Objavljujemo još jedno istorijsko svjedočenje o (najčešće) zategnutim međudržavnim odnosima između Crne Gore i Srbije. Riječ je o pokušajima izglađivanja sporova između zvaničnog Cetinja i zvaničnog Beograda, poslije crnogorsko-turskog rata, 1862. godine, o čemu prenosimo naučni rad, objavljen u časopisu Istorijski zapisi, broj 1-2, za 1973. godinu Za bolje odnose Srbija treba da pokaže dobru volju Neutralnost Srbije u crnogorsko-turskom ratu 1862. godine i neizvršenje obećanja koja je srpska vlada davala Crnoj Gori i Hercegovcima izazvali su oštar sukob između zvaničnog Cetinja i srpske vlade i teško kompromitovali ugled Srbije. Uočavajući spoljnopolitičke okolnosti i razvoj događaja u centralnoj Evropi koji su se mogli odraziti na istočno pitanje, i srpska vlada i zvanično Cetinje pokušavaju da nađu mogućnosti za prevazilaženje oštrih sukoba i zategnutih odnosa koji se među njima postojali u prethodnom periodu. NEPOVOLJAN MIR SA TURSKOM Nepovoljan mir sa Turskom nametnuo je Crnoj Gori nekoliko teških obaveza. Po odredbama mirovnog ugovora Crna Gora se obavezala na neutralan stav prema oslobodilačkom pokretu u susjednim turskim oblastima, a Porta je sebi prisvojila pravo da izgradi vojni put kroz Crnu Goru i, radi njegovog obezbjeđenja, podigne vojna utvrđenja. Mirovni ugovor je mijenjao status quo Crne Gore. Ruska vlada se protivila tome, pa je otpočela akciju za reviziju ugovora o miru. Da bi ta akcija bolje uspjela, trebalo je za nju zainteresovati evropsku diplomatiju, a u prvom redu popraviti crnogorsko-austrijske odnose i tako dobiti podršku bečke vlade. Sredinom novembra 1862. godine vojvoda Mirko Petrović je otputovao za Beč, da tamo, kod predstavnika sila, isposluje podršku za reviziju mirovnog ugovora za Turskom. Za vrijeme toga boravka u Beču, ruski ambasador Viktor Petrovič Balabin ubjeđivao je vojvodu Mirka u nužnost uspostavljanja bližih i iskrenijih odnosa između Crne Gore i Srbije. Vojvoda je izjavljivao ruskom ambasadoru da je spreman na poboljšanje odnosa sa Srbijom, pod uslovom da i ona pokaže dobru volju za to. On ga je uvjeravao da će njegovi savjeti uticati na dalje odnose Crne Gore prema Srbiji. Crnogorski zvanični krugovi odnosili su se tada prema srpskoj vladi sa velikim nepovjerenjem. Ogorčeni na Srbiju zbog njenog stava prema Crnoj Gori u tek završenom ratu, oni su je javno optuživali i davali veoma oštre i zajedljive primjedbe na račun njenog držanja u toku rata. Nepovjerenje crnogorskih vladajućih krugova prema Srbiji, sumnja da će ona biti ikada spremna da povede energičnu nacionalno-oslobodilačku akciju, uz bojazan da gaji tajne namjere da naškodi Crnoj Gori, pretvoriće se u veliku mržnju prema srpskoj vladi. Knjaz Nikola se bio uvjerio da će i ubuduće biti usamljen u nacionalno-oslobodilačkim akcijama, da se u pomoć Srbije ne može nadati, niti sa njom imati dobrih odnosa, sve dok ona ne prihvati njegove poglede o mogućnostima i načinu vođenja oslobodilačke akcije. Neraspoloženje i krajnje nepovjerenje zvaničnog Cetinja prema Srbiji zadalo je veliki udar ideji zbližavanja i saradnji između dviju država, pa čak dovelo u pitanje i samu mogućnost za to. I predsjednik srpske vlade Ilija Garašanin bio je nepovjerljiv prema knjazu Nikoli. On je smatrao da crnogorski zvanični krugovi, zbog bojazni da Hercegovina ne pripadne Srbiji, žele da ometaju zajednički rad. Za vrijeme boravka vojvode Mirka u Beču vođeni su razgovori sa predstavnicima srpske vlade Milojem Lješjaninom i Vukom Karadžićem. Njima je bilo naređeno da pokušaju izgladiti sporove sa vladajućim krugovima Cetinja i nastoje da se uspostave tješnji i iskreniji odnosi sa njima. Oni su trebali da iznesu vojvodi Mirku štetu koju njegovo stalno optuživanje Srbije nanosi saradnji između Srbije i Crne Gore, i da mu skrenu pažnju na nužnost međusobnih odnosa i koristi koje od toga može imati i sama Crna Gora. Zna se da su razgovori vojvode Mirka sa Lješjaninom i Vukom Karadžićem vođeni na liniji izmirenja zvaničnih krugova dviju država i usaglašavanja pogleda o mogućnostima i putevima budućih odnosa između njih, ali njihove pojedinosti nijesu poznate. Vojvoda Mirko je uvjeravao Lješjanina da će se Crna Gora saglašavati sa odlukama srpske vlade koje bi se odnosile na oslobođenje srpskog naroda. On je sa Vukom Karadžićem razgovarao i o materijalnoj pomoći, koju bi Srbija dala Crnoj Gori za otklanjanje teških posljedica rata. U tim razgovorima bilo je, vjerovatno, i dosta objašnjenja o uzrocima ljutnje zvaničnih krugova Crne Gore i Srbije i pri tome se nije vodilo mnogo računa o konvencionalnim formama diplomatske vještine, već je to, prije, bio razgovor dvaju starih poznanika. Iako razgovori nijesu doveli do konkretnih rješenja, niti su završeni kakvim ugovorom, ipak su bili od značaja za buduće odnose između Crne Gore i Srbije. Prije uspostavljanja bližih odnosa između njih, trebalo je pokušati da se otkloni nagomilano nepovjerenje. Iako objašnjenje u Beču nije to postiglo, a to se do kraja neće postići nikada, ipak je raskravilo hladne odnose između beogradskih i cetinjskih zvaničnih krugova. DARINKINA DIPLOMATSKA MISIJA Vladajući krugovi na Cetinju odlučili su da u diplomatsku akciju oko revizije mirovnog ugovora sa turskom uključe i knjaginju udovicu Darinku. Još prije povratka M. Zege, na Cetinju je riješeno da ona otputuje u Beč i zatraži jaču podršku diplomatskih predstavnika sila za rješavanje spornog pitanja izgradnje turskih karaula na crnogorskoj teritoriji. Istovremeno su o tom pitanju u Carigradu pregovarali vojvoda Đuro Matanović i Jovan Vaclik. Knjaginja Darinka je početkom februara 1863. otputovala sa Cetinja. Zategnuti odnosi sa Turskom oko pitanja karaula nijesu stavljali u izgled trajan mir, pa je Crnoj Gori, radi svake eventualnosti, trebalo pripremiti se i za rat. U skladu sa tim pripremama trebalo je doznati i mišljenje beogradske vlade o tome. Povoljan izvještaj Mihaila Zege o razgovorima u Beogradu stvorio je kod knjaza Nikole utisak da može doći do saveza sa Srbijom, pa je knjaginji Darinki naređeno da se ne zadržava u Beču, već da pođe u Beograd i povede razgovore sa srpskom vladom. Ustanak u Poljskoj, koji je izbio krajem januara 1863, imao je jak odjek kod srpske vlade. U Srbiji je javno mnjenje očekivalo da će uskoro doći do energične akcije za oslobođenje balkanskih naroda. Mislilo se u Srbiji da će evropske sile biti zauzete drugim pitanjima, među ostalim i poljskim ustankom, pa tako neće stići da ometu akciju balkanskih naroda. Razložniji ljudi u Srbiji uvidjeli su da su takve nade nerealne, jer je bilo lako uočiti pocijepanost snaga koje su radila na nacionalnooslobodilačkom polju, premoć Turske i prepremanje Austrije da upadne u Bosnu – da sve to ne daje izgleda na uspjeh oružane akcije Srba. Ovakve okolnosti izazivaju strah kod srpske vlade da zapadne sile ne iskoriste zauzetost Rusije pitanjem poljskog ustanka i riješi istočno pitanje na štetu balkanskih naroda, pa je nastojala da dođe do sporazuma sa balkanskim državama. U toj dosta širokoj akciji, ona je morala ozbiljno računati na Crnu Goru. Spoljnopolitičke okolnosti i bojazan od novog rata, koji je vojvoda Mirko priželjkivao, bili su povoljnija okolnost za tješnje odnose između Crne Gore i Srbije. U takvim okolnostima nepovjerenje zvaničnih krugova Cetinja prema Srbiji moralo je jenjavati, a tijesna saradnja sa njom pojavljivala se sve više kao nužnost. Te su okolnosti mogle pogodovati uspješnijim razgovorima knjaginje Darinke u Beogradu. KNJAGINJA U BEOGRADU Vladajući krugovi na Cetinju nastojali su da prikriju svrhu putovanja knjaginje Darinke. Sekretar ruskog konzulata u Dubrovniku Makušev opravdano je pretpostavljao da cilj njenog putovanja nije boravak u Beču, već važna politička misija u Beogradu. Kružile su i vijesti da je ona, tobože otputovala za kraće vrijeme sa Cetinja da bi se tako izbjegle svađe koje su, zbog njenog prisustva, mogle izbiti u knjaževoj porodici. O cilju njene misije bili su nešto kasnije djelimično upoznati ruski diplomatski predstavnici. Austrijski funkcioneri odmah su prozreli da knjaginja Darinka ima neku tajnu misiju u Beču. Dalmatinski namjesnik je doznao da knjaginja Darinka putuje u Beograd. On je bio uvjeren da ona ide u Srbiju ne samo sa znanjem već i uz punu podršku ruskih konzula iz Beograda i Dubrovnika. Dalmatinski guverner smatrao je ovu misiju vrijednom naročite pažnje austrijske administracije, prije svega zbog diplomatske vještine crnogorske knjaginje. Knjaginja Darinka je stigla u Beograd krajem februara 1863, a tamo se zadržala oko 15 dana. Ona je u Beogradu dosta dobro primljena, a imala je namjeru da proputuje po unutrašnjosti Srbije. NAGOMILANO NEPOVJERENJE Intervencije ruske diplomatije i razgovori vođeni u Beču sa Lješjaninom i Vukom doprinijeli su da zvanični crnogorski krugovi nastave nastojanja u pravcu izglađivanja sporova sa Srbijom i uspostavljanja bližih odnosa sa njom. Da bi se nastavili razgovori koje je u Beču vodio vojvoda Mirko, knjaz Nikola je u februaru 1863. poslao u Beograd svog ađutanta Mihaila Zegu. Ovaj je odnio u Beograd pismo knjaza Nikole knjazu Mihailu, ovlašćen da ispita i mogućnost uspostavljanja dobrih odnosa između dvije države – u cilju organizovanja zajedničkog rada na nacionalno-oslobodilačkom polju. Po povratku iz Beograda, Zega je izjavio sekretaru ruskog konzulata u Dubrovniku, Makuševu, da je u razgovorima sa vladom u Beogradu nastojao da dokaže obostranu korist od povoljnih odnosa između Beograda i Cetinja i važnost toga za nacionalno-oslobodilački pokret. Ađutant knjaza Nikole ukazivao je na strategijsko preimućstvo Crne Gore u odnosu na Srbiju, navodeći, pri tom, da je ona, zbog svog geografskog položaja, u stanju da veže za sebe velike turske snage, osobito u uslovima, dizanja ustanka u Hercegovini i Albaniji. Baš u to vrijeme u Hercegovini i Albaniji pokazivalo se nezadovoljstvo prema Turskoj, koje se moglo tumačiti kao predznak ozbiljnijih nemira. Po Zeginom rezonovanju, to bi bila velika pomoć Srbiji. On je ukazivao i na činjenicu da Srbija i Crna Gora nijesu mnogo teritorijalno udaljene jedna od druge, i da to omogućava i širu saradnju između njih. Izaslanik crnogorskoga knjaza je tražio da Srbija pomogne Crnu Goru u njenim pripremama za rat. Razgovori Mihaila Zege u Beogradu imali su obilježja ispitivanja terena za pregovore o savezu između Crne Gore i Srbije. Oni su bili dio plana vojvode Mirka da, uprkos nedavnom porazu, povede novi rat s Turskom, i tako onemogući sprovođenje odredbi ugovora o miru. Ne znamo šta su sve Zegi izjavili u Beogradu. U ruskim dokumentima stoji da se on tamo ”objasnio o sitnim nezadovoljstvima”, da je ”donio na Cetinje željeni odgovor”, i da je knjaz Nikola bio zadovoljan rezultatima njegove misije. Knez Mihailo želi dominaciju Pošto je bilo teško doznati cilj misije knjaginje Darinke, njen dolazak u Beograd izazvao je raznovrsna novinska tumačenja i pretpostavke. Knjaginja je sa velikim ljubopitstvom obilazila Beograd. Posjeta koju joj je učinio francuski generalni konzul u Beogradu dala je povod za pretpostavku da knjeginja ima neki vrlo tajni zadatak. Sam Ilija Garašanin doprinio je misterioznosti misije crnogorske knjaginje. On je diplomatskim zastupnicima u Beogradu govorio da je knjaginja Darinka doputovala u Beograd jedino zbog svoje radoznalosti da upozna Srbiju, i kao dokaz za to navodio je glasove da ona namjerava da posjeti manastire Žiču i Studenicu. Garašanin je, dakle, sakrivao politički cilj dolaska knjaginje Darinke, pa je isticao da je do njene posjete došlo iznenada i da ona nije vodila političke razgovore. BEOGRAD NIJE ZA RAT S TURCIMA Predsjednik srpske vlade iznosio je da je podozrijevao da je knjaginja doputovala u Beograd sa ciljem da izmoli materijalnu pomoć za Crnu Goru i ubijedi kneza Mihaila da adoptira knjaza Nikolu i tako ispuni veliku želju vojvode Mirka da njegov sin postane nasljednik srpskog prijestola. Trebalo je da knjaginja Darinka nastavi razgovore koje je u Beogradu vodio Mihailo Zega. Ona je to počela objašnjenjima o stavu Srbije prema crnogorsko-turskom ratu 1862. Knjaginja je prenijela mišljenje crnogorskog dvora o politici srpske vlade. Pošto su cetinjski zvanični krugovi uvidjeli da su hladni odnosi između Beograda i Cetinja velika smetnja uspostavljanju saradnje između Srbije i Crne Gore, počela je kod njih da sazrijeva misao o nužnosti prevazilaženja međusobnih optužbi i sumnjičenja. Zato je knjaginja Darinka predložila knezu Mihailu da se prestane sa uzajamnim optuživanjem i ozbiljno razmisli o budućim odnosima između Srbije i Crne Gore. Knjaginja je imala više susreta sa knezom Mihailom i Garašaninom. Knez Mihailo joj je prebacivao zbog držanja zvaničnog Cetinja prema Srbiji. Razgovori su tako imali za predmet sagledavanje uslova i metoda za zajednički rad Srbije i Crne Gore na nacionalnooslobodilačkoj borbi, a time i ispitivanja mogućnosti za sklapanje ugovora o savezu između ove dvije države. Knez je izlagao gošći iz Crne Gore generalnu liniju svoje spoljne politike i iznio svoje uvjerenje da još nije nastupio trenutak za rat sa Turskom, jer za to još nijesu sazreli uslovi ni na unutrašnjem, niti na spoljnom planu. Knez Mihailo je crnogorskoj knjaginji izložio svoju veliku ambiciju da se stavi na čelo oslobodilačkog pokreta balkanskih naroda i time joj stavio do znanja da Crnoj Gori neće dozvoliti da tu ulogu ona preuzme. Iz toga je bilo jasno da knez Mihailo želi da osigura svoju punu dominaciju nad svim Srbima. TURSKA POPUŠTA Završni dio pregovora sa srpskom vladom trebalo je da obavi u Beogradu vojvoda Ivo Rakov Radonjić. Predviđalo se da on otputuje za Beč, gdje bi se susreo sa knjaginjom Darinkom (na njenom povratku iz Beograda), dobio od nje obavještenje o pregovorima, a zatim pošao u Srbiju radi vođenja završnih pregovora sa vladom Ilije Garašanina. Po tom planu se predviđalo da vojvoda Radonjić, po završektu pregovora u Beogradu, pođe u Carigrad, radi razgovora sa Portom o odredbama mirovnog ugovora između Crne Gore i Turske. Mislilo se da knjaginja Darinka pođe iz Beča u Pariz, da zatraži materijalnu i diplomatsku podršku Francuske. U međuvremenu je iz Carigrada stiglo obavještenje da je Porta odustala od izgradnje karaula na crnogorskoj teritoriji. Pošto je dobio takvu vijest, knjaz Nikola je smatrao da dalji boravak knjaginje Darinke u Beogradu nije potreban, pa ju je pozvao da se vrati u Crnu Goru. On je smatrao da je sada izlišan i njen odlazak u Beč. Istovremeno se odustalo i od misije vojvode Iva Radonjića. Po knjaginji Darinki upućena je u Crnu Goru i pomoć srpske vlade od 8.000 dukata. Ona je bila zadovoljna i svojom misijom i prijemom u Beogradu. Za ovu misiju knjaginje Darinke saznalo se i u Carigradu. I ona i prethodni dodiri između Crne Gore i Srbije ocijenjeni su na Porti kao oznaka uspostavljanja tješnjih odnosa, uperenih protiv Turske. Da bi Crnu Goru odvojila od Srbije, Porta je pokazala nešto veću spremnost da izađe u susret crnogorskim zahtjevima. To je olakšavalo uspješan ishod misije vojvode Đura Matanovića u Carigradu i doprinijelo da Porta odustane od gradnje karaula na crnogorskoj teritoriji. Obećanje Porte da će odustati od gradnje karaula na crnogorskoj teritoriji ublažilo je zategnutost u crnogorsko-turskim odnosima. Dalji boravak knjaginje Darinke u Beogradu, a naročito predviđeni put vojvode Iva Radonjića, mogli su se tumačiti kao demonstracija prijateljstva između Crne Gore i Srbije uperenog protiv Turske, i naškoditi daljim pregovorima Crne Gore sa predstavnicima Porte. Obećanjem Porte otklonjena je, za izvjesno vrijeme, i opasnost od rata između Crne Gore i Turske, a zime je nestalo i glavnog razloga zbog kojeg su zvanični krugovi na Cetinju, u datom momentu tražili tješnje odnosa sa Srbijom. UMANJITI VAŽNOST CRNE GORE Na Cetinju su znali da Ilija Garašanin u knjazu Nikoli gleda suparnika kneza Mihaila. Oni su vjerovali da srpska vlada nastoji da Srbiji osigura ulogu ujedinitelja srpskog naroda i radi toga mora umanjiti važnost Crne Gore. Predosjećajući krajnji ishod takve akcije, vladajući krugovi na Cetinju podozrijevaju od svega što je moglo izgledati upereno protiv političkih interesa Crne Gore i njene dinastije. Bilo je u stavu vladajućih krugova na Cetinju dosta zasnovanog na proizvoljnim tumačenjima i neosnovanim optužbama, ali su im i neki postupci srpskih agenata davali pravo da se prema Srbiji odnose sa velikim nepovjerenjem. Još početkom 1863. Ilija Garašanin je održavao veze sa Lukom Vukalovićem. Vođa hercegovačkog ustanka slao je, u januaru te godine, svoju povjerljivu ličnost Vula Pravicu u jednu misiji kod Garašanina, a za veze sa njim koristio je i Mihaila Kvekića, brata crnogorske knjaginje Darinke. Garašanin se naročito pribojavao da vojvoda Mirko ne izazove nove nerede u Hercegovini, plašeći se da događaji ne krenu tako da Srbiju nepripremljenu primoraju da se uključi u oružani sukob sa Turskom. Otuda je on bio odlučno protiv svega što je moglo izazvati Tursku na rat sa Srbijom i omogućiti Austriji da se proširi na Balkanu. Zato je srpska vlada pokušavala da angažuje francusku diplomatiju i iskoristi francuski uticaj na Cetinje da bi crnogorskom knjazu sugerisala nužnost održavanja mira sa Turskom i odvratila ga od agitacije u Hercegovini. Tako su jake veze Crne Gore sa još neumirenom Hercegovinom izazvale strepnje srpske vlade od novih nemira koje je mogla izazvati separatna akcija Crne Gore. Otuda srpska vlada nastoji da angažuje francusku diplomatiju da posreduje ne samo između Crne Gore i Turske već i između Hercegovaca i turskih vlasti. Zbog toga su i veze srpske vlade sa Lukom Vukalovićem u ovom trenutku održavane, dobrim dijelom, radi osujećivanja novog ustanka u Hercegovini. Radi toga srpska vlada nastoji da izmiri zvanično Cetinje sa proslavljenim hercegovačkim vojvodom i skloni knjaza Nikolu da vojvodu Vukalovića pozove u Crnu Goru, čime bi bio umanjen njegov uticaj i rad na ustaničkom žarištu u Hercegovini. PORTA JAČA GARNIZONE S proljeća 1863. dolazi do pokreta Miridita u Albaniji. Kada je Crna Gora uspostavila vezu s albanskim ustanicima, shvaćeno je to kao predznak ozbiljnijih nemira i zbog toga zabrinulo diplomatske zastupnike sile u Carigradu. Bojazan Turske od nemira na Balkanu bila je povećana još i time što Hercegovina nije bila još sasvim umirena. Zato se veze koje zvanično Cetinje održava sa Hercegovcima shvataju kao težnja Crne Gore da se u Hercegovini ponovo digne ustanak. Glasovi o nemirima u Hercegovini i sporu Crne Gore sa Turskom oko gradnje turskih karaula na crnogorskoj teritoriji primljeni su u Srbiji kao predznak novih sukoba sa Turskom. Narod je vjerovao da će ti glasovi raspaliti ratni duh i primorati srpsku vlada da povede energičnu politiku. Svakog proljeća, već niz godina, čujali su se glasovi da će doći do rata balkanskih naroda sa Otomanskom carevinom. Te vijesti je sa naročitom revnošću prenosila u Carigrad Austrija, skrećući tako Turskoj pažnju na opasnost koja joj prijeti od Srbije i Crne Gore i poboljšavajući uslove za svoju propagandu i uticaj na Balkanu. Premda ovakve vijesti nijesu bile sasvim tačne, Porta im je vjerovala, pa je pojačala svoje garnizone na granicama Srbije i Crne Gore, zadajući tako još jednu brigu zvaničnom Beogradu. Srpska vlada, naime, plašila se da Turska sama ne povede rat protiv Srbije i Crne Gore. SRPSKI AGENTI VRBUJU VOJVODE I SENATORE Misija knjaginje Darinke u Beogradu povoljno je uticala na odnose između dviju knjaževina. Zvanični krugovi i u Beogradu i na Cetinju ocjenjivali su je kao događaj od velike važnosti za odnose između Srbije i Crne Gore. Poslije ove posjete postepeno se napuštaju veoma hladni odnosi između zvaničnih krugova u Beogradu i na Cetinju i sve više se ističe potreba saglasnost, zajedničkog, rada. Uspostavljanje boljih odnosa između Crne Gore i Srbije pozdravila je Rusija. Gorčakov je preporučio knjazu Nikoli da nastavi sa jačanjem odbrambene moći Crne Gore, a da pri tome svojom politikom u turskim oblastima ne daju Porti povoda za nova optuživanja i zaplete. Iako su dodiri predstavnika Srbije i Crne Gore krajem 1862. i početkom 1863. godine doprinijeli poboljšanju odnosa između ovih država, nepovjerenja i podozrenja njihovih zvaničnih krugova nijesu prestala. Sredinom 1863. knjaz Nikola je ponovo optuživao srpsku vladu da u Crnu Goru šalje svoje agente koji pokušavaju da vrbuju čak i vojvode i senatore Novicu Cerovića i Miljana Vukova. Knjaz Nikola je gledao s velikim nepovjerenjem i ogorčenjem na rad srpskih agenata ne samo u Crnoj Gori već i u onim oblastima koje je smatrao crnogorskom interesnom sferom. Vijesti o dolasku agenata Ilije Garašanina u Hercegovinu osobito su uvećale sumnje zvaničnih crnogorskih krugova u politiku beogradske vlade prema Crnoj Gori. Te sumnje su pojačane naročito od kada se doznalo za nove veze srpske vlade sa Lukom Vukalovićem. Knjaz Nikola i vojvoda Mirko shvatali su te veze kao akciju srpske vlade protiv Crne Gore, sračunatu na slabljenje crnogorskog uticaja u Hercegovini. Zbog neispunjenih očekivanja, do čega je neminovno moralo doći u uslovima neuspješnog crnogorsko-turskog rata, opale su nade Hercegovaca u pomoć Crnoj Gori. Iako su gajili velike simpatije prema njoj, Hercegovci su iz nedavnog iskustva izvukli pouku da Crna Gora nije u mogućnosti da im pruži takvu pomoć koja bi njihovom oslobodilačkom pokretu garantovala uspjeh. Zbog toga su u zajedničkom radu Srbije i Crne Gore vidjeli jedan od glavnih uslova za uspjeh ustaničkog pokreta, u čemu su oni imali istaknutu ulogu. Tako se stvara povoljnija politička klima za jačanje uticaja Srbije u Hercegovini. Crnogorci hoće novi rat s Turskom, Srbija nije za to S druge strane, srpska vlada se naročito interesovala poljskim ustankom, jer je smatrala da bi Rusija, u okolnostima angažovanosti oko toga pitanja, bila onemogućena da pruži zaštitu Srbiji u oružanom sukobu s Turskom. Dijelom zbog toga, Garašanin se s proljeća 1863. godine odlučno suprotstavio knezu Mihailu, koji je pomišljao na rat sa Turskom, i svojim energičnim prijetnjama sklonio ga na održavanje mira. Srbiji jednobrazan bio, te da bi s tim u stanju bili približiti se boljoj budućnosti kad srećan čas nastupi”. Srpskoj vladi je bilo posebno stalo da zna kakvim vojnim sredstvima Crna Gora može raspolagati u slučaju rata. KNJAZ NIKOLA NE SLUŠA GARAŠANINA Strijepnje srpske vlade od preuranjene akcije Crne Gore naročito su proisticale iz vijesti o novim vezama zvaničnog Cetinje s italijanskim pokretom. Preuranjena akcija Crne Gore mogla je stvoriti vrlo tešku situaciju za Srbiju. Ako bi došlo do rata Crne Gore sa Turskom, beogradska vlada bi mogla biti optužena za ”izdajstvo” prema nacionalnom pokretu ako bi ostala po strani, a mogla bi dovesti u pitanje i sami politički opstanak Srbije. Po Garašaninovom shvatanju, svaki lokalni pokret i preuranjena akcija slabila je snage za odlučnu nacionalnooslobodilačku akciju, pa je energično bio protiv njih. On je htio da se prije nego se povede široka oružana akcija, Srbija vojnički spremi i bar sa Crnom Gorom sklopi sporazum o zajedničkom radu. Zbog toga nastoji da knjaza Nikolu ubijedi u štetnost separatnih i lokalnih akcija, i ističe nužnost sporazumijevanja sa Srbijom. Knjaz Nikola nije bio spreman da prihvati savjete Garašanina, vjerujući da bi to sputavalo Crnu Goru u samostalnim akcijama i dovelo je u zavisan odnos prema Srbiji. Crnogorski knjaz se zanosio planovima da političkom aktivnošću dobije što povoljnije i uticajnije mjesto u odnosima balkanskih država i tako izbjegne da dođe u podređen položaj prema Srbiji. Nepovjerljiv prema crnogorskom knjazu, Garašanin je pokušao da iskoristi uticaj knjaginje Darinke na Cetinju, da bi preko nje uplivisao na zvanične crnogorske krugove. Zato joj je preporučivao da radi na postizanju sporazuma između Srbije i Crne Gore. Kada su na Cetinju odlučili da pokušaju izgraditi odnose sa zvaničnom Srbijom, nastojali su da iz toga izvuku što više koristi. Radi ostvarenja političkih ciljeva Crnoj Gori je bilo potrebno da se materijalno pripremi za vođenje rata. Nedostatak oružja bio je akutan problem. Rješenje tog problema shvatano je kao zadatak od uzuzetnog značaja. Izvlačeći pouku iz rata sa Turskom 1862. godine, vladajući krugovi uviđaju da je naoružavanje modernijim oružjem jedno od primarnih sredstava ostvarenja nacionalnooslobodilačkog programa Crne Gore. Materijalne okolnosti, međutim, nijesu omogućivale da ona sama dođe do njega. Stoga se donosi odluka da se osprednjače i neizolučene puške preprave u izolučene ostraguše. Na Cetinju su smatrali da je srpska vlada zainteresovana za naoružavanje crnogorske vojske i da, zato, neće odbiti crnogorsku molbu za pomoć u vojnom materijalu. Da bi do takve pomoći što prije došli, izaslanici Cetinja izjavljivali su u Beogradu da će se crnogorski knjaz pridržavati savjeta srpske vlade, tj. da oružje koje bude dobila iz Srbije Crna Gora neće upotrijebiti na to da prijevremeno izazove Tursku, već će strpljivo čekati dok se i Srbija ne pripremi za rat. POMOĆ U VOJNOM MATERIJALU U aprilu 1864. knjaz Nikola je poslao u Beograd i Bukurešt, u političku misiju, svog ađutanta Maša Vrbicu. Ova misija nije bila ugovorena sa srpskom vladom. Ađutant crnogorskoga knjaza boravio je u Beogradu osam dana. On je u više navrata razgovarao s Garašaninom, a primljen je i kod kneza Mihaila. Vrbica je prikrivao cilj ove svoje posjete, izazivajući tako posebnu radoznalost u Beogradu. Premda je od ruskoga konzula u Beogradu tražio preporuku za ruskoga konzula u Bukureštu, Vrbica nije htio bilo šta reći o cilju te svoje posjete. Poslije povratka Maša Vrbice iz Bukurešta (gdje se, pored ostalog, susreo sa Rakovskim), Garašanin je ruskoga konzula u Beogradu obavijestio da je Vrbica imao zadatak da prikupi podatke o raspoloženju javnog mnjenja, kako u Srbiji, tako i u Rumuniji, i vojnom i finansijskom stanju ove dvije države. Po povratku iz Bukurešta, Vrbica je pošao u Kragujevac, da bi obišao tamošnju fabriku oružja. U više razgovora s Garašaninom, predstavnik crnogorskoga knjaza je nastojao da dozna kakvu politiku srpska vlada namjerava da vodi prema Turskoj. Saopštavajući Garašanina da materijalne okolnosti ne dozvoljavaju Crnoj Gori da se pripremi za rat sa Turskom, Vrbica je iznio da bi za njegovu zemlju bilo od velike važnosti ako bi joj srpska vlada poklonila dvije belgijske mašine za izolučivanje pušaka koje su Crnogorci zaplijenili u poslednjih ratovima sa Turskom. Vrbica je, takođe, tražio da srpska vlada pokloni Crnoj Gori i mašine za izradu topovske municije. Predsjednik srpske vlade je obećao da će u Crnu Goru poslati dvije mašine za izolučivanje pušaka ijednog majstora koji bi ih montirao i obučio nekoliko ljudi za rad na njima. Garašanin je preko Vrbice uputio crnogorskom knjazu savjet da vodi obazriviju politiku, slijedi primjer Srbije, priprema se za rat sa Turskom i strpljivo čeka povoljan trenutak za oružanu akciju. NOVA ZABRINUTOST PORTE Zagonetni boravak Maša Vrbice u Beogradu i Bukureštu izazvao je na Porti, navikloj da u svakom političkom kontaktu između balkanskih država vidi blisku opasnost za Tursku, posebnu zabrinutost. Ruski ambasador u Carigradu, da bi otklonio pritisak Turaka na Crnu Goru, uvjeravao je Portu da Vrbičina misija nije imala politički karakter. Srpska vlada je uputila u Crnu Goru mašine za izolučivanje pušaka, dok je ostale, koje je tražio knjaz Nikola, smatrala nepodesnim za transportovanje u Crnu Goru. Slanje mašine za izolučivanje pušaka iz Srbije u Crnu Goru bio je prvi vidljivi znak uspostavljanja nešto bližih odnosa između vladajućih krugova u Beogradu i na Cetinju. Novi znak tog približavanja bilo je kumovanje kneza Mihaila pri krštenju Zorke, prve kćerke knjaza Nikole – smatralo se da će to kumstvo doprinijeti zbližavanju dviju dinastija. Za zastupnika kneza Mihaila određen je državni savjetnik Đorđe Milovanović. Odlazak Đorđa Milovanovića u Crnu Goru iskorišćen je za važnu političku misiju kod knjaza Nikole. Ilija Garašanin je pripremao Milovanovića za ovu misiju i dao mu pismene instrukcije za razgovor sa knjazom Nikolom. Trebalo je da Milovanović crnogorskom knjazu iznese opštu političku situaciju u Evropi i mišljenje sprske vlade o tome kakav stav Srbija i Crna Gora valja da zauzmu u toj situaciji. Pridržavajući se generalne linije tadašnje politike Garašanina, zastupnik kneza Mihaila je trebalo da savjetuje knjazu Nikoli da izbjegava preuranjene, a posebno separatne akcije, jer bi one samo umanjile snage potrebne za odlučnu borbu sa Turskom. Da bi se takve akcije izbjegle, Cetinju je trebalo prenijeti i mišljenje srpske vlade da je nužan zajednički rad vladajućih krugova u Beogradu i na Cetinju. Po instrukcijama, savjetnik Milovanović je, dalje, imao da upozna Cetinje i sa tim da srpska vlada zamišlja obračun sa Turskom kao borbu na život i smrt, za koju se treba uporno pripremati. Pripreme bi trebalo da budu izvođene u najvećoj tajnosti, i do početka rata nužno bi bilo izbjegavati sukobe, zadržavajući uvijek po neko otvoreno pitanje koje bi moglo poslužiti kao povod za rat sa Turskom. IGRE OKO NASLJEĐA PRIJESTOLA Zastupnik kneza Mihaila bio je upoznat sa nekim ranijim razgovorima o nasljeđu srpskog prijestola. U tim razgovorima je iznošeno da je knjaz Nikola izražavao želju da ga knez Mihailo usvoji za prestolonasljednika, ukoliko ne bude imao prirodnog nasljednika. Za slučaj da se to pitanje postavi na Cetinju, Milovanović je trebalo da izjavi da srpski knez još nije donio odluku o nasljedstvu prijestola, da će voditi računa o želji knjaza Nikole, ali odluku neće donijeti dok ne nastupe okolnosti koje bi dokazivale korisnost donošenje takvog rješenja. Pitanje nasljeđa srpskog prijestola smatrano je osobito važnim. Ono je bilo povezano sa stranačkim borbama u Srbiji. Za njega su bile zainteresovane i velike sile, jer su u knjaževoj ličnosti gledale jedan od kanala svog uticaja u Srbiji. Za ovo pitanje bila je naročito zainteresovana Rusija, koja je nastojala da prestolonasljednik bude ličnost na koju će moći uticati onako kako je to mogla na kneza Mihaila. OKOLNOSTI TJERAJU SRBIJU NA SARADNJU Spoljnopolitičke prilike i turske optužbe protiv Srbije zaoštravale su njene odnose sa Otomanskom imperijom i isticale potrebu zbližavanja Srbije i Crne Gore. Te okolnosti su doprinijele da se Garašaninova poruka na Cetinju uzme u ozbiljno razmatranje. Poslije nje se osjetila veća spremnost zvaničnih krugova na Cetinju da rade u sporazumu sa Srbijom. Početkom 1864. godine Petkoviću je izgledalo da su odnosi između Crne Gore i Srbije vrlo prisni i da je njihov cilj postizanje sporazuma. Odnosi Srbije sa Turskom posebno su se zaoštrili uzbunom Osman-paše, guvernera Bosne, krajem februara 1864. godine. Ta uzbuna bila je odgovor turskih funkcionera na alarmantne vijesti o sve većoj opasnosti koja Turskoj prijeti od sazrijevanja uslova za oružani oslobodilački pokret na Balkanu. Taj potez su na Porti tumačili kao neophodnu odbrambenu mjeru protiv opasnosti od moguće zajedničke akcije Srbije i Crne Gore i agitacije mađarskih i italijanskih agenata. Čujalo se da Crnogorci, bez obzira na nepovoljan ishod rata koji su vodili s Turcima, nastoje da onemoguće pacifikaciju Hercegovine, da bi putem novih nemira u njoj pokrenuli Srbiju i srpski narod na novi rat s Turskom. Austrijske uhode doznale su da su Crnogorci u proljeće 1863. godine nastojali da onemoguće slanje jedne delegacije Hercegovaca u Carigrad. I knjaz Nikola je nekim svojim indiskretnim izjavama, kojima je nastojao da Tursku primora na ustupke, pobuđivao Portu da se pribojava od Srbije i njenih veza sa Crnom Gorom, čime je, u stvari, turskoj vladi stavljao do znanja da su crnogorsko-srpske političke veze uperene protiv Turske. Tako su okolnosti s proljeća 1864. godine srpskoj vladi izgledale vrlo komplikovane. Ilija Garašanin se tada pribojavao da crnogorski vladajući krugovi ne učine kakvu nesmotrenost i tako izazovu oružani sukob sa Turskom, pa im je preporučivao veliku obazrivost. Srpska vlada ne želi posjetu knjaza Nikole Beogradu Premda su se čujale razne pretpostavke o tome ko će biti nasljednik kneza Mihaila, u Srbiji je prevladavalo mišljenje da to može biti jedino neki od članova dinastije Obrenovića ili Karađorđevića, jer su snage koje su ih podržavale bile dosta jake. U liberalnoj partiji u Srbiji bilo je ljudi koji su željeli da knez Mihailo posini crnogorskoga knjaza Nikolu. Liberali su tvrdili da bi takav akt bio od velike važnosti, jer bi se na taj način Srbija i Crna Gora ujedinile u jednu državu. Ipak, realniji političari su uviđali da su teško ostvarljive nade da knjaz Nikola bude izabran za nasljednika kneza Mihaila. Usinovljenje knjaza Nikole od strane kneza Mihaila naišlo bi na jak otpor među Srbijancima, koji su sebe smatrali politički zrelijim od Crnogoraca, a na knjaza Nikolu gledali kao predstavnika jedne plemenske samovolje, koju oni ne bi htjeli prihvatiti. Osim toga, izbor knjaza Nikole za nasljednika srpskog prijestola ne bi bio po volji na Rusiji, koja u to vrijeme nije vjerovala crnogorskom knjazu, pošto je smatrala da je on profrancuski orijentisan. IZASLANIK NA CETINJU Državni savjetnik Milovanović doputovao je na Cetinje zajedno sa ađutantom kneza Mihaila, kapetanom Ljubomirom Ivanovićem. Zastupnik kneza Mihaila oduševljeno je dočekan u crnogorskoj prijestonici, kao što je i uspostavljanje kumovskih veza između dinastije Obrenovića i Petrovića, shvaćeno kao znak njihovog zbližavanja, s oduševljenjem primljeno u Crnoj Gori. Izaslanik srpskoga knjaza zadržao se u Crnoj Gori oko 20 dana. U razgovorima sa zastupnikom kneza Mihaila, knjaz Nikola je izjavio da je zadovoljan njegovim objašnjenjima, pa je izrazio namjeru da ubuduće održava dobre odnose sa srpskom vladom. Krivicu za dotadašnje svađe sa srpskom vladom on je pripisao svom ocu – vojvodi Mirku. Crnogorski knjaz je uvjeravao Milovanovića da se oslobodio očevog uticaja i obećao je da će svesrdno raditi na oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda. U toku ovih razgovora knjaz Nikola je iznio i svoje mišljenje o mogućnosti usaglašavanja taktike nacionalnooslobodilačke akcije Srbije i Crne Gore. On i vojvoda Mirko su bili mišljenja da taktika nacionalnooslobodilačke borbe Srbije i Crne Gore ne može u svim pojedinostima biti ujednačena, pošto posebne okolnosti, način života i mentalitet Crnogoraca onemogućavaju da u cjelini bude prihvaćena taktika koju je Garašanin preporučivao. Knjaz je izrazio i želju da iz Srbije dođe nekoliko sposobnih ljudi koji bi bili primljeni u crnogorsku državnu službu. U prvom redu želio je da mu srpska vlada uputi čovjeka za njegovog ličnog sekretara. U dolasku tih ljudi na Cetinje knjaz Nikola je vidio mogućnost da otpusti iz svoje službe strance, u kojima je gledao tuđe agente i neprijatelje Crne Gore. Milovanović je bio zadovoljan boravkom u Crnoj Gori i prijemom na koji je tamo naišao. Mislija Đorđa Milovanovića doprinijela je da se, bar po izgledu, uspostave bolji odnosi između zvaničnih krugova Srbije i Crne Gore. Novi momenat u političkom približavanju Srbije i Crne Gore bilo je učešće zastupanika knjaza Nikole, vojvode Petra Vukotića, na proslavi pedesetogodišnjice Drugog srpskog ustanka, koja je održana u Topčideru, početkom juna 1865. godine. KNJAZ KRENUO NEPOZVAN? Proslava pedesetogodišnjice Drugog srpskog ustanka bila je za srpsku vladu vrlo delikatna stvar. Ona je na svojevrstan način ukazivala na smjer spoljne politike Srbije, i zbog toga je nosila opasnost od zaoštravanja odnosa sa Turskom. U ovoj svečanosti Porta je vidjela jasnu oznaku pripremanja Srbije za rat sa Turskom, a za takvo uvjerenje nalazila je potvrdu i u vijestima o sve tješnjim vezama Srbije sa Crnom Gorom. Turska i Austrija su bile protiv proslavi pedesetogodišnjice drugog srpskog ustanka, a ruska vlada je savjetovala srpskoj vladi da odustane od ove u suštini antiturske demonstracije. Kako srpska vlada nije mogla odustati od ove proslave, izmijenila je njen karakter da bi izbjegla da bude optužena da organizuje panslavističku manifestaciju i antitursku demonstraciju. Zato ju je jako uplašila vijest koja se pojavila u srpskim novinama da je knjaz Nikola i nepozvan krenuo za Beograd, da bi prisustvovao proslavi u Topčideru. Dolazak crnogorskoga knjaza na ovu proslavu bio je vrlo nepovoljan srpskoj vladi, pa je ona angažovala rusku diplomatiju da otkloni takvu mogućnost. Vojvoda Petar Vukotić, u čijoj se pratnji nalazio ađutant knjaza Nikole, serdar Mihailo Zega, oduševljeno je dočekan u Beogradu. On se interesovao za vojno stanje Srbije i razgovarao o slanju vojne pomoći za Crnu Goru. Zastupnik knjaza Nikole prenio je srpskoj vladi knjaževu molbu da ona Crnoj Gori pokloni jednu bateriju brdskih topova. Knez Mihailo je za udovoljenje toj molbi jedinu smetnju nalazio u tome što je vjerovao da Austrija neće dozvoliti prevoz topova preko svoje teritorije. Zastupnik knjaza Nikole preuzeo je na sebe da kod bečke vlade isposluje dozvolu za transport ovih topova iz Srbije u Crnu Goru. On je i uspio da dobije takvu dozvolu, pa je o tome javio srpskoj vladi. Po povratku u Crnu Goru, zastupnik knjaza Nikole na topčiderskoj proslavi izjavljivao je da je zadovoljan stanjem u Srbiji. On je mislio da bi oslobodilačku akciju na Balkanu trebalo voditi u naslonu na Rusiju. U toj akciji Srbija bi imala prvenstvo, a uređenje buduće ujedinjene države na Balkanu, po rezonovanju Vukotića, trebalo je da bude konfederacija balkanskih knjaževina pod pokroviteljstvom Rusije. OBIMNA PREPISKA DVA KNJAZA Spoljna oznaka zbližavanja vladajućih krugova Srbije i Crne gore bila je i dosta obimna prepiska koja je početkom 1865. godine vođena između knjaževa Mihaila i Nikole. Ona je odzvanjala velikim oduševljenjem za zajedničke ciljeve Srbije i Crne Gore. U toku razgovora sa Milovanovićem knjaz Nikole je istakao nužnost snabdijevanja crnogorske vojske novim naoružanjem. Crnogorski knjaz je tražio od srpske vlade pomoć u oružju i vojnom materijalu. Potrebe Crne Gore iznesene su u jednom pismu, koje je kapetan Ivanović predao Garašaninu. Srbija je tada obećala pomoć u najnužnijem oružju, koje bi bilo odmah upućeno, a ostalo bi se povremeno slalo. Osim vojnog materijala, knjaz Nikola je tražio da se u Beogradu izradi plan za podizanje jedne kasarne na Cetinju. Crnogorski knjaz je računao da će slanjem pomoći u naoružanju srpska vlada ublažiti problem nedostatka oružja, koji je zajedno sa neobučenošću ljudstva u rukovanju modernim naoružanjem, u Crnoj Gori smatran kao gorući problem. Premda je on to od nje i tražio, jedno vrijeme se plašio da vojna pomoć Srbije ne bude imala za posljedicu njegovo potčinjavanje srpskoj vladi. Nadajući se da će mu Rusija uputiti pomoć u naoružanju, knjaz je jedanput odbio da primi tu pomoć koju je sam tražio. Više je volio, dakle, primiti vojnu pomoć od Rusije nego od Srbije, jer bi tako ostao nezavisniji prema Srbiji. Ruska vlada u ovo vrijeme podržava Srbiju u nastojanju da se oko nje okupe balkanski narodi, pa ove zato upućuje na Beograd. Ona zbog toga odbija i molbu knjaza Nikole za vojnu pomoć, i upućuje ga na Srbiju. Kada je uvidio da od Rusije neće dobiti značajniju pomoć u vojnom materijalu, knjaz Nikola ponovo nastoji da je dobije od Srbije. OTVARANJA ORUŽNIH RADIONICA Da bi se upoznala sa mogućnostima ublažavanja nestašice u naoružanju i uvidjela potreba crnogorske vojske, srpska vlada je u julu 1865. poslala u Crnu Goru artiljerijskog kapetana Velimira Stefanovića. Kako je bilo dosta teško transportovati artiljerijska oruđa iz Srbije u Crnu Goru, Stefanoviću je stavljeno u dužnost da prouči mogućnost izolučivanja starih topova u samoj Crnoj Gori. On je ponudio knjazu Nikoli svoje usluge za uvođenje boljeg sistema u crnogorskoj artiljeriji. Po završetku rada u Crnoj Gori, kapetan Stefanović je imao da srpskoj vladi iznese svoje mišljenje o mogućnostima naoružanja crnogorske vojske. Knjaz Nikola je koristio usluge Stefanovića za osnivanje oružne radionice na Rijeci Crnojevića. On je nastojao da preko Stefanovića dozna sa kolikim bi finansijskim sredstvima srpska vlada učestvovala u slučaju da se pokaže mogućnost otvaranja većih oružnih radionica u Crnoj Gori. CRNOGORSKA VOJSKA SLABO NAORUŽANA U to vrijeme crnogorska vojska nije imala modernijeg naoružanja. Ono je, većim dijelom, bilo privatna svojina Crnogoraca. Početkom vladavine knjaza Nikole u Crnoj Gori je bilo svega 4.hiljade državnih pušaka kapsulača, oko 3.hiljade neizolučenih kapsulača, uzetih u boju na Grahovcu 1858. godine, dvanaest malih topova, za koje su, na veoma primitivan način, izrađivana đulad na Cetinju. Jedini puškar nalazio se na Cetinju, a u Rijeci Crnojevića je pravljena neka vrsta slabog baruta. Oskudna vojna sredstva bila su iscrpljena u ratu 1862. godine. Za nabavku novijeg i modernijeg naoružanja nije bilo novca. Crnogorska vojska je zadržavala svoju staru organizaciju zasnovanu na bratstveničko-plemenskom principu, a čitava je bila narodna. Stalnoga kadra nije bilo, niti ijednog školovanog oficira. Činila ju je gotovo isključivo pješadija, jer drugih rodova i službi skoro i nije postojalo. Pripreme za rat sa Turskom zahtijevale su, prije svega snabdijevanje oružjem i drugim vojnim materijalom. Finansijskih sredstava nije bilo toliko da se odjedanput nabavi veća količina oružja, pa se nedostatak modernijeg oružja pokušavao ublažiti prepravkom starih na novi sistem izolučenih pušaka. Izolučivanje pušaka vršeno je u oružanoj radionici na Rijeci Crnojevića, čije je mašine, kao što je rečeno, srpska vlada dala Crnoj Gori. U oružnoj radionici na Cetinju, istovremeno je izrađivana puščana municija. Prepravkom i opravkom oružja crnogorska vojska nije se mogla materijalno pripremiti za rat sa Turskom. Osnovni način rješavanja nedostatka oružja bio je nabavka i pomoć sa strane. Nedostatak oružja i neobučenost u rukovanju modernim naoružanjem smatran je u Crnoj Gori za gorući problem. Pokušaj reforme crnogorske vojske po uzoru na srpsku Početkom 1865. godine Crna Gora je kupila u Beču 6.000 novih pušaka, a uz pomoć srpske vlade iz Beča je nabavljeno još novih 3 hiljade pušaka, koje su u Crnu Goru došle u septembru 1865. godine. Moglo se smatrati da su time podmirene najnužnije potrebe crnogorske vojske. U Crnoj Gori je nedostajalo ne samo topova već i puščane i topovske municije i instruktora za obuku vojske u rukovanju novim naoružanjem. Knjaz Nikola je zato tražio od Srbije da mu u tome pomogne. On se jedno vrijeme nosio mišlju da pošalje nekoliko Crnogoraca u Srbiju radi izučavanja raznih zanata potrebnih vojsci, a naročito radi obuke u Kragujevačkoj topolivnici. Crnogorski knjaz je tražio od srpske vlade da mu pošalje i nekoliko podoficira radi obuke Crnogoraca u rukovanju novim naoružanjem. POTREBE U NAORUŽANJU Oslanjajući se na obećanje srpske vlade da će pomoći naoružavanje crnogorske vojske i izvodeći pravo na nove zahtjeve iz uspostavljenih bližih odnosa sa Srbijom, on je zatražio od srpske vlade i pomoć od 2-3 miliona metaka. Krajem oktobra 1865. on je ponovo tražio od Srbije da pošalje u Crnu Goru i izolučne topove, o čemu je u Beogradu razgovarao Petar Vukotić početkom 1865. iznoseći da bi trebalo iskoristiti onu dozvolu Austrije za prebacivanje naoružanja u Crnu Goru preko njene teritorije. Knez Mihailo je prihvatio molbu crnogorskoga knjaza. Odlučeno je da se u Crnu Goru pošalje jedna kompletna baterija brdskih topova sa 4 hiljade granata, 1,5 milion kapsula nešto praha i drugog vojnog materijala. Ovaj materijal upućen je pod firmom bečkog fabrikanta oružja Sederla, a preko njegovog zastupnika u Beogradu, trgovca Lazara Tripkovića, koji je trebalo da prati ekspedovanje topova i vojnog materijala u Crnu Goru. Vojni materijal koji je Srbija poklonila Crnoj Gori ukrcan je na šlep i preko Beča prebačen do Trsta, a odande prevezen brodom austrijskog lojda ”Albanija”. ”Albanija” je doplovila u Kotor 7. marta 1866. godine. Istim brodom u Crnu Goru su došli jedan oficir, dva podoficira i jedan trubač. Dolazak tako velikog vojnog materijala izazvao je u Crnoj Gori utisak skorog rata sa Turskom. Po Crnoj Gori se pričalo da je vojni materijal poslala Rusija, a ne Srbija. PORTA OPET ZABRINUTA Slanje vojnog materijala u Crnu Goru bilo je shvaćeno kao siguran znak zajedničkih priprema dviju knjaževina za oružanu akciju protiv Turske. Zbog toga su diplomatski zastupnici sila u Beogradu, izuzev ruskoga konzula, sa negodovanjem primili vijest o toj pošiljci. Engleski konzul Longvort namjeravao je da zajedno sa komandantom beogradske tvrđave Ali-Riza-pašom pozove sve konzule u Beogradu na zajednički protest kod srpske vlade. U zajednici sa ruskim konzulom Šiškinom, koji ga je i obavijestio o ovoj namjeri konzula, Garašanin je odlučio da ovima izjavi da su topovi prodani Crnoj Gori i da će srpska vlada tako postupiti ako dobije porudžbinu od bilo koje druge zemlje. Slanje vojnog materijala u Crnu Goru naročito je zabrinulo Portu. Vijest je u turskoj prijestonici izazvala mnogo komentara i jako razdražila javno mnjenje. Po Carigradu se pričalo da Srbija namjerava da postepeno naoruža sve slovenske narode u Osmanskoj carevini i organizuje ih za obaranje turske vlasti. Veliki vezir Ali-paša je koristio ekspedovanje vojnog materijala u Crnu Goru kao dokaz za neprijateljsku politiku Srbije prema Turskoj. On je izjavljivao da je prinuđen da kategorički traži objašnjenje od srpske vlade, da bi tako zadovoljio tursko javno mnjenje i izbjegao mogućnost da ono zatraži od njega još energičnije mjere protiv Srbije. Više od svega, Ali-pašu je plašila mogućnost da Crna Gora, ohrabrena novim oružjem, ne počne sukob sa Turskom i tako izazove ogromne zaplete na Balkanu. On je zato energično protestovao kod srpskog zastupnika u Carigradu Jovana Ristića i ruskog ambasadora grofa N.P. Ignjatjeva. Ristić je pravdao srpsku vladu tako što je izjavljivao da je Crna Gora ovo oružje kupila u Srbiji, a krivicu za ekspedovanje ovog materijala u Crnu Goru svalio je na Austriju koja je dozvolila Crnoj Gori da ovaj materijal preveze preko njene teritorije. Austrijski ambasador baron Prokeš izjavljivao je da nije dovoljno upoznat sa slanjem vojnog materijala u Crnu Goru, i to je bilo dovoljno da zadovolji Portu. KONAČNO POMOĆ Jedno vrijeme se mislilo da se, uz srpsku pomoć, u Crnoj Gori podigne čak i jedna topolivnica. Knez Mihailo je pokazivao spremnost da u Crnu Goru pošalje stručnjake i mašine za to, ako bi se pokazala mogućnost da se ona otvori. Kapetan Jovanović je namjeravao da svojoj vladi predloži podizanje radionice baruta u Crmnici i slanje novih količina vojnog materijala u Crnu Goru. Početkom jula 1866. knez Mihailo je obavijestio knjaza Nikolu o svojoj odluci da se u Crnu Goru pošalje 3 hiljade oka baruta i 35 hiljade oka olova i o svojoj spremnosti da se u Beču kupi za Crnu Goru 3-4 hiljade topovskih granata. Tada je odlučeno da se u Crnu Goru pošalje i jedan oficir – radi njenog strategijskog proučavanja. Vojne pripreme Crne Gore, koje je Srbija pomagala i materijalno i kadrovski, bile su sastavni dio pripreme za vođenje rata sa Turskom, na čemu je srpska vlada sistematski radila. Inovacije u Crnoj Gori bile su izvjesno vrijeme kopiranje reformi u srpskoj vojsci. Pokušavajući da reformišu crnogorsku vojsku po uzoru na srpsku, srpski oficiri u Crnoj Gori su, u stvari, pripremali lakšu saradnju vojski Srbije i Crne Gore u njihovom budućem ratu sa Turskom, i stvarali mogućnost da njom, u pogodnom trenutku, mogu komandovati srpski oficiri. Znalo se da će glavni teret u budućem ratu sa Turskom podnijeti Srbija i Crna Gora, pa je srpska vlada preuzela na sebe da ublaži nedostatak oružja u Crnoj Gori i utiče na organizaciju crnogorske vojske. PRVI NASTAVNICI U NARODNOJ VOJSCI Specifičnosti Crne Gore, i materijalne i društvene prirode, nijesu dozvoljavale da se reforme u crnogorskoj vojsci izvedu u opsegu i formama koje su dostigle u Srbiji. Okolnosti nijesu dozvoljavale da se crnogorska vojska dijeli na klase, uspostavi stalni kadar i napusti njena organizaciona struktura na plemenskom principu. Pitomci artiljerijskog i pješadijskog kursa na Cetinju 1866. godine bili su ujedno i prvi vojnici u Crnoj Gori koji su pozivani na duža vježbanja. Oni su bili i prvi nastavnici u narodnoj vojsci u Crnoj Gori, prvi organizatori obučavanja Crnogoraca u rukovanju modernijim oružjem. SRPSKI KAPETAN OBUČAVA CRNOGORSKE ARTILJERCE Radi obuke u rukovanju novim oružjem i instruktorskog rada u crnogorskoj vojsci, knjaz Nikola je zatražio od Srbije i nekoliko oficira. Oni su imali da, po instrukcijama srpskog ministra vojske Blaznavca, crnogorsku narodnu vojsku reorganizuju po srpskom sistemu i obuče izvjestan broj Crnogoraca za starješine i predavače u vojsci. Početkom marta 1866. godine u Crnu Goru su došli artiljerijski kapetan Milutin Jovanović, koji je imao da crnogorske artiljerce obuči rukovanju baterijom poslatom iz Srbije, narednih Aleksa Đorđević, kome je stavljeno u dužnost obučavanje pješadinaca, podnarednik laboratorijske čete Panta Pejović, da bi organizovao rad na izradi topovske i puščane municije, i trubač Todor Kojić, da obuči posade topova i pješadiju trubnim signalima koji su upotrebljavani u srpskoj vojsci. Pod rukovodstvom kapetana Jovanovića, u Crnoj Gori se obučavao 51 artiljerac, 109 pješadinaca i 10 trubača, a izrađivana je i municija u maloj radionici na Cetinju. Uoči odlaska iz Crne Gore, sredinom juna 1866. kapetan Jovanović je knjazu Nikoli podnio izvještaj o svom radu i mišljenje o daljoj obuci vojske. On je predložio da se artiljerci koji su se obučavali na Cetinju upute po plemenima kao podoficiri i natavnici, da bi tamo obučili izvjestan broj Crnogoraca rukovanju topovima. Pješadince je, po njegovom predlogu, trebalo zadržati na obuci do kraja jula, a zatim jedan dio njih uputiti u svoja plemena, radi obuke narodne vojske pravilima pješadijske službe i trubnim znacima, a veći dio njih zadržati na Cetinju, do kraja oktobra, radi daljeg vježbanja i rada u oružnoj radionici. Kapetan Jovanović je predložio starješinski kadar baterije na Cetinju i inspektore koji bi se starali o obuci vojske u Crnoj Gori. Pitomci artiljerijskog i pješadijskog kursa nastavili su rad pod rukovodstvom srpskih podoficira do sredine oktobra 1866. godine, kada su upućeni po crnogorskim plemenima. Rad kapetana Jovanovića i srpskih podoficira u Crnoj Gori bio je od važnosti za njeno vojno stanje. Oni su, u stvari, postavljali osnovu prilagođavanju crnogorske vojske savremenijem načinu ratovanja. Pored toga, organizovali su oružne radionice u Crnoj Gori. Na toj osnovi je kasnije poveden zamašan rad na snabdijevanju vojnim potrebama. Krajem juna 1866. godine oružna radionica na Rijeci Crnojevića privodila je kraju izolučivanje pušaka uzetih u bici na Grahovcu 1858. godine. Ona je izrađivala oružne pribore i kremenje zamjenjivala priborom za kapisle. U ”Laboratoriji” na Cetinju pitomci artiljerskog i pješadijskog kursa i plaćeni radnici izrađivali su puščanu municiju. U sistematskim pripremama Crne Gore za rat otišlo se i dalje. Nastojalo se da vojska bude što bolje opremljena pa je barut kupovan u Kotoru, a sklopljen je i ugovor sa jednim italijanskim trgovcem o isporuci fišeklija i torbaka. |
Međudržavni crnogorsko – srpski odnosi – Radoman Jovanović
Be the first to comment