoda i serdara, po kraljevoj smrti vratila u zemlju i prišla Karađorđevićima, utrkujući se ko će bolje i glasnije oblatiti svoga dojučerašnjeg kralja i njegovu politiku. U toj pokajničkoj euforičnosti najglasniji je bio bivši predsjednik kraljevske emigrantske vlade, Jovan Simonov Plamenac. Ili mu je Beograd ono pokajničko pismo podmetnuo!

TE MUSAVE I ZAISTA TRAGIČNE I SMIJEŠNE SPODOBE SA TORBAMA MEDALJA, UKAZA, NEKADAŠNJIH POČASTI I TITULA, NITI SU MOGLE, NITI SU VIŠE UMJELE PREDSTAVLJATI CRNU GORU i njene savremene težnje i potrebe. Sva ta bivša cetinjska kamarila, glavarska i oficirska, skupštinska i službenička, bankarska i trgovačka, bila je nacionalno obezumljena i sviđala je samo svoje najličnije poslove, penzije, plate i položaje u novoj državi. Ona se dodvoravala, međusobno ogovarala, i Beogradu beskrupulozno prodavala, zadovoljavala se otpacima sa Dvorske trpeze dedinjskog dvora: hulila je na svoje vrijeme i svoga kralja, na svoju državu i svoj narod, koju su oni vodili i uređivali dugi niz godina, zajedno sa svojim starim i uvijek za seirenje spremnim gospodarem. I bez posljedica Prvog svjetskog rata, ta i takva cetinjska uprava i Dvor predstavljali su anahronizam, prije svega u samoj Crnoj Gori, pogotovo na Balkanu i u Evropi. Bilo je trenutaka kada se činilo da je Crna Gora samu sebe uništila, prinijela na oltar srpstva i jugoslovenstva. Činilo se da više nije imala državnog i nacionalnog vitaliteta da uđe u evropsko vrijeme i tamo sebe pronađe. Bio je to samo privid što su ga nametnuli okupacija, haos i rasulo, rušenje svih državnih simbola i značenja, drastično odbacivanje njene hiljadugodišnje istorije. Crnogorski komiti u Crnoj Gori i brojna emigracija, ona što se, mjesto na poklonjenje Beogradu, uputila u belgijske rudokope, Argentinu i Ameriku, šaljući u Crnu Goru novac i impulse nemirenja sa srpskom okupacijom, bili su veliki dokaz da Crna Gora postoji, makar kao nada.
Ni nestanak kralja i krune kao simbola i značajnih činilaca iz oslobodilačkog devetnaestog vijeka i prve decenije dvadesetog, ni gubljenje onakve Vlade i Skupštine, ni bjelaštvo brojnih vojvoda i serdara, generala i viših oficira, čije se značenje gubilo a tradicija prestajala, nijesu umirili crnogorski narod i natjerali ga na pokornost novoj državi, na podržavanje državne tvorevine koja im se silom nametala i nametnula. Razlozi crnogorskog suprotstavljanja su drugačiji, mnogo dublji i značajniji od običnog socijalnog buntovništva.
Što je htio crnogorski narod u danima stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca? Kakvi su bili njegovi zahtjevi i razlozi nepristajanja na takvu državu?
Crnogorski narod je htio da bude kao crnogorski narod uključen u tu novu državnu tvorevinu, htio je svoje ime, pravo na nastavljanje svoje istorije, kulture, mogućnost definitivnog uobličavanja nacionalne osobenosti i istorijske cjelovitosti. No, ni ostali narodi koji su u toj državi sačuvali bar svoje ime, kao Hrvati i Slovenci, nijesu mnogo bolje prošli. Makednoci i kosovski Albanci su, isto kao i Crnogorci, bili prisajedinjeni, zapravo, obespravljeni i obezličeni do te mjere da su morali mijenjati i svoja prezimena kako bi se obavezno završavala na “ić”.

SVE JE TO DAVNO POČELO, U PREDISTORIJI CRNE GORE II

Još od Duklje taloži se antidukljanika Zle raške struje, antizetika i kasnije – antimontenegrina: pamfleti, laži, izmišljotine. Zla raška struja i mnogo drugih struja.
Pa opet pamfleti, laži, krivotvorenja, prisvajanja, osporavanja!
Što, ako s takvim štivima o nama uđemo i u 21. stoljeće?! Moguće da će se takvim štivima o nama završiti dvadeseto stoljeće i početi dvadeset prvo! Ovo je prokleta dukljanska zemlja i sve je moguće!
Podvale istoriji u ime istorije! Ne traje to samo jedan vijek. Viševjeka je, možda i svevjeka, ta haranga na Duklju i Dukljane, na Zetu i Zećane, na Crnu Goru i Crnogorce – Hajka i haranga je to na ovaj prostor, na ovo more i uzmorje, na naša sveta zborišta: na Lovćen i Rumiju, na Komove, Prokletije i Durmitor – na ovo nebo i podneblje biblijsko, mada ga u Bibliji nema, a jeste biblijsko! Koristile su se tom dramom osporavanja, podsticale je, inspirisale, finansirale i njegovale Austrija, Italija, Francuska, Srbija, Engleska i Rusija. Turska je bila i ostala najčasniji crnogorski neprijatelj!
Kako je kome trebala i kada je trebala, drama antimontenegrina je oživljavana, stavljana u pogon i korišćena u najrazličitije svrhe i ciljeve. Najčešće prljave i bezobzirne. Drugi ciljevi i namjere su Crnu Goru uporno zaobilazili, sugerirajući joj vazda da su njeno vrijeme, njeni pješčani sati u pješčaniku iscurjeli, a to je ukleto vrijeme dukljanske zemlje i Prometeida. Tom vremenu i udesu ni Bogovi više nijesu skloni. Lako je za Bogove, ako se Crnogorci prisjete ko su i što im valja činiti!
Dukljanski dvor je uništila zla raška struja, koja je preko žena ušla u Duklju i razorila je. Zeta je pod nemanjićkom okupacijom bila 172 godine. I ponovo se pod Balšićima uspostavila. Balšići su odbili da idu u boj na Kosovo. To nije bila njihova bitka! Danas ima nagovještaja da su i Balšići i Crnojevići francuskog porijekla, iz Provanse. Samo su Vojislavljevići i Petrovići autohtono crnogorske dinastije! Crnojevići su najviše učinili za Crnu Goru, otkrili su je Veneciji, a to znači Evropi! Knez Ivan Crnojević, sin Stefanice Crnojeva, uz Arhonta Petra, Svetog Vladimira i Svetog Petra Crnogorskog (zašto Cetinjskog, nije on bio cetinjski paroh) – može se ubrojiti u najveće ličnosti crnogorske istorije. Od njega će biti veći samo onaj ko Crnu Goru ponovo dovede do suvereniteta, kakav je nekada imala. Ne treba vraćati monarhiju: Bilo je Petrovića, (princ Mihailo) koji su prihvatili nestanak svoje dinastije i sinekuralno se posrbili, zapravo pojugoslovenili!

Dva sukobljena tabora imala su isto porijeklo

Za vrijeme Nikole Stjepanova Petrovića, praunuka Herakova, kasnije narečenog vladike Danila, utemeljivača njeguške dinastije, Crnu Goru su Mleci, Austrija, Engleska i Francuska proglasili zemljom Crnih brda, gdje se legu hajduci, drumski razbojnici, sjecikese, presretači karavana, glavosječe i zmije otrovnice!
To je ono zlatno doba Otomanske imperije kada se trebalo i moralo vjerovati svakoj riječi koja je dolazila iz Padišahove okoline, kada je uplašena i umorna Evropa vodila računa čak i o sultanovoj naravi, jutarnjem raspoloženju uz kahvu i duhan! Kada je bila spremna da žrtvuje mnogo značajnije i veće teritorije nego što je bila “Zemlja crnih brda”.
Evropa je već odavno bila zaboravila i Vojislavljeviće, i Balšiće, i Crnojeviće. Njihove nekadašnje ženidbene veze sa evropskim dvorovima postojale su još samo u porodičnim arhivima, dok su imena otetih, ili isprošenih žena – knjeginja u Zemlji crnih brda, bila potpuno zaboravljena i odavno se nijesu ponavljala u porodičnom stablu.

ZA EVROPU, ZEMLJU CRNIH BRDA PREKRIVAO JE DUGOVJEKI MRAK i kopitanje mrkih konjanika Otomanske imperije. To je bilo pravo jačega, pravo azijatske horde pred kojom se Evropa ponašala još dosta učtivo i sa strahopoštovanjem. Evropa je bila izgubila istorijski, pa čak i hroničarsko-povjesničarski interes i za veliko Dušanovo carstvo, kao nekada najmoćniju istorijsku državnu tvorevinu na Balkanu, neuobičajeno kratkovjeku. I Sveta stolica, dušebrižnica svih hrišćana, koja je nekada imala dosta očiglednih interesa za balkansku pastvu: i Dušana je imenovala kapetanom jednog hrišćanskog pohoda – ćutala je i okretala glavu od svega što se na Balkanu dešavalo. Ali, ipak, ne sasvim od svega što se dešavalo u Zemlji crnih brda. Svetu stolicu je i te kako zanimala Duklja, pogotovo od utemeljenja Dukljanske nadbiskupije!
Balkanski mrak se zgušnjavao, pravoslavlje se utapalo u hajdučiju, u jedini mogući način otpora azijatskoj najezdi i konjaničkoj civilizaciji. Askerska vojnička elita, bašibozlučki kvantitet, pojam anadolskog gospodstva u miljeu ovnujskih koža, islamiziranje kao definitivan vid pokoravanja, kao “fina ruka” zakrečenja svega što je moglo proklijati iz vizantijske naslage, slovenske vitalnosti balkanskog neprilagodljivog mentaliteta i mediteranske kulture. Ta kultura se živjela, ali je njena prvotnost zaboravljena. I za nju se, kao i za dukljansko kraljevstvo, moglo reći kultura otprva.
Pravoslavni dio Balkana se utapao u orijentalne mirise i navike, u istočnjačko sladostrašće, u sve primitivnije i jedino moguće načine života, privređivanja i organizovanja porodice, bratstva, plemena ili sandžakata. Osjećanje dukljansko-zetske kulture bilo je memorijski gotovo usahlo.
Azijatski način mišljenja, življenja, ponašanja, oblačenja, ratovanja i obljubljivanja žene, biva prihvaćen, postaje turski sa, gotovo, neznačajnim primjesama slovenskog i balkanskog. Bivše vojničko plemstvo, ono zetsko sa dukljanskim korijenima, a i raško i bosansko, u većini slučajeva se transformiše u uglednije i imućnije porodice koje, da bi spasile imetke i živote, primaju islam i tako se utapaju u milje, običaje, mirise sladostrašća i tihu meditativnost jedne vjere koja kod novovjernih razvija i podstiče kult poslušnosti, tijela, uživanja u obrocima i obredima i, naravno, istočnjačko osjećanje ništavila, to jest nirvane.
Nekadašnje, u vizantijskom duhu dosta dobro odnjegovane vlastelinke, despotice, ljubovce i djevojke, završavaju ili u manastirima, ili u viđenijim haremima od Travnika, Višegrada i Skadra do Anadolije, gdje unose evropske, odnosno, vizantijske manire i pokućstvo svuda – od vezirskih šatora do Bajazitovog dvora, gdje je kćerka kneza Lazara, Olivera, kao Bajazitova žena, izmijenila enterijer od ovčijih koža u vizantijski dvorski milje.
U periodu zgušnjavanja azijatskog mraka na Balkanu, Zemlja crnih brda – Karadag – Crna Gora, tavori, ili samo bitiše, kao zemlja nekadašnjeg zetsko-dukljanskog prostora, zemlja niza plemena, bratstava ili samo porodica, koje priznaju tursku vlast, ali ne učestvuju u njenom učvršćenju, odnosno, klone se njenih ljepota i užasa, zavaravaju predstavnike Otomanskog carstva formalnom potčinjenošću i sve više se udaljavaju od dukljanskih i zetskih naselja i gradova do kojih mogu lako i iznenada stići brzi turski askeri i konjica.

CRNA GORA SE SVE VIŠE PRETVARA U NEKADAŠNJI DUKLJANSKO-ZETSKI PROSTOR u čijim planinskim predjelima nastaju sela, naselja, zaseoci, naseljene oaze gdje se noću podižu crkvice; stanovnici se organizuju u pokretne vojničke logore, da se lako mogu povlačiti i mijenjati mjesto boravka. To su prvi oblici pravih narodnih vojničkih logora, koji međusobno održavaju dosta čvrste veze: prijateljuju, žene se i udaju, dolaze na slave, sahrane i veselja, orođavaju se i, nešto kasnije, pripremaju i zajedničke otpore turskim najezdama. Za čitavo to vrijeme, a ono traje dva puna vijeka, ne može se ni govoriti o pravom otporu, organizovanoj, ili državnoj spremnosti, jedinstvu i jedinstvenoj taktici. Takav način otpora završen je s Crnojevićima, sasvim neuspješno, što je razumljivo kada se zna da je Bosna “šaptom pala”, a Srbija nestala uz dvije zaista istorijske bitke – Maričku i Kosovsku: jednu dobijenu i jednu izgubljenu – u srpskoj istoriji tragično mitologiziranu sve do danas!
To je period kada se znatan dio stanovništva islamizira, kada stanovnici bivših dukljansko-zetskih župa, oni koji se nijesu izmakli u brda i započeli život vojničkih narodnih logora, priznaju tursku vlast, plaćaju danak, podižu prve džamije i sve se više udaljavaju od onog dijela stanovništva koje je po bespuću, brdima i planinama počelo jedan drugačiji život, baveći se isključivo stočarstvom i veoma malo zemljoradnjom. Tada, a to je crnogorski sasvim mračni 16. (djelimično i 17) vijek, dolazi i do promjene imena i prezimena, do gubljenja veze sa tradicijom Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića. Dio stanovništva, koje se brzo islamiziralo, kompaktnije se utapa u značajnu islamiziranu aglomeraciju na Balkanu.
U Crnoj Gori dolazi do nastajanja dva narodna tabora: jednog stvorenog islamiziranjem i onog drugog, brojnijeg, koji se načinom života, organizacijom naselja, zadržavanjem plemenske kompaktnosti, odupro islamiziranju, i nastavio da daje otpor. Oba su ta tabora dukljanskog porijekla! Ima sigurnih dokaza da su međusobne veze ta dva tabora dosta dugo održavane, što se tiče istovjetnog osjećanja nekadašnje pripadnosti istom dukljansko-zetskom narodu, državi, plemenu, vjeri i kulturi. Održavale su se i veoma žive trgovačke veze, jer su one bile od koristi i za jedne i za druge.

U 19. vijek smo stupili kao potpuno oformljen narod

I ne samo što je još bilo zajedničkog osjećanja pripadnosti jednom narodu i jednoj tradiciji, nego se dugo uzdržavalo od suštinskog sukobljavanja ta dva tabora istog naroda. Najpoznatije turske harambaše, čak vojskovođe, na ovom dijelu Balkana, dolaze iz islamiziranih Dukljana – Zećana – Crnogoraca. Oni se vremenom, kada su povjerovali u vječnost islama, potpuno utapaju i postaju najžešći nosioci i zaštitnici svoje nove vjere, postaju najzloglasniji progonitelji hrišćana, posebno onog dijela Dukljana – Crnogoraca koji su se održali u vjeri i vjerovanju, i sve više se organizovali i stapali u jednu jedinstvenu cjelinu, koja je ponovo dobijala izrazito narodne oblike, pa i moguće državne konture. Sve češće dolazi do bojeva i pohoda jednih na druge. Sukobi su drastični, krvavi i idu na istrebljenje. Pripremaju se pravi pohodi i pokolji u kojima i jedni i drugi zaboravljaju na sve ono što im je nekada bilo isto i zajedničko. Došlo je do nastajanja dvije potpuno različite tradicije: jedne islamske i druge već potpuno crnogorske, osvetničke, oslobodilačke, borbene, koja se više ne oslanja na staru dukljansko-zetsku, vojislavljevićevsku, balšićku i crnojevićku slavu.

STVORILA SE JEDNA SASVIM DRUGAČIJA NARODNA TRADICIJA – AUTOHTONO CRNOGORSKA, koja memorijski raskida gotovo sve niti sa dukljanskom, zetskom i velikaškom, sa feudalnom balšićkom i crnojevićkom, koja slavi i pamti svoje junake i svetitelje, svoje bojeve i otpore, svoje spaljene manastire i crkve. Dolazi do usijanog rasplamsavanja epske tradicije što su je samo oni stvarali i koja samo njima treba i koristi. U povijesnom smislu njima i pripada.
Tako nastaju i ciklusi narodnih pjesama koji govore o njima i njihovim bojevima, o njihovim pogibijama i pobjedama, o njihovim stadima i pastirima, o njihovim djevojkama, otetim i islamiziranim, i o onim drugim djevojkama – bulama, koje su oni pretvarali u Anđelije.
Tu se, u narodnoj pjesmi i narodnoj tradiciji, potpuno razlučuju od onog drugog tabora – islamiziranog, od one svoje druge polovine jabuke, a, ujedno, i oni tako prerastaju u narod, koji se temelji i nastavlja na tradiciju i temelje što su ih sami tekli i stvorili. To je bio prvi i najveći dokaz da su spremni da iz ratničkih logora i plemena pređu u novi kvalitet i oblik udruživanja, koji se može i mora nazvati Crnogorska Država, odnosno crnogorski narod. Ne više zetski i dukljanski, iako je u korijenima samo to!
Nema sumnje da su nas tradicija, koju smo sami stvorili, naš etos, epos i melos dobro pripremili da kompaktno kao jedan, sada već potpuno oformljen narod, uđemo u naš veliki devetnaesti vijek, koji nam je donio i prvu pravu Crnogorsku Državu, a sa njom, naravno, i prva značajnija priznanja i na Balkanu i u Evropi.

ISTORIJSKI JE PRESUDNA I SUDBINSKI DRAGOCJENA ČINJENICA da smo u devetnaesti vijek mogli ući, i da smo ušli sa jedinstvenim narodnim i državnim osjećanjem. Tu činjenicu prate, potpomažu je, u životu održavaju one druge činjenice koje su prethodile toj završnoj i najznačajnijoj. Te druge činjenice su: sopstvena tradicija stvorena i izvađena iz same srži, ili utrobe, narodnog bića i života, otpora i trajanja, to je onaj fundament koji je bio samo naš i koji je stvoren od samo naših nevolja, patnji i iskustava, od samo našeg načina života i otpora od kada smo ostali sami, prepušteni sebi, otkad smo postali državno oblikovan pokretni vojnički logor, koji je mogao računati samo na izvjesnu rusku pomoć, što će je kasnije preskupo platiti!
I ta potpuna izolovanost, uslovljena istorijskom nužnošću i mračnim prilikama na Balkanu, a i u Evropi, učinila je da se oslonimo samo na sebe, da u sebi potražimo novu energiju koja nam je omogućila da opstanemo, da se ne zatremo, da prerastemo u narodnu i državnu cjelinu, koja je do toga došla samo istorijskom nužnošću i saznanjem da se drugačije nije ni moglo, ni smjelo, iako je imala već viševjekovnu zetsko-dukljansku državnu i narodnu tradiciju.
Zaključak je jedan i jedino moguć: osjećanje dukljansko-zetske države, slave i moći nestalo je i utopilo se u nove nužde, u azijatske pobalkanjene tmine, u opštu balkansku katastrofu, u južnoslovensko čiljenje i cviljenje pod otomanskim carstvom. Vojislavljevići, Balšići i Crnojevići su iščezli iz narodnog pamćenja i predanja. Nijesu iščezli što sami nijesu pružili dovoljno jasnih dokaza o spremnosti na žrtvu, da bi ih narod zapamtio kao Prometeide, da bi postali oni koje ni- jedno mučno i dugo vrijeme ne može izbrisati iz narodne svijesti, već što je vrijeme nemilosrdno zatrlo sve tragove pamćenja i predanja. To crno crnogorsko vrijeme iznuždilo je sasvim autentičnu tradiciju, etos i epos, predanja i legende, čiji glavni junaci više nijesu velmože, vlastelini i gospodari, nego duh i djelo, podvižništvo i otpor jednog naroda, dakle, narod, njegovi najistaknutiji predstavnici: čobani, ratari, drvosječe i mučenici postaju osnova za tradiciju, ulaze u nove pjesme, legende i predanja kao apostoli naroda koji slijedi njihovu misao i njihovo djelo. Svijest o dukljanstvu postoji, ali samo kao o sopstvenoj državi i slavi koju su uništile velmoške i dvorske intrige, razdori i borba za prijestolje.
Tako su mračni i do užasa teški sedamnaesti i osamnaesti vijek stvarali i stvorili sve neophodne uslove da Crnogorci i Crna Gora uđu u 19. vijek sa jasnim osjećanjem o sebi, svojoj tradiciji i neminovnosti opstanka na ovom tlu, gdje su oni još od Duklje bili dominantni.
Međutim, tada i počinju prvi znaci otpora tome i takvom narodu: u Evropi se strah od azijatskih hordi smanjuje, mrak na Balkanu se prorjeđuje, interesi evropskih država se okreću i Crnoj Gori, a sa interesima počinju ucjene, spletke i podmićivanja, nagodbe i manipulisanja narodom koji još nije bio spreman nizašto, osim za odbranu svoje elementarnosti – Slobode i svoje Zemlje! Toga su, kao i u ostalim balkanskim narodima, mnogo više svjesni istaknuti pojedinci, starješine bratstava i plemena, nego sam narod.

III

DO POČETKA OSAMNAESTOG VIJEKA ZA CRNU GORU ZNAJU SAMO VENECIJA I TURSKA. Za Tursku je Crna Gora samo dio Balkanskog poluostrva, koji se sve više odupire njenim zahtjevima i željama da u ovom dijelu Evrope ima sređenu situaciju. I više od povremenog izazivanja, prividnog nepriznavanja i nemirenja s turskom vlašću Crna Gora počinje da sve više smeta velikoj carevini, da njenoj vojsci, u tom dijelu carstva, nanosi ozbiljne gubitke, da je presrijeće, a ponegdje, kao ono na Carevom lazu, i da je tuče ne brojnom vojničkom nadmoćnošću, već vještinom, hrabrošću i brzim, iznenadnim, prepadima. No, i pored sve nemirnije i teže situacije u Crnoj Gori, Turska uporno ćuti, taji pred svijetom i ostalim djelovima preprostranog carstva, da se tamo, u jednom uglu Balkana, u mediteranskom ozračju, osmjelio i poprilično osamostalio nekakav narodčić, karadaški, ili montenegrinski, svejedno, i da ne priznaje vlast, fermane i vjeru Padišahovu.


Gorka su bila ta naša varakanja s Venecijom

Venecija, naša hrišćanska sestra i prekomorska ljepotica, ignoriše nas kao narod, prodaje nam sve ono što joj drugi odbacuju kao škart, nerijetko nam, veoma jasno, stavlja do znanja da je zemlja, na kojoj mi živimo i koju branimo, njena, da smo mi, u stvari, samo rasni i hrabri stražari koji štite venecijansku zemlju od nečastivih azijatskih hordi. Što se jasnije osjećao tutanj kopita azijatske konjice, to je Venecija bivala sve izdašnija prema nama: ne žaleći cekina, praha i olova, odjeću i obuću, a povrh svega ni po koju laskavu titulu za naše plemenske vođe. Malo se zna da Venecija tada nema više od sto hiljada stanovnika. Ali, zbog ekonomske moći, diplomatskog umijeća, geografskog položaja, pomorstva i trgovine, u svakom pogledu predstavlja pravu evropsku silu!
Samo tada, u jeku sve jačih balkansko-crnogorskih lomova i turskih pohoda, Venecija učestalo šalje svoje romantične vapore da toj njenoj predstraži, može i predziđu, u Crnim brdima dostavi nešto hrane, oružja i odjeće. A kada se smirivao zveket handžara i tutanj kopita, kada se barutna magla iznad Crne Gore razmicala, naša gospodstvena hrišćanska sestra i njeni gospari nijesu zaboravljali da nas podsjete na neko njihovo rimsko, odnosno, dioklijsko, a ne dukljansko, pravo na nas i našu rođenu zemlju.
Gorka su bila ta naša varakanja s Venecijom. U odnosima sa njom, mi smo se učili, privikavali, pa i navikavali, na laž i licemjerje, na diplomatiju opstanka, na trgovinu i davanje obećanja koja nikada neće biti ispunjena. Učili smo se poslovima neophodnim da bi se imala i sačuvala država, da bi se opstalo, da bi bilo mira bar sa te evropske i hrišćanske strane. U početku smo ispadali smiješni, nevoljni, primitivno gordi i balkanski pretenciozni u skoro svim zahtjevima i željama – pokušajima da se dokažemo kao državna cjelina, ili samo veća plemenska skupina. Bilo je u tom našem početnom diplomatisanju sa Venecijom čobanske halapljivosti za sjajem i bogatstvom, nomadske nestrpljivosti da se odmah dosegne željeni i potrebni cilj, ratničke bahatosti, pa čak i smiješnog ucjenjivanja. Bilo je prijetnji, koje nijesu stizale dalje od Kotora, bilo je prijekora i kletvi, koje su ostavljale ravnodušnim i povenecijanjene Kotorane, i nakinđurene kapetane venecijanskih vapora. Naša mitropolitsko-serdarska diplomatija bila je uzimana u obzir samo onda kada Venecija nije imala drugog izbora: ili mi ili Turci iznad kotorske rive, povrh Risna, Perasta i Tivta – ili mi, ili azijatske predstraže i prijetnje od Ulcinja pa sve do pitome i uvijek na mir i nagodbe spremne Raguze!

DA, SAMO TADA, KADA SMO MOGLI I MORALI BITI upotrijebljeni, priznati i tolerisani, kada smo braneći svoje, branili i dragocjene prilaze Veneciji i Evropi, mogli smo računati na milosrđe i šaku dosta škrte i prijekorne pomoći Venecije i ostalih koji su se povremeno obavještavali o nama preko venecijanskih uhoda i naših primorskih avanturista i probisvijeta: Stjepana Zanovića i Vicka Skure, ili njihove kontinentalne braće Duke od Meduna i Nikole Vasojevića. Kakvi su bili ti naši maštoviti pustolovi: Duka od Meduna, Nikola Vasojević, Stjepan Zanović i drugi, i kakva je tek izgledala Crna Gora koju su oni predstavili Evropi?
Bilo je vrijeme kada je Evropa znala za Crnu Goru onakvu kakvu su je prokazivali, pokazivali i predstavljali ti naši dični skitači, koji nijesu bili bez dara, duha i rodoljubivih slavjanojužnih ideala i ideja.
Kada je htjela da zna, Venecija se potrudila i o nama mnogo više znala. A kada je htjela, i kada joj je bilo potrebno da ćuti, i da nas prećuti, onda je i to i te kako znala. Ničega se nije sjećala: zaboravljala je, olako, i Vojislavljeviće, i Balšiće, i Crnojeviće. I naše nekadašnje prijateljske i ženidbene veze. I državne ugovore, i trgovačke sporazume, i nekadašnje svoje karavane, koji su od mora pa do duboke balkanske unutrašnjosti nesmetano pronosili i krčmili venecijansko posuđe i svilu. To je i za Veneciju bila daleka prošlost tamo nekog balkanskog plemstva koje je bilo i prošlo, čiji je prvi i potonji pravi dvor bio onaj dukljanski – Mihailov i Bodinov!
Mi smo morali da tečemo nova prijateljstva, i obnovljamo nekadašnja dukljanska, zetska i crnojevićka, čak i sa starom nam susjetkom Venecijom. Morali smo da se privikavamo na nove odnose u Evropi: na našu zavisnost, evropsku nebolećivost, venecijanske ucjene i prijetnje koje, doduše, nikada nijesu izlazile iz okvira učtivo napisanih nota upozorenja i lukavog oglušivanja, kada su nam prijateljstvo i pomoć bili najpotrebniji.
Dakle, Venecija nas je dosta dugo, za ostalu Evropu, držala pod ključ kao svoju hrišćansku rezervu u tamo nekim crnim balkanskim brdima.
Ostala Evropa je dugo ostala po strani. Ništa o nama nije znala, ili nije htjela da zna iz dva, za nju, veoma korisna razloga.
Prvi razlog je ugađanje otomanskoj imperiji i pogađanje sa njom. Drugi razlog je dosta dobro išao uz prvi, jer se radilo o tamo nekom narodu šizmatičke vjere, kako je dugo najučenija Evropa nazivala istočno pravoslavlje. I tada nas zaista nema u Evropi.
Nema nas ni u demografskim godišnjacima učenih društava čiji članovi pedantno bilježe i broj novootkrivenih afričkih plemena, stepen njihovog kanibalizma, običaje i kao uzgred kvalitet kaučukovih stabala i kokosovih oraha.
Nema nas ni u rado čitanim i osobito njegovanim pustolovnim hronikama, istraživača i lovaca na divljač i evropsku faunu i floru. Nema nas ni u salonima dokone i mondenske Evrope. Nema nas u kalendarima viteških turnira, plemićkih kaprisa; ni u hronikama dvorskih skandala, ljubavnih storija, kraljevskih abdikacija, odricanja od raspusnih sinova i grešnih kćeri. Nema nas nigdje u Evropi: ni u jednom vidu njenog života i interesovanja. Jednostavno – mi za Evropu nijesmo ni postojali, osim kao dio azijatskih interesa u koje ni najhrabriji i najradoznaliji nijesu smjeli zaviriti. Naša nekadašnja dukljanska slava postojala je još samo u dokumentima vatikanske biblioteke. U toj se biblioteci, najvjerovatnije pod sedam brava, čuva i manuskript, na slovenskom jeziku, Ljetopisa popa Dukljanina, prve naše književne, a i povijesne knjige.
Evropa ćuti i velikodušno prepušta trgovačkoj i diplomatskoj Veneciji da se povremeno bavi nama, da nas podstiče na otpor, podsjeća na hrišćanstvo i nekadašnju dukljansku pripadnost Evropi. Pa i onu Crnojevića i njihove ipak evropske države!
Trajalo je to tako sve dok se Evropa nije prenula i počela osjećati da je turski apetiti mogu ugroziti i pričiniti joj ozbiljna varvarstva. Tek kada se zadah znoja azijatskih konja, konjanika, sedala i ovnujskih koža, počeo osjećati i u evropskim salonima, kada su istočnjačka vonj i balkanska krv počeli nadjačavati miris parfema i ukus šampanjca, kolača i “šatobrijan” torti, Evropa se trgla iz letargičnog sna i nezainteresovanosti što se to radi u jednom njenom dijelu, onom balkanskom, ali ipak evropskom, mediteranskom, i počela se sve više unositi u strateški značaj Crne Gore i njene pozicije na Balkanu i Mediteranu.

Imali smo sreću da preko afere uđemo u Evropu

Blagodareći nezajažljivim azijatskim pretenzijama i sve glasnijem zveckanju jatagana na uho Evrope, mi smo počeli da postojimo u Evropi i za Evropu.
Tek tada se Evropa prisjeća i traži od Venecije potpunija obavještenja o nama. Venecija stiže da i takvo evropsko interesovanje za nas unovči i pretvori u svoju poziciju u Evropi i prema nama.
Evropa se odlučuje da nam pokloni djelimičnu pažnju, da nas udostoji interesovanja, da nas počasti nazivom “Bedem Evrope” i da nas odabere za bazu eventualnih operacija protiv dijela otomanskog carstva. To je ona 1614. godina kada se u Crnoj Gori, u Kučima drži veliki zbor kome prisustvuje i nekoliko evropskih izaslanika. Na tom se zboru odlučuje da preko Crne Gore ide cijeli transport oružja za Balkan, da se Crna Gora uzima kao centralna baza na Balkanu, odakle će kretati svi pohodi na balkanske Turke! No, kada se Evropa uvjerila da joj ne prijeti skora i direktna opasnost ona zaboravlja i Kučki dogovor, i transport oružja, i nekakvog smiješnog vojvodu Gonaga, koji je trebalo da prihvata oružje i dijeli ga budućim braniocima Evrope. Ima pretpostavki da je nešto oružja i stiglo.
To oružje i taj nesrećni vojvoda Gonago, nešto kasnije, poslužili su i Veneciji i Francuskoj za prvu evropsku aferu u kojoj se pominjemo i koja je vezana za nas. Zahvaljujući toj aferi s oružjem i sa tim moguće izmišljenim vojvodom, za nas se čulo: ušli smo u hronike skandala, u salonske razgovore Evrope u rukavicama i svečanim kostimima, naparfemisane i napudrane gospode pod perikama.
Tako smo, jedva, postali, bar na trenutak, tema neophodnih i dragocjenih intriga evropskih, poslastica za protivnike balkanske politike i podsticaj za nosioce ideje da se Crna Gora pretvori u evropsku bazu otpora na Balkanu.
Imali smo sreću da preko afere uđemo u Evropu, da nas upoznaju preko nespretnog i smiješnog nekog vojvode crnogorskog porijekla, da se dive našoj halapljivosti i za oružjem i svakim parčetom metala i tkanine koje nam je Evropa udijelila, a Venecija stostruko naplaćivala. Od tada, od te Kučke afere i zapadnoevropskog dogovora da Crna Gora bude baza za buđenje otpora na Balkanu, mi postojimo za ostali evropski svijet. I dalje nas gledaju i pripuštaju kao one koji im, zlu ne trebalo, mogu koristiti sve dok se čuje tutanj azijatske konjice i vonj istočnjačke ustajalosti.
A mi?

MI SMO MORALI DA PRISTAJEMO NA SVE. I na laskave pohvale i na najcrnje pokude! Morali smo da osluškujemo i slušamo. Morali smo da jednom pruženu zapadnoevropsku ruku milujemo, ljubimo, da je osjećamo kao spasiteljicu koja će se, bude li im trebalo, ustremiti na naš vrat da nas zadavi, ili privede tamo gdje ona bude željela.
Narod je ćutao i strijepio za pomoć koja je i do Kotora jedva i sporo stizala. Plemenskim poglavarima se i od zapadnog vjetra pričinjavala pomoć i utjeha: mitropoliti, igumani i obično sveštenstvo molilo se Bogu za zdravlje zapadne Evrope, koje nije bilo ugroženo ničim do povremenim veneričnim epidemijama, šugom i svega dva puta kugom!
Za sve to vrijeme mi smo se odupirali, kako smo znali i umjeli, turskim pohodima, učili se glavosječenju i sušenju glava na kocu, bježali i uzmicali dok se moglo, nagađali se s Turcima, sklapali lažna primirja i davali obećanja kojih smo se rijetko držali. Za sve to vrijeme evropskog oglušivanja o nas i naš neprekidni otpor, mi smo se, u povijesnom smislu, kao rasuti ostaci dukljanskog naroda, zgušnjavali iz seoske i bratstveničke u plemensku, iz plemenske u državnu cjelinu, i postajali sve jasniji i snažniji, u očima Turaka sve teži neprijatelji, a Balkanu sve potrebniji uzor otpora i nemirenja s već vjekovnom okupacijom!
I pored naše domaće sve jasnije riješenosti da se izdrži do kraja, da se prizovu razjedinjena plemena, da se zaborave domaće zađevice i nesloge, da se smiruje krv iskona i praiskona, da se zabatale plemenska nadgornjavanja i bratski krvavi računi, i dalje nas je kinjila naša primitivna individulanost, naša zla kob shvatanja svijeta, borbe i otpora – svako na svoj način i svako na svoju ruku, svoju manitost u vremenu manitom!

Kakve nas je to zatekao osamnaesti vijek i gdje smo bili? Srbi se tek bude, a mi već imamo opipljive oblike države. Imamo Stegu-zakon, koji potpisuje pismeni vladika Petar Prvi, i krstom ovjerava dvanaest nepismenih serdara i vojvoda! Zatekao nas je spremne da iz perioda uprave vladika iz raznih plemena prijeđemo na prvi oblik državne tvorevine, priznamo kakvu-takvu, centralnu vlast, utemeljimo vladičansku dinastiju i konačno pristanemo na teokratsko vođstvo jedne porodice! Evropi je to, uskoro, bio dovoljan dokaz da je počinjemo slijediti, da nam je uzor, i da ima izgleda da se između venecijanskog nemoćnog sjaja i staračke opreznosti i turskoga sandžakata i pašaluka oformi država, na temeljima stare dukljanske države, koja bi bila evropska po cilju i svrsi, a istočnjačka po načinu ustrojstva, ratovanja i življenja, doduše s veoma malo vizantijskih elemenata, izuzev u mentalnosti vladika i vladara kuće Petrović Njegoš.
Takvo je bilo naše novo pristajanje uz Evropu – za nas neophodno i spasonosno, a za Evropu korisno i upotrebljivo čitava dva vijeka.
Dakle, i ovdje je zaključak jasan i lako se dolazi do njega: Turci su nas odvajali od Evrope, ali, oni su nas, mnogo kasnije, zapravo njihove prijetnje Evropi, nametnuli toj istoj Evropi! Bilo nam je suđeno da preko jedne afere s oružjem i jednim smiješno ambicioznim vojvodom prvi put uđemo u svakodnevni evropski razgovor. Nešto kasnije nas je jedna porodica (Eraković-Petrović-Njegoš) poslije evropejstva Crnojevića, ponovo uvela u Evropu, zapravo, prvo u Rusiju, da bi nas sto godina kasnije prva crnogorska knjeginja, inače diskretno promiskuitetna Tršćanka, Darinka Kvekić uvela u Francusku, odnosno na Dvor Napoleona III, koji na prvom crnogorskom knjaževskom vjenčanju biva i imenovani kum.

IV

KAKO JE RUSIJA OTKRILA CRNU GORU, čijom zaslugom i ko je kumovao tom najdugovjekijem porodično-državnom prijateljstvu u Evropi?
Čini se da je to počelo sasvim slučajno i da za to ima da zahvalimo Petru Velikom, peraškom pomorcu Marku Martinoviću, ruskom poslaniku u Carigradu P. A. Tolstoju i ponajviše Matiji Zmajeviću, Peraštaninu i admiralu ruske flote, proslavljenom u pomorskim bitkama protiv Šveđana.
Petar Veliki nas otkriva za Rusiju, a to znači i za Evropu. To je sudbonosni trenutak naše povijesti, koji se odmah pretvara u pouzdan i od Evrope respektovan oslonac. Uspostavljaju se i prve diplomatske veze 1711. godine: tako Crna Gora prvi put suštinski izlazi iz tmine vjekovne azijatske izolacije. Uspostavljanje odnosa sa Rusijom Petra Velikoga nije isto što i dotadašnja naša veza sa Venecijom. Ovdje se jedna moćna i velika država i njen car reformator okreću jednoj zemlji i narodu, koji se slovenski deklariše i već su, uglavnom, pravoslavni hrišćani.

Što su prvi glasi o nama prenijeli, a što propustili

Nije isključeno da je hrabri i mudri boljar Petar Veliki, u otkrivanju tog moguće slovenskog naročića na jugu Balkana, odmah osjetio neku vremensku i stratešku poziciju na Balkanu, a i prema Zapadnoj Evropi. Sigurno se u širenju njegovih ruku i srca prema Crnoj Gori nije radilo samo o slovenskom milosrđu i prihvatanju poskitane i namučene južnoslovenske braće.
Možda i nije slučajno što baš on, Petar Veliki, osnivač moćne ruske države, reformator, evropejac po duhu i htijenju, po željama i djelima, po obrazovanju i kulturi, uspostavlja diplomatske i sve ostale odnose sa Crnom Gorom i vladikom Danilom Herakovićem Petrovićem.
Zna se da je taj najmoćniji Rus, od svih moćnih Rusa izuzev Gruzina Kobe Džugašvilija, učinio sve da Evropu uvede u Rusiju kroz vrata koja je i kakva je on htio i kakva je on napravio. Okretao je leđa Aziji i Mongolima, vodio dva uspjela rata s Turcima, osnovao Akademiju nauka, pokrenuo prve ruske novine, reformisao kalendar, strogim uredbama i mačem iskorijenio u ruskom narodu srednjovjekovno mongolsko i tatarsko nasljeđe, postao patrijarh nad crkvenim patrijarhom, 1701. godine dao Rusiji Petrograd, prvu pravu evropsku prijestolnicu i tako uveo Evropu u Rusiju, a ne Rusiju u Evropu. Njegove sklonosti ka Evropi i evropskom, rezultat su putovanja po Evropi, učenja brodogradnje u Holandiji i Engleskoj, poznavanja Francuske i Austrije, usvajanja evropske civilizacije, za koju je bio siguran da je po svemu vitalnija i trajnija od one mongolske i tatarske, koja se sve više uvlačila u dušu Rusije – odvlačila je od Evrope i uvlačila u tamu azijskih navika i prostora.
Kakav je bio taj naš prvi dobrotvor Petar Veliki: azijatski nemilosrdan prema Aziji i azijatskom, imperatorski surov prema neposlušnim i svojeglavim, pa ni prema sestri Sofiji, koju je uklonio sa prijestola, nebolećiv čak i prema jedinome sinu. Prijek i nemilosrdan prema mužicima, njihovom odijevanju, izgledu, navikama i bradama. Nježan, taktičan i evropski otmjen i galantan prema talijanskim arhitektima, majstorima, kiparima, slikarima: dovodio ih je da mu ukrase Petrograd, buduću prijestolnicu sve Rusije. Druželjubiv, bez carske oholosti i imperatorske isključivosti prema svojim pomorcima, a naročito prema svojim admiralima, Peraštanima Martinoviću i Zmajeviću, čije pomorske vještine, iskustvo i znanje u svakoj prilici koristi.

Kako je i na koji način Crna Gora ušla u domen interesovanja Petra Velikoga? Ko je tog slovenskog moćnika okrenuo Crnoj Gori i njenim mukama?
Nema sumnje da je Crna Gora ušla u njegovu svijest preko dvojice njemu izuzetno dragih i potrebnih ljudi, koji su porijeklom bili Dukljani – Crnogorci i koje je za Crnu Goru vezalo nešto mnogo jače od porijekla.
Matija Zmajević biva protjeran iz mletačkog područja 1710. godine. Iste godine se obreo u Carigradu gdje ga ruski poslanik P. A. Tolstoj prima u rusku službu. Ubrzo napušta Carigrad i putuje u Rusiju. Ime Marka Martinovića, peraštanskog učitelja ruskih pomoraca i preporuka ruskog poslanika Tolstoja omogućavaju Zmajeviću da se u Karlovim Varima prvi put sretne sa Petrom Velikim. Pred njim polaže ispit iz pomorskih vještina i ubrzo postaje admiral ruske flote. Njegovom zaslugom Švedska gubi “gospodstvo nad Baltikom”. Taj isti Zmajević je jednom spasio život Petru Velikom. U finskom fjordu Gongut briljantno tuče švedsku mornaricu i postaje slavljen u čitavoj Rusiji, još nemjerljivog prostranstva.
Matija Zmajević ima o tome i jedno pismo: od onog prvog susreta sa Petrom Velikim u Karlovim Varima, koristio je svaku priliku da velikog cara i svoga prijatelja upozna sa Crnom Gorom, njenim stradanjima, otporom i nevoljama u kojima bitiše već nekolika preduga crnogorska patnička stoljeća.
Okrenut Evropi, zainteresovan za sve što dolazi iz nje, ogorčeni neprijatelj Turske i njene dominacije, vizionarski opsjednut ulaskom Evrope u Rusiju, Petar Veliki se svestrano okreće Crnoj Gori, uspostavlja diplomatske odnose, obećava i šalje prvu pomoć, podstiče je na jedinstvo i otpor. U njoj vidi i svoju veliku šansu da i sa te strane doskoči Turcima, da preko nje veže Rusiju i Balkan i da na taj način bude prisutan usred Evrope, a ne više s kraja, i ne više kao mongolsko-slovenska mješavina, kojom Evropa nikada nije bila mnogo oduševljena.
Martinovićevo i Zmajevićevo pripovijedanje Crne Gore naišlo je na veliki odziv u samom Petru Velikom, podstaklo u njemu misao o jačem i svestranijem otporu Turcima, a vjerovatno zametnulo i klicu o mogućem rusko-balkanskom prisustvu u Evropi. No, za nas je od istorijske presudnosti to njegovo interesovanje i priznavanje Crne Gore za stvarnog saveznika i slovensku isturenu postaju na turskom i još uvijek uspavanom Balkanu, narodno i državno znatno starijem od Velike Rusije.
Više nijesmo sami!
Venecija više nije jedina koja drži ključeve od naše zemlje i naših, za nju, prejeftinih duša i života. Od našeg mora!
I tako, to naše crnogorsko 18. stoljeće počinje dosta burno i sa puno nade da će biti, ako ne mnogo svjetlije, ali u svakom slučaju značajnije i manje mračnije od sedamnaestog.

V

NIKOLA STJEPANOV I PRAUNUK HERAKOV SA NJEGUŠA već je narečeni vladika Danilo, mitropolit černogorsko-primorsko-skenderijski, već se biju i dobijaju dosta značajne bitke, već Turci uzmiču i ne halakaju po Crnoj Gori u svoj svojoj azijatskoj osiljenosti, već se iz jednog mjesta, iz jedne glave i jednih usta, ispod jedne kamilavke i sa jednim očima gleda, doziva i priziva sva Crna Gora; već se pod jednim barjakom, jednim krstom i jednom zakletvom okupljaju, ako ne čitava plemena, a ono bar njihovi značajni djelovi i najznačajnije porodice. Već se u narod i pred narodom može izaći sa prvom poslanicom Ruskog Cara, sa prvim priznanjima i prvom pomoći u oružju i žitu, već se ima čime zavaravati narodno nadanje da će sjutra biti bolje, da više nijesmo sami i napušteni. Iako smo na istom moru, već nas Venecija ne može kupovati i unajmljivati, tako jeftino i sa poprilično romanskog prezrenja.
Već se Mlečići okreću nama: ne slušaju nas još s dovoljno pažnje, ali nas bar osluškuju, pripuštaju nas u svoje gradove kao ljude, a ne kao kosmata čudovišta iz tamo nekih montenegrinskih planina. Već se pišu izvještaji o nama, kolaju Evropom voskom zalivene i povjerljive poruke o svakom našem novom sukobu sa Turcima. Više se ne koljemo s Turcima, a da o tome ne zna niko osim njih i nas, naših krezubih guslara i vazda omašćenih gusala. Kod nas se još ne dolazi, osim rijetkih venecijanskih uhoda, koje nas vide samo na Njegušima i Cetinju, jer dalje ne mogu proći, a i ne ide im se. Otuda smo, po njihovim prvim izvještajima: lijepo obučeni, uhranjeni, dosta dobro stanujemo, čak smo otmjeni i rasni. Ne znaju oni da se, samo malo dalje, u nahijama i brdima, u Bjelopavlićima, Piperima, Kučima, Moračama i Rovcima, umire od gladi, da se golo i boso, da se jedva obučeno, odjeveno, u sukno i kostrijet, da haraju bolesti, da se krade i svome i neprijatelju, da se puca i u svoga i u Turčina, da se živi samo za jedan dan, da se ulazi u noć s mišlju da se iz nje neće izaći, da je so najdragocjeniji mineral koji je ikada pronađen, da plamsa krvna osveta, bratstvenička zavist i plemenska zavađenost.

Nije misao o zajedničkom otporu izbila u isti mah

Uz sve te nužde, poroke i pokore, uz našu kob i muke, sve više se uobličuje svijest o zajedničkom otporu, o državi svih Crnogoraca, o vlasti kao jedinom mogućem izlazu iz plemenske i bratstveničke zatvorenosti, iz jedne već arhaične i dotrajale organizacije. Naravno, ta misao ne sazrijeva odmah i svuda u isto vrijeme. Ona se ukorjenjuje i urasta u ljude kroz čitavi 18. vijek. Rusija zatamnjuje cijelu našu prošlost, istjeruje iz naše memorije dukljanstvo i zetstvo, Vojislavljeviće i Balšiće, ostaju u memoriji Crnojevići, a od Crnojevića samo Ivan. Misao o zajedničkom i jedinstvenom otporu Turcima sazrijevala je mnogo brže od misli o jedinstvenoj i cjelovitoj državnoj organizaciji. To je i normalno, jer su u otporu Turcima bili pogođeni najznačajniji zajednički interesi i on je bio već tradicija, koja se samo obogaćivala novim oblicima, bitkama, podvizima i novim junacima. Turci su i kao žrtve zanimljivi: bogato su odjeveni, dobri su im konji i oružje, a kod ubijenih se nađe i po kesa dukata!
Vladika Danilo postaje prvi svima znani i od svih poštovani mučenik i pastir, Prometeid jedne pastve u koju vjera i vjera u Svevišnjega nikada nije urasla više od potrebe za mogućim geslom koje će poslužiti, opet samo kao podsticaj za otpor, a ponekada i kao nosilac otpora.
Klica paganstva donesenog iz prapostojbine, iz Polablja i Pribaltika, i pored naizmjeničnog uticaja prvo Zapadne, pa Istočne crkve, i pored definitivnog primanja pravoslavlja, znala je da probije i da Boga prizemlji, pretvarajući ga u čovjeka, hrabrog, ovozemaljskog, koji će povesti u boj prije nego u bogomolju.
Za njihov život, surov i svakodnevno okrvavljen, teološki Bog postaje apstrakcija, koju ne može dosegnuti ni njihov vladika Danilo, mada mu se on počinje obraćati više nego prethodni mitropoliti, više nego svi ostali, jer je učeniji i posvećeniji u sveukupnu tragičnost čovjekovu. U Barskoj bici, kada pomaže Veneciji, vladika Danilo ide stotinjak metara ispred svoje vojske i sječe se sa ljutim Azijatima. Spasio ga je veliki metalni krst na prsima: turski jatagan se zarezao u krst, ali nije dopro do grudne kosti. Taj ranjeni crnogorski krst je, pod čudnim okolnostima, iz cetinjske riznice nestao.

Vladika Danilo prvi uviđa da je Nužda preča od Boga, da ona postaje i Božja kazna i božji blagoslov u zemlji gdje žive on i njegovi ratnici, toga istorijskog trenutka crnogorski Prometeidi! Nužda je stvarniji i moćniji pokretač svega u čovjeku, zato je i on i njegovi ratnici pretpostavljaju Bogu, a u kontemplativnijim trenucima poistovjećuju Boga sa Nuždom. Od njega, vladike Danila, počinje osmišljenija vrsta otpora: hajdučija se počinje pretvarati u svjesniji način žrtve, u opštenarodni pohod u bitku, u ritual koji pored ratničke dobija i duhovnu dimenziju, u dramu koja poprima osobine antičke tragedije, u svečani čin gubljenja tijela, koje smrću dobija sve one uzvišene atribute koje na zemlji nije imalo, a nije ni moglo imati u malo korisnoj i besmislenoj hajdučiji kada pobunjenik nije bio oplemenjen i podstican opštenarodnim harom, htjenjem, molbama, suzama, zahtjevima, pohvalama i pokudama. To je onaj period kada narodni borac, pored lične hrabrosti i riješenosti da gine, dobija i opštenarodno priznanje, a uz to i svijest o potrebi žrtve i žrtvovanja.
Dakle, vladika Danilo je, pored ostalog, učinio mnogo i u buđenju duha žrtve, učinio je da njegovi borci odlaze u smrt kao narodni izabranici, kao oni koji će se jednom preko struna gusala, pjesme, predanja i svetkovina, vratiti tom istom narodu.
Sigurno je da s vladikom Danilom već postojeća i bogata tradicija dobija nove kvalitete i postaje sveopšti oblik narodnog života. Iz takve se osmišljene i tvoračke tradicije javljaju novi impulsi, novi sadržaji, nova saznanja i otkrića, postiže se svjesnost o vrlini i uzvišenosti tragedije, o ljepoti žrtve, o duhovnoj vezanosti sa bićem koje se, već nekolika vijeka uspostavilo na tome tlu i koje u sebi nosi sve najznačajnije dukljanske osobine života, podneblja i već stvorenog mentaliteta. Tako tradicija postaje jedina moguća i jedina potrebna škola, postaje univerzitet naroda čije riznice koriste i nepismeni. Tradicija ima tu prednost da se sa duhom porodice, plemena i naroda useljava u biće i tako od njega čini novog nosioca, spremnog za sve oblike života i otpora koji se poznaju i koji su nastali na tome tlu.

Vladika Danilo je, nesumnjivo, svojim pismima poglavarima, duhovnicima i oružarima, svojim porukama, molitvama, zaklinjanjima i kletvama, svojom prisutnošću u svim narodnim događajima, svojom borbenošću i duhovnom snagom izvršio takav uticaj na Crnogorce, da se, samo od njega može govoriti o izvjesnom duhovnom jedinstvu naroda. Samo ličnost i duh izuzetne snage mogla je dovesti do tako naglog širenja duhovnog jedinstva, do usvajanja duha kao najvažnije kategorije narodne tradicije, do fikcije o istrazi poturica. U toj fikciji imamo sve elemente velike narodne drame, koja u osnovi mijenja i način borbe, i način mišljenja Crnogoraca. To više nije lokalna ili mjestimična pobuna, hajdučki prepad, osvetnički juriš, to je fikcijski uzvišeni ritual, ratnička procesija, u kojoj i najobičniji statisti teže da se približe duhovnom vrhu, da se uznesu do čina žrtvovanja, do opštenarodnog priznanja i simbola. Prenebregavajući elemente nedogođenog, ta fikcija se i kod Turaka i kod Crnogoraca doima kao katarza.
Vladika Danilo je prvi od vladika ovladao dušom i tijelom jednog naroda, pokrenuo ga iz ustajale memle pojata, pećina, kamenih kuća i kućica, opio ga gorkom medovinom duha, slave i žrtve, zapalio ga strašnom vatrom podvižništva, uzvišenosti, trajanja i prometeidnosti. Odvojio ga od prizemnog i svakodnevnog, ustrijemio ga ka ljepoti časne i neophodne smrti kao vrhunskom idealu tradicije, posvećenja i opstanka među zrakama svjetlosti u oltaru vječitog crnogorskog mučeništva, još od dukljanskih vremena.
Proces usijanja, egzaltacije, opijenosti ljepotom žrtve i činom bitke, proces samosvjesnosti o etičkom i tragičnom u biću, o nužnosti uspostavljanja bića tradicije kao živućeg bića, trajao je kroz čitavi osamnaesti vijek i učinio da se mentalitet i etika Crnogoraca izmijene, da se ovozemaljska potreba zamijeni uzvišenim htjenjem Prometeida.
Od tada je crnogorsko biće više biće sklono apstrakciji, viziji fantastike, filosofskom nadahnuću i žaru tradicije kao žive sile, prisutne, u karakteru čak dominantne, u mentalitetu takođe, i u sveukupnosti bića začetog u dukljanskoj davnini.

Što Petrovići nikad nisu oprostili vladici Savi

I Bog kao dio, kao eho hrišćanske tradicije, kao teološka mogućnost poretka stvari u prirodi, postaje suviše materijalizovan u ovozemaljskim institucijama i predmetima, te tako i nedovoljno apstraktan za njihovo novo stanje duha, za njihovu teološki nikada dovoljno uzurpiranu svijest. Takvo biće iz nužde čini zlo, braneći se od zla, postaje više sklono đavolovoj logici opstanka, i đavolu kao adekvatnijem simbolu njihovog življenja na zemlji. I pored svih Božjih anatema, progona iz duše i tijela, đavo ipak i dalje postoji i to uvijek u neposrednoj blizini duše i Božje neprikosnovenosti. I Crnogorci su, pored svih pogroma, pomora, pohoda, pokolja, paljevina i istrebljenja ostali neistraženi u zemlji u čijoj su se neposrednoj blizini vazda nalazila najmanje dva neprijatelja: Turska sa tri strane, a Venecija i Austrija sa mora. Kuda će veće iskušenje za Prometeide i zemlju Prometeida! U stvari za prokletu dukljansku zemlju!

BILO JE U TOJ CRNOGORSKOJ VARIJANTI ŽIVLJENJA VIŠE ĐAVOLOVE VITALNOSTI NEGO BOŽJE POMIRENOSTI, više instinktivnog osjećanja pravednosti nego hrišćanske etike, više apstraktnog poimanja slave, slobode i uzvišenosti, nego teološki shvaćenog pravoslavlja.
Tako je, valjda, i došlo do njegoševske etike koja je manje humanistička, humanizovana, a više militarizovana, koja se ne naslanja na antičku, ili kasniju prosvijećenu i kanonsku. Ipak je to etika dovršenog bića, etika uzvišene nužnosti i instinktivnog žrtvovanja za najapstraktnije oblike slobode i oslobođenja, koliko od zla, toliko i od Boga, koliko od tiranije, toliko i od ponižavajućeg i obaveznog trpljenja. To je etika uspravljanja, a ne skrušenosti i savijanja, etika koja, kao oblik potčinjavanja, ne prihvata ni tiraniju Boga, ili u ime Boga! To je etika Prometeida i izvan svake je druge etike.
Ostaje nam da zaključimo da je vladika Danilo, sve ono što se dešavalo nekoliko vjekova prije njega uobličio, doveo do sažimanja, do zgušnjavanja jedinstvenog duha, do sinteze koja je izdržala i koja je pripremila pojavu Petra Prvog i Petra II Njegoša.

SMRT VLADIKE DANILA NIJE I SMRT SVEGA ONOG ŠTO JE ON STVORIO ILI SAMO ZAPOČEO. Poslije njega dolaze ličnosti iz iste porodice, samo mnogo manjih državničkih formata sve do Petra Prvog i knjaza Danila. Može se reći da se Crna Gora u crnogorstvo, državno i nacionalno, uobličavala od Danila do Danila! To je ono vrijeme u 18. vijeku koje od Crne Gore pravi zemlju čudnih sukoba i obrta, jedinstvenih kontroverzi i usvajanja tuđe mitologije, kosovske i nemanjićke, potiskujući zetsku i dukljansku, onu tuđemilsku i vojislavljevićku. Smrću vladike Danila Crna Gora zapada u identitetsku krizu. Ostali Petrovići, izuzev knjaza Danila, tu krizu romantičarski produbljuju do tragičnih razmjera, do ivice gubljenja sopstvenog bića. Ta kriza i danas traje, ali uglavnom kod socijalno zapuštenih slojeva, onih podložnih folkloru i mitomaniji.
Evropa se s više interesa i poštovanja okreće nama. Doduše, to je za nju egzotični kanton na Balkanu i može se iskoristiti u različite svrhe i ciljeve. Rusi nas sve više pomažu, počinju stvarniji oblici njihovog interesovanja za nas. Austrija se okreće ne bi li i ona ušićarila nešto u toj egzotičnoj zemlji crnih brda: nalazi svoje pristalice u porodici Radonjić sa Njeguša. Rusija ima već učvršćeno prijateljstvo s porodicom Petrović. I tu je proklijalo sjeme svih kasnijih crnogorskih razdora. Na Njegušima. Možda najkobnijem parčetu crnogorske zemlje!
I Rusija i Austrija imaju po uglednu porodicu u Crnoj Gori, i tako preko te dvije porodice ulaze i dvije značajne evropske države u Crnu Goru. Dvije dinastije, obje carske. Dva uticaja, od kojih je onaj panslavistički doveo do tragičnih razdora i u Crnoj Gori Brozove revolucionarne epohe!

OD VLADIKE DANILA PETROVIĆI POSTAJU DOMINANTNA VLADIČANSKA I GOSPODARSKA PORODICA U CRNOJ GORI. Danila Šćepčeva Herakovića, iz njeguškog zaseoka Herakovići. Njihova ukorijenjenost u podlovćenskoj zemlji, dukljanskih korijena, postaje dublja i čvršća. Poslije čudesnog Prometeida vladike Danila na uspostavljeni nasljedni vladičanski i gospodarski prijesto dolazi mitropolit Sava Petrović. On, suštinski, s preminulim i za života proslavljenim narodnim pastirom i ratnikom ima zajedničko samo prezime, blisko rođaštvo i mjesto rođenja. Zatiče Crnu Goru u mnogo boljem stanju od onog u kakvom ju je zatekao i prihvatio njegov veliki prethodnik. Vladika Sava je “čovjek mravlje naravi”, bogat i mnogo više predan crkvi i zelenašenju, nego državi i borbi protiv Turaka, mada lično hrabar čovjek. Sava je više mitropolit nego državnik, više bogati trgovac nego mitropolit. Crnogorci ga dovode na vladičanski prijesto, više zbog toga što je Petrović, što je “po starini”, nego što osjećaju da ih on može smiriti i predvoditi i na bojištu i u crkvi. On ima tri hiljade ovaca i divnu vladičansku odeždu. Nosi zlatni krst o vratu i velike ćilibarske brojanice. Panagija mu je ukrašena zlatom i draguljima. Strijepi da mu se turski konopac ne savije oko vrata kao ono jednom vladici Danilu. Zadivljen je crnogorskom hrabrošću, ali i razočaran njihovom nebrigom za svakodnevni život. Gnuša se njihovog potcjenjivanja trgovine, vođenja domaćinstva i smisla da žive od danas do sjutra. Ne miješa im se u državne i narodne poslove, ali ne dozvoljava ni da se oni njemu miješaju u poslove crkve i trgovine s Kotorom i Dubrovnikom. Toleriše snaženje porodice Radonjić i preko njih austrijski uticaj. Veze sa Rusijom održava preko pisama i povremenog traženja pomoći za narod i crkvu. Ne ubija nikoga, niti naređuje da se ubija. Za vrijeme gladnih godina poklanja narodu 30 volova i nešto ovaca. Sve se to kolje i dijeli na jednake časti samo onima koji nemaju ništa. Petroviće pomaže, ali ih mnogo više podstiče da puškom sve otmu kao i ostali Crnogorci. Nikada nije pripasao mač ili sablju, ili bilo kakvo oružje. Uz krst koji je uvijek nosio o vratu, ne ide drugo oružje do molitve Bogu za svoju dušu i dušu svoga naroda. To je jedini, od sedam velikih Petrovića, koji se sav predaje crkvi i mirnom načinu življenja.
Za vrijeme njegovog gospodarenja Crnom Gorom, dolazi do pojave Šćepana Malog. To se, sigurno, ne bi moglo desiti ma kojem drugom Petroviću, ni prije ni poslije njega. Sedam godina Šćepan Mali prekida vladavinu Petrovića i to su onih sedam godina u 200 godišnjem kontinuitetu ove kuće, koje mu nijesu mogli zaboraviti svi kasniji Petrovići, a pogotovo Njegoš. Ni Petar Prvi se nije lako mirio sa tih Šćepanovih sedam godina, zato nije dozvolio da se Sava sahrani u Cetinjskom manastiru. To nije dozvoljavao ni Petar Drugi – Njegoš, ni knjaz Danilo, pa ni Nikola I, koji završava eru Petrovića u Crnoj Gori.

Što ako se ispostavi da je Šćepana poslala Rusija

Zbog tih sedam Šćepanovih godina, vladika Sava je i mrtav bio kažnjavan 182 godine, znači od 1784. do 1966. kada su njegove kosti konačno našle mir u krugu Cetinjskog manastira. Dakle, osvetoljubivi i surovi Petrovići bili su takvi i prema, ni- malo surovom i osvetoljubivom, vladici Savi. Što ako se jednoga dana ispostavi da je Šćepana Rusija poslala u Crnu Goru?! Možda i u dogovoru sa Savom?!

CRNA GORA ŠĆEPANA MALOG JE POSEBNO UZBUDLJIV I, ZA EVROPU, INTERESANTAN PERIOD.
Kako je došlo do pojave Šćepana Malog?
Veze Crne Gore s Rusijom su još povremene i dosta problematične. Vladika Sava, prije nego što se Šćepanu “pošenuo” s prijestola, svega je jednom bio u Rusiji i od carice Jelisavete dobio znatnu finansijsku pomoć. Ruskoj carici se svidio crnogorski mitropolit: djelovao je impozantno, smireno kao iskonski božji obraćenik, a uz to i veoma obrazovan. Nije ogovarao nikog (što su pridošlice na ruski Dvor redovno radile) nije se žalio ni na kog, čak ni na Turke. Jedini je Petrović koji u Petrogradu nije molio za pomoć Crnoj Gori, a dobio je više od nekih koji su molili, recimo Vasilija. Pročulo se da vladika Sava tajno radi na unijaćenju Crnogorske crkve, da ima prepisku s papom. Nijesu li, možda i zbog toga Teodosije Mrkojević i ini crkvenjaci rado ponudili Šćepanu Malom da zamijeni njihovog precrkvenog vladiku? Nije li to maslo u Petrogradu osvještano? Nijesu li to uradili da bi priča o unijaćenju, ako ju je bilo, utihnula i zaboravila se? Tada, još ni Crna Gora o Rusiji, ni Rusija o Crnoj Gori, ne znaju mnogo. Za Crnogorce je ruski car, njihov car, car svih Slovena, a ruski dvor je i njihov dvor koji se, u raspaljenoj narodnoj mašti doživljava kao prijestolje pravde, bogatstva, viteštva i svega onog što nema njihov Cetinjski manastir, što nemaju oni u svojim kamenim kulama i pećinama. Sa takvim doživljavanjem ruskog dvora oni se suprotstavljaju gospoštini i raskoši venecijanskoj, o kojima već dosta znaju. Usijana narodna mašta svoje vjekovne patnje, i želje vidi otjelotvorene u ruskom dvoru, u ruskoj moći i veličini, u ruskoj raskošnoj oficirskoj uniformi, u oružju i posuđu, u jeziku koji nije mnogo drugačiji od njihovog crkvenoslovenskog. Dakle, slika “o svemoćnoj matici” je potpuna, a u neobuzdanoj mašti izgladnjelog naroda ona dobija fantastične razmjere i svestranu privrženost ne samo Rusiji i ruskom dvoru nego i parčetu ruske odjeće, ili komadu ruskog oružja. Savi se sva ta idolatrija nije dopadala.
A medalje, ordeni i znamenja, koja počinju dolaziti iz Rusije, pretvaraju se u simbole, u fetiše sa kojima se i za koje se gine. Opijenost Rusijom, ruskom slavom i tradicijom dobija značaj i moć svenarodnog pokreta, oduševljenja koje može da ujedini plemena, izmiri zakrvljene porodice, da dovede do kompaktnosti u državnom smislu, do zaoštravanja odnosa i sa Turcima i sa Mlečanima. Rusija se pokazuje i kao značajni inspirator opšte balkanske borbe i prvi zaštitnik kojemu se vjeruje.
Crnogorci i ne slute kakve se zakulisne i krvave drame odvijaju na ruskom dvoru, kao i na svim dvorovima u Evropi. Oni imaju naivnu i idealizovanu predstavu o ruskom dvoru, odanosti caru, carici i svakom članu porodice, pa i posluzi. O oficirima i generalima, o ruskom plemstvu i ministrima misle da sva ta boljarska i oficirska gospoda živi u idealnoj harmoniji, u slavjanskom bratstvu i brizi za sudbinu Južnih Slovena, posebno Crnogoraca. U narodni crnogorski epos počinje ulaziti Rusija, ruski car, knjaževi i generali, pa sve redom do medalja i samovara, do caričine jutarnje šetnje i carevog ispijanja vina, što se, po crnogorskim narodnim pjesmama, u piću može mjeriti samo sa Markom Kraljevićem i njegovim Šarcem koji, takođe, dobro pije, ništa manje i otmjenije od balkanskih kraljeva i ruskog plemstva. U veličanju Rusije i oduševljenju njome, vladika Sava je, uz knjaza Danila, bio najškrtiji Petrović.
Opšta, danonoćna ushićenost Rusijom i svime što dolazi sa tih strana, pomaže nam da se potpuno okanemo varakanja s Turcima, da u Kotor silazimo uspravljeni i sa oružjem o pojasu, da s Mlečićima trgujemo dosta uspješno i često, da Turcima otpisujemo strože i sa više samopouzdanja, da se došaptavamo sa Hercegovcima o zajedničkom otporu i bitkama, da Srbe podstičemo na snažniji otpor, da Hrvate nazivamo braćom, koju su s mora pritisli Mlečići, a sa kopna Austrija, da Albance okrećemo protiv turske tiranije, da se s Bugarima dopisujemo i obavještavamo ih da su nam i prijatelji i neprijatelji zajednički, da Grke prizivamo u pomoć, ako zatreba. Sve su to znaci povoljnijih prilika na Balkanu i konačnog balkanskog buđenja u kojem tada imamo značajnu ulogu.

VI

POLOVINA DRUGE POLOVINE 18. VIJEKA: Atmosfera iščekivanja novih turskih pohoda. Vrhovni gospodar postoji samo formalno. Uhode mlečićke, turske i austrijske krstare Crnom Gorom. Narod i plemenske vođe ponovo osjećaju potrebu za jednim gospodarom.
Kako ga pronaći?
Gdje je?
Ko je on i kakav mora da bude?
Kao naručen, izmišljen, izmoljen, ili od samog Boga (i Rusa) poslat u Crnu Goru dolazi čovjek, ili samo čovječuljak, pod imenom Šćepan, prezime mu se izgubilo zbog niskog rasta, tako da je uz ime, kao prezime dobio ono Mali.
Kako je došao u Crnu Goru, kojim putem i ko ga je prvi prihvatio? Ima dokaza da je viđen kako u Dubrovniku šeta sa ruskim konzulom, i to sa konzulove desne strane.
Nije li ruski konzul u Dubrovniku, tog dana, znao sve o čovjeku u “gospodskom odijelu” kojeg je izveo u šetnju i dao mu, počasnu, desnu stranu? Nije li sa nekim urednim i vjerodostojnim dokumentima iz Venecije (ili Petersburga) došao taj čovjek, prijavio se ruskom konzulu, pokazao mu svoje papire iz kojih je konzul mogao da vidi ko je on, njegovo pravo ime i prezime, njegovo balšićko porijeklo i opravdan zahtjev da se vrati u Crnu Goru i preuzme prijesto koji su nekada davno držali njegovi preci – Balšići?! Možda je imao i sasvim druge isprave, čak i na ruskom jeziku?
Nije li od ruskog konzula s pravom tražio da ga uputi u zemlju svojih predaka, da mu da preporuku, jer će Crnogorci više vjerovati ruskom konzulu, nego požutjelim papirima venecijanskim u kojima stoje neminovni dokazi o njegovom zetskom – crnogorskom, balšićkom porijeklu?! I, konačno, nije li ga taj isti konzul uputio u Crnu Goru, dao mu preporuku i ugovorio sastanak u Mainama, gdje će ga Teodosije Mrkojević s Crnogorcima prihvatiti i uvesti u obećanu zemlju?! Da li je ta najveća misterija crnogorskog osamnaestog vijeka smišljena u Veneciji, Petersburgu, Beču…?
I što se moglo desiti, ili što se desilo kada se Šćepan prvi put sreo sa Crnogorcima i mudrim Teodosijem Mrkojevićem?


Šćepan je, ko god bio, odlično igrao svoju ulogu

Nije li učeni Venecijanac, crnogorskog porijekla, pokazao i njima kao ruskom konzulu svoje požutjele papire, čitulje i rodoslov iz kojih su mogli vidjeti da je on, ipak, po nekom starom pravu nasljeđa čovjek koji ima osnova da traži prijesto crnogorski? Recimo da jeste bio Balšić!
A, kako su, Teodosije Mrkojević i ostali glavari mogli reagovati na pojavu takvog čovjeka, odnosno, čovječuljka, i njegove požutjele, i možda istinite, papire i dokaze?
Kako sa njim, kao sa Balšićem, ili Crnojevićem, ući u Crnu Goru? Što će ti, voskom osnaženi, venecijanski papiri značiti za Crnogorce i njihove, već vjekovne, okolne neprijatelje?
Hoće li taj čovjek i njegovi papiri moći da zagrije, da pokrene Crnogorce, da ih ujedini i izmiri, da ih odvikne od već stečenih navika “svako na svoju ruku?”
Da li su Balšići, nekadašnji zetski gospodari, još prisutni u svijesti naroda, i što sjećanje i vraćanje na njih može da znači? Hoće li odbacivanje Petrovića zbog sasvim nepoznatog potomka tamo nekih davnih Balšića i njihove Zete, ogorčiti narod i one najprivrženije pristalice Petrovića, pa i same Petroviće?
Što, ako su o svemu tome tog dana u Mainama razmišljali i Teodosije Mrkojević i njegova pratnja? Što ako su pravi narodni predstavnici sve to dobro i mudro prokontali?

Poznavali su oni svoj narod i njegove ćudi. Znali su da ni grobni prah, ni ime Balšića, nijesu doprli do Crne Gore, nijesu urasli u njeno mučeničko tkivo, u njene vučje dane i đavolske noći. Znali su oni da je već feudalno zetsko plemstvo u Crnoj Gori zaboravljeno, jer nije izginulo pod narodnim barjakom na bedemima Žabljaka, Oboda i ostalih crnogorskih utvrda.
Nije li tog trenutka među obrvama mudrog, hrabrog i uvijek preduzimljivog igumana Teodosija Mrkojevića sinula ona spasonosna misao o časnoj prevari koju nameće nužda i potreba narodna?
Biti Šćepan, koji dolazi iz Venecije, pa makar i sa istinitim papirima što mu obezbjeđuju vezu sa rodom Balšića, za Crnu Goru i Crnogorce ne znači ništa. Takav im Šćepan ne treba. Oni takvih Šćepana, Duka od Meduna i drugih sa mnogo daljim i sličnim porijeklom, imaju koliko god hoće. Ali, takvi im ne trebaju, niti ih više mogu pokrenuti i povesti u novo vrijeme i nove okršaje sa Turcima.
Neko ipak može! Neko mora da može. Ko je taj Neko?
Takav im neko treba. Takav im je neko potreban i bez njega više ne mogu ni dana. Ni časa.
Ko je taj i kako ga pronaći?
Može li to da bude i taj isti Šćepan, sa njegovim gospodskim manirima, običajima, učenim i mudrim shvatanjima, znanjima o državi, zakonu i ostalom, što mora ići uz svaku državu, pa i crnogorsku?
Možda može, samo bez njegovih papira i venecijanskih dokaza o balšićkom porijeklu.
Ali, kako može?

Može samo kao Ruski Car, samo kao njegovo carsko i njegovo imperatorsko visočanstvo Petar III, o kojemu je i do Crne Gore stigao glas da ga je Katarina II, sa grupom oficira, ubila! Nije li jedna druga grupa oficira pronašla tog čovječuljka, smislila o njemu priču, poslala ga u Crnu Goru da bi ruska carica, inače nimfomanka, imala što nemirniji san. Nijesu li tu zavjereničku grupu oficira podržali iz ruskog Sinoda, da uklone mitropolita Savu, kojemu nije tuđa misao o unijaćenju crkve?
Njima i mrtav rosijski car može biti od velike koristi? Ako ga ožive u liku i ličnosti ovoga Šćepana što se eto nudi Crnoj Gori bez ikakvih uslova, eto sreće za Crnogorce, nesanice za rusku caricu i velike brige za Turke, Austriju, a zašto ne i Beograd!
Samo ruski car i niko više. On može pokrenuti i kosti pradjedovske, a kamoli žive i boja željne Crnogorce. On može do usijanja raspaliti narodnu dušu, krv i maštu. On može zbratimiti braću razbraćenu i zakrvljenu, pomiriti nepomirljive, zavesti sud u zemlji besudnoj, ukinuti pravo na pljačku i krađu, on može sve ono što nije mogao vladika Sava i što ne bi nikada mogao taj Šćepan, pa bio on i direktni potomak Đurđa Balšića i Jelene, kćerke kneza Lazara, kojeg je već krasio kosovski oreol.
Nikome neće smetati uklanjanje Petrovića zbog ruskog cara, neće ni samim Petrovićima.
A Rusi?

Što će reći ruski dvor i carica Katarina II?
Ako se toga sjetio, Teodosije Mrkojević je mogao da pomisli da će sa Rusima izaći nekako na kraj, da će im reći da uz ostalu pomoć koju daju Crnoj Gori, mogu dati i ime jednog mrtvog cara, koji je Rusiji inače smetao, a Crnoj Gori će dobrodoći, možda spasonosno!
Ne znajući mnogo ni o Crnoj Gori, a kamoli o Rusiji, nije li Šćepan mogao pristati, nije li pristao, na takav uslov Teodosija Mrkojevića, i ostalih crnogorskih glavara, da bi pomogao tom nesrećnom narodu?
Došao je da traži knjaževstvo, a nudi mu se ime i carska titula ruskog cara, koji je ubjegao da se skloni, da pomogne Crnoj Gori i svim balkanskim narodima! Što se tiče imena, Šćepan nije imao razloga da žali, jer on imena za Crnogorce nije ni imao. Prezime da, ali ono odavno već ništa nije značilo.
I, nije li se desilo baš ono što je i predvidio mudri, već sredovječni Teodosije Mrkojević? Šćepan je prihvatio da bude ruski car i takav je doveden na Cetinje uz slavlje, počasti i blagoslov cijela naroda!

IMA DOVOLJNO LOGIČNIH I NA DOKUMENTIMA OSNOVANIH PRETPOSTAVKI DA JE DRAMA JEDNOG OBRAZOVANOG I ČUDNOG ČOVJEČULJKA I JEDNOG DOSTA RAZBORITOG NARODA ČUDNO POČELA I TRAJALA PUNIH, I ZA CRNU GORU ZLATNIH, SEDAM GODINA.

Bio on skitnica, pustolov, zakašnjeli Balšić, ili čovjek ruske tajne službe – svejedno, on je odlično igrao svoju ulogu, bolje od mnogih koji su bili autentični Crnogorci.
A to što je bio mali i neugledan, to su Crnogorci mogli oprostiti samo ruskom caru. Ali, sigurno, to ne bi oprostili nekom potomku Balšića, ili bilo kome drugom. (Kult gospodarskog fizikusa počinje s vladikom Danilom; preskače Savu i Vasilija, nastavlja se u ličnostima Petra Prvog i Petra Drugog Njegoša. Stric i sinovac su visoki oko 192 centimetra, što je za njihovo vrijeme izuzetna visina. Taj dio kulta Petrovića nestaje s knjazom Danilom, velikim vojvodom Mirkom i kraljem Nikolom. Ta su trojica Petrovića, što se visine tiče, samo nižeg srednjeg rasta!)
A što je on uradio? Kako je čovječuljak Šćepan igrao svoju veliku carsku ulogu?!
Ujedinio je Crnogorce. Ukinuo krađu, pljačku i krvnu osvetu. Uveo sud u “zemlju bezsudnu”. Podigao sedam velikih ratnih odbrambenih utvrđenja, koje se i danas u narodu nazivaju Šćepan kule.
Gradio puteve, pronalazio izvore, ispitivao pećine i vode ponornice, uredio vojsku po evropski – u formacije čete i bataljone, zaveo nove titule, ceremonijal i etikeciju, “doveo” prvog ruskog izaslanika u Crnu Goru, knjaza Dolgorukova, potomka onog Dolgorukova koji je osnovao Moskvu, zainteresovao jedan dio Evrope za zbivanja u Crnoj Gori. Carevanjem i carevinom Crnom Gorom -izazivao i plašio i Turke, i Mlečiće, i Austriju!

Car je lažan, ali su zato njegova djela istinita

Pošto ih samo ratništvu nije trebalo učiti, podučavao je Crnogorce redu, radu i svakodnevnom životu.
Da je sve to tačno, da su ga Crnogorci priznali za cara i slušali kao pravog cara, da su ga voljeli i bili mu odani, svjedoči i činjenica da ga među njima nijesu mogle kompromitovati ni iz Crne Gore otjerati, čak ni ruski izaslanik, ni poruke i gramate presvijetle carice sveslovenske, Katarine II.
Oduprijeti se ruskim naredbama, gramatama i molbama – da li je to bilo moguće? Bilo je moguće samo u slučaju Šćepana Malog. Što to znači?
Crnogorci nijesu bili spremni da žrtvuju već stečeno jedinstvo, navike i nauke kojima ih je on naučio i na koje ih je natjerao, pa, eto, ni za ljubav velike i svete Rusije i njene carice Katarine.
To je prvi dokaz o njihovoj samosvijesti o redu, zakonu i državnom poretku.
Šćepana nije dao narod!
I Teodosije Mrkojević, i ostali glavari “poklekli” bi pred autoritetom sveslovenske carice germanskog porijekla: narod nije dao Šćepana, ostao je tvrd i nepopustljiv na caričine gramate i prijetnje njenog izaslanika Dolgorukova, inače jednog od caričinih ljubavnika! Crnogorci prvi put shvataju da ni Ruski Carski Dvor, ni velika Carica, nijesu ono što su o njima mislili: Kad s Ruskog Carskog Dvora može biti otjeran Ruski Car, a Carica postati i Car i Carica!
Car je lažan, ali je vrijeme istinito. Istinita su njegova djela, istinito je zlo koje je iskorijenio. Istinit je zakon koji je dao, istinit je narod koji ga je prihvatio. Istiniti su zlatni dukati koje je namjerno prosipao po putu da vidi hoće li ih narod uzeti. Istinito je shvatanje naroda da ne smije ni dotaći zlatnike po putu razasute. Istinite su njegovih sedam utvrda – kula. Istinito je i njegovo rukovanje eksplozivom i njegovo gubljenje jednog oka od tog istog eksploziva, kada je pravio put kroz Crmnicu. Istinita je velika crnogorska drama!

Eto razloga koji su mogli odoljeti i ruskom knjazu Dolgorukovu i caričinim gramatama, i turskim prijetnjama, i austrijskim ucjenama i mletačkim intrigama.
Tih sedam velikih i čistih Šćepanovih godina dugo su se pamtile samo po dobru, po djelima koja mu narod i danas spominje, a to znači pamti.
Turcima, Austriji i Mlečićima nije lako padala ujedinjena i uzakonjena Crna Gora. Oni su više voljeli onu drugu, besudnu i zavađenu Crnu Goru, onu bratoubilačku i pljačkašku, onu koja samu sebe potkopava, jede i uništava, onu koje se klone čak i Rusi, onu koju je Evropa koristila za ogovaranja i novine koje uzbuđuju otkrićima prastarih plemenskih običaja i egzotičnim šokovima.
Za obavljanje prljavog posla, zamiješenog u Skadru, uz pomoć nekih stranih konzula, dobrodošao je jedan Stanko, Grk, berberin, probisvijet, a prije svega plaćena uhoda, koja će donijeti Šćepanovu glavu u Skadar. Za koga je radio taj Stanko Polikarda, odnosno Paljikarda? Najvjerovatnije je sve urađeno po zamisli mladog jerođakona Petra Petrovića! A to će jednoga dana biti i istorijska činjenica. I ne samo to: Postoji deset godina u životu Petra Prvog, Svetog Petra Cetinjskog, za koje niko ne zna gdje je bio, u što je najmudriji Petrović potrošio tih deset godina. U što i gdje? Zašto istoričari, pa i akademik Branko Pavićević bježe od tih deset tajanstvenih Petrovih godina? Ili nemaju hrabrosti, ili se plaše da ne naiđu na nešto čemu nijesu dorasli?!
Crnogorci, nevješti svakom zanatu, osim ratničkom, puškarskom i guslarskom, dobro su primili Grka licekrasitelja, koji će uređivati njihovog cara, kako to doliči svakom caru, pa i njihovom Šćepanu.

Grk, skadarska uhoda i plaćenik, jedne noći, pripremajući svoga gospodara za sjutrašnji dan, povuče britvom preko Šćepanovog grla i tako okonča jednu dramu koja je sve više ulazila u dušu Crne Gore i u kuloare skadarskih konzulata i Evrope. Tako je okončan jedan državni puč (ili udar), izveden bez prolivanja krvi, kojeg se niko ne usuđuje nazvati pravim imenom – pučem! Vladavina započeta tim pučem trajala je sedam godina. Šćepan je dokazao, a narod i većina glavara prihvatili, da Crna Gora može i bez Petrovića, da je u državnom i civilizacijskom smislu za tih sedam Šćepanovih godina više urađeno nego za sedamdeset vladikatskih i teokratskih! Zašto se niko ne usuđuje pojavu Šćepana Malog nazvati pučem, odnosno državnim udarom bez kapi prolivene krvi, što je za ono vrijeme evropski kuriozitet?!
Najjeftiniji car koji je ikad carevao: bio ruski paket uživo, pustolov, ili zakašnjeli Balšić, postao je crnogorski dobročinitelj i sanjar, miner, lagumdžija, putar, prosipač dukata i istrebitelj krađe, pljačke i krvne osvete, čovjek od reda i zakona, nosilac sedmogodišnje crnogorske državnosti! Sahranjen je u Crmnici pred crkvom u Brčelima.
Po predanju mu se zna i grob na kojemu nema ni njegovog imena! Kakva surovost prema jednom od najznačajnijih crnogorskih vladara osamnaestog vijeka?!
Zašto je to tako kod Crnogoraca, koji su uvijek prema lobanjama i grobovima svojih velikih neprijatelja, čak krvnika, imali posthumne samilosti, obilježavali su ih i čuvali?
A Šćepan je bio naš car, učitelj i prijatelj.
Ko je bacio anatemu i na njegove kosti, ko mu ne može oprostiti tu malu laž, koja, možda, i nije njegova? Ko je započeo i doveo do kraja hajku na Šćepana, njegovo vrijeme i pojavu? Na Lažnog cara u istinitom vremenu!

Ko nije mogao da zaboravi tih sedam Šćepanovih godina?
Odgovor se zna: Jedan od sedam velikih Petrovića, i to onaj najveći duhom i najviši rastom, onaj najgenijalniji i najzlopamtljiviji, onaj kojeg su najviše boljele tih sedam nepetrovićkih godina, onaj koji je napisao i dramski spjev Lažni car Šćepan Mali – dakle vladika Rade, odnosno Petar II Petrović Njegoš. On je po Crnoj Gori i po Balkanu prosuo anatemu na Šćepana Malog: unizio ga je i nagrdio, napravio ga je lažovom i skitnicom, učinio ga nepismenom protuvom i probisvijetom! Njegoš je išao da pretražuje dubrovačke arhive, da vidi kakav je Šćepan Mali u njima. Ima osnovanih pretpostavki da je Njegoš uništio svu istorijsku dokumentaciju koju je zatekao u dubrovačkom arhivu, a koja je sasvim drugačije govorila o ličnosti Šćepana Malog.
Zbog čega?
Zbog onih istih razloga zbog kojih su kosti vladike Save Petrovića čekale 182 godine da budu sahranjene u okrilju Cetinjskog manastira.
I Savu i Šćepana anatemisao je Njegoš. Savu zbog Šćepana, Šćepana zbog Save, a njih obojicu zbog onih sedam godina koje prekidaju 200 godišnji kontinuitet kuće Petrovića.
Tako surovo mogao je da kažnjava samo Njegoš. Ostali Petrovići to nijesu znali, čak ni prijeki knjaz Danilo.
Njegoševu anatemu prihvatila je i savremena Crna Gora: istoričari, istorijska nauka i narod.

Ima indicija da je vladika Vasilije otrovan u Rusiji

Nije li Šćepan za tih sedam godina služenja Crnoj Gori, koje je i glavom platio, zaslužio bar ime na običnoj kamenoj ploči pred brčelskom crkvom u Crmnici?
I na Istoku i na Zapadu dobio bi i ulicu s imenom! Od Petrovića, onih Sedam velikih, suroviji su bili samo njihovi perjanici i Gvardija: od Njegoša ni perjanici ni Gvardija!
Što, ako se jednoga dana ispostavi da je Šćepan po zamisli mladog Petra Prvog likvidiran, kao što je po Njegoševom književnom djelu i petrovićkom činjenju posmrtno iz memorije crnogorskog naroda prognan, oklevetan i unižen?!

VII

KOADJUTOR (ZAMJENIK) VASILIJE PETROVIĆ, PO SVEMU DRUGAČIJI OD VLADIKE SAVE. Vasilije Petrović je nešto drugačija ličnost od vladike Danila, a po svemu je različit od vladike Save. Od Save ne nasljeđuje ništa, čak ni obaveznu vladičansku panagiju. Nasljeđuje Danilovu viziju Crne Gore, prijateljske veze s Rusijom i dosta zategnute odnose s Mlečićima. Turci ga smatraju slabijom ličnošću od vladike Danila, ali mnogo jačom od vladike Save, što on i jeste. Vladika Vasilije se rado upreže da vuče ruske kočije na Balkanu, ubijeđen da je to za Crnu Goru dobro. Vasilijev primjer, čak i uz činove velikih poniženja, uporno slijede svi Petrovići, izuzimajući knjaza Danila!
On nije imao duhovnu i fizičku snagu vladike Danila, ali nije ništa manje preduzimljiv i riješen da istraje do kraja. Lukaviji je od Danila, odmah se pokazuje spretnim i vještim za diplomatske intrige. Taj đak pećkog patrijarha Atanasija Drugog, koji mu daje čin episkopa i titulu egzarha Pećke patrijaršije, odmah se proglašava mitropolitom Crnogorsko-skenderijskim i egzarhom pećkim.
Vasilije je spreman na sve samo da zaoštri borbu sa Turcima i uspostavi izvjesnu distancu prema Veneciji, što je za Crnu Goru toga trenutka bilo pogubno: Venecija je i bliža i izdašnija od Rusije, a i interesi su joj veći od ruskih. Mlečiće ucjenjuje ruskom zaštitom i prijateljstvom, a prijeti im da se i s Turcima okrene protiv njih. Austriju cijeni, ukazuje joj izvjesne naklonosti, ali i njoj stavlja do znanja da uživa ogromno rusko povjerenje, da ima tursko obećanje za mir, a i mletačku privrženost. Turcima se obraća dosta sigurno i s puno državničkog takta i crnogorske spremnosti da prihvati rat na svim granicama. Ispred turskih utvrda maše ruskom zastavom, zvecka ruskim oružjem i mletačkom odjećom. Rusiju prihvata objeručke i otvara joj vrata Crne Gore, prihvata potpuni ruski uticaj. Da bi se dopao Rusiji, zaoštrava odnose s Mlečićima, vrlo neljubazno otpisuje rimskoj Kuriji, i bori se protiv njenog uticaja u Crnoj Gori. Prvi je koji šalje desetine mladih Crnogoraca u Rusiju na školovanje. Vasilije moli rusku vladu da otvori nekoliko ruskih škola u Crnoj Gori. Pored političke i vojne moći nastoji da u Crnoj Gori razvije kulturu i prosvjetu. Planira otvaranje Univerziteta!
Sam piše knjige i postaje prvi novovjeki crnogorski književnik koji je štampao svoje djelo. Piše pjesme i istorijske spise, a 1754. štampao je u Moskvi, na ruskom jeziku, “Istoriju o Crnoj Gori”.
To je Vasilije Petrović: On je i prvi crnogorski diplomata; biva primljen na ruski dvor i svojom elokvencijom zadivljuje i samog ruskog cara. Dokazuje mu da Crna Gora ima samo dvije gubernije manje od Rusije. Neobaviješteni ruski car shvata da je Crna Gora velika zemlja i da je treba svestrano pomoći.
Rodio se na Njegušima 1709. godine. Otrovan je u Petrogradu gdje je i sahranjen 10. marta 1766. Njegova dosta kontroverzna ličnost, obdarena lukavstvom, mudrošću i ne malom hrabrošću, otvorila je nove vidike Crnoj Gori, ekonomski i vojnički je osnažila, donijela joj prve školovane oficire, prvu štampanu istoriju, koja je prava slika njegovih htjenja, neobičnog duha i smjelih improvizacija. Neumjeren je u pohvalama ruskom caru i dvoru, ali ima i primjedbi “jer se mnogi doseljenici iz Srbije lažno predstavljaju kao Crnogorci da bi u Rusiji bili bolje primljeni i bolja imanja dobili”. On kaže: “Srbi se bez osnova nazivaju Crnogorcima i plemićima, a malo đe Srblji bitku dobiše bez Crnogoraca”. Eto, gdje se Vasilije zamjerio Jovanu Skerliću, ideologu srpskog nacionalizma.
Ali, taj i takav Vasilije Petrović otkriva Crnu Goru u jednom drugačijem svjetlu: mnogo manje egzotike a mnogo više mitomanstva i podmetnute tradicije koja se oslanja na Nemanjiće i Kosovo, na praslovensko porijeklo, vizantijsku otmjenost i autohtoni heroizam. Namjerno prešućuje Duklju, čak i Zetu, Crnojeviće tek sporadično spominje. Nije ga Skerlić tek tako nazvao najvećim lažovom Južnih Slovena. I takva ocjena Vasilije Petrovića dolazi iz velike Skerlićeve nacionalne temperature. Postoji i jedan drugi Vasilije Petrović, onaj čiji je pravi rukopis o Istoriji Crne Gore izgubljen, u Rusiji ukraden, možda u Pečarskoj lavri! Tajna tog izgubljenog rukopisa je i najveća crnogorska tajna!
U njegovom karakteru, postupcima i djelu nalazi se improvizacija pustolova, hrabrost tradicionalnog ratnika, lukavstvo izvrsnog diplomate, snaga upravljanja prosvijećenog diktatora i talenat za pisanu i izgovorenu riječ. No, to je zajednička osobina svih sedam Petrovića, koja se genijalno ovaploćuje samo u Njegošu.
Možda je vladika Vasilije najveća tajna i među ostalih šest velikih Petrovića: On je pripremio Petra Prvog, on je tajno uspostavljao odnose s Mlečićima, a pred Rusima ih ogovarao kao najveće slovenske neprijatelje. Vladika Vasilije nije u Petersburgu umro prirodnom smrću: ima dosta indicija da je otrovan na konaku u Lavri Aleksandra Nevskog. Vladika Vasilije je jedini od sedam velikih Petrovića koji se nije ustručavao za dobro Crne Gore lagati, obmanjivati, falsifikovati, prikazivati Crnu Goru u drugačijem stanju od stvarnog, činiti sve što Crnoj Gori može koristiti, podmetati joj i tuđu mitologiju, dok je onu zetsku i dukljansku ostavljao za neko drugo vrijeme!

VIII

SAMO JE 20 GODINA DO KRAJA 18. VIJEKA: osamdeset godina je prošlo od pojave vladike Danila, sedamdeset od uspostavljanja prvih diplomatskih veza s Rusijom. Za tih sedamdeset godina odlazilo se u Rusiju praznoruko, a vraćalo punoručno! Iz Crne Gore u Petrograd stizali su đaci, poruke, izvještaji i uvjeravanja, zaklinjanja na vjernost, molbe za pomoć: za žito, oružje i odjeću, a jedan je mitropolit, koji je tamo izgovorio i svoju posljednju želju, ostavio kosti u Sankt Petersburgu. Crnogorci mu, evo, ni do danas nijesu prenijeli kosti na Cetinje! Iz Rusije u Crnu Goru je za tih prvih 70 godina prijateljevanja došlo: nekoliko carskih (i caričinih) gramata, jedna, i to caričina, bila je dosta stroga i prekorijevala je Crnogorce zbog traženja utočišta i davanja carske titule i imena jednom pustolovu i skitnici.

Bušatlijin nauk da Crnu Goru ne čine samo Petrovići

Pored gramata, poruka i poslanica, što je mnogo važnije, pod Kotor je doplovilo nekoliko vapora žita, oružja i odjeće, pristigao je i jedan pravi starinski knjaz, i to Dolgorukov, zatim nekoliko kesa zlatnika, desetak kijevskih ikona, jedna, ili dvije bogato ukrašene vladičanske odežde, desetak jantarskih brojanica i, da se zna, jedna posrmljena plaštanica. Došlo je za tih 70 godina i nekoliko vrlo visokih ruskih odlikovanja među kojima je bilo Svetih Ana i Georgijanskih krstova. No, mnogo više i značajnije, za tih prvih 70 godina prijateljovanja i upoznavanja, u Crnu Goru je došlo osjećanje sigurnosti, oslonjenosti na Rusiju, na jedno carstvo, koje čini šesti dio zemljine kugle. Došle su garancije da Crna Gora više neće biti sama i napuštena, da neće biti samo venecijanska predstraža, a i bedem, prema azijatskom kopnenom moru i mraku, da neće biti slabo prohodni poligon za utrkivanje evropskih istraživača, pustolova i lovaca na egzotične detalje i tursko-crnogorske, varvarske, načine obračuna.
Rusi su epizodu sa Šćepanom potisnuli iz sjećanja, Austrijanci, Turci i Mlečići su je prećutali, Petrovići su se trudili da je zaborave, a Crnogorci su ga jedini žalili, oplakivali i dolazili mu na grob.
Izgleda, da tih zadnjih 20 godina 18. vijeka za Crnu Goru označavaju početak novog stoljeća, koje će se bitno razlikovati od prethodnih 80 godina. Uz sve ono rusko, petersburško, carsko i caričinsko, katkad i punoručno, najviše je bilo praznih obećanja i obmana, koje Crnogorci dugo nijesu znali na pravi način da protolkuju. Dugo upućeni samo na Rusiju, nijesu uspjeli da vide i spoznaju i onaj drugi svijet oko sebe, onaj evropejski!
Dosta toga se mijenja i u Crnoj Gori i oko Crne Gore. Oko Crne Gore se steže otomanski obruč, s puno izgleda da se sasvim stegne i potpuno je uništi. Veliki skadarski vezir, Mahmut–paša Bušatlija, daje sultanu, do tada najpouzdanija obećanja, da će je razoriti i poharati. Ima on za to i puno razloga, za koje računa da će mu biti od ruke, da će ih znati iskoristiti.

IX

PETAR PRVI POSTAJE VLADIKA I GOSPODAR CRNE GORE!
Postoji osnovana pretpostavka da mu je svjetovno ime bilo Simon! Od 32 godine života, kada stupa na vladičanski prijesto, četiri je proveo na školovanju u Rusiji.
Poznavajući dobro crnogorske prilike, veliki skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija koristi drugo putovanje Petra Prvog u Rusiju i baš tada kreće na Crnu Goru. Normalno je da je veliki vezir, mudriji i bolji ratnik od svih svojih skadarskih prethodnika, računao na odsustvo vrhovnog pastira iz Crne Gore, da se oslanjao na ponovnu razjedinjenost plemena, poslije Šćepanove i Savine smrti, da je koristio svaku slabu tačku u još klimavoj crnogorskoj državi. Poharao je Crnu Goru, ali nije izvršio sultanu dato obećanje, da je razori, pokori i privede na poslušnost! Naprotiv, to je za velikog vezira bilo novo i teško saznanje: Crna Gora se oduprla i snašla i bez svoga vrhovnog pastira, koji je trebalo da je predvodi.
Takva činjenica je dovela velikog skadarskog pametara i vezira, i još uvijek snažnog ratnika, do novog i za njega tragičnog saznanja da Crna Gora nijesu samo Petrovići, odnosno one četiri dotadašnje mitropolitske odežde iz njihove kuće, već da je Crna Gora, prije svega, taj narod koji mu se suprotstavio, koji ga je dočekao spremno kao da ih je predvodio njihov vrhovni pastir sa Njeguša! Da su Radonjići, i kao guvernaduri, ništa manje vrhovni pastiri i ratnici od Petrovića to su, u nekoliko bitaka uz Petroviće, i dokazali; pogotovo Vukolaj, Jovan i Drago! Takva spoznaja tjera velikog vezira, i sve one kasnije velike i male vezire, da mijenjaju taktiku, da ne postavljaju zamke, zasjede i uhode samo tamo gdje su Petrovići, nego da se ide i prelazi na prave ratne pohode na Crnu Goru.
Samo izuzetno snažna ličnost, kakav je bio Petar Prvi, mogla se snaći i opstati između dvije velike nesreće koje mu se dešavaju iste godine: progonstvo iz Rusije i Bušatlijina pohara Crne Gore!
U Petru Prvom se stiču sve najdragocjenije osobine prethodnika iz kuće Petrovića, a neke, samo njegove i samo u njemu proklijale, govore o drugačijem Petroviću od svih Petrovića, o drugačijem Crnogorcu od svih Crnogoraca!
U njemu se stiječu: ratnička hrabrost i mudrost vladike Danila, smisao za istoričnost i pripovijedno besjedništvo vladike Vasilija, meka i bolećiva narav vladike Save. Pored toga, on obogaćuje karakternu, duhovnu, državničku i vladičansku fresku na kojoj se ocrtavaju svih sedam Petrovića: posebnim smislom za poimanje i shvatanje Evrope i evropskog, velikom ličnom kulturom, poznavanjem ruskog i francuskog jezika, smislom za asketizam, kao dokazom vrhovnih duhovnih i teoloških vrijednosti, osjećanjem vremena kao zemaljske i kosmičke kategorije, shvatanjem vlasti bez prinude i vlastodržačkog metoda, poznavanjem mentaliteta Crnogoraca, kojim se koristi u svakoj prilici, življenjem hrišćanske etike u najelementarnijem smislu, propovijedanjem dovršene i potpune ljudskosti, kao najadekvatnije ideologije za njega i njegove sunarodnike. Tolerantan, čak prijateljski odnos prema Radonjićima, uvažavanje njihove hrabrosti, mudrosti i odanosti Crnoj Gori! Stoičko suprotstavljanje smrti, bolu, nesreći i tragediji, smirenost duše i tijela, riječ kao najznačajniji odraz duha i iznad svega suštinsko poznavanje narodnog života i privrženost takvom životu – Takvog je vladiku i gospodara dobila Crna Gora u ličnosti Petra Prvog!

OD PET PETROVIĆA KOJI SU BILI VLADIKE I DRŽAVNICI, JEDINI JE ON U SEBI POTPUNO MIRIO TA DVA PRIJESTOLA- DUHOVNI I SVJETOVNI, PODJEDNAKO IM PRIPADAO I UZORNO IM SLUŽIO.
On je prvi Petrović koji s Turcima prekida pregovaračke i sve druge odnose: gnuša se njihovog azijatsko-kolonijalnog mračnjaštva, osjeća ih kao uljeze na ovim prostorima, ne pruža im ruku pomirenja, ukazuje na njihovu istorijsku osuđenost u Evropi, ne pati od megalomaskih ideja skorog oslobođenja Balkana i skore opšteevropske borbe protiv njih. Osjeća opšta i revolucionarna gibanja u Evropi. Zna za Napoleona i predosjeća njegovu epohu. Naslućuje da će tursko-balkanski problemi doći u drugi plan interesovanja velikih sila. Pomno osluškuje kako se temelji zapadne Evrope tresu, kako podrhtavaju vjere i države, kako padaju prijestoli mnogo stariji od njegovog, kako čitave države gube samostalnost preko noći. Utišava i svoje i narodne vapaje za pomoć i sudbinu Crne Gore. Na pomolu je tragična sudbina Evrope. U takvom evropskom grču, u svjetskoj stihiji novih sila i novih strahova, ko će i da pomisli na Crnu Goru.
Tiho i bez velikih zvona, pisama, molbi i gramata, sređuje prilike u Crnoj Gori. Podiže i pet vješala, od kojih je jedna i upotrijebio. Svih pet vješala su podignuta u Katunskoj nahiji!

Obšči zakon za raskid sa krađom i osvetom

Ostaje mu uranjanje u unutrašnje nužde i prilike. Rusi mu prigovaraju da u toj njegovoj zemlji nema pisanog zakona, da je dvovlašće: njegovo i guvernadursko, a Rusi nijesu za guvernadurstvo, jer je Austrija iza njega, a Radonjići, nosioci guvernadurstva, su za Austriju. On bolje i od Rusa i od ostalih svojih Petrovića, poznaje Radonjiće, i kao guvernadure i kao ljude. Ne da na njih ni Rusima, ni Petrovićima, koji bi im najradije, i kuće do temelja razidali! Poslije jedne velike crnogorske bitke, s Jovanom Radonjićem zajedno u Cetinjski manastir ulazi – istog trenutka, na ista vrata, u istoj ravni – nogu uz nogu!
Dvije sile i dvije crnogorske porodice i dalje se glože oko jedne male zemlje i njenog malog naroda. S guvernadurstvom sve to postaje mnogo ozbiljnije i opasnije. On je protiv nasilja, protiv vlasti koja bi se održavala nasiljem. Kako, bez nasilja, dobiti bitku protiv guvernadurstva? Mora je dobiti bez nasilja, bez prinude, bez ubijanja svojih. Radonjići su njeguška kuća odmah uz njegušku kuću Petrovića. Vežu ih ženidbene i plemenske veze: iz obje ima velikih ratnika, odanih Crnoj Gori i prije Vladičanstva i Guvernadurstva!
Državni pečat je odavno podijeljen na dva jednaka dijela: jedan je dio kod njega na Cetinju, drugi je kod Radonjića na Njegušima. Poslije Martinića i Krusa ima puno razloga da ga i Radonjići rešpektuju. I rešpektuju ga. Ukida guvernadurstvo bez značajnijih trzavica, bez nasilja, bez krvi. Dio pečata dolazi sa Njeguša na Cetinje i postaje čitav njegov i u Manastiru!

ALI, ZAKONA NEMA. A RUSI GA IŠTU!
A država, ako je država, mora imati zakon. Sa zakonom će lakše obuzdavati svoje neobuzdane ratnike, a i Evropi će, Rusiji pogotovo, biti milije da pomažu zemlju koja ima zakon, koja je uzakonjena i na zakonu osnovana. Šćepan je imao prijeki sud, ali ne i prijeki zakon. Petar Prvi se rješava i donosi prvi zakon koji naziva “Opšči zakonik crnogorski” po kojemu se imaju svi vladati i upravljati. On svojom rukom piše prvih 16 članova 1790. godine. Potpuni zakonik odobrila je Skupština naroda na Cetinju.

SADA JE TO, IPAK, DRŽAVA.
Mlečiće, Rusiju i Austriju odobrovoljuje: šalje im po primjerak “Opščeg zakonika”. Opšči zakonik najteže pada Turcima i jednom dijelu Crnogoraca: Turcima zbog snaženja države koju oni neće, a Crnogorcima što “Opšči zakonik” ukida i strogo kažnjava i opšču krađu, pljačku i krvnu osvetu. Zakonik nasilnike i ubojice naziva “zemaljskim neprijateljima” a čovjeka koji “otme ženu iza živa muža” naziva “bezakonikom i grabiteljem” i “stana mu u našu zemlju nije”. Lupeža izjednačava sa “ubivaocem” i “nečelovjekom”. Da bi osnažio Opšči zakonik crnogorski, nazvan i Stega, pobjednik sa Krusa, Vladika i vladar crnogorski, podiže pet vješala, a samo je jedna upotrijebio!
On je poduzeo i učinio ono što niko od Petrovića, prije njega, nije smio uraditi. Šćepan je uradio mnogo sa sedam godina, ali sve što je uradio, uradio je ognjem i mačem i prijekim sudom.
Dovodeći Crnu Goru do stvarnijeg državnog oblika, do vlasti, bez ličnog nasilja i vlastodržačkih načina potčinjavanja, Petar Prvi ukazuje i dokazuje da Crna Gora nije nikakva balkanska oaza hajdučka i gorštačka, koja se tu zatekla i koja je ogrezla u nasilju i pljački. Naprotiv, i on, kao i oni Petrovići prije njega, uostalom kao i Šćepan, dokazuju da je to jedan jedinstven narod kojeg su nužde natjerale da prihvati filosofiju nužde, kojeg su otomanski konjanici i horde bašibozuka tjerale da se odupire i brani svim sredstvima, pa i onim najsurovijim i najdrastičnijim. Što se crnogorska država više oblikuje kao država zakona i reda, to Turci postaju sve ogorčeniji, a Evropa sve zainteresovanija za tu samoniklu crnogorsku tvorevinu s dukljanskom mediteranskom predistorijom.
No, vratimo se sada Evropi i njenom shvatanju Crne Gore Opščeg zakonika Petra Prvog.
Naravno, Mlečići su najzainteresovaniji što se to, nemoguće, dešava u Crnoj Gori. Na samoj mediteranskoj obali?
Shvataju da će njihova jedina “predstraža” prema Turskoj biti još čvršća, još organizovanija, ali biće i manje ovisna o Mlečiće i njihovu politiku, manje će slušati njihove savjete i manje će mariti za pogodbe koje Mlečići još imaju na umu.
Rusija otvara blagajnu i nastavlja da pomaže, sada već uzakonjenu državu bez dvovlašća i sa potpunom dominacijom Petrovića.
Austrija je odavno, još 1778, željela da sa Crnom Gorom zaključi formalni savez. Ali, vrhovni crnogorski pastir Petar Prvi, i tada je bio dovoljno pronicljiv da osjeti prave austrijske namjere. Ne prihvata ni “formalni savez” koji ima za cilj vazalno potčinjavanje Crne Gore Austriji.
Krajem 18. vijeka istorijski tokovi i procesi u Zapadnoj Evropi, i uopšte u Evropi, su u znaku Napoleona I. U sticaju takvih okolnosti, kao što su ugrožavanje interesa, teritorija, kruna i dvorova, nekoliko evropskih država se prisjetilo da tamo negdje na Balkanu, onom što izlazi na Mediteran, postoji i Crna Gora: veliki se vazda sjete malih kad im trebaju; računaju na njih, pozovu ih u pomoć, odobrovolje ih za svete dužnosti i podvige, zagriju za bitke i interese velikih, a i svoje!
I Crnoj Gori se to desilo:
Rusija, Austrija i Engleska, pozivaju Crnu Goru da, s njima uđe u sveti front protiv Napoleona, pred kojim, u tom trenutku, drhti sva, prosvijećena i neprosvijećena, Evropa!
Vrhovni crnogorski pastir, kako je on sebe rado nazivao, vladika Petar Prvi, u toj zloj kobi Evrope vidi iskricu nade i svjetlosti za Crnu Goru.
Pristaje da na jadranskoj obali u Bokokotorskom zalivu dočeka Napoleonovu vojsku i bori se protiv nje!

DEVETNAESTI VIJEK U CRNOJ GORI POČINJE DOSTA MIRNO, bez velikih bojeva sa Turcima, bez znatnijih međusobnih trzavica, bez neposredne opasnosti da će biti ponovo ugrožena kao za vrijeme Mahmut-paše Bušatlije. Tih nekoliko, na crnogorski način mirnih godina, Vladika koristi za sprovođenje zakona, učvršćenje vlasti i sređivanje opštenarodnih potreba.
Za vrijeme tog, često okrvavljenog, zatišja, Vladika piše “Kratku istoriju Crne Gore” – nekoliko epskih pjesama i svoje omiljene poslanice.
Ni tada, kao ni prije, nikada ni ruča, ni večera sam. Uvijek je pored njega, i za vrijeme objeda, neko od đaka iz manastira, ili neko od glavara i narodnih predstavnika. Sam je samo dok piše, ili dok spava. A on je, tako su zabilježili njegovi savremenici, veoma malo spavao. Nije volio da ga ostavljaju samog ni u Manastiru, ni ispred, ili oko Manastira, kada je šetao, ako je on ikada šetao. On je stalno hodao i govorio, hodao i besjedio glasom mekim i tihim, glasom koji je imao pustinjsku smirenost, koji je umirivao i bio prijatan kao miris tamjana, miris cetinjskog sutona ili bokeljske narandže. On je i prema najgrešnijima bio blag i sjetan.

Tačka od koje francuski osvajač nije mogao dalje

Nepoštovaoce zakona je volio da dugo gleda u oči, da im stavlja ruku na rame, da ih naziva imenom, a nikada po onome što su uradili: ubili, lupežali, oteli… Kleo je i zaklinjao samo noću i samo uz svijeću ili luč, i to više grešnika odjednom. Glavu Mahmud-paše Bušatlije nije dugo držao na kocu. Naredio je da se lobanja skloni i pohrani negdje u Manastiru, u kakvom lučevom kovčežiću. Jednom je zatečen kako noću tiho razgovara sa Bušatlijinom lobanjom: gleda u nju, zamišlja je živu i na Bušatlijinom vratu.
Što mu je tada mogao reći?
Je li se pravdao potomku velikog Ivana Crnojevića što mu je glavu morao osušiti na Tablji ponad Manastira? Je li ga prekorijevao zbog onog dječaka na Krusima? Možda ga je podsjećao na crnojevićko porijeklo, na razoreni Žabljak, na patnje Ivanove zbog sina Staniše i onoga što je uradio? Sigurno je da ga Vladika, čovjek izuzetno stamenog i suzdržanog karaktera, nije opsovao, nije mu osporavao junaštvo i preveliku odanost sultanu. Je li te noći u Manastiru kazao Bušatlijinoj lobanji da bi, možda, i Bušatlija u Skadru tako razgovarao s njegovom lobanjom, znajući da to razgovaraju jedan Crnojević i jedan Petrović?!
Iza podnošljivih prvih pet godina 19. vijeka došla je 1806. godina i Napoleonova vojska u Boku. Rusija, Austrija i Engleska zovu i njega da uđe u veliki rat protiv Napoleona. Hoće on, to im je već obećao. Spremio se za susret sa Napoleonovom vojskom. Nije zaboravio da nekome od svojih poznatih glavosjeka kaže da će se u kotorskoj bici s Napoleonovom vojskom tući hrišćani s hrišćanima, prvi put otkad je on vrhovni pastir crnogorski!
Morao je da Crnogorcima objasni da se sa istim žarom treba da tuku sa Francuzima kao što se tuku i s Turcima. Vjeruju oni svome Vladici da je neprijatelj uvijek tamo gdje ga on vidi, pa bio i hrišćanin. Uspio ih je nagovoriti da Francuzima ne sijeku glave: oni prvi put idu na Crnu Goru, a i hrišćani su. Ni glave, ni noseve! – ponovio im je nekoliko puta.
Znao je da se u Evropi priča o tom crnogorskom ratničkom varvarstvu, ali nije htio da se Evropa u to i uvjeri.
Vladika je lično predvodio svoje ratnike u borbama s Napoleonovom vojskom.
U tom velikom sukobu, Vladika oslobađa Boku i dopire do vrata Dubrovnika, gdje gine vojvoda Stano Uskoković.
Zadivili su ga njegovi ratnici: umješno su se i hrabro borili s jednom modernom vojskom, a on je iznenadio i Francuze kao protivnike, a i svoje saveznike, umijećem u komandovanju i ličnom hrabrošću.
Čitava Evropa govori o Crnoj Gori, njenoj vojsci, njenom Vladici i bici koju su protiv Napoleona dobili. Najveći slovenski pjesnik, Aleksandar Sergejevič Puškin, prepjevava pjesmu Prospera Merimea o Crnogorcima i Napoleonu. Pjesma se i danas citira kao Puškinova. Crnogorci su održali Vladici zadatu riječ: nijesu sjekli glave, ali je, ipak, nekoliko francuskih noseva završilo na Cetinju!

VLADIKA JE POSTIGAO ŽELJENI CILJ: skrenuo je potpunu pažnju na Crnu Goru. Crna Gora se definitivno useljava u Evropu i počinje da izrasta u uzor otpora, u narod koji ne cijeni i procjenjuje ništa kao svoju slobodu i svoje shvatanje slobode. Kasnije se saznalo da se Crnogorci, pod komandom svoga živog svetitelja, 1806. godine u Konavlima i oko Dubrovnika nijesu, kao vojska, baš časno ponijeli. Bilo je surove pljačke i otimačine: paljene su kuće i uništavana materijalna dobra, ubijeno je i nekoliko Konavljana! Svetitelj i ratnik, zapovjednik ratnika i njihov uzor, nalazeći se u Cavtatu, dosta je nepočinstava svoje vojske vidio i zažmurio. Zgrozio se jeste, ali javnog prijekora nije bilo: niko nije opomenut, kažnjen ili mušketan. Svetitelj je odšutio sve što je vidio i nikad o viđenom nije progovorio!

TIH OSAM GODINA, OD 1806. DO 1814, KADA PONOVO OSVAJA SVOJU BOKU I KADA JE MORA, PO SPORAZUMU VELIKIH EVROPSKIH SILA, USTUPITI AUSTRIJANCIMA, značile su i 8 godina stalnog dodirivanja, pa i miješanja s Evropom. Dolazak ruske flote, pod komandom admirala Senjavina, u Boku, prvi susret ruske i crnogorske vojske, prvi susret s Englezima, zarobljavanje francuskih oficira, pregovori s maršalom Marmonom, sve je to, i pored gubljenja Boke, išlo u prilog Crnoj Gori i vladici Petru Prvom. Sada su se Evropa, pa i prva i jedina saveznica Rusija, uvjerile da je Crna Gora zemlja na koju mogu i moraju računati u definitivnom obračunu s Turskom. Ali samo s Turskom!
Ali, nažalost, vrijeme kada su veliki priznavali male, kad su im pisali svečane pozdrave i gramate, kad se slavila Crna Gora i njen Vrhovni Pastir, brzo je prošlo i počelo se pretvarati u tihi zaborav, u podsmijeh, u oduševljenje egzotičnim izgledom tog naroda i njegove zemlje.
Čim je učinjen mir u Tilzitu, Crnci su odnosno Crnogorci, odradili svoje. Više nijesu trebali čak ni Rusiji. I ona se, zapravo, njen maloumni car Aleksandar, postepeno hladi prema Crnoj Gori, što se i na pomoći odražava.
A taj ruski car, Aleksandar, nema samilosti i razumijevanja ni prema svome narodu, a kamoli prema Crnoj Gori, koju je njegov prethodnik car Pavle tako nježno volio i redovno joj isplaćivao pomoć od 10.000 dukata godišnje što je bilo dovoljno za plaćanje suda i održavanje reda i zakona.
Slava stečena u Boki postaje eho koji još čuju samo stari saveznički generali, putopisci i daleki usamljeni prijatelji Crne Gore, ako ih je bilo. Crna Gora se ponovo giba unutrašnjim trvenjima. Turska je zauzeta ustankom u Srbiji i Grčkoj. Da ne gubi tamo, na ta dva nova i značajna fronta, naročito u Srbiji, Turska bi vjerovatno iskoristila novo crnogorsko “koškanje” i priredila joj nove neprilike. Kad nemaju nekoga drugoga za neprijatelja, Crnogorci su neprijatelj jedan drugom: ne znaju živjeti bez neprijatelja, zato su, veoma često, neprijatelji jedan drugom. I po tome su Dukljani – sinovi proklete zemlje dukljanske!

U BORBI PROTIV TURAKA, CRNA GORA JE UVIJEK BILA SOLIDARNA SA SVAKIM, pogotovo sa Srbijom. Tako i dolazi do opšteg oduševljenja Prvim srpskim ustankom, posebno ličnošću vožda Karađorđa. Dolazi i do zajedničkih akcija, prvi put se srijeću dvije susjedne, balkanske vojske – crnogorska i srpska. Crnogorski vojvoda Mina Radović se s Voždom i pobratimio. Vožd odaje izuzetno poštovanje Crnoj Gori i njenoj vjekovnoj slobodi i borbi, dolazi do jedinstvene ushićenosti: slave se stare i novije crnogorske pobjede, slavi se Prvi srpski ustanak, njegovi junaci i vojvode, dolazi do idiličnog oduševljenja, koje dva naroda, crnogorski i srpski, zbližava, upoznaje i nameće im zajedničke ciljeve.

Sa odlaskom “Turaka” otišao je i dio Crne Gore

Sve to kratko traje, ubrzo splašnjava, nove nužde, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, nameću i nove brige. Srbija ostaje bez Vožda, a Vožd uskoro i bez Srbije i bez glave. Na sceni se pojavljuje Miloš Obrenović, mnogo oprezniji i lukaviji čovjek i vođa. On za ostvarivanje svoga cilja i cilja Srbije ne koristi samo junaštvo kao jedino sredstvo, nego i sva ona, ponekada, korisnija i sigurnija sredstva od čistog junaštva, od obilićkog viteštva, heroike i crnogorske heraldike. On u oslobodilačka i državnička sredstva uključuje lukavstvo, nagodbe, šurovanja sa svima okolo, a najviše s Rusijom. Mito koje je najprimitivnije, ali i najprivlačnije sredstvo za pridobijanje i odobrovoljenje turskih velikodostojnika, njegovo je najubojitije oružje.
Crna Gora se ponovo uvlači u sebe: počinje da briži svoju brigu, da muči svoju muku, o sebi i svakom svom danu. Nema mira za one koji nemaju nikakvih drugačijih sredstava do sablje, noža i puške, svoje empirije koja ih uči da se samo na to mogu osloniti, na svoje prometeidstvo i moguću ratnu sreću.

VELIKI VEZIR DŽELADIN-PAŠA DAJE NALOG DELI-PAŠI DA SE napadne Crna Gora i okonča to uvijek opasno primirje. Dvanaest hiljada Turaka napada Moraču. Uspjeli su da spale samo jedan njen dio – Gornju Moraču. Udruženim snagama dva crnogorska plemena Moračana i Pipera, turska vojska biva potučena – 1500 mrtvih Turaka i 1200 zarobljenih konja (tada se u Crnoj Gori nije moglo govoriti o zarobljenim vojnicima, takva pravila, nažalost, crnogorska vojska nije poznavala) i mnoštvo oružja i odjeće.
Nalog Dželadin-paše, koji je pokušao da ostvari Deli-paša, bio je, u stvari, spasonosan za Crnu Goru. Ne po pobjedi nad turskom vojskom, nego zbog opšte opasnosti pred kojom su Crnogorci uvijek zaboravljali svoje bratstveničke i plemenske svađe i, poslije otklanjanja opasnosti, kao po pravilu, više se nijesu vraćali na njih, zaboravljali su ih, prinosili ih kao poklon novoj pobjedi.
Tako se dolazilo do apsurdnih situacija: kad god je prijetila opasnost od domaće nesloge, vrhovni pastir je zametao kavgu, priželjkivao turski napad, koji ih je uvijek ujedinjavao i smirivao. Jednom će se govoriti da najveća zasluga za crnogorsko junaštvo i crnogorsko jedinstvo pripada Turskoj, odnosno Turcima. Gledano urokljivim očima apsurdnosti – Turska je kroz nekolika stoljeća bila i ostala jedini crnogorski prijatelj, jedina pouzdana saveznica u vječnom savezu Boga i Đavola! U tom crnogorsko-turskom vremenu događalo se da Crnogorci i Turci sve više liče jedni drugima, da su, po mnogo čemu, međusobno bliži od hrišćana i nehrišćana što ih okružuju i, povremeno im bivaju saveznici. To crnogorsko-tursko vrijeme Petra Prvog, a tek Petra Drugog, vrijeme je, koje je i, pored silnih bitaka za života Petra Prvog, više zbližilo Turke i Crnogorce, nego Crnogorce s okolnim pravoslavnim hrišćanima, i Turke s okolnim Turcima. Ovdje se “Turci” kao naziv upotrebljava samo u vjerskom i državnom značenju. Tek kad su Turci “okrenuli” iz Crne Gore, Crnogorci su shvatili da je to i dio njih otišao iz samih njih i Crne Gore!

X

POSLIJE BALKANSKIH DOGAĐAJA CRNA GORA SE NAŠLA IZMEĐU DVA NOŽA. Već naviknuta na onaj azijatski, čiju je oštricu dosta dobro otupljivala vjekovima, sada je tihe, venecijanske spletke, ucjene, podvale i prijetnje, zamijenio austrijski nož u Boki Kotorskoj.
Crna Gora između dva noža!
I Crna Gora, koja samu sebe probada noževima bratske smutnje i plemenske kobi. Odavno tako i pravo je čudo kako je između ta dva noža, jatagana, dvije sablje – one bratske-nebratske, i one u azijatskim rukama, kao rođenim za sablju i vrat crnogorski!
Njen vrhovni mučenik i pastir je već u godinama iza kojih se nagovještava njemu toliko potrebna smrt. On je, inače, uvijek bio u njenoj neposrednoj blizini. Tri puta je ranjavan, od Martinića do Dubrovnika. Probili su ga i agarjanski noževi i francuski kuršumi. Sve je probao što se na zemlji može probati, a pogotovo u zemlji koja je imala samo zla i smrti u izobilju. I ono malo sna, što je imao kao mlađi i jači, pretvorilo se u staračku kostobolju za koju znaju samo on, noć i postelja u Manastiru. I bolest je morao da krije pred svojima, da ne bi osjetili da onemoćava, da mu se bliži kraj. To ne smije da otkrije ni zbog turskih i austrijskih uhoda, ni zbog Radonjića, a ni zbog onih svojih – kojih još ima i koje od pomame, pljačke i ubistva braće svoje odvraća samo njegova kletva, Stega, onih pet podignutih vješala, i on dok je još u stanju da govori, drži krst i putuje.
Nema odlaska na počinak u, možda, odavno željeni taj drugi svijet, dok ne uredi, bar ono što još samo on može urediti u Crnoj Gori. Protiv njega se počinje okretati i njegova petrovićka krv. Ruski konzul iz Dubrovnika, Jeremija Gagić, obavještava ga da njegov sinovac Đorđe Petrović, kojeg je poslao u Rusiju da se u Aleksandro-nevskoj lavri doškoluje za njegovog nasljednika, ima nedolično ponašanje, nemarljivost u duhovnim naukama, uz to i nedostojan karakter da bi mogao naslijediti velikog strica i mučenika. A toga Đorđa Petrovića je on odabrao da ga naslijedi, poslao ga kao jerođakona na milost ruskom caru i Aleksandro-nevskoj lavri da ga školuju i pripreme za crnogorski arhijerejski prijesto. Jeremije Gagić mu javlja da Đorđe odbija crnogorski prijesto zbog, za njega, mnogo prijemčivijeg zvanja konjičkog oficira u ruskoj carskoj vojsci! Koga je, još živući svetac, te noći u Manastiru proklinjao: sebe ili Đorđa? Možda samo Crnu Goru i njegovu crnu sudbinu da bude vrhovni sluga i pastir u toj zemlji!
Taj Đorđe Petrović je i prvi Crnogorac koji je, makar i na kraće vrijeme, pretpostavio neku drugu službu, zemlju i neki drugi život Crnoj Gori i životu u Crnoj Gori. Mada se on kasnije vraća u Crnu Goru, ali od njega ipak počinje nečuvena dijaspora i odrođavanje Crnogoraca od Crne Gore. Odlazili su puni uvjerenja, želje, obećanja i zakletvi da će se, čim nešto nauče, vratiti i nastaviti da joj služe sa istim žarom kao da nijesu ni odlazili iz nje. Povratnika je sve manje a odlaznika sve više! Otkad se proputilo u Srbiju i Beograd, crnogorska migracija se teško ustavlja, a veoma lako pretvara u ogorčene protivnike Crne Gore i Petrovića. U vrijeme potonjeg Petrovića to je populacija iz koje se regrutuju zavjerenici i atentatori!

OD TOG ĐORĐA PETROVIĆA, OD NJEGOVIH PETROGRADSKIH SUSRETA I SUDARA SA ŽIVOTOM, koji nema ničeg zajedničkog s onim u Crnoj Gori, počinju da pucaju suženi vidici svetog crnogorskog siromaštva, počinje da se natrunjuje velika etika tradicije, da posustaje opijenost žrtvovanjem za oblike crnogorske slobode i mučeništva; počinju da nikada više, osim kao bolesnici, starci i ukopnici, ne dolaze oni koji su odlazeli ljubeći crnogorsku zemlju i noseći parče njenog kamena da, preko njega, budu svakog trenutka u dosluhu sa njom svetom, ali evo i lako zaboravljenom. I to je kraj crnogorskom prometejstvu i crnogorskim Prometeidima!

Dvovjekovno okretanje leđa Crnoj Gori iz nužde

Stotine vitkih i koščatih mladića odlaze da se školuju, postanu oficiri i vrate se da nastave borbu i počnu mudrije vojevanje s neprijateljem. Njihovi odlasci su oplakivani suzama radosnicama, a njihovi povratci su očekivani kao spasenje, kao dolazak novih spasitelja u oficirskim mundirima i s dobro naoštrenim sabljama. Ali, avaj, odlasci su bili sve češći a dolasci sve rjeđi. Ruske oficirske škole, petropavlovski i gardijski pukovi, petrogradski dani i noći, prvi oficirski balovi, kadrili i mazurke, prvi menueti i prvi osmijesi petrogradskih ljepotica, život u svim svojim oblicima, pokazao se jači i prijemčiviji od statične i crne Crne Gore, koja je sebi dopuštala oblike veselja samo na siromašnim svadbama, a u čobanskim udolinama prizore dosta grube nježnosti što je, po navici, hajdučki iskazivala.
Rijetki su se vraćali iz petrogradskog šarolikog miljea u cetinjsko obavezno i kruto dostojanstvo. Nevske bijele i crne oficirske noći, pa čak i ruski oficirski rulet, kartanja, pijančenja, balovi, konjički juriši i utrke, bitke s Turcima, u kojima je bilo više izgleda da se preživi, nego u onim crnogorskim gdje bi se morali odmah naći prsa u prsa sa neprijateljem, život ruskih oficira, dobro plaćenih i izuzetno cijenjenih, ženidbe djevojkama, koje u kuću i ložnicu nijesu unosile pokornost, tjelesnu zdravinu i izoštrene instinkte, nego odnjegovana tijela, naučenu nježnost, erotsku raskošnost, gracioznost duha i pokreta, manire i mirise, a preko svega toga i Zapadnu Evropu, koja je već od Petra Velikog u Petrogradu bila u modi; i u čitavoj Rusiji. Sve su to bili dovoljno ubjedljivi razlozi da potisnu Crnu Goru iz svijesti mladih crnogorskih oficira, školovanih u Rusiji. Ostajali su, mijenjali imena i prezimena, navike i živote, utapali se neštedimice u jedno veliko rusko more života, ne mijenjajući samo vjeru i slovensko osjećanje, što im je jedino bilo zajedničko sa zemljom u kojoj su ostavljali i svoje kosti.

Znači, s Petrovićima je počelo zgušnjavanje Crne Gore, a eto, s njima, s tim Đorđem, u kojem dostojanstvo budućeg crnogorskog vladike, nadjača i pobijedi mundir ruskog konjičkog potporučnika, počinje i otkazivanje službe Crnoj Gori.
Taj Đorđe se kasnije, ipak, vratio u Crnu Goru i kako-tako joj, sve do jednog trenutka, služio. Odlaženje i nevraćanje Crnogoraca je tada počelo i nije prestalo sve do dana današnjeg. Uskoro će dva puna vijeka od kada traje neprekidno raseljavanje Crne Gore. Odlazile su čitave porodice, sela i naselja. Stupajući nogom na palubu ruskog parabroda gubili su i ime i prezime i ostajali samo Crnogorci. Kasnije su, u ogromnoj, nepreglednoj i nikada dovoljno naseljenoj Rusiji, gubili i to obilježje: postajali su veći i zagriženiji Rusi i od samih Rusa.
To okretanje leđa Crnoj Gori iz nužde, trajalo je i još uvijek traje. Iseljavalo se i osipalo, bježalo u zbjegovima i đačkim povorkama preko Čakora, Bileće, Novog Pazara, Skadra, Herceg Novog, a tek preko mora. Patila je tamo, u njima, Crna Gora i oni za Crnom Gorom, ali život, politika i ostalo, a sve ostalo ide uz to dvoje, činili su da je zaboravljaju i zaborave, da se odrode, urode i orode u tuđini. Postajali su čak i veliki protivnici Crne Gore. Ako su se vraćali, vraćali su se na malo, i to da uznemire, nagovore, pobune i naude, vraćali su se s bombama i revolverima, s parama i ovlašćenjima da kupuju duše, mržnju, izjave, pokude i huljenja na Crnu Goru. I, nažalost, uspijevali su, i kupovali su i duše, i huljenja, i lažne ugovore, i još lažnije izjave o prisajedinjenjima i ujedinjenjima. I od mnogih vojvoda i serdara!

POSLJEDNJI DANI PETRA PRVOG CRNOGORSKOG, VEĆ SVETOG, A JOŠ HODAJUĆEG I ZBORLJIVOG.
Sa ruskog prijestola je sišao neurastenični i kapriciozni, neugledni i suviše mekoputasti Aleksandar. Njegovo mjesto je zauzeo car Nikolaj, mnogo drugačiji: suroviji i žešći, željezni i oholi, ali mudriji, bolji car i političar.
On se okreće Crnoj Gori, isplaćuje joj svu zaostalu pomoć i nastavlja povećano davanje stalne pomoći u zlatnicima, robi, oružju i žitu. Ruski konzuli u Beču, Skadru i Dubrovniku, postaju srdačniji, s više pažnje i poštovanja počinju i da izvještavaju, i da govore o Crnoj Gori. Austrija pokušava da pusti korijene u Crnoj Gori, i dalje preko Radonjića, ali bez većih rezultata. Turci miruju, mijenjaju način borbe i pribjegavaju svome najomiljenijem oružju – mitu. Pokušavaju da mite pojedince, prije svega plemenske glavare i susjedna naselja. Uspijevaju da mitom umire neke glavare i čitava plemena, ali nakratko. Mito je ono sredstvo, kojemu bi se teško oduprli, po navici i mentalitetu, i njihove paše i veziri. Ipak, lukavstvo i mito gube onu cijenu koju su imali nekada, možda ono u početku.
A što radi do kostiju osušeni crnogorski vrhovni pastir, vladika Petar I?
Nosi se, još uvijek uspješno, sa svim nevoljama koje svakodnevno pristižu na Cetinje. Uspijeva da otrpi i savlada i svoju kostobolju i kostolomne Crnogorce. Teško mu je, možda teže nego da je Bušatlija oživio, ili Marmon ponovo došao u Boku: treba da među mladim Petrovićima pronađe svoga nasljednika, onoga koji neće kao Đorđe ostati u Rusiji i vladičansku mantiju zamijeniti oficirskim mundirom i ogrtačem. Kako ga pronaći?
Da je živ opat Dolči, vladičin dugogodišnji sekretar, on bi mu pomogao da odaberu nasljednika, da, među neoženjenim mladim Petrovićima, pronađu onog pravog koji može biti Gospodar i Mitropolit crnogorski. Poslije, od Rusa naručene smrti opata Dolčija, vladičin sekretar postaje neki Jakov Ceki. Ali, taj Ceki nikako nije mogao zamijeniti mudrog, učenog i u mnogo čemu nezamjenjivog opata Dolčija.

SLUČAJ DOLČI JE KARAKTERISTIČAN ZA UPOZNAVANJE LIČNOSTI VLADIKE PETRA I. Pojava opata Dolčija na Cetinju uvjerava nas koliko vladika Petar nije bio ogrezao u kanonsku crkveno-pravoslavnu ortodoksiju; koliko je bio tolerantan prema ljudima koji su dolazili sa strane, koji su bili izvan crnogorskog mentaliteta. Samo je Petar I mogao u sebi da miri, pod istim krovom, i u istoj prostoriji da usklađuje dva obreda iz dvije hrišćanske, ali različite crkve. Katolik opat Dolči postaje sekretar i najpovjerljivija ličnost pravoslavnog Mitropolita i poglavara jednog naroda.
To je bilo moguće samo pod okriljem ljudskosti, karaktera i humanističkih principa Petra I. Ne zna se za sličan primjer kod nas u 18. i 19. vijeku, pa i kasnije, da su svještenici iz dvije hrišćanske vjeroispovijesti, tako tolerantno usklađivali ono teološko u njima i služili zajednički jednom narodu.


Crnogorski vladar koji je ostavio najviše tajni

Neko je oklevetao opata Dolčija da je održavao tajne veze s Francuzima? Nema pouzdanih dokaza gdje se začela misao o smaknuću časnog katoličkog svećenika Dolčija, čovjeka koji je Crnu Goru ljubio iskrenije od mnogih domaćih stranstvujućih Crnogoraca. Već se zna da je naredba o smaknuću “papiste” Dolčija došla iz samog vrha ruske crkve: ruski je Sinod za Dolčijevo smaknuće pridobio i nekoliko viših ruskih oficira što su često pohodili Dubrovnik i Crnu Goru. Dolči je zadavljen u manastiru Stanjevići, negdje ispred zore, u postelji, rukama ruskog oficira i jednog crnogorskog tek priučenog đakona. Taj bi đakon, te iste noći, zadavio i već umirućeg Vladiku i Gospodara da mu je, počem, ruski oficir zapovijedio.
I Crnogorska crkva i Crna Gora već su uveliko bile u ruskim medvjeđim kandžama. Još se odupirao samo nemoćni Petar Prvi! I njegov se nasljednik pokušavao Rusima odupirati, mada im se nikada nije uspio oduprijeti! Sve pretpostavke oko Dolčijeve smrti su moguće. Moguće je da “papist” Dolči, kao sekretar Vladici i Gospodaru Crne Gore nije odgovarao nekome u Karlovcima! Da li je Vladika mogao spriječiti Dolčijevu osudu na vječitu tamnicu i zatvaranje u jednoj kuli manastira Stanjevići, gdje je ubrzo zadavljen?
Vjerovatno da nije, jer su montirani dokazi bili dosta uvjerljivi, a narodni glavari i sudije ogorčeni na izdaju i navodno iznevjereno gostoprimstvo i povjerenje koje je Dolči uživao i u narodu.
Kako je došlo do davljenja u manastirskoj kuli? Da li je tačna verzija o ruskom oficiru i crnogorskom popu?! – čije su ruke obavile čin davljenja. Do tada je taj čin bio svojstven samo pravim evropskim dvorovima. Stvarni akteri te krvave noćne crnogorske drame nikada se neće saznati. To je, poslije Šćepanovog ubistva, prva tajanstvena i krvava epizoda na minijaturnom crnogorskom Vladičanskom dvoru.
Nestanak Dolčija pogodio je Vladiku i bacio ga u još veću šutnju i osamu. Zabilježeno je da je iz dana u dan sve očiglednije kopnio.
Ni u takvim trenucima, a njih je moralo biti sve više, nije smio da se upusti u razmišljanje o svom kraju, u pripremanje za smrt – prvi njegov pravi i toliko potrebni mu odmor. Očekivanje smrti i sama smrt, to će biti jedina Vladičina privilegija među Crnogorcima.
U smrt je odnio mnogo tajni, više nego ijedan od sedam velikih Petrovića: Najveća od svih njegovih tajni je, ipak, onakvo ubistvo Šćepana Malog. Nije logično da Turci dovode Petroviće na vlast, da im, naručenim ubistvom Šćepana Malog, omogućuju da se, poslije sedam godina vrate na vladičanski tron! Davno je trebalo postaviti pitanje: Što su Petrovići za tih sedam Šćepanovih godina radili? Normalno je, a tako je i bilo, da onaj koji je trebalo da dođe na vladičanski prijesto i nastavi vladavinu Petrovića Njegoša, organizuje ubistvo onoga koji je prekinuo njihovu vladavinu, i to za sedam godina! Taj je pronašao Kostu, odnosno Stanka Palikardu, to jest Paljikardu, doveo ga u Crnu Goru, omogućio mu preko nekoga iz Šćepanove blizine, nekoga što je žalio za Petrovićima, da dođe za Šćepanovog “licokrasitelja” i kamerdinera, da bi mu jednog jutra brijaćom britvom grkljan prerezao i tim grlenim rezom vratio Petroviće, to jest Simona Petra Markovog na vladičanski prijesto. Da li se živom crnogorskom svetitelju, uz Dolčijevu smrt, na samrtnoj uri prikazala i Šćepanova smrt?

XI
KO JE TAJ MEĐU MLADIM, NAJMLAĐIM PETROVIĆIMA, ONIMA IZ NJEGOVE NAJBLIŽE SRODNIČKE OKOLINE? NA ĐORĐA VIŠE NIJE POMIŠLJAO!
Pero Tomov se i treći put oženio, a i da nije, prijek je, koristoljubiv, ohol i nijesu mu mrzni zlatnici, bilo sa koje strane dolazili, lihvar je i kamataš, najbogatiji Crnogorac.
Vladika se sve više okreće oko sebe i zagleda u petanestogodišnjeg Rada Tomova što ga je, kao bistrog, dvanaestogodišnjeg dječaka, doveo s Njeguša da bude uz njega u Manastiru; da ga poslužuje i sluša, da dosta toga nauči i shvati. Iz dana u dan oči im se počinju sve češće srijetati. Veliki mudri starac, čija se starost nije osjećala, nije vidjela, nije ličila na ostale starosti i starine u Manastiru i oko Manastira, na izlapjele, na one koje podjetinje, koji obezvrijede same sebe – u tom hitrom dječaku počinje da otkriva osobine koje prije nije primjećivao, nije imao vremena i za njega: učini mu se da je već spremniji i čvršći od Đorđa, da nije pričljiv, luzgav i lakom, da je dosta uspravljen i gord, da je bistriji od mnogo starijeg mu brata Pera, da nije kao Pero, da je dugonog i dugoruk, da će biti visok, a možda i izgledan, da ponekada u njemu vidi njegovog ujaka Laza Prorokovića, brata njegove majke Ivane, možda, malo u naravi i u očima, ali ostalo je, izgleda, sve iz genetske riznice Petrovića.
Ako je Vladika u petnaestogodišnjem Radu Tomovu: u njegovoj naravi i očima, kada ga je otkrivao i analizirao, osjetio njegovog ujaka Laza Prorokovića, ne znači da je bio nezadovoljan prorokovićkim primjesama u dječakovoj petrovićkoj cjelini. Naprotiv, možda mu je bilo i drago, jer će mu ta stamenost i hrabrost očiju, da ne kažemo drskost, trebati među Crnogorcima. I sam se uvjerio u to više puta, ali nikada nije htio da se koristi time do kraja.
Da li je Rade Tomov taj kojeg Vladika traži i kojeg mora pronaći? Da je živ opat Dolči on bi mu pomogao. Sada bi mu Dolči dobrodošao: savjetovao bi ga u tolkovanju i procjenama. Učeni opat bi manje bio pristrasan, mogao bi da hladno, sa puno takta i korisnih opaski procijeni dječaka koji će, izgleda, morati da naslijedi tog izmučenog starca što pred ostalima i svoj umor krije.
Vladika se uskoro uvjerio da je prst sudbine uperen baš u tog dječaka, da je on taj koji će naslijediti njegovo mučeništvo.
Da povjeruje u to pomogao mu je čovjek, koji je po vladičinom pozivu odmah došao na Cetinje.
Bio je to čovjek čudniji i drugačiji od svih koji su prije njega na Cetinje dolazili. Nije ličio nikome i njemu niko nije mogao da liči. Vladika ga je i pozvao da dođe i bude mu sekretar baš što je takav, i zbog svega onoga što je o njemu čuo. Pored sekretarske dužnosti, Vladika mu je naložio da bude i vaspitač njegovom sinovcu Radu Tomovu.

A TAJ ČUDNI ČOVJEK, I JOŠ ČUDNIJI PJESNIK, PUTNIK, FILOSOF I SRPSKI SPECIJALNI OBAVJEŠTAJAC, ZVAO SE SIMA MILUTINOVIĆ SARAJLIJA.
Rodio se u Sarajevu. I kad je imao svega nekoliko mjeseci roditelji su sa njim pobjegli iz Sarajeva, od kuge koja je nemilosrdno tamanila. Sima Milutinović nikada više nije imao mira. Kao da je čitavog života bježao od kuge: progonila ga je ljudska zloba, ta ništa manja kuga od kuge, i nigdje mu nije dala da se smiri, ustavi i pusti korijene, a Beograd ga je angažovao za specijalne poslove na Cetinju.

Kako je Njegoš stupio u prostore mita i fantazije

Okusio je sve što je živ čovjek mogao da okusi: bio je pjesnik i vidinski baštovan, učitelj i tamničar u okovima, četovođa čete “Golih sinova”, buntovnik, prebjegao iz Srbije u Austriju, iz Austrije u Rumuniju, iz Rumunije u Rusiju, iz Rusije u Njemačku, iz Njemačke opet u Rusiju, gdje je i dobio poziv da krene na Cetinje i postane sekretar Petra I, ili Narodni sekretar, kako se volio potpisivati i predstavljati. Bez ikakvog redovnog školovanja, poznavalac filosofije, istraživač i pjesnik, lični prijatelj velikih njemačkih i ruskih pjesnika, filosofa i naučnika.
Očeličenog zdravlja, spartanskih sklonosti i navika, izuzetno jakog fizičkog sklopa, čudnih nazora i karakternih osobina, čovjek koji je prezirao strah i sve vrste opasnosti; život je shvatao kao dar koji mu je sudbina dodijelila; kosmat, čudno odjeven i naviknut da sve posmatra i doživljava kao sudbinsko i svojstveno samo sudbinski izuzetnim. Zaljubljen u Crnu Goru kao u hram, kojemu je, opet, sudbina dodijelila da bude stjecište umnih i fizičkih vrlina. Takav i sa takvim shvatanjima banuo je jednog jutra na Cetinje, s jednom zarđalom sabljurinom o pojasu i donkihotskom figurom, kojoj su se Crnogorci odmah počeli tiho podsmjehivati.
Ubrzo su ga zavoljeli i Vladika i Crnogorci, i njegov učenik Rade Tomov. Ima nečeg čudnog, čak sudbinskog, u njegovom dolasku na Cetinje i brzom zbližavanju njegovom i mladog Rada Tomova. Sima je tek zamomčenog Vladičinog sinovca zavolio, odmah je u njemu prepoznao i osjetio neobične sklonosti za neobično, za apstraktnu misao, za filosofsko osjećanje reljefnih oblika, prostora, predjela oko Cetinja i neba nad Crnom Gorom.
Susret mladog Rada Tomova i velikog fantaste Sime Milutinovića Sarajlije treba doživljavati i posmatrati izvan uobičajenih anegdotsko-patetičnih okvira i dogodovština, izvan učiteljsko-đačkog odnosa.

U njeguškom dječačiću, zatim hitrom dječaku u Cetinjskom manastiru, dovedenom sa Njeguša da poslužuje velikog strica, i u, nešto kasnije, mladom vaspitaniku u Savini, koji iz nepoznatih razloga, svojevoljno napušta Savinu i vraća se na Cetinje, Sima Milutinović je osjetio čudesno prijemčivo biće, koje će moći da upije sve njegove projekcije, sva njegova znanja, njegovu iščašenu logiku o surovo logičnom, koje će osjetiti i prihvatiti njegov nemirni i ničim neobuzdani duh, biće koje će se potpuno prepustiti njemu, od kojeg će on stvoriti svoj zamišljeni uzor savremenog u sudbinu upućenog i sudbini odanog, čovjeka, vladara i mislioca.
Sima je želio i pokušao da od svoje svestranosti, mnogobrojnih talenata koje je posjedovao, i svoje, takođe svestrane nedovršenosti, napravi savršeno biće koje će oličavati sve ono što je Sima htio da bude, a nije bio. I u fizičkom i u duhovnom smislu mladi vladičin bratanić je davao nade svom učitelju da može postati sve ono što on hoće da napravi od njega, odnosno u njemu. Sima se čitav posvećuje Vladičinom sinovcu: i danju i noću su zajedno. Sima besjedi, priča, objašnjava, dokazuje, otkriva, otvara svjetove svjetlosti i svjetove tame pred začuđenim i već snažnim mladićem sa Njeguša. Oni dvojica, još od samog početka, imaju jednu zajedničku komponentu: i jedan i drugi su se neredovno školovali, Sima je iz Sarajeva pobjegao od kuge, a Radu je, kada je imao samo dvije godine, kuga dolazila do na prag od kuće i zbog nje je njegov stric spalio jedno čitavo selo u Katunskoj nahiji.

SIMA JE ODLIČAN STRIJELAC, MAČEVALAC I BINJADŽIJA – JAHAČ. Ispostavlja se, i to pod Siminim nazorom, da je Rade Tomov imao odlično oko za nišan, dugačku ruku za sablju i da već dosta dobro jaše. Što se tiče onog sudbinskog, onog rođenjem dadenog, do čega je Sima najviše držao, mogao je biti potpuno zadovoljan, čak prezadovoljan svojim učenikom. Stari Vladika osjeća da se njegov i Narodni sekretar ne odvaja od mladog Rada. Osjeća da vole jedan drugog, da su čak u ponečemu slični. Vladici nije ostala neprimijećena činjenica da Narodni sekretar sve više zabataljuje narodne poslove, da se više bavi njegovim sinovcem, nego njegovim narodom. Vladika ćuti i gleda. Osjeća da se njegov bratanić mijenja, da postaje umniji i drugačiji, da više ne odlazi na Njeguše, da i roditelje zapostavlja, zbog svoga učitelja. Vladiku to može i da raduje i da zabrinjava: njemu je važno da ne bude kao Đorđe i moli svoga i Narodnog sekretara da u Rada usađuje što više narod i Crnu Goru, a što manje fantazija, Evrope i svijeta!
To ga moli onaj isti nekadašnji mladi vladika i vrhovni crnogorski pastir koji je svojevremeno toliko težio da uđe u Evropu, koji je na admiralskoj lađi pregovarao sa maršalom Marmonom na odličnom francuskom jeziku; onaj koji je decenijama okretao Crnu Goru ka Evropi! Sada su ga nužda, Đorđe Petrović, starost i Evropa, što ga je, kad joj više nije bio potreban, odgurnula, odbacila, natjerala da moli Simu Milutinovića da u glavu i čitavo biće mladog Rada Tomova usađuje “naške” običaje i misli, našku muku i nuždu, naški duh i pjesmu, našku pismenost i naške knjige. Sima sve to radi, ali pod “naško” on podrazumijeva prevashodno srpsko. On mladog Radivoja Tomova nadaja srpstvom, kosovskim mitom, Nemanjićima, Dušanovim carstvom, Karađorđem, srpskom narodnom poezijom! Slično je radio i njegov prvi učitelj, Tropović, Srbin iz Savine, od koga je Njegoš pobjegao, ali ne od napadnog Tropovićevog srpstva već, moguće je, od prezagledanih očiju Tropovićeve mlade supruge u mladog Njegoša! Milutinovićevo mitsko srpstvo ostavilo je traga u Njegošu, što se i te kako osjeća i u njegovom književnom djelu. Zar mu se čuditi: prvi nauci, još ako dolaze od fantasta, mađioničara riječi i čudaka, ostanu u čovjeku i odazovu se.
Neobuzdani i neposlušni Sima haje i ne haje, čuje i ne čuje, zabriženost starog Vladike: nastavlja da radi samo po svojem umišljaju i zaumu. Nema u tome Siminom nauku nikakvih evropskih i svjetskih obrazovnih i naučnih sistema. Sima sve zna i sve radi samo po svome nekom sistemu, po iskustvima do kojih je sam došao, i do kojih je samo on i mogao doći. Od svega što je čuo, vidio, pročitao, saznao, otkrio, od svih filosofija i filosofa, Sima je napravio svoju filosofiju, svoj način življenja i mišljenja, svoje shvatanje svega pa, naravno, i Crne Gore.
Mada, iskonski srpski rodoljub, Sima je po svojoj prirodi, po suštini čitavog svog bića, antidržavnički duh, antivladičanska priroda, antiprijestoni karakter i, konačno, on je antiprosvjetitelj, antinarodnjak, on je bakunjinista prije Bakunjina, on je serboslavujušći anarhoidni duh, kojemu nije smetalo da u Vidinu kod jednog Turčina, bude baštovan i ljubavnik njegove najstarije kćerke, samo da bi mogao pisati i dobro jesti.

Tajna kosmička azbuka u nadlovćenskom sazvježđu

Možda je i mladi Njegoš slično mislio. On je u Simi otkrio sve što mu je nedostajalo, sve što nije mogao da otkrije na Cetinju, pa ni u svome velikome stricu. Za te godine, za mladićku usijanost i oduševljenje znanjem i svjetovima, koje mu je Sima otkrio, tiha mudrost i ogromno mučeničko iskustvo njegovog strica blijeđeli su i postajali manje prijemčivi.
Spartanska uvježbavanja i podlovćenski solilokviji Sime Milutinovića, učinili su mu se značajniji i uzvišeniji od stričevih savjeta i povremenih kostobolnih jauka, koji su ga sve više privodili kraju. Da nema sirovih koža skotne vučice, vladičina bi kostobolja bila nepodnošljiva. Normalno je da su učiteljeve tjelesne i duhovne vježbe, njegova, gotovo nastrana shvatanja kosmosa, njegovi razgovori s nadlovćenskim zvijezdama, njegova teološka privrženost fizičkim teškoćama i sposobnost da sve, i strah, i prirodne pojave i nepogode, i sve opasnosti, podredi svojoj volji i svojoj izdržljivosti, oduševljavale njegovog vaspitanika, mnogo više od glavarskih i kaluđerskih tihih i iskustvenih mudrovanja noću u Manastiru.
Sima je zbog njega zapostavio i sve svoje ostale učenike, narodno sekretarstvo i narodne poslove, pa čak i Starog Vladiku, kojeg je izuzetno cijenio. A mladi je Njegoš, zbog Sime i Siminog nauka, počeo da okreće glavu od svojih vršnjaka, da se u Manastiru mnogo rjeđe susrijeće sa stricem i rođacima, da izbjegava večernju službu i obaveznu molitvu prije spavanja, pa i vježbanje pojanja u manastirskoj crkvici.
Sima je u njemu uždio tajanstvenu poetsku iskru i spasa mu više nije bilo. On je od Sime upio sve što se moglo upiti. A upio je toliko koliko je bilo dovoljno da se iz ljušture cetinjske i manastirske tišine i ustajalosti, iz mirisa tamjana, oporih vučjih noći i koža, bijelih ljudskih i konjskih lobanja na Tablji iznad manastira, izvuče i ustrijemi gore ka Lovćenu i lovćenskom nebu, gdje ga je uputio njegov učitelj. Kasnije će se on vratiti svemu tome. I sve će to, zemno i stravično, cetinjsko i crnogorsko utkati u ono nadlovćensko i nebesko i ostati privržen svemu tome, do kraja života.

DA LI SU, VEĆ ONEMOĆALI VLADIKA, I DOSTA MOĆNI GLAVARI OKO NJEGA, BILI NEZADOVOLJNI NAUKOM I VASPITANJEM KOJE JE U NJIHOVOG BUDUĆEG GOSPODARA ULIJEVAO SIMA MILUTINOVIĆ? Sigurno je da su i Vladika i glavari zamišljali sasvim drugačije i učitelja, i njegovog učenika, i nauku koja mu je bila potrebna.
Instinktom obdareni pjesnik Sima Milutinović Sarajlija, osjećao je da ga počinje okruživati nijemo glavarsko negodovanje da im “pokvari mladog Radivoja”, i tiha Vladičina sumnja da iz te nauke može proizaći ličnost koja će zabataliti onu drugu nauku mnogo potrebniju Crnoj Gori i Crnogorcima.
Da li je uvijek zaneseni Sima Milutinović tih dana i mjeseci, pred smrt Starog Vladike, mogao stići da pomisli kako će, već sjutra, kada mu obuku vladičansku odeždu, izgledati taj njegov učenik i što će biti s naukom i vaspitanjem koje tako pomno upija? Kako će se Radivoje Petrović, sa Siminim naukom, snaći među onim strogim, jednoumnim plemenskim glavarima, čija je logika često zbunjivala i njega, na sve pripravnog? Da li je veliki i neobični učitelj shvatio kakvu je klicu probudio i pokrenuo u mladom Radivoju Petroviću, i što je, u stvari, učinio od njega? Sigurno je da ni učitelj, ni njegov učenik, tada nijesu ni naslućivali do kakvih će se duhovnih visina uzvisiti ta, tek probuđena klica, kako će brzo zrenuti i kakve će plodove dati.
Sigurno je da Vladičine i glavarske strijepnje i sumnje, Simu nijesu mnogo uzbuđivale. On je vodio računa samo o svom učeniku i njihovom zajedničkom cilju: da se domognu tajne kosmičke azbuke, čija je slova Sima naslućivao negdje u blistavo jasnom i čistom nadlovćenskom sazvježđu. I stari bolesni Vladika, i uvijek uozbiljeni glavari, bili su tu da Simi i njegovom učeniku obezbijede mir, da ih zaštite od sveukupnog turskog upada i narodnih nevolja, koje su, po Siminom mišljenju, bile manje važne od onoga čemu teže i što traže on i njegov učenik. Sima je po Cetinju i u podlovćenskom prostoru radio što je htio. Čega se sjetio i što mu je na um palo, to je i pokušao da ostvari, služeći se uvijek svojom fantazijom i duhom kao osnovnim i najvažnijim sredstvom svake svoje akcije, eksperimenta, ili podviga.
Umorni Vladika, preozbiljni glavari i uvijek začuđeni narod, tolerisali su sve Simine podvige i eksperimente, spiritističke i okultne seanse, pogotovo one u kojima nije učestvovao njegov učenik. To je, na neki način, zabavljalo, odvraćalo od ovozemaljskih jada i zala, i Vladiku i njegove uvijek zamišljene glavare. Oni su voljeli Simu i po njemu prosuđivali svijet i zemlje iz kojih je došao. Nijesu se mogli načuditi, kakav je to svijet, narod, i kakve su to zemlje u kojima se razmišlja, postupa i ponaša, kao što to čini gospodin Simeon Milutinović. Njihova vjekovna nužda, njihova filosofija nužde, napravila je od njih ljude neprestanog otpora, vječito uspravne kamene figure, koje oživljavaju samo u ratničkim pohodima, u nuždama i nevoljama, koji ne mogu ni zamisliti neke drugačije oblike života. Ako i postoje drugačiji načini života i drugačiji ljudi, a znali su da postoje, vidjeli su ih kada dolaze kod Vladike, njima su izgledali smiješno, komedijaški neozbiljni i za crnogorski život neupotrebljivi.
O Simi nijesu baš tako mislili, jer im je on dokazao da puškom dobro strijelja, da se vješto mačuje i da jaše konja ništa gore od njih. Za njih su to bili njegovi pravi kvaliteti. A to što je pjesnik, filosof i čudak, to su mu opraštali.

Radivojeve spartanijade i Petrov žal zbog Đorđa

U njemu su žalili velikog junaka i četovođu, kojeg su ubili tamo neki svjetski običaji, navike, polacmanjene zemlje i nepotrebna fantazija.
A što je on u njima volio, žalio i na što se nije mogao navići?
Sima je u njima volio smisao za viteško čojstvo, stoičko podnošenje patnje, kolektivnu svijest o žrtvovanju i njihovu antejsku privrženost zemlji. U njima je vidio posljednje Prometeide na Balkanu! Oduševljavao se njihovim smislom za meditiranje, za filosofske premise, za filosofiranje, kojeg su se oni toliko plašili i stalno pokušavali da ga potisnu i zamijene konkretnim oblicima života i otpora na njihov način.
Teško se navikavao, ili uopšte nije mogao da se navikne, na njihovu surovu realnost, na njihovo bjekstvo iz prostora oko sebe u prostor u sebi, na njihovo poistovjećenje sa svakodnevnim narodnim brigama, na njihove duge šutnje, na njihovu statičnost i stamenost, na njihovo zamjenjivanje svijeta fantazije svijetom surove svakodnevice i svijetom asketske fikcije o trajanju samo u kategorijama svoje etike!
Bilo je trenutaka kada je Sima i sebe i svoga učenika potpuno izuzimao iz trenutnog crnogorskog konteksta.
To su bili oni časovi usijanja koje je mladi Radivoje Petrović pokušavao da slijedi, kada je Sima Crnu Goru zamjenjivao antičkom Grčkom, Cetinje Spartom a Crnogorce, prije svih njega i njegovog učenika, Spartancima za koje je svaki rad, sem ratničkog i duhovnog, poniženje i uvreda. Bilo je takvih trenutaka kada je Sima Orlov krš i sva okolna brda doživljavao kao Heladska uzvišenja, a Lovćen kao Olimp. Nedostajala je samo plodna dolina Eufrata da njegova vizija bude potpuna. Starog Vladiku i plemenske glavare je vidio kao Geruziju, odnosno kao Savjet staraca. U takvim trenucima Sima je Crnu Goru pretvarao u Republiku sa aristokratsko-ratničkim uređenjem, a sebe i svog učenika je vidio kao dvojicu od pet potrebnih efora, ili nadzornika Republike.
Valjda su to bili oni trenuci, ona Simina predavanja od kojih je stari Vladika sumnjičavo okretao glavu, a glavari se mrštili i molili gospodina Simeona da ne “prećeruje”.
Ipak, takvo Simino ponašanje, i takva praktična predavanja njegove i Radivojeve spartanijade po Cetinju i oko Cetinja, fantazija i pjesnikovanje, prizivanje Grčke i traženje kosmičkog fatuma u zvijezdama nad Lovćenom, učinili su posljednje dane Starog Vladike nešto veselijim i lakšim.

XII

POSLJEDNJI DAN STAROG VLADIKE BIO JE 18. OKTOBAR 1830. GODINE. Skončao je tiho u svojoj manastirskoj ćeliji. Posljednju njegovu riječ niko nije čuo. Stigao je da prekrsti ruke, htio je da ga nađu urednog i dostojanstvenog i u samrtničkoj uri. Takvog su ga i našli. Te noći je, zajedno sa njim tu u Manastiru, izdahnula i jedna Crna Gora, ona Njegova, tiha i strpljiva, ona koja je praštala i kojoj se praštalo, ona koja je živjela od zakletvi, poslanica i bratske nagodbe, ona koja je životarila od ruskih gramata, zlatnika i bagaša žita, ona koja je oprostila i Đorđu i svima koji su odbili da se vrate i da joj služe. Ona koja je i crnogorstvo Radonjića i te kako uvažavala!
Sa njim se završava njen osamnaesti vijek, Danilovo i narodno očišćenje od islamske pohare duha i vjere, Savina blažena ljubav za crkvu, ovce, trgovinu i svakodnevni život, Šćepanova sedmogodišnja carevina, rad i red, kule, vode i putevi; Vasilijeva veličajša Crna Gora i misao o totalnom ruskom protektoratu! Sa njim se završilo i prvih 30 godina 19. vijeka!
ŠTO JE OSTAVIO IZA SEBE?
Ostavio je ujedno podlovćensku Crnu Goru i crnogorska Brda. Ostavio je rusko pokroviteljstvo i austrijske pretenzije, ostavio je Turke tamo gdje su i bili. Ostavio je zakon – Stegu, koji bez njega živog ne mora i dalje biti Zakon i Stega. Ostavio je Bušatlijinu lobanju u Manastiru i lobanje Bušatlijine vojske potučene na Martinićima i Krusima, Francuze dva puta potučene u Boki, Deli-pašu potučenog u Morači, Marmona iznenađenog na ratnoj lađi, Đorđa sa konjičkom sabljom u Rusiji, opata Dolčija zadavljenog u Stanjevićima, tajnu o sedam Šćepanovih godina i Šćepanovoj smrti, pet podignutih vješala, a samo jedna upotrijebljena, tri svoje rane i tužno progonstvo iz Rusije, glas velikog, mudrog i hrabrog pastira svoga stada, desetak Crnogoraca na školovanju u Rusiji, mir u narodu, rusku krtolu na svakoj crnogorskoj trpezi, Radonjiće na Njegušima sa nadom da preuzmu svjetovnu vlast poslije njegove smrti, Kratku istoriju Crne Gore u rukopisu, pedesetak briljantnih poslanica Crnogorcima, Simu Milutinovića na Cetinju i Siminog učenika, a svog sinovca Radivoja Petrovića, u testamentu kao nasljednika. Ostavio je narod u uvjerenju da je bio svemoguć. I svemoguće pravedan. Čudotvorac crnogorski!
On je to, u stvari i bio. Još za života narod ga je nazvao svetim, plašio se njegovih kletvi više nego najoštrije turske sablje.
Što će se desiti poslije njega?
Kakav je mladi Radivoje Petrović?
Je li naredan da postane pravi vrhovni pastir i u svemu zamijeni svoga Svetog Strica kojeg će on proglasiti svecem?
Kakva će biti njegova Crna Gora, kuda će okrenuti?
Stari Vladika je umro s teškom ranom na srcu zbog Đorđijevog odbacivanja mitropolitstva. I on, i svi Petrovići polagali su velike nade u Đorđa. Radivoje je odabran kao njegova zamjena, ali ne i sa mnogo vjere da se potrefilo u izboru. Vladika je umro ubijeđen da je Đorđe, da se nije “oštetio u Rusiji”, bio prikladniji za vrhovnog duhovnog pastira. Radivoju bi više odgovarali svjetovni čin i služba. Tako je mislio i sa takvim uvjerenjem je umro. Da li je pogriješio?
Kakvu će Crnu Goru Crnogorcima stvoriti, učenik fantaste, srpskog agenta i putujućeg pjesmotvora, gospodina Simeona Milutinovića Sarajlije? Da li je Vladika na samrtnoj uri i na to pomislio?

(Prva verzija ovoga rukopisa nastala je 1973. godine)

(Kraj)

Feljton u listu “Vijesti”, počeo 19. juna, završen 13. jula 2010.

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930